Zoran Meter
Uviđa li Washington da je upravo proturuska, protuiranska i protukineska politika SAD-a onaj zajednički nazivnik koji i od nekadašnjih konkurenata sada formira zajednički front – kao branu golemoj moći Amerike? Vjerojatno i uviđa ali misli da nema drugih mogućnosti osim riskantnog zaoštravanja sa svima
U Rusiji često govore o „generalu Mrazu“ kao o svom velikom savezniku. Naime, oštra je zima ne jednom u povijesti spasila Rusiju od vanjskih agresora (iako ruski analitičari često naglašavaju kako zima u tim ratovima nikako nije bila presudni čimbenik, već su to bili volja i otpor Rusa, s obzirom kako velike hladnoće jednako djeluju i na neprijateljski i na ruski ratni stroj, jednako smrzavaju vojnu tehniku i jednih i drugih, a na smrzotine su jednako osjetljivi i ruski i strani vojnici).
Osim u ratne svrhe, „general Mraz“ veliki je ruski saveznik i po pitanju energetike, pa hladnoćom okovana Europa svake zime redovito spoznaje važnost ruskih energenata, koja se u toplijim dijelovima godine politički često relativizira ili se njome manipulira u geopolitičke svrhe.
Međutim, ove godine, čini se, Rusiji pomaže i, nazvat ću je tako – „generalica Vrućina“. Naime, Europu je pogodio nesnosni toplinski val (dovoljno je kazati i da se London prži na 40 C), suše i požari haraju diljem kontinenta, devastirani su poljoprivredni usjevi, a potrošnja električne energije je utrostručena.
A sve to skupa, da bi bilo gore, zbiva se u uvjetima velike energetske krize koja se nadvila nad EU zbog polupraznih plinskih skladišta, neuspjeha u pronalaženju stabilnih alternativa za ruski plin i naftu (kojih se EU namjerava odreći, što Moskva zna pa itekako vješto koristi) na svjetskim tržištima, i krahu „zelene tranzicije“ koja u uvjetima velikog pada industrijske proizvodnje (prije svega u Njemačkoj) nema šanse za snažniji zamah zbog skupoće tehnologija potrebnih za realizaciju „zelenih“ projekata, a novca je sve manje.
Cijene energenata i električne energije nezaustavljivo rastu i za industriju i za kućanstva, hrana poskupljuje (pitanje je koliko će je i biti s obzirom na mračne prognoze UN-a o njezinoj globalnoj nestašici u 2023.), inflacija dostiže rekordne iznose. Prema prošlotjednim navodima Eurostata ona na razini EU iznosi oko 9%, dok se pojedine zemlje Unije „kite“ i s inflacijom od cca 18% (Poljska, Češka), da bi tri baltičke države Litva, Latvija i Estonija dosegle nevjerojatne inflacijske pokazatelje od 19, 20 i, ova posljednja, čak 22 posto. Za usporedbu, Rusija, izložena već četiri mjeseca nikad viđenim sankcijama, inflaciju drži na razini 14,5% s tim da se ona kretala na 10-ak posto i prije uvođenja sankcija.
Manje pranja i korištenja klima-uređaja pa će biti i plina
Zato nije nikakvo čudo da se Europska komisija prošli tjedan odlučila na još jedan nepopularni potez, kojim se od država članica traži smanjenje potrošnje plina za 15% s ciljem prevladavanja nadolazeće zime u kontekstu već potpuno sigurnih restrikcija u opskrbi električnom energijom i plinom u mnogim zemljama Unije. Moramo se manje tuširati, manje hladiti klima uređajima, a zimi manje grijati stanove i toplije se oblačiti. To nisu moje fantazije, već jasne upute briselskih činovnika i njemačkog državnog vrha koji razmatra i mjeru smanjenja najveće dozvoljene brzine vožnje na prometnicama, ali i ponovno pokretanje rada svojih preostalih triju nuklearki (usprkos prošlogodišnjoj odluci i o njihovom zatvaranju), kao i povratak na omraženi ugljen.
Međutim, južne članice EU-a, Portugal, Španjolska i Grčka odmah su javno kazale kako je spomenuti plan EK o smanjenju potrošnje plina za njih kategorički neprihvatljiv. „Mi štitimo europske vrijednosti, ali ne možemo ići na nesrazmjerne žrtve takvoga tipa, o kojem nas ništa nisu pitali“, kazala je 20. srpnja španjolska ministrica ekologije i demografije Teresa Ribera za tamošnji vodeći medij El Pais. Portugal pak upozorava na neprihvatljivost te odluke jer ne uzimaju u obzir razlike među državama.
Drugim riječima, Bruxelles, iako to nikada neće javno kazati, priznaje potpuni debakl ne samo svoje energetske strategije, već i neuspjeh one geopolitičke – koji je posljedica izostanka bilo kakve prethodne dubinske analize onoga što po EU može značiti uvođenje svojevrsnog ratnog stanja (za sada samo ekonomskog) s Rusijom u koje se svojevoljno doveo.
Barrellov salto mortale i mađarski pobočni udar iz Moskve
Još se živo sjećamo nedavnih riječi visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, kada je, učinivši odmak od svojih prethodnih stavova za diplomatskim rješenjem ukrajinskog sukoba kao jedino mogućeg, u Kijevu kazao kako Rusiju treba poraziti na bojnom polju. Međutim, svjestan nove nezavidne realnosti u kojoj se našla EU, Borrell prošli tjedan, umjesto potrebe za vojnom pobjedom nad Rusijom, izjavljuje kako se mi, u Europskoj uniji, moramo pripremiti za dugoročno (dakle strateško) trpljenje s obzirom na agresivnu Rusiju i njenu energetsku ucjenu (čitaj, pobjede nad Rusijom neće biti, barem ne još dugo).
Ali lako je Borrellu i briselskoj političkoj eliti strateški trpjeti s njihovim nemoralno visokim plaćama. Svi bismo mi, u to nema dvojbe, s toliko eura u džepu s njima rado strateški trpjeli – i desetljećima ako treba.
Dokaz kako sve ne ide prema planu je i prošlotjedni, iznenađujući posjet mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijarto ni manje ni više nego Moskvi, gdje je s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom razgovarao o nastavku svekolike suradnje, prije svega one energetske, kao i o želji Budimpešte da kupi dodatnih oko 700 milijuna m3 plina nakon što je prošle godine s Moskvom postigla dugoročni ugovor o isporukama tog energenta do 2035. godine. Osim toga, za razliku od EU (i svih ostalih članica koje očito vole trpjeti) Mađarska se otvoreno zalaže za diplomatsko zaustavljanje rata u Ukrajini, a također Kijevu ne šalje ni svoje oružje.
Ako to nije pokazatelj opsega dubine problema unutar EU, što onda je? Ili možda Mađarska igra neku svoju posredničku ulogu između Bruxellesa, Berlina i Moskve o kojoj mi ništa ne znamo niti smjeno znati? Ništa više nije isključeno – jer vrag je odnio šalu i toga su jako dobro svjesni briselski mudraci, koji, međutim, o tome moraju šutjeti. Veliki brat ipak sve pozorno motri.
Mario Draghi i njegov konačni adio
Još jedan dokaz težine stanja u EU je i pad talijanskog premijera Maria Draghija – ključnog igrača Bruxellesa ne samo na tlu Italije. O tome svjedoči i otvoreni izričaj olakšanja čelnika EU nakon što je prije dva tjedna talijanski predsjednik Sergio Mattarello odbio njegovu ostavku, a parlament mu izrazio povjerenje. Međutim, na prošlotjednom glasovanju u Senatu Draghi je katastrofalno poražen, dobivši svega 90-ak glasova potpore od ukupno više od 300 zastupnika. Protiv njega bila su sva tri njegova koalicijska partnera – Pokret 5 zvijezda, Lega i Forza Italia Silvija Berlusconija. Predsjedniku države nije preostalo ništa nego prihvati njegovu ostavku, raspusti parlament i raspisati prijevremene parlamentarne izbore.
A oni će, vjerojatno, iznjedriti uvjerljivu pobjedu desnih stranaka što će zadati dodatnu glavobolju EU. Osim što je Draghi bio miljenik Bruxellesa (ranije je bio predsjednik Europske središnje banke) i jedina osoba za koju su smatrali da je u stanju u Italiji provesti nužne reforme zbog kojih ta, najzaduženija zemlja EU dobiva 200 milijardi eura iz fondova za pomoć (u obrocima, sukladno potrebama reformi), sada je veliko pitanje kako će se buduća vlada nositi i s vanjskopolitičkim izazovima (od pitanja daljnje vojne pomoći Ukrajini, pa do onih vezanih uz veliki val migranata koji u zemlju stižu iz Afrike).
Buni se i krupni biznis
Poseban problem po EU je pad industrijske proizvodnje. Njemačka se, svojom energetskom politikom, gotovo pa odriče industrije, za razliku od, primjerice, jedne Turske koja industrijski sve više jača neovisno o problemima domaće valute i vrlo visoke inflacije. Ankara naglasak stavlja na jačanje industrije, energetike, vojske (gradi nuklearke, plinovode, naftovode, suvremenu vojnu industriju). Devastacija njemačke industrije (ona u ostalim zemljama EU je nebitna i neusporediva s onom njemačkom, jer se većina tih zemalja oslanja na tzv. uslužni a ne realni sektor), ako do toga dođe može imati goleme posljedice.
Stvar usložnjava i što političarima u Berlinu i Bruxellesu za tako nešto nitko nije dao ovlasti. Oni se nisu prethodno konzultirali sa sindikatima i čelnicima krupnog biznisa o tome slažu li se oni s takvom politikom koja može dovesti do velikog pada BDP-a i isto takvog zatvaranja radnih mjesta i nezaposlenosti – drugim riječima do socijalnih problema – neviđenih još od kraja Drugog svjetskog rata.
Najbolji primjer toga, ali i činjenice da krupni biznis više ne želi samo gledati što mu se sprema, jesu i dramatične, gotovo nevjerojatne riječi jednog od najvećih francuskih investicijskih bankara Philippe Villina u vodećem francuskom mediju Le Figaro, u autorskom članku od 18. srpnja pod nazivom “Sankcije Rusiji, koliko nas to košta?”
On kaže: „Svrha ovog mišljenja nije znati trebamo li bezgranično podržati gospodina Zelenskog, poput naših političara i naših eurokrata, već biti iznenađeni što je takav izbor donesen bez demokratske rasprave. Što je još gore, nisu smatrali korisnim konzultirati nas, ni o vojnoj eskalaciji, ni o strašnim posljedicama sankcija za naša gospodarstva. Razgovarajmo o tim posljedicama! … Inflacija kod nas raste zbog proturuskih sankcija koje cijene energenata i sirovina tjeraju na vrh. … glupa monetarna politika Europske središnje banke vodi nas prema katastrofi. Ona ne može prelomiti tendenciju rastuće inflacije, jer ta politika ne djeluje na istinski razlog inflacije – upravo na sankcije. .. Nadam se – prije mogućeg ustanka naših naroda – na to da će šokantno sniženje razine prihoda u EU omogućiti otvaranje političkih rasprava na kojima ćemo mi, građani i lideri biznisa, na kraju moći baciti izazov našoj politici i našim slijepim „eurokratima“. Oni nas vode u pogibelj svojim bezobraznim lažima.“
Krajnje alarmantni tekst, o kojem bi se itekako morale zamisliti političke elite EU i država članica. Tekst uglednog francuskog biznismena je „antipod“ spomenutom Barrellovom pozivu građanima Unije na dugoročno trpljenje u ime, najvjerojatnije, posve neostvarivih geopolitičkih ciljeva koji građane uopće ne zanimaju. Njih zanima jedino normalni život, a ne uvlačenje u rat s moćnim istočnim susjedom, bez kojeg, to svi dobro znaju, nikada ne može biti mira ni stabilnosti na europskom kontinentu, što pak znači kako je jedino dijalog, a ne rat s Moskvom – rješenje europskih sigurnosnih ali i mnogih drugih problema koji sada generiraju kaos.
Bidenovi veliki problemi nisu samo njegovi ni Američki – već i globalni
A da su spomenuti geopolitički ciljevi sve manje ostvarivi, svjedoče i problemi s kojima se suočavaju i Sjedinjene Države. Ali za razliku od EU, gdje se o njima gotovo ne smije govoriti ni pisati, Amerikanci po tom pitanju stoje znatno bolje. Tamošnji političari, analitičari i mediji sve češće i sve kritičnije propituju domaću i vanjsku politiku aktualne administracije. I to nije isključivo stvar nadolazećih jesenskih izbora za Kongres na kojima demokratima, prema sadašnjim istraživanjima javnog mišljenja prijeti pravi debakl, već i stvarne zabrinutosti za američku pa i globalnu sigurnost. Dovoljno je kazati kako je Bidenova popularnost prošli tjedan oborila novi povijesni rekord i da iznosi svega 31% i da je zemlja praktički ušla u recesiju (Bidenova administracija to nastoji negirati ali pravila iz ekonomskih udžbenika u SAD-u su jasna: negativni rast BDP-a u dva uzastopna tromjesečja predstavljaju recesiju, i to sada potvrđuju i Wall Street i krupni biznis). Nije mu pomogao nit dugo najavljivani posjet Bliskom istoku koji je trebao biti „trijumfalan“ a završio je gotovo pa neslavno (barem po pitanju Arapa). Međutim posebno je po Bidena neugodan pad potpore američkih građana njegovoj politici prema Ukrajini.
Tako američki Newsweek 18. srpnja piše slijedeće:
„Rezultati ankete Morning Consulta pokazuju kako manje od polovice Amerikanaca (47%) sada podupire proturuske sankcije… U travnju je takvih birača bilo 56%. Još manje Amerikanaca, samo 44%, vjeruje da njihova zemlja ima obvezu braniti Ukrajinu.
Senator Chris Koons, član Odbora za vanjske poslove Senata koji je prošlog mjeseca nazočio summitu NATO-a u Madridu, ove promjene u američkom raspoloženju vidi kao veliki problem.
“Zabrinut sam zbog zamora stanovništva u velikom broju zemalja zbog gospodarske cijene sankcija i drugih hitnih pitanja”, rekao je Koons za The New York Times.
Stokes iz German Marshall Funda složio se da je to pitanje vremena.
“Sada kada Rusija jasno pooštrava svoju vojnu strategiju u Ukrajini, trebali bismo računati na učinak naših ekonomskih sankcija samo dugoročno, nadajući se da ćemo s vremenom uspjeti potkopati njihovu strategiju”, kazao je.
“Ali, kao što mi je rekao jedan europski političar”, dodao je Stokes, “iako sam ja za sankcije, moji glasači moraju grijati svoje domove.”, navodi Newsweek.
(https://www.newsweek.com/putin-capitalizes-western-uncertainties-pursue-war-goals-ukraine-1724796)
Američke opcije po Ukrajini
Neovisno o svemu tome, na nedavnom, četvrtom po redu sastanku 50-ak zemalja izvoznica oružja Ukrajini (tzv. Ramstein-4, prema mjestu održavanja prvog sastanka u istoimenoj američkoj vojnoj bazi u Njemačkoj) iznova su se čule izjave o nastavku slanja vojne pomoći Kijevu u kontekstu njegove konačne pobjede nad Rusima. Dostavit će mu se nova 4 komada američkih višecjevnih mobilnih bacača raketa HIMERS. Ovdje ću se malo zadržati.
Ne radi se, dakle, ni o kakvih 100 komada toga oruđa koja su bila najavljivana na početku druge faze ratnog sukoba u Ukrajini (sada će ih, s navedena 4 biti 20, s tim da je rusko MO objavilo kako je ruska vojska uništila četiri raketna sustava HIMARS između 5. i 20. srpnja, dok Pentagon tvrdi kako niti jedan HIMERS nije uništen) i koja bi navodno mogla dovesti do svojevrsne prekretnice na polju boja pod uvjetom da Rusija ostane na dosadašnjoj razini korištenja vojne opreme i ljudstva.
I još važnije, Amerikanci su opet odbili zahtjev Kijeva za dostavu raketa dugog dometa – do 300 kilometara, za spomenute sustave tj. zadržavaju se na isporukama onih dometa do 90 kilometara.
To jasno ukazuje kako Washington ne želi ulaziti u dodatni rizik s Moskvom, ali i to da želi – ne pobjedu Kijeva (dobro znajući da to nije moguće), već produljenje sukoba u nedogled i pretvaranje istog u borbu do potpunog iscrpljenja.
S druge strane puno alarmantnije po pitanju eskalacije sukoba djeluje izjava američkog zapovjednika zračnih snaga generala Charlesa Browna s prošlotjednog sigurnosnog foruma u Aspenu, u Coloradu, kako Sjedinjene Države i saveznici počinju ispitivati mogućnost obuke ukrajinskih pilota i pružanja pomoći Kijevu u izgradnji budućih ukrajinskih zračnih snaga (info Reuters). Što se tiče mogućih isporuka američkih zrakoplova, kazao je kako osim američkih platformi F-15 i F-16 postoje i „švedski JAS 39 Gripen, postoji Eurofighter, postoji Rafale. Postoji niz platformi koje se mogu isporučiti Ukrajini”.
Nije potrebno govoriti da bi, ako do toga dođe, Amerikanci pomakli „crvenu crtu“ u odnosu prema Rusima koji na takve namjere gledaju kao na de facto uvlačenje Ukrajine u strukture NATO saveza što je za njih posve neprihvatljivo, i zbog čega su, između ostalog i pokrenuli rat.
Kada to imamo na umu, kao i na najave Kijeva da bi s novim američkim raketama za sustave HIMARS oni mogli i hoće gađati Krimski most i tamošnje sustave za vodoopskrbu tog poluotoka, vidljivo je kamo to sve vodi ako bi Washington isto i omogućio.
Pojedini američki vojni analitičari (čije riječi s američkih TV ekrana teško prodiru u medijski prostor EU), tvrde kako Washington ima nekoliko opcija:
- Prestati s opskrbom Kijeva oružjem i povući se dok još ima vremena i dok je manje bolno, s obzirom kako Zelenski, osim beskonačne prošnje oružja i financijske pomoći (zbog čega sve više iritira i europske političke krugove i javnost) nije u stanju već mjesecima ostvariti niti jednu jedinu vojnu pobjedu usprkos stalnih najava protuofanziva, koje, međutim, ako i počnu, kao više puta na jugu zemlje, završe velikim ukrajinskim gubicima i nikakvim ili minimalnim vojnim uspjesima);
- Dostavljati Kijevu onaj tip oružja i onoliko njega koliko se smatra dostatnim da ukrajinska vojska što duže zadrži rusko napredovanje u Donbasu i slomi njihovu volju za daljnji prodor u druge dijelove zemlje, pri čemu bi iscrpljujući rat trebao trajati možda i godinama (to je sada i dominantni stav administracije);
- Opskrbiti Ukrajinu najsuvremenijim vrstama naoružanja i potaknuti je na gađanje strateških ciljeva na ruskom teritoriju, u nadi da će Rusi reći „u redu, pokazali ste nam vojnu moć Zapada i NATO saveza i mi ćemo se sada povući“.
Američkih i britanskih političara i vojnika koji misle kako bi upravo ovaj treći, suludi scenarij mogao biti i realan – ima dostatno. Za sada nemaju glavnu riječ u donošenju odluka, ali rat ima svoju logiku i racionalno često ustupa mjesto iracionalnom. Oslanjati se na rusku dragovoljnu predaju pred demonstracijom zapadnog suvremenog oružja od strane ukrajinske vojske po ruskim strateškim ciljevima na Krimu ili negdje drugdje, a bez straha da bi odgovor Moskve mogao biti upravo onakav na kojeg je ne jednom upozoravala da je moguć ali da ga ne želi (primjena taktičkog ili strateškog oružja za masovno uništenje) potpuno je iracionalno i neodgovorno. Vjerojatno bi najprije stradao sam Kijev, u koji su se, to ne treba zaboraviti, vratili zapadni diplomati ali i brojni američki i NATO-ovi savjetnici i stručnjaci koji – tu više nema nikakvih dvojbi, itekako koordiniraju ukrajinske vojne akcije na terenu.
Stoji li Ukrajina takve cijene (niti je članica NATO saveza niti EU) pita se i sve veći broj američkih analitičara, time de facto i potvrđujući „slijepu ulicu“ u koju je zašla Bidenova administracija pokrećući politiku pomoći Ukrajini „do njene konačne pobjede na bojnom polju“ i do „strateškog poraza Rusije“, koja je u međuvremenu modificirana u iscrpljujući dugotrajni sukob.
Rusija postaje „država sponzor svjetskog terorizma“
Prošli tjedan američki je Senat odobrio prijedlog rezolucije da se Rusiju, ni manje ni više nego proglasi „državom sponzorom svjetskog terorizma“. Sada je na redu Zastupnički dom. Pa iako rezolucija nema nikakav obvezujući karakter i mnogi tamošnji političari i analitičari otvoreno govore kako neće utjecati na buduće ponašanje Moskve, ono što je sigurno je da će Rusija na ovaj potez odgovoriti simetrično. Naime, oni su i prije izglasavanja u Senatu preventivno upozorili kako će, u tom slučaju, izglasati svoju parlamentarnu rezoluciju o SAD-u „kao sponzoru svjetskog terorizma“, najavljujući pritom i prezentaciju konkretnih dokaza – od američkih pokretanja ratova diljem svijeta bez odobrenja VS UN-a s milijunskim žrtvama, preko „koketiranja“ s Al-Qaidom, ISIL-om i td.
Dakle, politička eskalacija između Moskve i Washingtona mogla bi porasti na neviđene razine, što bi, onda, nedvojbeno moglo utjecati na to isto i na sigurnosnoj razini – prije svega u samoj Ukrajini, koja se ubrzanom dinamikom pretvara u moguću „grobnicu Europe“. Europe, nemoćne zaustaviti ovakav razvoj stanja od straha njenih političkih elita za svoje sinekure i nizašto drugo. Očito, ni za svoje građane koji ih nisu birali za pljeskanje ovakvim mogućim scenarijima od strane onih kojima briga za kontinentalnu Europu baš i nije primarna.
Američka eskalacija s Kinom
Osim s Rusijom, Sjedinjene Države sve opasnije zaoštravaju politiku i prema Kini. Prošli je tjedan predsjednica Kongresa Nancy Pelosi najavila svoje putovanje ni manje ni više nego na Tajvan. Njena proljetna najava istog izazvala je burnu reakciju Pekinga koji to smatra otvorenom provokacijom i američkim potpunim kršenjem politike jedne Kine na kojima se temelje njihovi odnosi, zbog čega je, tada, uoči njenog posjeta, na nebo oko tajvanskog zračnog prostora podigao svoje borbene zrakoplove i najavio oštar odgovor. Nancy Pelosi ubrzo je objavila o svojoj zarazi koronavirusom zbog čega je tadašnji posjet i otkazala.
Zanimljivo je da je u prošlu srijedu Biden objavio o svojoj zarazi Covidom-19. Hoće li to i ovaj put spriječiti Pelosi u njenoj namjeri ne zna se, ali se zna da je Biden, komentirajući ovu najavu šefice Kongresa kazao kako ne zna za njezine razloge. I sve to, neovisno što se radi o njegovoj bliskoj stranačkoj suradnici.
Znao ih Biden ili ne, već idućeg dana utjecajni kineski medij na engleskom jeziku, i zapravo glasilo kineske Komunističke partije, Global Times, napisao je krajnje oštar članak u kojem navodi kako bi dolazak Pelosi na Tajvan bila „strateška greška Sjedinjenih Država“ koja će izazvati „strateški vojni odgovor“ Kine. Detalja o njemu nema, ali dramatika ovih riječi je golema.
Osobno smatram kako se sada povući i odustati od putovanja Pelosi na Tajvan (u sklopu njene šire dalekoistočne turneje) po Bidenovu administraciju nije moguće bez velikih, prije svega unutarnjih posljedica u kontekstu nadolazećih jesenskih izbora za Kongres. Ali nedoumica oko toga pitanja ukazuje i na podijeljenost samih vladajućih struktura u Washingtonu, prije svega u odnosu na razarajući karakter istog putovanja po pitanju odnosa s Kinom koje je upravo Biden prošlog tjedna želio popraviti kroz razgovor s kineskim vođom Xi Jinpingom. Osim toga SAD su demonstrativno uputile grupu brodova predvođenu nuklearnim nosačem zrakoplova prema zoni Tajvana, pa sve skupa izgleda krajnje neizvjesno oko toga što će Washington na kraju odlučiti. Jer Peking je rekao svoje.
Bliski istok kao neuralgična točka
Nakon, prema mišljenju mnogih američkih i zapadnih analitičara i medija, blago rečeno rezultatima „mršavog“ Bidenovog posjeta Bliskom istoku, prije svega Saudijskoj Arabiji – samo nekoliko dana kasnije došlo je do trilateralnog sastanka na vrhu između Rusije, Turske i Irana u Teheranu. Putin je po njegovom završetku pred novinarima u Teheranu, između ostalog kazao kako je zajednički stav triju država da se Amerikanci moraju povući iz Sirije (podsjećam, Turska je članica NATO saveza!).
Sam Biden prije toga od Saudijaca nije uspio dobiti ono što je htio: znatno povećanje proizvodnje nafte koje bi snizilo njezine cijene – „ubijajući“ tako „dvije muhe odjednom“ – domaću rekordnu inflaciju, najveću još od prve godine vladavine Ronalda Regana prije 40 godina; i smanjenje golemih ruskih prihoda od izvoza nafte koji niveliraju sankcijski učinak na rusko gospodarstvo do čijeg sloma (sada to već svima jasno), kao i do pada Putina sigurno neće doći.
Da očekivanog pomaka po pitanju nafte za Bidena nije bilo svjedoči i tržište koje nije reagiralo padom cijena „crnog zlata“. Štoviše, odmah po povratku Bidena u Washington cijena nafte je s oko 96 dolara, nakon duže vremena ponovo skočila i dosegla 106 dolara po barelu, što je jasan znak da povjerenja tržišta u nekakav kvalitativni sporazum Amerikanaca sa Saudijcima nema.
I još jedan bitni cilj Bidenovog posjeta, posvađati Kinu i Rusiju s Arapima na temelju zajedničkog izraelsko-saudijskog straha od Irana očito je propao. Putin je u prošlu srijedu, niti tjedan dana nakon Bidenovog razgovora sa saudijskim čelnicima u Jeddahu, telefonski razgovarao s prijestolonasljednikom Muhammedom bin-Salmanom. Razgovarali su, naglašavam, o rješavanju sirijskog pitanja, kao i jačanju daljnje bilateralne suradnje. Saudijski princ, prema pisanju ruskih medija, Putinu je potvrdio nastavak suradnje u energetici i rekao kako niti jedan potez po pitanju nafte Rijad neće poduzimati bez konzultacija i dogovora u formatu OPEC+, gdje su on i Moskva najvažniji igrači.
Ali ono što se može iščitati iz ovog razgovora ima puno širi – geopolitički karakter: on potvrđuje kako Putin svoje sporazume s Iranom (koji se očito izdižu na stratešku razinu s obzirom na potpisani sporazum dviju država o ruskom ulaganju čak 40 milijardi dolara u iranski energetski sektor) ne suprotstavlja odnosima sa Saudijskom Arabijom. Upravo suprotno. Djeluje relaksirajuće i po pitanju odnosa Rijada i Teherana jer pokušava uključiti ovog prvog u aktivno zajedničko rješavanje važnih regionalnih problema kakva je Sirija i u kojoj je Rijad već odavno izgubio poluge bilo kakvog važnijeg utjecaja.
S druge strane, na spomenutom sigurnosnom forumu u Aspenu direktor CIA-e William Burns izjavio je kako je svjestan rastuće rusko-iranske suradnje ali da je ona nužnost, a ne njihova volja s obzirom na međusobnu energetsku konkurenciju i povijesno suparništvo.
Međutim, Amerikanci su nešto slično govorili i za rusko-kineske odnose koji su na kraju rezultirali strateškim partnerstvom.
Uviđaju li oni da je upravo proturuska, protuiranska i protukineska politika SAD-a onaj zajednički nazivnik koji i od nekadašnjih konkurenata stvara zajednički front – kao branu golemoj moći Amerike? Vjerojatno i uviđaju ali misle da nemaju drugih mogućnosti. Prema meni, i tu griješe. Prostora za suradnju u zajedničku korist itekako je bilo, a usprkos svemu, mislim da ga još uvijek može i biti. Jer i zajednička korist od podjele blaga bolja je od njegovog potpunog gubitka nakon međusobnog „čerupanja“ i dokazivanja da je baš onaj drugi krivac za sve probleme.
Ali za tako nešto promjene i inicijative sada bi definitivno trebale stići s američke strane. Krajnje malo vjerojatno, ali nada umire posljednja.
