Z. Meter: Pobuna turskih admirala i ambiciozni Erdoganovi planovi

Od 7 zemalja koje imaju izlaz na Crno more, samo su dvije geopolitički važne – Rusija i Turska. Ako se one međusobno dogovore i postave nova pravila za korištenje Bosporskog tjesnaca, od Konvencije Montreux uistinu ne bi ostalo ništa

U tijeku je najaktivnija faza geopolitičkog preustroja svijeta i određivanja zona utjecaja. Uz poznati globalni geopolitički „trio“ SAD, Rusiju i Kinu, tu je još i niz regionalnih zemalja, kao i EU, koje traže svoje mjesto „pod suncem“ i u većoj ili manjoj mjeri ne žele da im ga određuje niti jedna od spomenutih globalnih sila, neovisno o formalnim savezništvima, partnerstvima i sl. Jedna od tih regionalnih država, velikih ambicija, svakako je i Turska – zemlja s velikim komparativnim prednostima (to se prije svega odnosi na njezin izvanserijski geografski položaj na razmeđu kontinenata – tzv. Starog svijeta (Azija, Europa, Afrika), s brojnom mladom i obrazovanom populacijom ali i velikim političkim, vjerskim i kulturološkim utjecajem u široj regiji Bliskog istoka, Balkana, Kavkaza i Srednje Azije. Ali Turska je i država koja je, zahvaljujući povijesnoj sudbini, kao slijednica poraženog i propalog Otomanskog carstva, nakon Prvog svjetskog rata ostala djelomično sputana različitim međunarodnim sporazumima i konvencijama. Oni sada Tursku koče, barem tako misli Ankara, u njenom neometanom razvoju i blistavim perspektivama.

Jedni od tih obligatornih sporazuma su Konvencija Montreux i Lozanski mirovni ugovor, o kojima se u Turskoj sve češće govori kao o reliktima prošlosti – zastarjelim dokumentima, koji nisu u skladu s turskim nacionalnim interesima. O ovom prvom više će biti govora u nastavku teksta, dok, što se tiče Lozanskog mirovnog ugovora – treba naglasiti kako je njime Turska nakon Prvog svjetskog rata i rata s Grčkom ostala gotovo bez ijednog otoka u Egejskom moru, koji su došli pod grčki suverenitet (kako je to i bilo prije prodora Osmanlija na prostor Male Azije u ranom srednjem vijeku), a neki su od njih udaljeni svega desetak kilometara od turskog kopna. Taj sporazum ne dozvoljava Turskoj željeno povlačenje granica svog isključivog gospodarskog pojasa, što posljednjih godina do maksimuma usijava grčko-turske odnose kroz veliki broj pomorskih i zračnih incidenata i povreda tuđeg teritorija. To je i najbolji primjer toga koliko je malo važna zajednička pripadnost ovoj ili onoj sigurnosnoj ili političkoj arhitekturi tj. savezu – u ovom slučaju NATO savezu, kada su nacionalni interesi potpuno ili u znatnoj mjeri suprotni.

Erdoganovo nezadovoljstvo postojećim stanjem

Posljednjih tjedana pa i mjeseci svijet s pozornošću prati vijesti iz Turske koje se odnose na navodno nezadovoljstvo predsjednika te zemlje Recepa Tayyipa Erdogana Konvencijom Montreux iz 1936. godine, kojom se regulira brodski promet morskim tjesnacima Bospor i Dardanele koji spajaju Crno sa Sredozemnim morem. Tom je konvencijom potvrđen turski suverenitet nad spomenutim tjesnacima ali i neometan i slobodan brodski promet kojeg Turska ima pravo zaustaviti samo u neposrednim ratnim ili predratnim uvjetima. Kroz Bospor dnevno prođe čak 115 plovila, a godišnje 53 000 brodova različitog tipa: tankera, teretnih i vojnih brodova. Godišnje se tuda preveze oko 140 milijuna tona nafte, 25% svjetskog žita i td. što taj tjesnac čini jednim od najprometnijih plovnih putova svijeta. Međutim od svega toga Turska ne zaradi niti jedan jedini dolar (osim u slučaju pružanja pojedinih sitnih usluga od strane teglenica i sl.), kako je i navedeno spomenutom konvencijom s obzirom da se radi o prirodnom morskom putu koji se nema pravo naplaćivati. Istodobno, ne tako daleki Sueski kanal Egiptu osigurava godišnju zaradu od čak cca 3 milijarde dolara jer se ne radi o prirodnom, već umjetno prokopanom prolazu između Sredozemnog i Crvenog mora.




Karta 1: Sueski kanal

Također nije potrebno posebno naglašavati koliko ova gužva u Bosporu djeluje i na sam 14-milijunski Istanbul koji se proteže na obje strane obale – i na europskom i na azijskom kopnu. Dovoljan bi bio jedan veći incident s primjerice naftnim tankerom, brodom za prijevoz plina ili kemikalija pa da izazove pravu ekološku katastrofu po taj grad.





Bilo kakva jednostrana promjena sadržaja  Konvencije Montreux ili turskog neprihvaćanja iste imalo bi i dalekosežne geopolitičke posljedice. Tim prije što kroz Bospor i Dardanele iz Sredozemnog u Crno more i obratno plove i vojni brodovi ograničene veličine. Na najužem mjestu Bospor je širok svega 550 m pa je nemoguće da se tuda provlače primjerice nosači zrakoplova ili, s druge strane, golemi kontejnerski brodovi tipa onog koji se nedavno nasukao u Sueskom kanalu i u relativno kratko vrijeme prouzročio desetke milijardi dolara šteta zbog blokade sveukupnog prometa.

Pobuna umirovljenih admirala

Navodno Erdoganovo nezadovoljstvo spomenutom konvencijom izazvalo je početkom travnja i neočekivanu reakciju kroz otvoreno pismo  koje mu je uputila grupa od  više od 100 umirovljenih admirala turske vojske, koji su kritizirali raspravu o mogućoj reviziji Konvencije Montreux  u svezi planirane gradnje Istanbulskog kanala, koji će povezati Crno i Mramorno more i dalje Sredozemno more. O samom kanalu malo više kasnije, a sada o političkoj dimenziji reakcije turskih umirovljenih admirala.

Erdogan je najoštrije je reagirao na spomenuto pismo i takve je akcije nazvao “neprihvatljivima” za zemlju. To i nje čudno, s obzirom da su njenu povijest obilježili brojni vojni udari, a zadnjeg od njih, onog iz 15. i 16. srpnja 2016. g. jedva je preživio i sam Erdogan. Upravo je taj propali vojni puč postao prekretnica za tursku vladu. Ona  ga ustrajno heroizira, a u čast poginulih branitelja demokracije, kako se to često naziva, podižu se spomenici i imenuju ulice, parkovi, mostovi… Taj događaj vlada je kolokvijalno označila riječima “nikad više”, misleći na to kako se vlade u toj zemlji ubuduće više nikada neće mijenjati silom i protudemokratskim metodama. I, ne manje važno, Erdogan je propali puč iskoristio za potpunu čistku vojske i drugih državnih struktura i uspostavio puni nadzor nad zemljom sa sebi odanim kadrovima.




Nakon tog događaja iz 2016. g. turska vlada je izuzetno osjetljiva na bilo koji oblik nasilnog pokušaja promjene vlasti, ne samo u Turskoj.

Reakcija Erdogana – brza i oštra s neočekivanim epilogom

Dakle, 4. travnja 104 umirovljena admirala turske mornarice objavila su službeni apel turskoj naciji, u najboljoj maniri pučista –  točno u ponoć.

Apel se odnosio na zalaganje za očuvanje Konvencije Montreux, protivio se izgradnji Istanbulskog kanala, upozorio na nemogućnost da predsjednik države ima ovlasti da zemlju povuče iz međunarodnih ugovora (bez dobivanja suglasnosti nacionalnog parlamenta (Mejlis), poput Mirovnog ugovora iz Lozane, govorio je o problemima u medijima, ulozi turske vojske u održavanju Ustava u njegovom sadašnjem obliku, o udaru na tzv. Ataturkove vrijednosti, rizicima i prijetnjama kojima se zemlja može izložiti u tom slučaju i td.

Sam ton i „drskost“ umirovljenih admirala da tako nešto učine, i to javno, bio je signal za uzbunu i Erdogan je reagirao promptno. Sigurnosna i pravosudna tijela vrlo brzo su uhitila dio autora spomenutog apela, time jasno dajući do znanja kako Erdogan ne prihvaća bilo kakav dijalog na ovakav način, a kamoli kompromise s „pobunjenicima“ i otvaranje rasprave s njima. Nakon nekoliko dana, kada je postalo jasno kako se radilo o akciji „tresla se brda rodio se miš“, Erdogan je pred turskom javnošću pokazao svoje „dobro lice“, obustavivši daljnje istražne radnje i amnestirajući uhićene admirale kazavši kako je to čin milosrđa prema starim i zaslužnim ljudima.

Je li, i ako je, tko je stajao iz pobunjenih admirala nije utvrđeno, barem ne javno, a u kuloarima se moglo čuti svašta – o novoj uroti Zapada i SAD-a, domaćih oporbenih snaga i td. Ali sve je relativno brzo zaboravljeno jer događaj nije prouzročilo veću štetu po vladajuće, a odaslan je i jasan signal o ne toleriranju takvim oblicima komunikacije s državnim vrhom.

Istanbulski kanal

Što se tiče spomenute optužbe kako vlada u Ankari namjerava napustiti Konvenciju Montreaux Erdogan je to negirao u svom stilu, kazavši kako Turska to „nema namjeru učiniti“, ali i dodao da “ako se takvo pitanje ili potreba pojavi u budućnosti, onda ćemo zbog boljih uvjeta otvoriti ovu temu ako budemo smatrali potrebnim”.

Slika 2: istanbulski kanal

U svezi megaprojekta „Istanbulski kanal“, kao supstituta za odvijanje prometa kroz spomenuti Bosporski tjesnac, stvari stoje posve drukčije i njega Erdogan snažno podupire. Mnogi pogrešno misle kako se radi upravo o Erdoganovom megalomanskom projektu, međutim to nije tako. Prije njega pitanje tog projekta pokrenuli su i pojedini bivši turski dužnosnici još 90—ih godina prošlog stoljeća, ali čak i u povijesti se o njemu razgovaralo. Konkretno, o tom je kanalu razmišljao i sultan Sulejman (Veličanstveni) još u 16. stoljeću. Međutim, i taj bi se projekt svojom ulogom mogao itekako sudarati sa slovom i duhom Konvencije Montreaux jer se dotiče iste stvari – plovidbe između Sredozemnog i Crnog mora.

Prvi put je Erdogan, još u svojstvu premijera, najavio izgradnju ovog kanala prije točno deset godina – u travnju 2011. Cilj je smanjiti opterećenje tog prirodnog tjesnaca kroz nastojanje da nova prokopana prometna arterija omogući dnevni prolaz oko 160 brodova, uključno i tankere nosivosti do 300 tisuća tona. Ovaj kanal omogućio bi Turskoj i toliko željenu zaradu kroz naplatu prolaska brodova, ali i udaljio zemlju od spomenute Konvencije iz Montreauxa koja nad njim ne bi imala ingerenciju jer je umjetni kanal. Turska oporba protivi se ovom projektu, smatrajući ga ekološki vrlo opasnim, preskupim (službeno bi koštao oko 15 milijardi dolara), a po pitanju zarade od naplate vrlo nesigurnim s obzirom da bi brodovi i dalje mogli slobodno birati hoće li prolaziti sadašnjim bosporskim tjesnacem koji je besplatan ili novim – umjetnim kanalom. Osim toga, turski sociolozi navode kako se čak oko 80 posto stanovnika Istanbula protivi njegovoj izgradnji, uključno i gradska vlast na čelu s oporbenim gradonačelnikom Ekremom Imamogluom koji bi mogao biti i najozbiljniji Erdoganov protivnik na idućim predsjedničkim izborima 2023. g. Neovisno o svemu, 2018. g. odobrena je trasa budućeg kanala, a prije mjesec dana i plan njegove izgradnje, čemu je, kao dodatni argument poslužio i spomenuti incident u Sueskom kanalu s nasukavanjem kontejnerskog broda što je potreslo čitav svijet i globalni biznis.

O samom projektu:

„Istanbulski kanal“ predstavljao bi 43 kilometra dugu vodenu arteriju koja bi povezivala Crno more i Mramorno more. To je najveći projekt u turskoj povijesti i ima stratešku važnost za zemlju. Pokreće se uoči 100-te godišnjice Republike Turske, koja se obilježava 2023. g. (kao i, sigurno ne slučajno, predsjednički izbori). Kanal bi prolazio paralelno s Bosporom, sjeverno od njega.

Kako je Turskoj zbog poremećenih odnosa sa SAD-om i Zapadom u cjelini otežan pristup njihovim financijskim institucijama, Ankara se sve više okreće na Istok, odakle joj stižu uhu ugodna obećanja. Tako joj, što se infrastrukturnih projekata tiče, Kina nudi zanimljive kreditne aranžmane, uključno i za spomenuti projekt. Primjerice, kineska državna banka Industrial and Commercial Bank of China Ltd s turskom ICBC bankom već je ranije potpisala sporazum o dodijeli 3,8 milijardi dolara. Naravno, to je nedovoljno za zatvaranje čitave financijske konstrukcije ali ta banka sigurno neće biti i jedina.

Još malo o geopolitičkim aspektima

Iako se, općenito gledano, upravo Rusiji dosta često nastoji pripisati zabrinutost zbog izgradnje Istanbulskog kanala s obzirom na spomenutu konvenciju o slobodi plovidbe Bosporom i činjenicu da kroz njega prolaze brodovi njene Crnomorske flote, kao jedinim izlazom na Sredozemno more, ima i onih koji govore kako su najveći protivnici novog kanala zapravo Sjedinjene Države.

Objašnjenje ovog naizgled paradoksa uopće nije nelogično.

Rusija, a to svi dobro znaju uključno i Erdogan, nikada ne bi dozvolila „zaključavanje“ Crnog mora što se tiče slobodnog prolaza njenih brodova kroz Bospor i tako nešto bi sprječavala svim mogućim sredstvima. Zbog toga Moskva oko toga nema stvarne zabrinutosti. Poznata je i povijesna anegdota prema kojoj je sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko, govoreći o istoj temi tj. prijetnji blokiranjem Bospora za sovjetske brodove, kazao da bi za uspostavu slobodne plovidbe bile dovoljne dvije nuklearne rakete koje bi bosporski tjesnac proširile, a da pri tom nije poznato što bi na kraju ostalo od Istanbula.

S druge strane, oko Erdoganovih se namjera uočava nervozna reakcija Zapada. Zašto je to tako nije pretjerano teško protumačiti.

Od 7 zemalja koje imaju izlaz na Crno more, samo su dvije geopolitički važne – Rusija i Turska. Ako se one međusobno dogovore i postave nova pravila za korištenje Bosporskog tjesnaca, od Konvencije Montreux uistinu ne bi ostalo ništa. Što bi to značilo za uplovljavanje američkih i brodova drugih članica NATO saveza koje nemaju izlaz na Crno more (imaju ga, osim Turske kao članice NATO-a još samo Rumunjska i Bugarska) nije teško pretpostaviti, pa makar se njihova sadašnja uplovljavanja u crnomorski akvatorij i karakterizirala samo kao simbolička gesta. Jer takva zabrana predstavljala bi pravo poniženje Amerike, što si ona teško može dozvoliti. Posve je drugo pitanje što bi u tom smislu ona mogla poduzeti? Iz sadašnje perspektive gledano, vrlo malo. Otuda i navedena nervoza Erdoganovim potezima, ali i njegova brza reakcija gušenja „pobune“ umirovljenih admirala koji su upozoravali na moguće rizike po Tursku u slučaju takvih scenarija.

 

Komentari

komentar

You may also like