Z. Meter: Počela globalna energetska kriza! Manjak hrane, krah industrije, rat

Danas je, vjerojatno više nego ikad u povijesti potrebnija politička i državnička mudrost od strane ključnih aktera međunarodne zajednice, koja, međutim, sve više degradira i postaje deficitarna što omogućava olakšan prodor radikalnih ideja i promociju njima sklonih političara. Osim toga, veliki globalni problem je i potpuna degradacija medijskog prostora, uz krajnju eroziju kritičkog promišljanja i sklonost propagandi i fake vijestima zbog čega je sve teže pronaći istinu koju svojataju i modeliraju svi – onako kako im to u određenom trenutku odgovara

„Miniranje“ Sjevernog toka 2

Čelnica njemačke Stranke zelenih i moguća ministrica vanjskih poslova te zemlje Annalena Berbock izjasnila se za odbijanje izdavanja dozvole za rad ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2, o čemu je izjavila za njemačku medijsku grupu Funke.

Berbock smatra kako bi se u plinskoj politici zemlja trebala odreći konstruktivnih bilateralnih odnosa s Rusijom i djelovati isključivo u “konsenzusu” s Europskom unijom, nagovješćujući solidarnost s proturuskim stavom Poljske i baltičkih država iz bivšeg SSSR-a.

“Prema europskom energetskom zakonu, operater plinovoda mora se razlikovati od onog koji dostavlja plin. Sve dok se radi o istoj grupi, dozvola za rad ne može se izdati”, izjavila je šefica Zelenih.

Njemački politički analitičar, predstavnik njemačkih biznis krugova iz Istočnog partnerstva i zagovornik pokretanja plinovoda Sjeverni tok 2 Alexander Rahr nazvao je spomenutu izjavu Annalene Berbock “šokantnom” (info: Eadaily). “Hoće li Zeleni početi vladati Njemačkom sa sve većim sukobom s Rusijom?“, retorički je upitao Rahr na svom TG kanalu. „Oni koji su govorili da se ruski plinovod mora dovršiti (i staviti u funkciju) pod starom vladom Merkel bili su u pravu. Merkel se za ovaj projekt borila poput lavice. Čak je i sada lupila šakom o stol … kazavši kako Rusija nije kriva za trenutačnu nestašicu plina u Europi. Berbock, naprotiv, za to krivi Rusiju”, navodi Rahr.




Pri tom predviđa kako mogući budući kancelar Savezne Republike Njemačke iz stranke SPD Olaf Scholz “vjerojatno neće plesati uz melodiju Zelenih, iako ih ni on neće moći zanemariti”.

Podsjećam kako je Olaf Scholz u koalicijskoj vladi Angele Merkel (CDU/SCU – SPD) obnašao dužnost saveznog ministra financija, te je osobno bio pobornik dovršetka plinovoda Sjeverni tok 2 kao ključnog strateškog njemačkog energetskog projekta.





U Njemačkoj su u tijeku konzultacije o formiranju vladajuće koalicije SPD-Zeleni-FDP (tzv. koalicija semafor), a tijekom preliminarnih razgovora dogovoreno je kako se tema pokretanja plinovoda Sjeverni toka 2 neće uvrštavati u agendu pregovora jer je, naime, jasno, kako strane po toj temi imaju suprotne stavove i da bi inzistiranje na tome dovelo do sloma mogućnosti formiranja koalicije. Također treba reći kako njemački regulator neće prije Nove godine donijeti odluku o izdavanju uporabne dozvole za Sjeverni tok 2, a do tada bi se trebala formirati nova njemačka vlada.

S druge strane ruski Gazprom, kao većinski vlasnik plinovoda Sjeverni tok 2, ovih dana izjavljuje kako je njegova prva cijev u potpunosti napunjena plinom i spremna za uporabu čim njemački regulator za to da dozvolu. Također navodi kako su u tom smislu u tijeku pripreme i za drugu cijev.

Nakon kratke stabilizacije, cijene plina i nafte ponovo rastu

U međuvremenu, nakon kratke stabilizacije stanja na europskom plinskom tržištu i snižavanja cijena s astronomskih oko 2000 dolara za tisuću kubičnih metara na podnošljivijih ali također visokih 1000 dolara, cijene „plavog energenta opet su skočile na oko 1200 dolara, a prognoze nisu ni malo optimistične. Štoviše, pojedini analitičari upozoravaju i na njihov mogući skok i preko 2000 dolara. Stanje u Europi usložnjava i daljnji rast cijena donedavno jeftine nafte, koju su mnogi u EU namjeravali koristiti kao privremeni supstitut za skupi plin.




Cijena nafte sada je veća od 80 dolara za barel, a zgodno je podsjetiti kako je prije samo godinu dana cijena „crnog zlata“ bila manja od 20 dolara, a u pojedinim trenutcima čak je imala i negativne iznose što je bilo posljedica zaustavljanja globalnog gospodarstva uslijed pandemije koronavirusa i geopolitičkih i geoenergetskih igara oko američkog ukapljenog plina koji je ugrožavao glavne tradicionalne proizvođače nafte i plina.

Posljedice su bili bankroti brojnih malih i srednjih američkih proizvođača LNG-a iz škriljevca i kraj američke „revolucije ukapljenog plina“ koja je trajala od 2010.. do 2019. g., kada su američki LNG-tankeri diljem svijeta razvozili svoj ukapljeni plin. Plan je također bio i izvoziti američku naftu na europsko tržište.

Međutim, sve je poremetila niska cijena nafte koju američki proizvođači iz škriljevca nisu mogli izdržati jer im se cijena rentabilnosti proizvodnje kreće oko 60 dolara (Saudijci i Rusi, kao tradicionalni proizvođači, mogu izdržati cijene oko 10 odnosno 20 dolara za barel). Sadašnji oporavak svjetske ekonomije i povećana potražnja za naftom i plinom ne mogu preko noći pokrenuti zaustavljene američke LNG projekte. Osim toga ne treba očekivati nove američke investicije u LNG s obzirom na forsiranje Bidenove administracije na projekte obnovljivih izvora energije u kojima nema mjesta za naftu i plin.

Također je važno podsjetiti kako je uslijed dogovora OPEC+ o smanjenju dnevne proizvodnje nafte zaustavljen negativni trend pada njezinih cijena te se ona krajem prošle godine stabilizirala na oko 60-70 dolara za barel što je trajalo sve do nedavno. Pojedini analitičari sada predviđaju rast cijena nafte i do 100 dolara, većinom kao kratkotrajnu opciju.

Drugim riječima i nafta i plin postaju skupi i dovode do ozbiljne energetske krize na Zapadu ali i u Kini koja je također snažno ograničila proizvodnju ugljena i orijentira se na obnovljive izvore energije te sada ima ozbiljnih problema što pokušava kompenzirati snažnim uvozom plina. Slično je i u Japanu. To, sve skupa, pridonosi novom rastu njegovih cijena i na azijskom tržištu nakon kratkotrajne stabilizacije.

Svima postaje jasno kako tzv. zelena tranzicija i uporaba obnovljivih izvora energije još uvijek ne može nadomjestiti tradicionalne energente, što sve više postaje frustrirajuće za pobornike čistih energenata. Zbog toga je u Europi čak i omrznuti ugljen, koji se ponovo i nevoljko uvodi u uporabu ne samo u Velikoj Britaniji, ovo ljeto dosegao povijesno visoku cijenu od oko 300 dolara za jednu tonu nakon što je u EU bio gotovo zaboravljen i označen kao „Crno Zlo“ („Black Evil“).

Kako će se prema svemu ovome postaviti buduća njemačka vlada (opći politički smjer prema „zelenoj agendi“ je jasan i nedvojben – tim više što bi u vladi mogli sjediti i „zeleni“ ministri, ali retorika i želje su jedno dok je „crna“ stvarnost s kojom se suočava europska industrija i obični potrošači nešto sasvim drugo) tek ostaje za vidjeti. Automobilskoj industriji prijete gubici, jednako kao i metalurškoj kao i poljoprivredi i proizvodnji umjetnih gnojiva za koje je potreban prirodni plin, spominju se moguće nestašice hrane i td. Problem je sve veći i u sferi prometa, a britanske željeznice upravo se prebacuju s električnih na dizel lokomotive. I sve to u ozračju skorog početka međunarodne konferencije o klimi u Glasgowu, za manje od mjesec dana.

Promašeno optuživanje Rusije za vlastite greške

Uporno prebacivati krivnju za nastalu energetsku krizu na Zapadu isključivo na Rusiju, kao najjednostavnije rješenje za izbjegavanje odgovornosti za svoje greške, najgore je što se može dogoditi za one kojima energija uistinu treba. Njima nisu potrebna geopolitička prepucavanja, već žurno iznalaženje kvalitetnih i dugoročnih rješenja, kojih, kako se čini, barem kada je riječ o EU ne može biti bez aktivnog sudjelovanja Rusije. Ali to priznati u briselskim hodnicima i ekspoziturama „zelene agende“ diljem EU ravno je svetogrđu, pa će biti zanimljivo pratiti tijek daljnjeg razvoja stanja. Jednako kao i sudbinu Sjevernog toka 2 koji mnogima smeta ali bez kojeg se jednostavno ne može ako se želi preživjeti ne samo ovu zimu.

Kako priznaju i američki utjecajni mediji, Rusija, kojoj u geopolitičkom pogledu svakako gode sadašnji problemi EU, ispunjava sve svoje ugovorima preuzete obveze oko isporuka plina, a hoće li ili ne Rusija povećavati isporuke, kome i u kom smjeru, njeno je legitimno pravo. Bruxelles će ili nastaviti na Rusiju „gledati s visoka“, optuživati je za nastalu krizu i čekati spas tko zna od kuda, ili će morati „progutati ponos“ i priznati svoju energetsku ovisnost o Rusiji za još dugo vrijeme do trenutka kada će obnovljivi izvori energije biti dominantni i dostatni u opskrbi i povoljni po cijenama.

Ako čitavu stvar oko nove globalne energetske krize sagledamo u kontekstu rastuće geopolitičke i sigurnosne krize na relaciji Istok-Zapad, čini se kako ne treba puno da problemi izmaknu kontroli i da se rješenja istih, kao ne jednom u povijesti, pokušaju pronaći pokretanjem navodno upravljivih ratova šireg karaktera od onih lokalnih. Međutim rizici od takvih scenarija su golemi i za sada se obuzdavaju isključivo spoznajom o nuklearnom paritetu najvećih sila. Ali s porastom nervoze i intenziviranjem „pokazivanja vojnih mišića“ kroz provedbe različitih vojnih vježbi, uz neizostavnu oštru i prijeteću retoriku koja i dalje jača – jača i opasnost od izbijanja nekontroliranih incidenata koji vrlo brzo mogu prerasti u krizu, a onda i u rat s nesagledivim posljedicama.

Danas je, zato, vjerojatno više nego ikad u povijesti potrebnija politička i državnička mudrost od strane ključnih aktera međunarodne zajednice, koja, međutim, sve više degradira i postaje deficitarna što omogućava olakšan prodor radikalnih ideja i promociju njima sklonih političara. Osim toga, današnji veliki globalni problem je i potpuna degradacija medijskog prostora, uz krajnju eroziju kritičkog promišljanja i sklonost klasičnoj propagandi i fake vijestima zbog čega je sve teže pronaći istinu koju svojataju i modeliraju svi – onako kako im to u određenom trenutku odgovara.

Komentari

komentar

You may also like