Zoran Meter
EU strahuje da bi dolaskom republikanskog predsjednika, i uz sadašnju republikansku većinu u Zastupničkom domu Kongresa Washington mogao izvršiti zaokret svojih kapaciteta iz Europe i ukrajinskog rata na „bojišnicu“ s Kinom – gdje bi onda teret sukobljavanja s Rusijom stavio na pleća Unije koja tome samostalno nije dorasla. Zato i ne čude zaredala „hodočašća“ visokih dužnosnika ključnih zemalja EU Pekingu s dvojakim ciljem. Ali sizifov je to posao
Sve učestalije američko-kinesko zveckanje oružjem i pokazivanje jednih drugima mišića, kako u Tajvanskom tjesnacu tako i u uzavrelim vodama Južnog kineskog mora (JKM), prijeti miru ne samo u Indo-pacifičkoj regiji, već i globalno.
Naime, svima je jasno kako bi sukob dviju vojnih i nuklearnih velesila zapalio i čitav svijet, jer bi, s jedne strane u rat automatski uključio i sve američke saveznike u Indopacifiku i Europi, dok bi nuklearna velesila Rusija posve sigurno stala uz Kinu. O tome svjedoči i prošlotjedno stavljanje u najviši stupanj pripravnosti cjelokupne ruske Tihooceanske flote (riječ je formalno o vojnoj vježbi, ali je jasno u kakvim se krajnje složenim regionalnim i globalnim geopolitičkim i geosigurnosnim okolnostima ona odvija) – one iste – čiji brodovi, podmornice i strateške zračne snage sve češće zajednički patroliraju pacifičkim vodama s onim kineskim, uključno i japanska obalna područja, ali po prvi put (što se ruskih snaga tiče) i u Tajvanskom tjesnacu.
Kineski ministar obrane kod Putina
I Kina i Rusija posljednjih mjeseci oštro kritiziraju Japan zbog njegove ubrzane militarizacije ali i nove vanjskopolitičke doktrine Tokija koja omogućava projekciju japanske pomorske sile i u druge regije – puno dalje od samog Japana kako je to do sada bio slučaj sukladno mirotvornoj politici Tokija nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. Tokio je nedavno čak izjavio kako ne isključuje svoje vojno uključivanje na stranu Tajvana u slučaju kineskog napada na taj otok.
Osim toga, u Moskvu je, u nedjelju, u trodnevni posjet stigao u ožujku imenovani novi kineski ministar obrane general-pukovnik Li Shangfu, a primio ga je osobno ruski čelnik Vladimir Putin. Kineski vojni analitičari danas navode kako je riječ o daljnjem jačanju vojne suradnje dvaju azijskih susjeda na sveobuhvatnoj strateškoj razini. Također, politički vrhovi dviju mega-država postojano ponavljaju kako je rusko-kinesko strateško partnerstvo “kralježnica” globalne sigurnosti u ova turbulentna geopolitička vremena.
Ali vratimo se opet odnosima između Washingtona i Pekinga. Za razliku od rusko-ukrajinskog rata koji je de facto američki posrednički (proxy) rat protiv Rusije, rat takvoga tipa SAD-a protiv Kine nije moguć. Naime okolne, Kini susjedne zemlje s kojima ona ima određene teritorijalne sporove, prije svega u akvatoriju JKM – u vojnom, ekonomskom, demografskom i svakom drugom pogledu njoj su potpuno inferiorne i ne bi bile u stanju za SAD odigrati ulogu Ukrajine u odnosu na Rusiju niti bi to željele. Barem ne samostalno – bez sudjelovanja SAD-a.
Karta: zona Indo-pacifičke regije i Južnog kineskog mora
Drugim riječima, u bilo kakav oružani sukob u toj regiji između Kine i neke druge države ili pak Tajvana, ako bi željele pokušati zadržati svoj dosadašnji utjecaj Sjedinjene bi se Države morale u nj neposredno uključiti, a to je – priznat će te – krajnje neugodna i po Washington posve sigurno nepoželjna opcija.
O takvom scenariju, mogućem uključivanju SAD-a u rat s Kinom u slučaju njene invazije na Tajvan – nedavno je govorio i predsjednik američkog Kongresa Kevin McCarthy, kazavši kako bi prije bilo kakve odluke Kongresa o ulasku u rat s Kinom o tome trebao odlučiti američki narod. A američkom narodu, to svi dobro znaju, najmanje se ide u rat protiv Kine za „tamo neki“ Tajvan koji je u neposrednom kineskom dvorištu i gdje obični Amerikanci ne vide ama baš nikakve svoje nacionalne interese.
Ali scenarij međusobnog rata, osim samih Amerikanaca, posve sigurno ne želi niti američki politički i vojni vrh, a isto vrijedi i za onaj kineski. Zato se obje strane u svojim potezima vojnog karaktera ograničavaju na njihov demonstrativni odnosno upozoravajući karakter u odnosu na suparnika, uz istodobni PR za domaću političku uporabu.
Međutim, te visokorizične psihološke igre u ovako složenim i opasnim globalnim geopolitičkim odnosima – nikad viđenima u povijesti, vrlo lako mogu dovesti do izmicanja kontroli, „gubitku živaca“ ili strpljenja neke od strana ili samo nekog labilnijeg pojedinca – mornara ili pilota, pa da se dogodi opasni incident koji bi mogao dovesti do krize, koja pak može vrlo lako prerasti u otvoreni rat. Kontrolirati se danas može puno toga, ali ljudsku psihu teško. Ona je bila i ostala najveća nepoznanica. „Puknuti“ može svatko – danas vjerojatno više nego ikad.
Opasni, ali još uvijek kontrolirani incidenti
Tako se posljednjih tjedana u spornim zonama JKM događa niz, na sreću još uvijek kontroliranih incidenata s uplovljavanjem američkih vojnih brodova u blizine voda koje Peking smatra svojima i navodnog protjerivanja istih od strane kineskih brodova (što Pentagon opovrgava tvrdeći da se njegovi brodovi sami povlače), a jučer je Tajvanskim tjesnacem prošao i američki razarač USS Milius iz sastava 7. flote. Kako je jutros objavila kineska vojska, bio je „na nišanu“ kineskih „vojnih sredstava“ koji su ga svo vrijeme plovidbe tjesnacem budno pratili (koja su to sredstva nije precizirano).
A kako su, nakon ne tako davnog američkog demonstrativnog obaranja kineskog balona koji je tjednima lebdio nad sjevernoameričkim kopnom (za obaranje jednog jedinog nenaoružanog balona, pa makar bio i špijunski (što Peking opovrgava) američka je vojska podignula i uporabila gotovo čitavu eskadrilu najsuvremenijih zrakoplova), prekinuti i svi vojni kontakti između Pentagona i kineskog Ministarstva obrane, jasno je da ovakvo stanje, s mogućim izbijanjem incidenata može izmaknuti kontroli jer nema uhodanih mehanizama za njihovo brzo „hlađenje“ kroz „vruće“ telefonske linije.
Osim toga, nakon incidenta sa spomenutim balonom odgođen je i planirani posjet američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Pekingu što je dodatno usložnilo ionako nikad lošije odnose dviju mega-država od američkog priznanja NR Kine početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.
Zato nije čudo da Washington pokušava pronaći modalitete za uspostavu određenog oblika međusobne suradnje Pentagona s kineskim kolegama. To je on želio još od prije s ciljem izbjegavanja opasnih incidenata, slično modelu kojeg je uspostavio s ruskim Ministarstvom obrane nakon ruske vojne intervencije u Siriji na poziv vlade u Damasku 30. rujna 2015. godine.
Ali kako ne bi izgledalo da Pentagon to čini prvi tj. da se ne doživi kao američka slabost, ulogu za novo pokretanje takve inicijative, čini se, preuzela je Njemačka. Preciznije, ministrica vanjskih poslova i najvjernija američka saveznica Annalena Baerbock koja je ovih dana boravila u Pekingu.
Tako je ona u intervjuu za njemačku televiziju ZDF izjavila kako je u kontekstu situacije oko Tajvana potrebno što prije održati sastanak američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena i kineskog ministra vanjskih poslova Qin Ganga.
“Po mom mišljenju, važno je da se ovaj sastanak održi u bliskoj budućnosti”, kazala je šefica njemačke diplomacije i podsjetila da je Blinken na prošlom ministarskom sastanku G20 u Indoneziji (početkom studenog 2022.) najavio da će se sastati s kineskim kolegom, ali je nakon toga došlo do incidenta s kineskim balonom.
Baerbock se trenutačno nalazi na sastanku ministara vanjskih poslova G7 u Karuizawi, u Japanu, koji će trajati do 18. travnja.
Zanimljivo je i da je britanski medij The Financial Times objavio kako Kina odbija dozvoliti posjet Antonyja Blinkena Pekingu zbog straha da će FBI objaviti rezultate istrage o onome za što se vjeruje da je kineski vojni obavještajni balon kojeg su u veljači oborili američki zrakoplovi.
Zaključak:
U svakom slučaju stanje u Indo-pacifiku postaje sve eksplozivnije. Kina, osim vojnih „igara“, ubrzano produbljuje odnose s pojedinim azijskim susjedima, uključno i „proamerički“ Singapur, kao i Maleziju s kojima dogovara čak i uspostavu zajedničke azijske valutne burze, dok istodobno jača odnose i s ključnim arapskim državama pa je tako sa Saudijskom Arabijom nedavno sklopila dugo očekivani sporazum o isporukama nafte u juanima umjesto u dolarima. Istodobno Amerikanci sve više jačaju svoje vojne efektive u „kineskom dvorištu“, proširuju svoje baze na Filipinima i izvode sve intenzivnije vojne vježbe s nizom tamošnjih zemalja – od Južne Koreje i Japana, do Filipina i Indije.
Zbog svega toga sve više raste nervoza među regionalnim državama, ali i u svijetu. Pri tom Europska unija strahuje kako bi dolaskom republikanskog predsjednika, i uz sadašnju republikansku većinu u Zastupničkom domu Kongresa Washington mogao izvršiti ključni zaokret svojih kapaciteta iz Europe i s ukrajinskog rata na „bojišnicu“ s Kinom – gdje bi onda teret sukobljavanja s Rusijom on stavio na pleća EU-e koja tome samostalno nije dorasla.
Zato i ne čude zaredala „hodočašća“ visokih dužnosnika ključnih zemalja EU (Olaf Scholz, Emmanuel Macron, Pedro Sanchez, a uskoro i Georgia Meloni) ali i najviših institucija Unije (Ursula von der Leyen, uskoro i Josep Borrell) Pekingu. Cilj je dvojak: traženje od Pekinga da utječe na Moskvu i primora je na pregovore o završetku rata u Ukrajini; i drugo, nastavak gospodarske suradnje s Kinom u skučenim okvirima koje Uniji za tako nešto postavlja Washington.
I jedno i drugo, prema mom mišljenju, predstavlja sizifov posao bez uvažavanja ključnih ruskih sigurnosnih interesa, kao i gospodarskih i sigurnosnih interesa Pekinga. A njih se Washingtonu ne žuri osiguravati.
Dakako, ima i onih koji tvrde drukčije, pri čemu ukazuju na čudni tajming nedavnog masivnog curenja krajnje neugodnih informacija iz Pentagona koje se ponajviše odnose na samu Ukrajinu, na otvorenu umiješanost SAD-a u taj rat, na loše stanje ukrajinskih oružanih snaga i njenu dugo najavljivanu proljetnu ofenzivu, čiji je početak navodno zapeo u dubokom blatu tamošnjih bojišnica.
U pozadini je sigurno nešto puno veće i važnije od same Ukrajine koja o svemu ovome više-manje šuti, iako se upravo nje to najviše i tiče.
