Zoran Meter
Moskva je svojim potezom, gotovo ultimativnog karaktera, prouzročila tektonski poremećaj na Zapadu i rijetko viđenu nervozu unutar kreatora njegove vanjske i sigurnosne politike. Naime Zapad je do sada, od završetka hladnog rata, uvijek bio onaj koji je diktirao dinamiku i imao stratešku inicijativu, dok je Rusija bila ona koja je odgovarala na poteze suprotne strane tj. bila u strateškoj defanzivi. Stvar dodatno otežava činjenica da je svima jasno kako Moskva ne blefira tj. da je odlučna za postizanje sporazuma odnosno osiguranje svoje strateške sigurnosti pod svaku cijenu i da od toga neće odustati
Prošlotjedni javno objavljen ruski prijedlog sporazuma sa SAD-om po pitanju međusobne strateške sigurnosti Zapada i Rusije i dalje je u središtu pozornosti svjetske politike i medija.
Washington još nije odgovorio na prijedloge o sigurnosnim jamstvima koje je iznijela ruska strana, a sudjelovanje Bruxellesa u pregovaračkom procesu je nepotrebno, izjavio je u ponedjeljak, 20. prosinca, zamjenik ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Rjabkov.
Kazao je kako Moskva još uvijek čeka službeni odgovor američke strane i da, za sada, vidi samo „različite javne izjave, uglavnom ne predstavnika Sjedinjenih Država, ali da je glavna stvar, naravno, vidjeti što nam govore iz Washingtona.”
Komentirajući jučerašnju izjavu šefa EU diplomacije Josepa Borrella o potrebi obveznog sudjelovanja EU u raspravama o sigurnosnim jamstvima, Rjabkov je objasnio kako Rusija polazi od premise da se kontakti o sigurnosnim jamstvima trebaju odvijati u bilateralnom formatu sa SAD-om.
“Primili smo na znanje, pogledat ćemo”, rekao je. „Potvrđujem ono što je s naše strane rečeno prošlog tjedna: predlažemo da SAD i Rusija vode bilateralne pregovore na tu temu. Što se tiče ostalih formata, želje pojedinih figura, predstavnika određenih struktura, naravno, uzimamo ih u obzir, ali to ne znači da mijenjamo stav. Nastavljamo govoriti u prilog bilateralnog pregovaračkog procesa s Washingtonom.”
Prema Rjabkovu, malo je vjerojatno da će Washington odbiti pregovore s Moskvom, ali će ih pokušati odugovlačiti i osigurati uvjete.
“… Mislim, da budem iskren, da odbijanja kao takvog neće biti, nego će se nastojati da se naš pristanak napuni svakojakim željama, uvjetima, dodatnim idejama. Samo da prebace loptu na našu stranu. To bi bio prirodan pomak sa stavova koje su zauzeli Amerikanci. Mislim da će sve to pokušati pretočiti u tromi proces, a nama to treba hitno, jer je situacija jako teška, akutna, teži se dodatno zakomplicirati, tako da ne možemo oklijevati, spremni smo odmah krenuti u te pregovore“, kazao je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova i osoba koja će de facto voditi pregovore s ruske strane. Radi se o iskusnom diplomatu koji je godinama radio u SAD-u, uvijek odmjerenih stavova, koje je, međutim, u posljednje vrijeme, kako je postalo jasno u koliko ubrzano opasnom smjeru ide razvoj američko-ruskih odnosa – krajnje zaoštrio u retoričkom smislu.
Tako je u prošlotjednom javnom obraćanju nakon službene objave ruskog prijedloga sporazuma o strateškoj sigurnosti poslanog u Washington (što je presedan, jer se prijedlozi bilo kakvih sporazuma nikada javno ne objavljuju i što samo ukazuje koliko je stanje ozbiljno i koliko Moskva smatra da više nema niti vremena niti potrebe za formalnošću i starim pravilima igre), kazao kako to nije „meni“ s kojeg će Washington moći uzeti samo ono što mu odgovara, već se radi o dokumentu koji predstavlja jedinstveni paket mjera po načelu „uzmi ili ostavi“. Također je kazao kako je krajnji rok za Moskvu oko postizanja sporazuma 14. siječnja iduće godine, nakon kojeg će ona, ako do njega ne dođe, sama osigurati svoju stratešku sigurnost bez SAD-a. Tada će to, kako je kazao, umjesto diplomata odraditi “kolege iz (ruskog) Ministarstva obrane”. Više o toj temi možete pogledati ovdje ili ispod teksta.
Rjabkov je danas također izjavio kako je uvjeren da će se, ako pregovori sa Sjedinjenim Državama ipak počnu, njihovi odnosi s Rusijom poboljšati. Istodobno, odluka Washingtona o nacrtima sporazuma o sigurnosnim jamstvima koje je predložila Rusija ne uvjetuje izravno stav Moskve o moratoriju (kojeg je jednostrano proglasila u znak dobre volje nakon što su SAD i, posljedično, odmah potom Rusija donijeli odluke o povlačenju iz sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa) na raspoređivanje raketa malog i srednjeg dometa (INF).
“Nemamo nikakvu odluku za ukidanje ovog moratorija, naprotiv – moratorij nastavlja važiti. I najavljen je kao mjera koja ostaje na snazi do trenutka kada se pojave slični (vojni) sustavi američke proizvodnje u ovoj ili onoj regiji svijeta”, naglasio je ruski visokopozicionirani diplomat. Dodao je kako je glavni “dug” Sjedinjenih Država u odnosima s Ruskom Federacijom ravnopravan dijalog i percepcija Rusije kao ravnopravnog partnera u dijalogu s uzajamnim poštovanjem. Rusija, kazao je dalje, u ovom trenutku polazi od činjenice da su Sjedinjene Države svjesne teške sigurnosne situacije.
Rusija s “vječne” strateške defanzive prešla u stratešku ofanzivu i izazvala nervozu Zapada
Ovdje treba podsjetiti kako je Bijela kuća izjavila da će se o ruskom prijedlogu konzultirati sa svojim europskim saveznicima i da bez njihove suglasnosti neće donijeti nikakvu odluku. U istom smislu važno je konstatirati kako su nakon javne objave ruskom prijedloga zaredali telefonski razgovori na bilateralnoj osnovi između čelnika najvažnijih europskih država i ruskog predsjednika Vladimira Putina, između ostalih i britanskog premijera Borisa Johnsona koji je osobno nazvao ruskog čelnika. Iako se ti razgovori u zapadnim medijima redovito tumače u svjetlu kako im je cilj sa strane europskih dužnosnika upozoriti Putina na ozbiljne posljedice i nedopustivost njegove moguće agresije na Ukrajinu teško je vjerovati da je upravo to razlog tih poziva, niti da bi Putin na iste pristao da im je isključivo bila namjera.
Međutim definitivno je činjenica kako je Moskva svojim gore navedenim potezom, koji je gotovo ultimativnog karaktera, prouzročila tektonski poremećaj na Zapadu i rijetko viđenu nervozu unutar kreatora njegove vanjske i sigurnosne politike. Naime Zapad je, do sada, od završetka hladnog rata, uvijek bio onaj koji je diktirao dinamiku i imao stratešku inicijativu, dok je Rusija bila ona koja je uvijek odgovarala na poteze suprotne strane tj. bila u strateškoj defanzivi (izuzetak je Sirija, a pripajanje Krima, iako izgleda kao izuzetak, ipak je samo posljedica prethodno pokrenute američke “operacije Ukrajina” – dakle ruski iznuđeni protuodgovor). Stvar dodatno otežava činjenica da je svima jasno kako Moskva u ovom slučaju ne blefira tj. da je odlučna za postizanje sporazuma odnosno osiguranje svoje strateške sigurnosti pod svaku cijenu i da od toga neće odustati.
Ovim se “igra” u potpunosti promijenila i na nju kolektivni Zapad nije navikao. Od tuda i razvidno nesnalaženje, pa i kontradiktorne izjave s njegove strane kada je u pitanju odgovor na ruski prijedlog. To je vidljivo iz konfuzije na istočnom krilu EU, prije svega u Poljskoj i baltičkim državama bivšeg SSSR-a koje pozivaju na zauzimanje čvrstog, sankcijskog i konfrontirajućeg stava prema Moskvi, prije svega u odnosu na pitanje mogućnosti ukrajinskog ulaska u NATO savez čemu se Moskva oštro protivi. S druge strane, ključne članice EU odbacuju ishitreni i oštar odgovor i sada traže svojevrsnu stratešku pauzu, izražavajući spremnost za nastavak dijaloga s Rusijom uz već uobičajene prijetnje oštrim sankcijama ako Moskva vojno intervenira u Ukrajini.
Razlika u tim stavovima i pristupima je principijelnog, a ne političko-deklarativnog karaktera – i samo potvrđuje svu složenost nastaloga stanja po Europu, prije svega EU, NATO i Ukrajinu. SAD su po tom pitanju, za razliku od njih, u prilično komotnoj poziciji. Stvar koju Washington sada po sebe mora osigurati primarno je reputacijskog karaktera tj. mora iznaći način kako očuvati ugled u očima svijeta da sve ovo na kraju ne bi poprimilo izgled njegovog povlačenja pred Moskvom, a da se, opet, spriječi opasna radikalizacija sigurnosnog stanja i američki vojni sukob s Rusijom kojeg on pod bilo koju cijenu ne želi niti će to ikada dozvoliti (nije teško zamisliti kome bi takav rat najviše odgovarao, naravno, pod uvjetom da ne dođe do globalne nuklearne kataklizme, i tko bi nakon njega postao neprikosnoveni svjetski lider – naravno, riječ je o Kini).
Pa iako i taj zadatak po Washington ne izgleda ni malo lak, do njega je ipak moguće doći jer Rusija za to iskazuje spremnost. Žrtvovati, pri tom, ulazak u NATO jedne Ukrajine ili Gruzije ipak je samo stvar načela, a ne stvarnog poremećaja strateške sigurnosti na štetu Zapada, čak i uz eventualno osiguranje njihove vanjskopolitičke neutralnosti. Zbog toga Americi ili ključnim zemljama Europe ulaziti u rat s Rusijom ipak je teško zamisliv. Ovo više nije stanje kao pred Prvi ili Drugi svjetski rat iako ima gotovo sve identične geopolitičke pretpostavke za to. Jer sada postoji jedan novi, ali presudni moment u odnosu na ta razdoblja: snažni nuklearni vojni potencijali koje nitko ne može ignorirati osim ako se ne želi krenuti u samoubojstvo a to se ne želi.
Netko će reći da će u tom slučaju (eventualnom dogovoru Washingtona s Moskvom) doći do opasnog poremećaja odnosa između SAD-a i njegovih europskih saveznika. Međutim, osobno mislim kako je to isključeno i da će svi oni na kraju zdušno pristati upravo na ono što odluči Washington. Uostalom, europske elite u svom pragmatizmu, “plesanju po žici” i povijesnom koketiranju s različitim, pa i “najcrnjim” ideologijama na svom terenu sigurno nemaju premca i znat će se prilagoditi i, štoviše – sve prikazati kao njihov uspjeh.
Dakle, smatram kako će sve ovisiti isključivo o Washingtonu odnosno njegovom (ne)postizanju sporazuma s Moskvom – o čemu će se vjerojatno razgovarati “ispod stola” – i čemu će se, htjeli to ili ne, svi sa druge strane Atlantika morati prilagoditi.
