Zoran Meter
Ukrajinska kriza je danas za američko-ruske odnose ono što je kubanska bila za američko-sovjetske. Samo s potpuno izmiješanim ulogama. Da se tako izrazim, u novonastaloj shemi ukrajinske krize Ukrajina je sada Kuba, SAD su sada SSSR, a Rusija je sada SAD. Ali rezultat će biti isti: dogovor oko njenog rješavanja će se postići a Ukrajina će, u najboljem slučaju, ako u Kijevu ne bude mudrosti da se to izbjegne, završiti u položaju u kojem je Kuba danas
Nakon prekjučerašnjeg virtualnog sastanka Biden-Putin, kada se odstrani debela ljuštura propagande oko onoga što je od ukupnog sadržaja razgovora dostavljeno medijima i dano im da odrade ono za što su i plaćeni – prikažu iste u svijetlu uspjeha strane koju i predstavljaju – ostaje nedvojbenom jedna činjenica: Sjedinjene Države (a time i NATO) neće vojno intervenirati u Ukrajini u slučaju ruske vojne invazije (o stvarnom stanju stvari i značaju spomenutog razgovora, izvan sfere sveprisutne propagande, Geopolitika News uskoro donosi svoju veliku analizu).
Drugim riječima, ako se žele izbjeći bilo kakve tendencije koje bi išle u smjeru stvarnog (a ne pretpostavljenog, kakvo je sada) pokretanja ruske intervencije (a do nje neće doći, kako je Putin više puta jasno davao do znanja, ako ukrajinska vojska tj. vlada u Kijevu ne krene u vojno rješavanje problema s odmetnutim separatističkim regijama na istoku zemlje i ako NATO ne počne s razmještajem svojih efektiva koji bi ugrožavali sigurnost Rusije), Washington će morati pod čvrstim nadzorom držati ukrajinski državni i vojni vrh. Tamo, naime, nisu svi sretni niti svi jednako gledaju na naizgled mršave rezultate sastanka Biden-Putin.
Štoviše, stanje oko tumačenja rezultata istoga itekako ukazuje na novu podijeljenost, gdje se s jedne strane predsjednik Volodimir Zelenski i njegov krug upire iskazati zadovoljstvo i pozdravlja spomenuti razgovor koji, kako kažu, deeskalira stanje u zemlji i potvrđuje američku odlučnost u obrani ukrajinske teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta. Drugi pak dio političara i javnosti sa žaljenjem postaje svjestan kako je Joe Biden zapravo jasno dao do znanja da se Sjedinjene Države u slučaju ruske intervencije neće vojno miješati i da patetika u smislu obećanja slanja naoružanja, političke potpore i nikad većih sankcija protiv Rusije za Ukrajinu ne znače ništa drugo nego ostavljanje te zemlje „jedan na jedan“ s ruskom vojnom moći i gdje Ukrajina nema nikakvih šansi. Njihov pesimizam potvrđuje i činjenica da je Joe Biden nakon razgovora s Putinom kazao kako će o istom odmah telefonski izvijestiti čelnike ključnih europskih saveznika iz NATO-a, a da će sa Zelenskim razgovarati u četvrtak (razgovor s Putinom, podsjećam, bio je u utorak oko 11 sati po američkom vremenu). Drugim riječima, čelnik Ukrajine, oko čije se sudbine najviše i razgovaralo na sastanku predsjednika najvećih vojnih velesila, javno je prezentiran kao drugorazredna politička osoba, koja ni o čemu ne odlučuje kada se radi o strateškim pitanjima zemlje koju predvodi – što je krajnje frustrirajuće i zbog čega ukrajinski oporbeni mediji i javnost na društvenim mrežama već zbijaju šale, prikazujući video-uratke i montaže sa Zelenskim pokraj telefona koji moli „Bidene, nazovi!“ i sl.
Ali za šalu nikako nema mjesta jer je stanje preozbiljno i preopasno.
Naime, u Ukrajini je još uvijek veliki broj i onih ratobornih političkih snaga koje opet čekaju svoju priliku za osvajanje vlasti u Kijevu i za što im je nužna ratnička retorika i isto takva atmosfera u društvu. Oni stalno govore o slabom predsjedniku Zelenskom i potrebi uspostave ustavno-pravnog poretka u zemlji vojnim metodama, pri čemu se, osim Donbasa, iz njihovih usta često čuje i Krim (čuje se i od Zelenskog, ali nikako ne u smislu njegovog povratka vojnim putom, već dugotrajnom političkom i diplomatskom borbom, poput one o formiranju tzv. Krimske platforme).
Ovi politički avanturisti na kraju će i odlučiti o sudbini Ukrajine i njenoj budućnosti. Nepoznanica oko njih sada se svodi na slijedeće: hoće li ih Washington htjeti (i uspjeti, jer dio njih nije pod ničijom kontrolom i smatraju kako će Zapad biti primoran stati u obranu Ukrajine ako želi spriječiti rusku agresiju na samoga sebe) ili neće htjeti primiriti (naime i u američkom establishmentu itekako postoje snage koje bi rado vidjele kaotično stanje na istočnim europskim granicama s Rusijom i veliki rusko-ukrajinski rat, po mogućnosti dug i iscrpljujući). U slučaju ovog drugog, i da te snage silom osvoje vlast u Kijevu i nastave s krajnje konfrontirajućom politikom prema Moskvi, itekako bi bile izvjesne krajnje opasne provokacije i incidenti na liniji razdvajanja u Donbasu (mogućnost za iste je i sada vrlo visoka) koji Rusiji ne bi ostavile previše mogućnosti osim stvarne vojne operacije.
U tom kontekstu, pomoći sadašnjoj vladi i predsjedniku Zelenskom, treba promatrati i jučerašnji posjet hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Kijevu i njegove razgovore s ukrajinskim državnim vrhom. Zanimljivo je, kako za razliku od prvog posjeta Plenkovića Kijevu još u vrijeme Petra Porošenka na vlasti, i kada mu je hrvatski premijer ponudio pomoć prenoseći iskustva mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u ustavno-pravni poredak RH, jučer nije bilo negativnih medijskih reakcija s ruske strane i ismijavanja takvih prijedloga povlačenjem paralela o navodnom smišljenom protjerivanju hrvatskih Srba u Domovinskom ratu (što je potpuno netočno i o čemu svjedoči i uspješan završetak spomenutog procesa reintegracije Hrvatskog podunavlja pod nadzorom UN-a) – jučerašnji razgovori na tu istu temu i pomoć Kijevu pružanjem hrvatskih iskustava nisu naišli na osude ključnih ruskih medija i analitičara.
Zelenskom, očito, sada treba pomoć da bi umirio ratoborne snage u zemlji, kojima se, ruku na srce, nije uspio suprotstaviti tijekom svog dosadašnjeg mandata iako je upravo to bio važan dio njegovog predizbornog programa u kojem je sebe nazivao „predsjednikom mira“ i „slugom naroda“. Vrhunac njegove slabosti pred tim snagama bio je vidljiv i na prošlotjednom dramatičnom obraćanju zastupnicima Verhovne rade pri kulminaciji medijske i političke histerije u zemlji i na Zapadu o ruskoj vojnoj intervenciji, kada je, završivši svoj govor, visoki državni orden uručio izvjesnom vojniku iz sastava krajnje nacionalističkog Desnog sektora, koji se, inače, na svojim video obraćanjima „proslavio“ nevjerojatnim izjavama, poput onih, da će, citiram, „nahraniti svije pse ruskom djecom iz Donbasa“.
Drugim riječima, Zelenski se pokušao dodvoriti još uvijek vrlo utjecajnim krajnje desnim snagama u zemlji kako bi dobio potporu za nastavak svog rada, ali u tome ne samo da nije uspio nego je razočarao i dobar dio onih koji su mu vjerovali da će upravo on, kao „sluga naroda“, zemlju na mirni način vratiti na put prijeko potrebne sigurnosti, stabilnosti i razvoja.
O tome koliko je složeno stanje u Ukrajini i koliko se ono i dalje s velikom pozornošću prati od strane Moskve, svjedoči i današnja vijest.
Tako je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RF general Valerij Gerasimov na današnjoj konferenciji za vojne atašee stranih država u Rusiji, izjavio kako se ionako napeto stanje na istoku Ukrajine pogoršava.
Kazao je kako Kijev ne ispunjava sporazume iz Minska, a da nabava zrakoplova, helikoptera i dronova za ukrajinsku vojsku tjera vlasti u Kijevu na opasne poteze. Podsjetio je da su Oružane snage Ukrajine i same govorile o početku uporabe u Donbasu protutenkovskih raketnih sustava Javelin koje isporučuju Sjedinjene Države, a da također koriste izviđačke i udarne bespilotne letjelice turske proizvodnje.
“Međutim, sve provokacije ukrajinskih vlasti za rješavanje problema Donbasa bit će silom suzbijene”, rekao je šef ruskog Glavnog stožera. Naglasio je da su informacije o navodnoj nadolazećoj invaziji Rusije na Ukrajinu laž, a vojne aktivnosti koje Ruska Federacija provodi na nacionalnom teritoriju njezina su suverena stvar i Moskva o tome ne treba nikoga obavijestiti. “Preraspoređivanje jedinica tijekom borbene obuke rutinska je praksa za oružane snage bilo koje države”, kazao je Gerasimov (info: RIA Novosti).
Zaključak:
Moskva jasno daje do znanja kako prekjučerašnji sastanak Biden-Putin za nju ne predstavlja kraj u smislu da se eto stanje u Ukrajini samom njegovom provedbom primirilo (ono se, očekivano, je primirilo ali nikako ne i riješilo) i da sve opet, nakon proteka određenog razdoblja, može krenuti po starom.
Moskva ovim potvrđuje kako je spremna za nastavak dijaloga s Washingtonom s ciljem postizanja pravno-obvezujućih (ne više usmenih) jamstava o ruskoj strateškoj sigurnosti , ali i da je spremna i na oštrije poteze ako do toga ne dođe.
Primarni cilj Washingtona u pregovorima s Moskvom je postizanje sporazuma o međusobnoj strateškoj sigurnosti tj. jasnog razgraničenja interesa i predvidljivosti poteza, što mu je prijeko potrebno za nastavak obračuna s Kinom. Moskva se također zalaže za taj sporazum, ali ono na čemu će ona ustrajavati je to, da globalne strateške sigurnosti sa SAD-om ne može biti dok se ne osigura ruska strateška sigurnost. I to isključivo po onim elementima koje će ovih dana ruski stručni timovi dostaviti američkim kolegama (i, kako je jučer rečeno od strane Putina, javno ih obznaniti, što je vrlo bitno jer ukazuje kako Rusija od njih neće odstupati tj. da su oni imperativ i uvjet za postizanje –američko-ruskog sporazuma o strateškoj sigurnosti). Upravo je to i bio ključni dio razgovora Biden-Putin.
Pri tom je Ukrajina bila samo okidač za pokretanje američko-ruskih pregovora (jednako kao i na proljeće ove godine kada je uslijedio osobni summit dvojice čelnika u Ženevi) koji će se nastaviti – i to vrlo brzo.
Ukrajinska kriza je danas za američko-ruske odnose ono što je kubanska bila za američko-sovjetske. Samo s potpuno izmiješanim ulogama. Da se tako izrazim, u novonastaloj shemi ukrajinske krize Ukrajina je sada Kuba, SAD su sada SSSR, a Rusija je sada SAD. Ali rezultat će biti isti ili sličan: dogovor oko njenog rješavanja će se postići a Ukrajina će, u najboljem slučaju, ako u Kijevu ne bude mudrosti da se to izbjegne, završiti u položaju u kojem je Kuba danas.
Z. Meter: Ruski analitičari o promjeni političke karte Europe u slučaju rata s Ukrajinom
