Z. Meter: Pad uvoza ugljena u EU, problemi Australije zbog kineskog embarga i još podosta toga…

Ali to su već pitanja za struku, koju se, međutim, o svemu ovome sve manje pita. Konačnu riječ dat će, kao i obično, svemoćna i sveprisutna politika (koja se još do ne tako davno u energetska pitanja miješala minimalno, prepuštajući to uglavnom profesionalcima) – sa svojim ovim ili onim, zajedničkim, stranačkim, partikularnim ili osobnim interesima u pozadini. To i je najopasnije

U 2020. godini države EU uvezle su 53,6 milijuna tona ugljena. To predstavlja pad uvoza od 39%, što je posljedica slabe iskorištenosti elektrana na ugljen, koje su imale tešku godinu zbog gospodarskog pada i niskih cijena plina.
Svi dobavljači smanjili su izvoz u Europu. Najviše u fizičkom volumenu se to odnosilo na Rusiju – 10,2 milijuna tona, na iznos od 37,8 milijuna tona. Istodobno, Rusija i dalje ostaje najveći dobavljač ugljena u Europu i povećala je svoj udio u ukupnom europskom uvozu s 59% na 68%, navodi specijalizirana agencija Argus, pozivajući se na podatke Eurostata.

“Najveće zemlje-potrošači krutog goriva u Europi, poput Njemačke, Nizozemske, Francuske i Velike Britanije – najznačajnije su smanjile količine uvoza ruskog ugljena. Konkretno, opskrba ugljenom iz Rusije u Nizozemsku, koja je glavno trgovačko središte na tržištu ugljena sjeverozapadne Europe, smanjila se za 22% u 2020. godini, i iznosi 10,4 milijuna tona. Pošiljke ugljena iz Rusije u Njemačku pale su za 37%, do 5,7 milijuna tona”.

Gledano u  postotku, najveći pad zaliha zabilježen je u Kolumbiji. Zbog smanjenja proizvodnje, zemlja je smanjila izvoz ugljena u zemlje EU za 45% – na iznos od 5,7 milijuna tona. Američki uvoz ugljena smanjio se pak za 9%, na 6,6 milijuna tona.

Najveće probleme trpe australske vrtke s rudnicima ugljena (koksa) čija je budućnost krajnje neizvjesna, i čije će cijene ponovno pasti nakon kratkog novogodišnjeg uzleta, s obzirom kako se ne nazire kraj zabrani uvoza australskog ugljena u Kinu, što je pak posljedica zauzimanja Canberre oštre protukineske politike pod utjecajem SAD-a.

Prema pisanju medija Eadayli, opskrba ruskim ugljenom u Europi počela se oporavljati 2020. tek u četvrtom tromjesečju, kada su cijene fosilnih goriva počele rasti. Istodobno, ukupan izvoz ugljena iz Rusije u 2020. godini smanjio se za svega 3% – na 199 milijuna tona s obzirom kako Azijsko-pacifička regija  postaje glavno tržište. Rusko Ministarstvo energetike predviđa da će do 2025. izvoz ugljena u tu propulzivnu regiju porasti za 42% – do 174 milijuna tona.





Za Rusiju je ta regija izuzetno važna s obzirom na strateški energetski plan EU, koja postupno smanjuje uporabu fosilnih goriva, želeći postići tzv. energetsku neutralnost po pitanju emisija CO2 do 2050. godine. Zbog toga, ali i činjenice kako ruska vlada ne vjeruje u uspjeh tog ambicioznog i skupog energetskog plana EU, Rusija je, kao jedna od najvećih svjetskih izvoznica ugljena, ujedno i jedna od rijetkih zemalja koja i dalje intenzivno investira u taj sektor energetike stimulirajući ga golemim financijskim ulaganjima, smatrajući kako era ugljena još neće završiti (vidi poveznicu ispod teksta). Na sličnom je tragu bila i politika prethodnog američkog predsjednika Donalda Trumpa, sada prekinuta ponovnim uzletom „čiste energije“ nakon dolaska na vlast u SAD-u Bidenove administracije.

S druge pak strane, Kina, usprkos svojoj proklamiranoj strategiji prelaska na „čistu energiju“ i dalje ostaje najveći svjetski uvoznik ugljena, a svoj uvozni bazen, osim iz Rusije, sada pojačano crpi i iz Južne Afrike, nakon što je prethodno blokirala australski izvoz tog fosilnog energenta. Ovdje treba kazati kako pojedini brodovi s australskim ugljenom već tjednima stoje usidreni ispred kineskih luka i nitko ne zna što će s njima na kraju biti.

Energenti i energetska politika definitivno postaju jedno od najvažnijih sredstava u borbi za geopolitičku budućnost svijeta. Ali i ne samo te budućnosti. Radi se i o sukobu tradicionalnih industrija, prije svega one iz sfera proizvodnje nafte, plina i ugljena, pa i nuklearne energije, s nositeljima tzv. zelenih tehnologija koji se uglavnom oslanjaju na proizvodnju energije iz vjetra i sunca.





Ulozi su golemi, a isto takvi su i rizici. Možda bi zato, prema mom mišljenju, bio najispravniji neki srednji put koji bi išao u smjeru kombinacije tih dviju suprotstavljenih opcija koje streme međusobnoj isključivost (kakvoj, zapravo, teži EU i Bidenova administracija).

Ali to su već pitanja za struku, koju se, međutim, o svemu ovome sve manje pita. Konačnu riječ dat će, kao i obično, svemoćna i sveprisutna politika (koja se još do ne tako davno u energetska pitanja miješala minimalno, prepuštajući to uglavnom profesionalcima) – sa svojim ovim ili onim, zajedničkim, stranačkim, partikularnim ili osobnim interesima u pozadini. To i je najopasnije, a cijenu eventualnih neuspjeha plaćat će, naravno, obični ljudi – potrošači, ali i biznis, koji o sigurnoj i jeftinoj energiji najviše ovisi u smislu konkurentnosti.

U ludom svijetu, koji se ubrzano transformira pred našim očima – zapravo malo tko zna čime će sav ovaj kaos na kraju i rezultirati, ma koliko se ključni igrači trudili uvjeravati kako sve drže pod kontrolom. Pod stvarnom kontrolom, zapravo, više nije ništa.

Putin ne vjeruje u uspjeh globalne „zelene agende“ i ulaže u proizvodnju ugljena

 

 

Komentari

komentar

You may also like