Z. Meter: Putinovo „izbijanje zuba“ i Bidenovo odustajanje od sankcija protiv „Sjevernog toka 2“

Washington se sada formalno opire podjeli svijeta na sfere utjecaja samo zbog razloga što smatra da će prije toga svojim demokratskim intervencionizmom uspjeti ovladati većim dijelom tog istog svijeta. Nakon toga lako će pristati na „sporazum“ s Moskvom (i Pekingom) o „zonama utjecaja“, za koje se nada da će one ruske i kineske na kraju predstavljati samo te dvije zemlje i pokojeg njihovog nebitnog „satelita“

U utorak, 18. svibnja, u glavnom islandskom gradu Rejkjaviku po prvi su se put osobno, u svojstvu šefova diplomacija dviju zemalja, sastali američki državni tajnik Antony Blinken i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Taj sastanak, održan u okviru zasjedanja Arktičkog vijeća, bio je svojevrsna priprema summita na vrhu između predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina, koji će se dogoditi sredinom lipnja u Ženevi. Štoviše, to mu je bio i glavni cilj.

Stavovi dviju zemalja dijametralno su suprotni po brojnim važnim pitanjima, a ukoliko se bilo što konkretnije želi postići, nužni kompromisi s obiju strana. Tj. i Washington i Moskva morat će tražiti formulu po kojoj bi, prema van (domaćoj i svjetskoj javnosti), trebalo biti vidljivo kako niti jedna od dviju strana neće biti gubitnica, ako već o pobjedniku i u načelu ne može biti govora.

A da se ta formula traži, svjedoči, osim navedenog i nedavni sastanak tajnika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Nikolaja Patruševa i savjetnika predsjednika Bidena za nacionalnu sigurnost Jacoba Sullivana u Ženevi, iza čvrsto zatvorenih vrata.

U svakom slučaju, diplomacije dviju zemalja nastavit će raditi na pripremama summita (koje je besmislen bez prethodno dogovorenih preliminarnih sporazuma po određenim pitanjima koje dvojica državnika samo moraju formalizirati svojim potpisima) kroz međusobne kontakte na nižim i stručnim razinama u različitim sferama, dok će za javne potrebe djelovati zasebno, s ciljem pokazivanja vlastite snage i odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa.




Tako je već u petak, 21. svibnja, Sergej Lavrov, u prilično patetičnom stilu obznanio elemente oko kojih Moskva namjerava graditi odnose sa zapadnim zemljama.

“Spremni smo biti prijatelji sa Zapadom, ali naglasit ću: samo s osjećajem vlastitog dostojanstva koje smo naslijedili tijekom stoljeća, tisućljeća postojanja naše zemlje od naših predaka. Dobrobit naših građana je glavni cilj vanjske politike”, izjavio je Lavrov tijekom govora sudionicima obrazovnog foruma „Maraton Nova znanja” (izvor: RIA Novosti). Šef ruske diplomacije je dodao kako Rusija istodobno ne može ići prema prijateljstvu (sa Zapadom), pri tom zanemarujući svoju povijest i tradiciju, koje su vrijedne za svakog Rusa.

“Uvijek smo držali nacionalni ponos, to je vrlo važna značajka – nemaju je sve nacije – i naše domoljublje, uključujući obranu pravde i spremnost da se pomogne slabijima. … i one bi se, nesumnjivo, trebale očitovati i u našem položaju na međunarodnoj sceni”, kazao je Lavrov.





Razgovor s američkim državnim tajnikom nazvao je konstruktivnim, naglašavajući spremnost Rusije da “očisti ruševine” u odnosima zaostalim od prethodnih američkih administracija. Prema Lavrovu, dvije strane će pripremiti prijedloge predsjednicima za njihov sastanak, uključujući i pitanja strateške stabilnosti.

Blinken je pak, kazao, kako je u interesu Washingtona obustaviti sankcije protiv operatera ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 tvrtke Nord Stream 2 AG, uključujući i predsjednika uprave Matthiasa Warniga, bliskog ruskom predsjedniku Putinu. Kremlj je ovu Bidenovu odluku označio “pozitivnim signalom”, dok ju je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nazvao „konstruktivnim potezom“.

Upravo ta izjava i odluka State Departmenta, koja je prije nekoliko dana dostavljena Kongresu, sada postaje važna tema novog unutarnjeg razdora u američkim političkim krugovima – po sličnom obrascu, prema kojem su tijekom čitavog njegovog mandata Donalda Trumpa proglašavali Putinovim agentom, simpatizerom Kremlja i čime sve ne. Bidenovi protivnici sada njega optužuju kako, u vrijeme dok zbog „zelene agende“ uništava američku naftnu i plinsku industriju i sprječava razvoj domaćih naftovoda i plinovoda, istodobno pomaže Rusiji da dovrši svoj plinovod koji je „geopolitičkog karaktera“.

Naravno ništa nije onakvim kakvim se čini i Biden je odlučio (barem za sada) žrtvovati Sjeverni tok 2 za jačanje savezništva s Njemačkom, koje bi, u suprotnom, bilo dodatno poremećeno s obzirom na tvrdi stav Berlina oko nužnosti dovršetka spomenutog plinovoda (više o tome u drugom dijelu teksta).




Sve gore navedeno predstavlja neke od ključnih momenata u američko-ruskim odnosima protekloga tjedna koji mogu (ali i ne moraju, ovisno o razvoju stanja) imati dalekosežne posljedice u odnosima dviju globalnih nuklearnih i vojnih velesila, a time i po čitav svijet. Sada ću ih opširnije proanalizirati i pokušati ukazati što stoji u njihovoj pozadini.

Američka politika „zavadi pa vladaj“

Spomenuta izjava Lavrova kako bi Putin i Biden trebali razgovarati o pitanjima strateške stabilnosti kod mene izaziva nedoumice: u krajnje poremećenim odnosima dviju zemalja strateška stabilnost za jednu ne mora značiti i stratešku stabilnost za drugu stranu. Američka i ruska vanjskopolitička strategija i njihovi ciljevi potpuno su različiti i u mnogome posve suprotstavljeni. Možda bi čelnici SAD-a i Rusije prije trebali razgovarati o ravnoteži svojih strateških interesa, što bi u stvari značilo i podjelu interesnih sfera. Međutim, stvaranje interesnih sfera nešto je što je Bidenova administracija na samom početku mandata odbacila kao neprihvatljivo i povijesno anakrono, i okrenula se prokušanoj metodi „novog“ globalnog „demokratskog intervencionizma“. Ali u svojoj biti to nije ništa drugo doli stvaranje američke sfere utjecaja jer je jasno da se spomenuti intervencionizam neće odnositi na Rusiju i Kinu jer je to načelno nemoguće: te su zemlje jednostavno prevelike i presnažne za američke igre s izvozom demokracije te su samim tim „osuđene“ na svoju sferu interesa. Bidenova je administracija toga svjesna i u startu im je dodijelila titulu „autoritarnih režima“ s kojima, logično -„normalne države“, koje „drže do sebe“, ne bi smjele imati posla.

Drugim riječima, Washington se sada formalno opire podjeli svijeta na sfere utjecaja samo zbog razloga što smatra da će prije toga svojim demokratskim intervencionizmom uspjeti ovladati većim dijelom tog istog svijeta. Nakon toga lako će pristati na „sporazum“ s Moskvom (i Pekingom) o „zonama utjecaja“, za koje se nada da će one ruske i kineske na kraju predstavljati samo te dvije zemlje i pokojeg njihovog nebitnog „satelita“.

Za Rusiju i Kinu Washington je namijenio status „odbačenih“ ili izoliranih država, u najvećoj mjeri u kojoj je to moguće postići bez opasnosti od izbijanja vojnog sukoba s njima ili jednom od njih. Paralelno s tim, već sada aktivno radi na „zabijanju klina“ u rusko-kineske odnose, svjestan kako je osovina tih dviju zemalja u stvarnosti nesalomljiva i da u konačnici dovodi do detronizacije SAD-a kao globalnog lidera i predvodnika svijeta kakvim Washington želi biti u 21. stoljeću. Tako se iz SAD-a i tamošnjih političkih i medijskih krugova često odašilje poruka o „žutoj opasnosti“ i Kinezima koji samo čekaju priliku za demografsko zauzimanje istočnog Sibira i kineskih „povijesnih prostora“, dok se Kineze istodobno straši ruskim nuklearnim arsenalom i Putinovim lukavstvom.

Međutim, ovo su toliko razvidni propagandni potezi da na njih Moskva i Peking gledaju s podsmjehom. Pri tom im činjenice idu u prilog:

  1. obje su zemlje još početkom 2000.-ih godina sporazumom o razgraničenju i prijateljstvu riješile sve ranije teritorijalne sporove koji su opterećivali njihove odnose tijekom komunističkog razdoblja;
  2. demografska slika Kine, kao zemlje koja će „eksplodirati“ i čije će se stanovništvo poput rijeke preliti po čitavoj Aziji posve je neutemeljena. Kina se sada čak nalazi u demografskom problemu s obzirom na smanjeni broj novorođenih (efekt višedesetljetne politike jednog djeteta) te joj stanovništvo ubrzano stari a njegov rast usporava. Donedavno se smatralo kako će Indija Kinu prestići po broju stanovnika do 2028. g., a prema najnovijim analizama to bi se moglo dogoditi već 2023. pa čak možda i iduće godine. Osim toga kineski sjever, uz granicu s Rusijom, gotovo je poluprazan, pa zašto bi onda Kinezi sada masovno krenuli u pohod na ruske prostore kad je njihov sjever topliji i po život povoljniji od onog u Sibiru?

Prošlog tjedna održana je svečanosti početka radova na novim nuklearnim blokovima dviju kineskih atomskih centrala, koje zajednički grade kineska državna tvrtka iz sfere nuklearne energetike i ruska državna tvrtka iz iste sfere Rosatom (koja raspolaže s u svijetu trenutačno jednom od najsuvremenijih tehnologija za izgradnju nuklearki). Grade se upravo po ruskoj, a ne kineskoj tehnologiji koja je također vrlo razvijena. Putin je pred kineskim čelnikom Xi Jinpingom tom prigodom kazao kako su rusko-kineski odnosi dosegnuli najviši stupanj u čitavoj njihovoj povijesti. Dvije zemlje planiraju velike zajedničke investicije u visokotehnološke projekte iz sfere nuklearne energije, kao i one koje se odnose na prijelaz na obnovljive izvore energije.

Teško je u tim i takvim okolnostima, i u uvjetima kada su i Rusija i Kina izložene snažnim američkim pritiscima, očekivati međusobna svađe i razdor zbog „ubačenih klinova“ od strane Washingtona.

Štoviše, čini se kako Putin svoju oštricu upozorenja usmjerava u potpuno drugom smjeru.

Putin: „izbit ćemo zube svima koji pokušaju odgristi naš teritorij“

Dana 20. svibnja, u svom javnom govoru, Putin je, očito ne bez razloga, izrekao vrlo oštre riječi, kazavši kako se neki na Zapadu javno usuđuju reći da je veliko sibirsko bogatstvo navodno nepravedno u vlasništvu samo jedne zemlje.

“Svi nas žele negdje ugristi ili nešto odgristi od nas. Ali oni bi trebali znati, oni koji će to učiniti, da ćemo svima izbiti zube kako ne bi mogli gristi. Jamstvo za to je razvoj naših oružanih snaga”, bio je Putin i više nego otvoren.

Pa iako eksplicite nije imenovao one koji „grizu“, posve je jasno na koga se poruka odnosila. Naime, Rusija se uistinu susreće s navedenim ili sličnim izjavama u kojima se ne samo svojata njen sadašnji teritorij, već se izvode i vojne vježbe kojima se uvježbava njihov zahvat. O jednom od takvih pisali smo i prošle godine, a odnosile su se na javno objavljene planove NATO saveza o zauzimanju ruske baltičke enklave Kalinjingrad, smještene između Litve i Poljske. Drugi sadašnji ruski teritorij, kojeg Zapad takvim ne priznaje, je Krim, u svezi kojeg i oko kojeg se često izvode američke i NATO vježbe, i gdje se uvježbavaju različite akcije, poput iskrcavanja diverzanata, marinaca, vojne tehnike i sl. I treći teritorij Ruske Federacije koji je pod stalnim udarom inozemnih „grizača“ jesu južni otoci Kurilskog arhipelaga. Njih traži Japan, koji ih naziva svojim „Sjevernim teritorijem“ i zbog kojih još uvijek s Rusijom (ranije SSSR-om) nije potpisao mirovni sporazum o završetku Drugog svjetskog rata.

Drugim riječima, Rusija dobro zna od kuda joj danas stižu najveće prijetnje, a u tu se sliku Kina nikako ne uklapa, a još manje ruske prijetnje Kini.

Zašto je Biden iznenada promijenio stav oko plinovoda „Sjeverni tok 2“?

Bivša američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom prošle je godine, kao i u prosincu 2019. g. pokrenula niz sankcija protiv ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 i time na dugo vrijeme odgodila njegov završetak jer su se tvrtke-izvođači (najvećim se dijelom radilo o velikim tvrtkama iz EU) u strahu od sankcija povukli s radova. Plinovod je trebao biti završen još u veljači 2020. g. Posljednje sankcije, koje su uključivale i one protiv operatera tog plinovoda, tvrtke Nord Stream 2 AG, State Department je uveo u prosincu 2020. g. Međutim, prošloga tjedna, u dostavljenom konačnom dokumentu State Departmenta Kongresu na usvajanje, ispostavilo se da u njemu nije bilo odredbe o uvođenju sankcija protiv Nord Stream 2 AG. One su iščezle baš uoči planiranog sastanka Blinken-Lavrov u Rejkjaviku.

Je li Biden to učinio kao gestu dobre volje (tražeći, naravno, od Putina nešto zauzvrat), ili se radi o novom američkom lukavstvu pokušat ću odgovoriti na slijedeći način:

Kao prvo, smatram kako je glavni cilj američke administracije u pregovorima s Rusijom (Biden gotovo forsira summit s Putinom, što je počelo u vrijeme vrhunca nove rusko-ukrajinske krize početkom travnja) postizanje dugoročnog sporazuma s Moskvom o strateškom naoružanju u svim njegovim aspektima. U njega bi se morala uključiti i nova ubojita oružja (kojih sada nema u čuvenim sporazumima START koji su ograničeni na nuklearno strateško naoružanje), prije svega ona hiperzvučna. Upravo u njima Rusija trenutačno ima značajnu prednost (što priznaju i američki vojni analitičari), a ta su oružja, za razliku od američke već uključena i u službeni sastav ruske vojske.

Prema navodima britanskog medija Daily Mail od 21. svibnja o.g., Rusi iduće godine počinju s testiranjem i svoje tajne hiperzvučne rakete, kodnog naziva „Ostrota“ (“Oštrina”). Njima će biti naoružani bombarderi Tu-22M3 i lovci-bombarderi Su-34. Isti medij piše kako se nove hiperzvučne rakete smatraju sljedećom fazom ruskog ne-nuklearnog štita. Stručnjaci kažu da će Rusiji pružiti vodeći položaj u sferi visokotehnološkog oružja i da će moći izvesti neometane napade na visoko zaštićene ciljeve.

SAD-u je, prema ruskim procjenama, potrebno između 10-15 godina da u tom vojnom segmentu dostigne paritet. Čak i da ruski analitičari pretjeruju s navedenim rokovima, i da je za to SAD-u potrebno 5 godina, i to je opasno po sadašnje američke interese i strategije koje imaju za cilj što bržu uspostavu konačne globalne dominacije. A nje u načelu ne može biti bez one vojne.

Vrijeme ovoga puta nije na strani SAD-a (već prije svega Kine) pa se ništa ne smije prepustiti slučaju, smatra Washington. U tu svrhu Moskvi se trebaju dati određeni „ustupci“, a plinovod „Sjeverni tok 2“ čini mu se kao idealan alat.

Međutim, taj Bidenov „ustupak“ Putinu vrlo je dvojben.

Kao prvo, on je rezultat promišljanja Bidenovih savjetnika, svjesnih kako bi daljnje zaoštravanje oko spomenutog plinovoda imalo teške posljedice po američko-njemačke odnose. I to u vrijeme kada njemačko savezništvo Washingtonu treba više nego ikad s obzirom na ukupne američke planove s EU, koji su, opet, itekako usmjereni prema proturuskoj i protukineskoj agendi;

i kao drugo, novo zaoštravanje Washingtona posve sigurno bi imalo negativne posljedice po američke favorite na njemačkim jesenskim izborima – Zelene, koji su kod kuće ionako izloženi kritikama da previše ne mare za ključne njemačke interese. Uostalom, kada, i ako Zeleni budu participirali u budućoj saveznoj vladi u Berlinu a to je vrlo izgledno, tko će jamčiti da „Sjeverni tok 2“, pa makar do tada bio i u potpunosti izgrađen (što vjerojatno i hoće) neće biti zamrznut po pitanju isporuka ruskog plina do trenutka kada se Moskva ne počne ponašati na način kako to od nje očekuje Bruxelles (znači – nikada).

Zaključak:

Sve se više-manje vrti u krug, prema dobro poznatim američkim strategijama koje se desetljećima ponavljaju i više ni za koga ne predstavljaju iznenađenje. Sasvim sigurno iznenađenje ne predstavljaju za Putina. Njegov predstojeći sastanak s Bidenom predstavljat će kulminaciju dugotrajne geopolitičke partije šaha koju Putin itekako zna igrati. I to je ono što će taj summit razlikovati od svih ostalih iz doba završetka hladnog rata s kraja XX. stoljeća koji su rezultirali ničim drugim nego krahom i nestajanjem SSSR-a s političke karte svijeta.

Šanse da će Putin sada ići „uhodanom stazom“ Mihaila Gorbačova ravne su nuli. Stečeno iskustvo je neprocjenjivo, globalni odnosi u međuvremenu dramatično promijenjeni, figure iznova posložene (netko će reći i kaotično porazbacane). Rusija je vojno osnažena i politički nikad stabilnija, a američko društvo u dubokoj ideološkoj krizi i političkoj neslozi. Nekako posve suprotno odnosima koji su vladali pri summitima na vrhu SAD-a i SSSR-a (od Reganova dva mandata ojačane Amerike i od Gorbačova preuzeti i bremenitim problemima opterećeni SSSR – netom izišao iz propale afganistanske vojne kampanje koja je na vidjelo iznijela brojne dubioze sovjetskog društva i modela njegove vladavine). Zato je i rezultat ove sadašnje „partije šaha“, s golemim ulozima, sve samo ne predvidljiv.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like