Od najavljenog kaosa i štrajkova ostalo veliko – ništa!
Sredinom listopada na ovom smo portalu prenijeli vijest zvučnoga prizvuka, o ultimatumu, kojega je bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku uručila oporbena čelnica i samoproglašena predsjednica Bjelorusije Svetlana Tihanovska, koja je nakon predsjedničkih izbora održanih početkom kolovoza (koje oporba nije priznala), napustila zemlju i svoj politički rad nastavila iz susjedne Litve i u traženju potpore za oporbu kroz obilazak ključnih zapadnih prijestolnica i tamošnjih političkih elita (vidi poveznicu ispod teksta).
Tada je Tihanovska, kao reakciju na ranije obavljenu Lukašenkovu predsjedničku inauguraciju koju većina Zapadnih država nije prihvatila i koje od Lukašenka traže dijalog s oporbom i nove „transparentne“ izbore, izišla s prilično smjelom i, prema mom tadašnjem mišljenju nedovoljno promišljenom inicijativom u obliku klasičnog ultimatuma bjeloruskom višedesetljetnom čelniku. Jer političari takvoga, post-sovjetskog kova, osim što na ultimatume oporbe po prirodi stvari ne pristaju (rijetko pristaju i oni na Zapadu), imaju u svojim rukama i snažne poluge za suprostavljanje takvim inicijativama, poglavito kada se, u bjeloruskom slučaju, ima u vidu da masovni prosvjedi gube na masovnosti i na intenzitetu, da je unutarnja organizacija oporbe slaba, bez dovoljne koordinacije i jasno posložene hijerarhije u smislu određivanja ključnih poteza, a onda (vjerojatno i najvažnije) i da Lukašenko ima dovoljnu potporu Rusije i predsjednika Putina, zbog čega je i otupila oštrica napada na njega osobno i od strane lidera ključnih zapadnih zemalja, svjesnih, kako prostor za dijalog s Minskom moraju ostaviti otvorenim ako ne žele da ta zemlja u potpunosti padne pod utjecaj Moskve, koji je već ionako velik – poglavito u vojno-sigurnosnoj sferi. Lukavi Lukašenko to sve jako dobro zna i ovih je dana (ne bez znanja Putina), objavio ni manje ni više, već da Bjelorusija nastavlja svoju višesmjernu vanjsku politiku. Drugim riječima, oduzima posustaloj oporbi još jedan ključan element iz programa za preuzimanje vlasti, u kojemu je i ona najavljivala upravo to isto – svjesna nemogućnosti potpunog odvajanja zemlje od utjecaja Moskve u ovoj etapi njenog društvenog razvoja i globalnih geopolitičkih procesa i odnosa.
Podsjetio bih sada, što je u svom ultimatumu Tihanovska zatražila od Lukašenka:
Lukašenko mora podnijeti ostavku, a s tim će zahtjevom, kojega „Lukašenko mora prihvatiti“ oporba izići 25. listopada. Tada će se objaviti Narodni Ultimatum“, jer u zemlji se događa „državni teror“, … a „Lukašenko mora objaviti o svom odlasku, … „nasilje na ulicama mora se u potpunosti zaustaviti, a svi politički zatvorenici moraju biti oslobođeni“. „Ako do 25. listopada naši zahtjevi ne budu ispunjeni, sva zemlja mirno će izići na ulice s Narodnim Ultimatumom. I 26. listopada počet će nacionalni štrajk svih tvrtki, blokada svih prometnica, propast prodaje u državnim trgovinama. Imaju 13 dana za ispunjenje naših triju uvjeta“, naglasila je Tihanovska.
Sada se iz sfere željenoga vratimo u stvarnost.
Tihanovska je snažno riskirala, a skupa s njom i njeni vanjski kuratori i lideri pojedinih europskih zemalja koji su Tihanovsku primali već kao službenu čelnicu Bjelorusije. Jer od masovnih štrajkova nema ništa. Ljudi rade, iako nedvojbeno iščekuju promjene koje bi trebale donijeti neku svjetliju budućnost. Ali očito je kako većina ljudi to ne želi postići stihijski, dobro znajući što je revolucionarna metodologija u stvarnosti donijela Ukrajini ili Gruziji u odnosu na pusta obećanja o novom životu u skladu sa Zapadnim tekovinama demokracije i ljudskih prava. Zato Bjelorusi svoje nade u bolji život sada ipak radije polažu u najavljene ustavne promjene, iako za sada baš i nije jasno što će s njima biti, iako su najavljene već početkom Nove godine, u siječnju ili veljači, kada bi se trebao održati Sve-bjeloruski narodni sabor. Ali jasno je kako prije njegovog održavanja trebaju biti donijeti prijedlozi, koji se potom moraju uputiti na javnu raspravu.
Prošli je tjedan, prema zamisli oporbe, morao biti prijeloman, sukladno spomenutom snažnom ultimatumu. Kao njegovo glavno uporište trebala su poslužiti velika državna poduzeća, koja su, iako izgledom i organizacijski slična sovjetskim inačicama – u stvarnosti nositelji stabilnosti bjeloruskog gospodarstva. Međutim, niti državni mastodonti, niti male privatne tvrtke nisu se odazvale na poziv za štrajk, pristigao izvan granice zemlje. Barem ne ni približno broju koji se priželjkivao. Najviše su se štrajku odazvali oni nezaposleni – učenici i studenti koji su napustili nastavu i šetali ulicama. Ali odgovor vlade bio je brz: sve one koji budu napuštali nastavu s ciljem sudjelovanja u prosvjedima po žurnom postupku odstraniti iz obrazovnih ustanova, a isto vrijedi i za sve ostale javne i državne službe, uključno i snage reda i vojsku.
Pokušaji zaustavljanja željezničkog i cestovnog prometa, što se dogodilo i u subotu kada je barikadama zaustavljen vlak za Brest, smatrat će se diverzijama, navodi vlada. U jučerašnjim prosvjedima u Minsku, kao oružje, pojavili su se i zeleni laseri koji mogu izazvati privremeni gubitak vida, a bilo je i bacanja kamenja na zgradu policije, kao odgovor na ne propuštanje prosvjednika predsjedničkoj palači.
„Oni, koji danas izlaze na željezničku prugu, vješaju fašistička znamenja, žele razrušiti, destabilizirati infrastrukturu zemlje, moraju znati: od današnjega dana, u stanovima građana gdje se oni skrivaju, mi nećemo nikoga uzimati kao plijen“, kazao je Lukašenko. Drugim riječima, prema takvima neće biti milosti. Lukašenko uvodi i novu funkciju u glavna regionalna tijela uprave, poput pomoćnika predsjednika ili inspektora u pojedinim regijama, na koje funkcije dolaze osobe iz snaga sigurnosti. Tako je regiju Brest, kao inspektor poslan bivši šef bjeloruskog KGB-a Vakuljčik, a u regiju Grodnensk bivši ministar unutarnjih poslova Karaev. Radi se o pograničnim zonama, gdje je i logičnije očekivati nerede ili destabilizaciju stanja.
U državu je preko kopnenih graničnih prijelaza već zabranjeno ulaziti državljanima susjednih zemalja – Litve, Poljske, Latvije i Ukrajine, čije su vlade najžešće kritizirale Aleksandra Lukašenka i tražile njegovu smjenu. Iznimka su jedino diplomatski predstavnici. Lukašenko se snažno obrušio na Poljsku iz koje u Bjelorusiju ne dolazi samo „koronavirus“, već i revolucionarni zanos, pri čemu je Poljake savjetovao da se pozabave stanjem u svojoj zemlji jer su izbori za predsjednika Poljske „bili krivotvoreni“.
