Moskva dugo pamti, a ima i dugu ruku
Zoran Meter
„Ruski svijet – to je rak koji ždere ne samo veći dio ruskog društva, već predstavlja smrtnu opasnost za svu Europu. Zato nije dosta podržavati Ukrajinu u njenoj vojnoj borbi s Rusijom. Mi moramo u potpunosti iskorijeniti tu novu čudovišnu ideologiju. Kako je ranije Njemačka bila denacificirana, tako je danas jedina šansa za Rusiju i civilizirani svijet – „deputinizacija“, izjavio je ni manje ni više nego poljski premijer Mateusz Morawiecki. Moskva ovakve stvari ne prašta
Amerika gubi svoje orijentire u Ukrajini i oni iskaču izvan okvira njenih nacionalnih interesa – sve je češća teza pojedinih američkih analitičara, svjesnih opasnosti eskalacije ukrajinskog sukoba aktivnim uvlačenjem SAD-a u isti kroz isporuke golemih količina naoružanja Kijevu tj. neizravno – a da i ne govorimo o davanju obavještajnih informacija o položajima ruske vojske, djelovanju američkih i NATO-ovih vojnih instruktora na terenu, sudjelovanju u pripremi vojnih akcija ukrajinske vojske i td., što se već puno teže može svoditi pod frazu neizravne umiješanosti.
To postupno uvlačenje SAD-a u sukob u konačnici može rezultirati nekontroliranim američko-ruskim vojnim srazom, nakon kojeg ne bi ostalo šanse za izbjegavanje nuklearnog sukoba sa svim njegovim posljedicama.
Jačanju napetosti pridonose i izjave američke strane prema kojima ona ne vidi perspektivu rusko-ukrajinskih pregovora o političkom rješavanju sukoba, barem u kratkoročnoj perspektivi. Kako je Washington onaj koji kurira usvajanje ključnih odluka Kijeva, jasno je kako onda upravo on sada nije zainteresiran za politički dogovor (ili je vojno stanje na terenu onakvo kakvo mu ne ide u prilog, ili smatra kako će nastavak rata dovesti do kolapsa Rusije, ili jedno i drugo). To, uostalom, jasno proizlazi i iz do sada nikad u povijesti izrečenih izjava najviših američkih dužnosnika, onih od prije dva tjedna, o tome kako je glavni cilj SAD-a u ukrajinskom ratu nanijeti strateški poraz Ruskoj Federaciji (drugim riječima, sama Ukrajina tj, njezina sudbina pada u posve drugi plan).
A kada je riječ o želji za nanošenjem strateškog poraza Rusiji, stvari postaju puno ozbiljnije od onih koje se javnosti prikazuju posredstvom medija ili izjava političara ove ili one razine iz struktura EU – koji su samo servis američkih interesa, lišeni bilo kakve strateške vizije onoga što se Europi sprema.
Uplitanje SAD-a u ukrajinski sukob kao „vrhunac gluposti“
S obzirom na rastuću neprijateljsku retoriku, ali i sve opasnije praktične poteze samih vlasti, posljednjih su dana, pa i tjedana, sve češći osvrti zapadnih političara, analitičara i medija vezano uz porast opasnosti od izbijanja nuklearnog rata upravo u kontekstu ukrajinskog sukoba. U tom bih smislu izdvojio tekst američkog mainstream medija The New York Timesa. U autorskom članku Thomasa Friedmana sugerira se kako bi američko djelovanje trebalo biti u granicama pomoći Kijevu pri čemu Biden treba razmisliti kako ne pasti pod „mlinski kamen“ kijevske kaotične politike.
Friedman, tako, između ostalog navodi kako je medij Times izvijestio da su “prema visokim američkim dužnosnicima, Sjedinjene Države dale Ukrajini obavještajne podatke o ruskim postrojbama, što je Ukrajincima omogućilo da ‘ciljaju’ i ubiju mnoge ruske generale.” Isti medij, kaže on dalje, poziva se na izvješća NBC Newsa koji se pak poziva na američke dužnosnike, i navodi da su Sjedinjene Države “pružile obavještajne podatke koji su pomogli ukrajinskim snagama da otkriju i napadnu” krstaricu Moskva, vodeći brod ruske Crnomorske flote. Ta pomoć u određivanju cilja “pridonijela je konačnom potonuću” “Moskve” od dvije ukrajinske krstareće rakete, navodi Friedman u svom tekstu.
Pri tom konstatira slijedeće: „Zapanjujuća krajnja crta ovih curenja informacija je da oni sugeriraju kako više nismo u stanju “neizravnog” rata s Rusijom, već se približavamo izravnom ratu s njom. I nitko nije pripremio američki narod ili Kongres za to“
Friedman svoj tekst zaključuje riječima: „Imamo posla s nevjerojatno nestabilnim čimbenicima, poglavito s politički ranjenim Putinom. Hvaliti se kako se ubilo njegove generale i potopilo njegove brodove, ili da je upao u ljubavne zamke Ukrajine kako bi se zauvijek zapleo u njih, vrhunac je gluposti.“
Kongres daje golemu pomoć Ukrajini od 40 milijardi dolara
Zastupnički dom američkog Kongresa prošlog je tjedna potvrdio svoje čvrsto opredjeljenje za pomoć Ukrajini izglasavanjem prijedloga zakona o dodjeli dodatnog paketa pomoći Ukrajini u vrijednosti od 40 milijardi dolara. To je više od onog što je od njega tražio predsjednik Biden, zahtijevajući 33 mlrd. čime Kongres na njega vrši pritisak da čini još više za Ukrajinu, iako ona čak nije niti formalni američki saveznik. Kongres se do sada još samo jedno postavio na sličan način, kada je bila riječ o pružanju vojne pomoći Izraelu (iako je tada bila riječ o daleko manjem iznosu), međutim on je ipak američki formalni bliskoistočni saveznik.
Zanimljivo je ukazati kako je 12. svibnja republikanski senator iz Kentuckyja Rand Paul blokirao brzo usvajanje ovog zakona u gornjem domu – Senatu (info: Bloomberg) pa od brze pomoći Kijevu za sada nema ništa.
“Rand Paul je sam blokirao brzo pružanje pomoći Ukrajini. On tjera Senat da uključi novu formulaciju u prijedlog zakona, navodeći problem javnog duga i inflacije u Sjedinjenim Državama”, napisao je novinar agencije Stephen Dennis na Twitteru. “Ako Ukrajini bude dat takav dar, ukupan iznos naše pomoći ovoj zemlji bit će jednak vojnom proračunu Rusije, taj novac nam ne leži pod nogama, morat ćemo ga posuditi od Kine da bismo ga poslali u Ukrajinu kasnije”, napisao je Paul.
Pa iako će ovaj zakon drugi tjedan sigurno biti izglasan – sa ili bez uključivanja Paulovih opaski, one jasno ukazuju na sve vidljiviji otpor Amerikanaca daljnjim uvlačenjem zemlje u rizičnu ukrajinsku „pustolovinu“. Iako će taj otpor, prema mom mišljenju – biti uzaludan. Jer Amerikancima je „bačena kost“ bavljenja primarno rastom inflacije, najvećom u zadnjih 40 godina (8,5%), i drugim rastućim gospodarskim i socijalnim problemima, dok će pritom „duboka država“ biti fokusirana na vanjsku politiku. U njoj još uvijek dominantan utjecaj predstavljaju oni koji smatraju kako se Rusiju može i mora slomiti upravo sada – aktivnom „ukrajinskom avanturom“ SAD-a. Rizici se pri tom stavljaju po strani.
Razlika oko shvaćanja sigurnosnih prijetnji u Washingtonu i Moskvi
Čini se, međutim, kako usprkos svemu i mainstream krugovi u Washingtonu, uključujući, naravno, i Bidenovu administraciju, počinju vjerovati kako ruski predsjednik Vladimir Putin po pitanju vojne intervencije i odlučnosti da u njoj ustraje do ispunjenja zadanih ciljeva uz oštra upozorenja Zapadu da ga u tome ne ometaju – ne blefira! Zahtjeva li to i pripremu „exit strategy“ Washingtona još je prerano reći.
Međutim, za sada Zapadu ne ostaje drugo nego ustrajavati na pomoći Ukrajini (ako uspije u namjeri da Kijev zaustavi rusku agresiju dobro, ako ne – nikom ništa), uz opetovane izjave kako SAD i NATO ni pod koju cijenu neće ulaziti u vojni sukob s Rusijom.
Zanimljivo je, također, kako je iz službenog diskursa Washingtona sada posve nestao donedavno javno proklamirani cilj „rušenja Putinovog režima“, vjerojatno zbog svijesti o iznenađujuće slabom kratkoročnom učinku pokrenutih golemih proturuskih sankcija, kao i činjenice da su se ruska javnost, političke stranke, ali, ne manje važno i ruski krupni biznismeni (tzv. oligarsi) koji su u zemlji homogenizirali oko Putinove vlade i da (prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja) sa čak 89% podupiru rusku, kako je Moskva službeno naziva, specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini.
Pri tom službeni Washington uporno ponavlja stavove kako on na ukrajinskom terenu ne vodi nikakav proxy rat protiv Rusije, da ovo nije američko-ruski rat ili rat NATO saveza s Rusijom, već isključivo sukob Rusije i Ukrajine. Takve izjave Bidenove administracije umiruju prosječnog Amerikanca kojem se govori kako vlada samo pomaže Ukrajini u pravednoj borbi protiv ruske agresije što nikako ne prijeti američkoj sigurnosti i što je pravedno i s moralne točke gledišta. Pri tom Washington vjeruje da će to, tj. činjenica kako američki vojnici direktno ne pucaju na ruske biti dovoljno da se Moskva ne odluči za radikalnije poteze koji bi doveli do eskalacije. Tj. Bidenova administracija smatra kako se SAD mogu nastaviti ovako ponašati i pri tom Rusiju još snažno koristiti kao političku platformu prema kojoj je upravo ona krivac za sve ključne međunarodne probleme i novonastale krize koje upravo počinju i koje će oblikovati budući svijet – od sigurnosnih preko energetskih, do krize s hranom, nove pojave siromaštva i gladi, …
Problem je, međutim, u slijedećem: Moskva na tu stvar gleda potpuno drukčije i o tome posljednjih dana daje oštra priopćenja (službena, a ne individualna mišljenja političara) iz najviših krugova vlasti, koja se mogu shvatiti jedino kao krajnje (posljednje) upozorenje. Naime, Moskva u njima otvoreno upozorava kako se protiv Rusije sada u Ukrajini vodi proxy, hibridni rat od strane kolektivnog Zapada (riječi zamjenika ruskog veleposlanika pri UN-u Dmitrija Poljanskog na sjednici VS prošloga tjedna). Moskva optužuje Washington za provociranje globalne ekonomske krize pri čemu mu u tu svrhu upravo služe proturuske sankcije (riječi V. Putina od 12.5.). Njima će slomiti EU, izvršiti njenu deindustrijalizaciju i staviti je „pod noge“ američkih interesa upravo slamanjem njenih odnosa s Rusijom.
I možda ono najvažnije – Moskva navodi kako Washington ne samo što ne uzima u obzir rusku zabrinutost za svoje sigurnosne interese, već o njima ne želi niti raspravljati, o čemu najbolje svjedoči najavljeno proširenje NATO saveza na Finsku i Švedsku što bi se moglo dogoditi već u lipnju, na summitu na vrhu NATO-a u Madridu.
To je u potpunoj suprotnosti s Putinovim zahtjevima iz prosinca prošle godine upućenim SAD-u o neprihvatljivosti daljnjeg širenja NATO-a na ruske granice. A ulaskom Finske, Rusija i NATO dobit će dodatnih oko 1500 kilometara zajedničke granične crte (uz već onu, malu, s Estonijom, i između ruske baltičke enklave Kalinjingrad smještene između Poljske i Litve).
Europske zemlje morat će kupovati američko suvremeno (i skupo) naoružanje
Niti na spomenutu pomoć SAD-a Ukrajini od 40 mlrd. dolara Moskva ne gleda spokojno iako se tu ne radi o novcu kojeg će direktno „na ruke“ dobiti Kijev, već o sredstvima koja će u prvom redu dobiti američka vojna industrija. Pentagon će Ukrajini, umjesto novca, isporučivati svoje starije naoružanje (dio njega već je stigao na bojišnice Donbasa), a američka vojska ovim bi dobila suvremene tipove oružja.
Osim toga prodavala bi ga i europskim saveznicima koji sada Ukrajini moraju isporučivati svoje oružje, što za poneke od njih predstavlja pravi sigurnosni problem jer iscrpljuju svoje nužne rezerve naoružanja koje mora imati svaka vojska. Sada će ih definitivno morati obnavljati kroz nabavu novih i suvremenijih tipova (jasno, američkih), ali, naravno – ne besplatno, kao što su ga one besplatno isporučile Kijevu.
Drugim riječima, konačno se ušlo u onu fazu američko-europskog vojnog savezništva kroz NATO, u kojoj je završilo vrijeme lagodnog i jeftinog ulaska pod američki „sigurnosni kišobran“. Washington je svima jasno dao do znanja kako je sada došlo vrijeme da saveznici počnu aktivno provoditi ono zbog čega savezi, uostalom, i postoje – u ovom slučaju provoditi američke nacionalne interese političkog i vojnog karaktera na tlu Europe. Zato neće biti nikakvo čudo ako, barem neke od saveznica, budu u to ime krenule i u opasnije avanture od samih isporuka oružja Ukrajini, o čemu više u nastavku teksta.
Poljska dramatično radikalizira proturusku retoriku i „zvecka oružjem“
SAD i NATO sigurno neće ratovati s Rusijom, i tu nema nikakve dvojbe. Međutim, ono na što navodno Washington sada stavlja uloge i što bi trebalo ovisiti o tome gdje se Rusija misli zaustaviti u Ukrajini (hoće li se zadovoljiti vjerojatnom, prije ili kasnije izvojevanom pobjedom na istoku Ukrajine, ili će se nakon toga odlučiti i na „forsiranje Dnjepra“ tj. prebacivanje rata na zapadni dio zemlje) – jest davanje tihe suglasnosti, prije svega Poljskoj koja je za to najzainteresiranija, da svoje vojne postrojbe prebaci u dio zapadne Ukrajine bliže svojoj granici, koji je svojevremeno povijesno bio pod njenom kontrolom. Varšava bi to trebala učiniti samostalno, tj. na vlastitu odgovornost (možda uz još koju zainteresiranu zemlju), bez uvlačenja NATO saveza kao takvog čime bi se izbjegla primjena famoznog 5. članka, koji bi, u slučaju sukoba s ruskim snagama tražio određeno uključivanje čitavog NATO-a. Tako su ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i njegov poljski kolega Andrzej Duda prošli tjedan kazali da bi se trebale izbrisati granice između dviju država. Naravno, to je rečeno u kontekstu postojanja bezgraničnog režima unutar EU, ali Ukrajina ipak nije članica EU a krajnje je upitno hoće li to ikada i biti.
Da se nešto u tom smislu priprema svjedoči i slijedeće:
Duglas McGregor (savjetnik ministra obrane u Trumpovoj administraciji), 10. svibnja za The American Conservative kaže slijedeće: „Kako bi spasili ukrajinske snage od neizbježnog uništenja Bidenova administracija očajno nastoji prelomiti situaciju i spasiti obraz. Poljska, čini se, predlaže izlaz. … Prema nepotvrđenim podacima iz Varšave, nakon što je Washington odbacio prijedlog o uvođenju zone zabrane leta nad Ukrajinom, poljskom Glavnom stožeru su tajno poručili izraditi plan uvlačenja u ukrajinski sukob, zahvaćajući zapadni dio Ukrajine. Naravno, vojni potezi takvog opsega moraju biti odobreni od Kijeva, no, imajući u vidu de facto kontrolu Washingtona nad vladom Zelenskog, odobrenje poljske vojne intervencije ne bi trebao biti problem.“
Ali ako ste mislili da je to sve, evo jedne druge izjave koja puno više „bode oči“ i koja ukazuje koliko je, zapravo, dramatično povećanje poljske ratoborne retorike – što sigurno ne može biti slučajno. Radi se o izjavi poljskog premijera Mateusza Morawieckog, od 10. svibnja, za britanski The Telegraph:
„Ruski svijet – to je rak koji ždere ne samo veći dio ruskog društva, već predstavlja smrtnu opasnost za svu Europu. Zato nije dosta podržavati Ukrajinu u njenoj vojnoj borbi s Rusijom. Mi moramo u potpunosti iskorijeniti tu novu čudovišnu ideologiju. Kako je ranije Njemačka bila denacificirana, tako je danas jedina šansa za Rusiju i civilizirani svijet – „deputinizacija“. Ako se mi žurno ne zauzmemo za tu zadaću, izgubit ćemo ne samo Ukrajinu, već i svoju dušu, slobodu i suverenitet. Zato, jer se Rusija neće zaustaviti na Kijevu. Ona je krenula u dugi hod na Zapad i od nas ovisi gdje ćemo je zaustaviti.“
Moskva ovakve stvari sigurno ne oprašta i ova se izjava, vjerojatno ne bez razloga, često ponavlja na programima ruskih televizija. Izjave ovakvog tipa mogu tumačiti i svojevrsnom pripremom javnosti na poljski vojni angažman u zapadnoj Ukrajini, koji je, eto, neizbježan, jer je nužno zaustaviti „poludjelog“ Putina od daljnjeg suludog prodora u Europu. Međutim teško je vjerovati da bi sama Poljska – bez NATO-a i SAD-a, bila u stanju Rusiju zaustaviti ako bi ovoj to stvarno i bio vojni cilj. Međutim možda je „kvaka“ u nečem drugom:
Ruska vanjska obavještajna služba SVR, kroz riječi svog ravnatelja Sergeja Nariškina, objavila je 28. travnja kako raspolaže obavještajnim podacima da Washington i Varšava rade na planovima za uspostavu čvrste poljske vojno-političke kontrole nad zapadnim dijelom Ukrajine, kojeg Varšava smatra “svojim povijesnim posjedom”. Navodi se kako se planira rasporediti poljski “mirovni kontingent” u onim dijelovima Ukrajine gdje je prijetnja izravnog sukoba s ruskom vojskom minimalna. Istodobno, ulazak poljske vojske u zapadnu Ukrajinu vrlo vjerojatno će dovesti do kolapsa same Ukrajine, kažu poljski analitičari, a kako to tvrdi SRV.
Ovdje je, bez obzira na moralnost i emocije koje su ovih mjeseci dominantno iznad trezvenosti, nužno hladno analitičko promišljanje koje će nam jedino omogućiti da nas događaji koji slijede neće iznenaditi kao obične pučkoškolce. Zato bih kazao slijedeće (isključivo u spomenutom kontekstu): u uvjetima sve kaotičnijeg stanja na ukrajinskim bojišnicama i de facto komadanja te zemlje – koje je počelo već ranije, ruskim pripajanjem Krima 2014., preko priznavanja Moskve samostalnosti ukrajinskih istočnih regija „DNR“ i LNR“ što je i prethodilo ruskoj intervenciji 24. veljače, pa do zauzimanja pojedinih strateških ukrajinskih teritorija koje Moskva sigurno neće vratiti (prije svega Hersonska regija, kojom se osigurava opskrba vodom čitavog Krima i daje mu se sigurnosna strateška dubina) – sve je manje onih koji govore o miru u toj državi.
Ali s obzirom kako će do njega prije ili kasnije morati doći i da je krajnje neozbiljno (o čemu znaju i svi ključni američki stratezi) očekivati da će Ukrajina Rusiji nanijeti vojni poraz i vratiti spomenute teritorije pod svoj suverenitet, jasno je kako ta zemlja, u obliku kakav je bio prije ruske invazije – ne može opstati. Zapravo može, ali bi to onda podrazumijevalo prethodni potpuni politički, društveni pa i državni kolaps današnje Rusije – za što je pak nužni preduvjet opet ruski vojni poraz u Ukrajini. Zbog tog je on nemoguć i zbog toga se ovih tjedana globalna fokusiranost toliko usmjerava na prosudbe o tome koliko je vjerojatan nuklearni rat i pod kojim uvjetima. Jer Putin je na njega u određenim, po Rusiju egzistencijalnim pitanjima sasvim sigurno spreman – bez obzira na to što zna sve rizike i sve posljedice donošenja takve odluke.
Uostalom, ako potpunog pobjednika u ukrajinskom ratu i ne bude tj. zaraćene se strane nađu u pat-poziciji, s prostorima pod svojim čvrstim nadzorom, i kada je određeni sporazum nužan jer je daljnji nastavak borbi besmislen i preskup, nikako ne može biti isključen i scenarij de facto podjele te zemlje jer za to ima sasvim dovoljno interesanata. Osim Rusije, za to su zainteresirani i drugi ukrajinski susjedi: od Poljske preko Mađarske do Rumunjske (dovoljno je pogledati kako su izgledale povijesne geografske karte tih prostora, ili slušati izjave pojedinih njihovih javnih osoba).
Upravo bi taj posljednji trio mogao biti onaj koji bi u svojstvu „mirotvoraca“ umarširao svaki u „svoj“ dio zapadne Ukrajine koji smatra povijesnim dijelom svog nacionalnog teritorija.
Dakako, ovakav scenarij uvelike će ovisiti o Kijevu, ali sigurno još više o Washingtonu bez kojeg sadašnja ukrajinska vlada i njezina vojska nemaju baš nikakve šanse u borbi protiv Rusije. Pri tom ne zaboravimo: netko će Kijevu nakon rata morati davati i kredite za obnovu porušene zemlje i uništene ekonomije, a zna se dobro pod čijim su nadzorom svjetske financijske institucije i tko ih je utemeljio. Moskva mu kredite sigurno neće davati.
