Z. Meter: Razgovarali zapovjednici vojski SAD-a i Rusije; počinju službeni američko-ruski pregovori

Zoran Meter

Radi se o jučer održanom telefonskom razgovoru između zapovjednika Združenog stožera američke vojske generala Marka Milleya i zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga RF Valerija Gerasimova. Ništa manje važna nije bila niti istodobno objavljena vijest – da bi se američki i ruski predsjednici Biden i Putin ponovo mogli virtualno sastati čak i do kraja ove godine. Stvari su očito postale preozbiljne da bi ih se olako moglo ignorirati

I dalje intenzivno pratimo (apstrahirajući nebitne vijesti za koje smatramo da su primarno propagandnog karaktera) dinamični razvoj političkih i diplomatskih događaja u Europi i SAD-u nakon što je Rusija, nedavno, javno obznanila prijedloge za dobivanje čvrstih pravnih jamstava za svoju stratešku sigurnost i odaslala ih na dvije adrese: u Washington i Bruxelles tj. u sjedište NATO saveza.

Takav potez Moskve uslijedio je nedugo nakon prvog virtualnog summita Biden-Putin održanog po sigurnosno-zaštićenoj liniji, s dijelom sadržaja kojeg je javnost upoznata samo kroz precizno određene izjave obiju strana, dok je ono glavno ostalo poznato samo najužem državnom vrhu dviju najvećih vojnih velesila. Međutim i dio toga, i to onaj ključni, ubrzo je postao poznat nakon što je Rusija 17. prosinca javno obznanila spomenute prijedloge na web stranici svog MVP-a, istodobno upozorivši s najviših državnih instanci kako od njih neće odustati niti će dozvoliti da se budući pregovori pretvore u „igre bez granica“ tj. da ih američka strana odugovlači u nedogled i time dobije na vremenu.

Vremenu – kojeg Moskva nema! Naime njoj se žuri i ona to uopće ne skriva, jer, kako kaže, Rusija više nema prostora za odstupanje a stvari se sve više i sve brže usložnjavaju na njenim zapadnim granicama bilo pokretima NATO snaga i njegovim učestalim vojnim vježbama svih rodova oružanih snaga, bilo jačanjem njegovih vojnih efektiva, bilo proširenjem istoga na istok – što je i glavna preokupacija i briga po rusku stranu.




Ono najnovije i najvažnije što smo danas doznali je da je ruski predsjednik Vladimir Putin u svom redovitom godišnjem javnom obraćanju ruskoj javnosti i medijima izjavio kako uskoro počinju službeni američko-ruski pregovori i to u Ženevi, početkom iduće godine. Podsjećam, tamo je u lipnju ove godine održan i prvi summit Biden-Putin. Sada, naravno, u najavljenim pregovorima neće sudjelovati dvojica državnika, već pomno odabrani stručni i profesionalni timovi, u kojima će glavnu riječ nedvojbeno imati generali iz Pentagona i ruskog Glavnog stožera oružanih snaga, iako će pregovaračke timove formalno predvoditi političari (a kako drukčije i može biti, ipak još nije ratno stanje ili potpisivanje nečije vojne kapitulacije).

Tako je već poznato kako će rusku stranu u pregovorima predvoditi zamjenik ministra vanjskih poslova te zemlje Sergej Rjabkov – iskusni i odmjereni diplomat s ranijim dugogodišnjim profesionalnim stažem u Washingtonu, i, poslije ministra Sergeja Lavrova – definitivno najjača osoba ruske diplomacije danas.





A što je to Putin konkretno danas kazao po ovom pitanju?  „Naši američki partneri kažu da su spremni započeti te pregovore na samom početku sljedeće godine u Ženevi. Bez ikakvih trikova, jednostavno smo postavili uvjet da više ne bi trebalo doći do proširenja NATO-a na istok”. Upitan hoće li Rusija dati jamstvo za nenapadanje Ukrajine ako počnu razgovori o sigurnosnim jamstvima, Putin je kazao kako će „naše djelovanje ovisiti o konkretnom rezultatu razgovora”.

Neočekivani telefonski poziv

Ali još važnijim događajem od današnjih Putinovih riječi prosuđujem vijest sinoć objavljenu na ruskoj televiziji. Radi se o jučer održanom telefonskom razgovoru između američkog zapovjednika Združenog stožera američke vojske generala Marka Milleya i ruskog zapovjednika Glavnog stožera oružanih snaga RF Valerija Gerasimova. Jasno je što je bilo na „meniju“ tog razgovora: isključivo tema oko Washingtonu odaslanog ruskog prijedloga za dobivanje pravno-važećih sigurnosnih jamstava. Nikakvi detalji tog razgovora nisu objavljeni ali i sama činjenica njihovog održavanja, kao i ona – ne manje bitna koja je istom prigodom na vijestima također objavljena – da bi se američki i ruski predsjednici Biden i Putin ponovo mogli virtualno sastati čak i do kraja ove godine – ukazuje na dinamiku razvoja pokrenutog procesa kojeg je sada teško zaustaviti.

Zašto je plasirana vijest o ruskom napadu na Ukrajinu u nadolazeći petak




Svemu tome prethodilo je i još nešto važno. Jučer su brojni američki i europski mediji aktivno plasirali vijesti o tome kako se Rusija priprema u petak, tj. sutra, 24. prosinca, vojno napasti Ukrajinu. Iz kojeg je razloga to činjeno tj. na temelju čega su zaključili da se radi baš o sutrašnjem danu nije jasno. Naravno da se to neće dogoditi, a kada bi se i dogodilo, točan datum sigurno ne bi bio poznat jer bi to značilo eliminiranje faktora iznenađenja – često ključnog za  barem prvu fazu bilo koje vojne operacije.

Sada možemo samo nagađati zašto se s tako ozbiljnom informacijom intenzivno krenulo u medije. Jedan od mogućih razloga je da se na taj način Bidenu osigurao alibi u smislu evo Putin ipak nije napao Ukrajinu kako smo svi očekivali – dakle, s njim se može razgovarati i to ću upravo učiniti. Drugi mogući razlog je da Biden, sada (kada se sutra ne dogodi ruska invazija na Ukrajinu), ako bi mu to zatrebalo (a vjerojatno hoće) u slučaju očekivanih kritika njegovih oponenata, može reći kako je upravo on uspio prestrašiti Putina i spriječiti njegovu agresiju na Rusiji susjednu zemlju.

Američko-ruske pregovore više je nemoguće spriječiti

Međutim, kako kod bilo tj. što god se nalazilo u pozadini takvih i sličnih vijesti koje su ovih dana i tjedana zapljuskivale medijski prostor, sada je posve nebitno. Ono najvažnije je postignuto: definitivno se kreće u američko-ruske pregovore! Javnost i političari-kritičari takvog razvoja stanja (oni se nalaze prije svega na Zapadu, dok su s ruske strane na pregovore bez iznimke spremni svi) umrtvljeni su podizanjem ljestvice straha od mogućeg izbijanja kataklizmičnog sukoba na maksimum u čemu su mediji ali i političari s obiju strana izvrsno odigrali zadanu ulogu. U takvim je pripremljenim uvjetima (sveopćeg straha) suparnicima puno lakše razgovarati ali, što je još važnije – i objaviti konačne rezultate pregovora, koji sigurno neće biti po sve lako prihvatljivi.

Čime će i hoće li oni uopće nečim rezultirati također možemo samo nagađati. Ali ako uzmemo u obzir ozbiljnost ukupne situacije, koja je, uostalom, i bila „okidač“ (prije svega Ukrajina)  kretanja u ove američko-ruske pregovore, ipak je logički za očekivati određeni uspjeh. Čemu onda uopće i pregovori ako za njih nema istinske volje? Bilo koja strana jednostavno bi ih odbacila i gotovo. Dakle, „kvaka“ je u tome da oni sada jednako trebaju i SAD-u i Rusiji:

prvoj za lakšu fokusiranost svoje politike sprječavanja Kine, što je nemoguće ako u zraku osjeća „miris baruta“ od sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom; a drugoj, da si osigura stratešku sigurnost u zapadnom smjeru kako bi lakše usmjerila svoje potencijale na nužni unutarnji razvoj zemlje.

Što je to strateška sigurnost?

Ovdje treba kazati kako pojam „strateška sigurnost“ ne predstavlja nekakav ruski ekskluzivitet. On datira još iz hladnog rata, kada su dvije tadašnje sukobljene velesile – SAD i SSSR – imale razumijevanja i omogućavale pravo jedna drugoj na dobivanje strateške sigurnost tj. udaljavanje onih vojno opasnih potencijala protivnika na neki razumni perimetar koji zadovoljava njihove, nazovimo ih egzistencijalne sigurnosne interese. Nije, naime, isto razmjestiti svije ubojite rakete na nečijoj granici ili u dubinu svog teritorija, čime se protivniku ipak ostavlja neko minimalno vrijeme za reakciju. Tako je to bilo i s Kubanskom krizom 1961. g. nakon čijeg je završetka SSSR morao povući svoje rakete srednje udaljenosti s tog karipskog otoka, a SAD je morao povući svoje prethodno instalirane rakete istog dometa s teritorija Turske i Italije.

Ovdje je bitno naglasiti kako postizanje sporazuma ovakvoga tipa nikako ne znači i normalizaciju odnosa dviju strana (to je pokazao i hladni rat), već samo smanjivanje ugroza po svaku od njih koja dolazi sa suprotne strane.

Sporazumom Moskve i Washingtona neće završiti njihov hladni rat

Hoću reći slijedeće: bez obzira, postigao se sporazum o međusobnoj strateškoj sigurnosti ili ne, odnosi SAD-a i Rusije i dalje će ostati mučni i konfrontirajući po mnogim pitanjima, pri čemu ni u kom  slučaju ne treba očekivati kako će Rusija zbog njega sada okrenuti leđa strateškoj suradnji s Kinom jer bi to bio idiotski potez – ravan onima koje je u svoje vrijeme činio Boris Jeljcin, i što si Putin sigurno neće dozvoliti. Međutim, ako se dogovor ipak postigne, a vjerujem da hoće, dvije će strane barem odrediti „crvene crte“ preko kojih  neće prelaziti u odnosu na onu drugu. Drugim riječima definiraju se nove sfere utjecaja ma koliko se tome formalno protivili zapadni dužnosnici koji su do nedavno javno tvrdili kako je ta sintagma u 21. stoljeću nestala iz njihovog vanjskopolitičkog vokabulara, kao svojevrsni anakronizam, a da je sada „u modi“ osigurati samim državama pravo da sklapaju saveze s kim god one to hoće (to je, naravno, samo floskula, jer nije teško zamisliti kakva bi bila reakcija Washingtona da npr. Venezuela objavi kako želi ući u vojni savez s Rusijom ili Kinom ili s obje zajedno i koliko bi tada bilo aktualno spomenuto pravo).

Međutim, nje se teško složiti – u ovakvim globalnim geopolitičkim okolnostima  kakve su sada, i kada dosadašnje regule međunarodnog prava za najjače igrače sve češće postaju „mrtvo slovo na papiru“ – postizanje i ovog američko-ruskog sporazuma o sigurnosnim jamstvima značilo bi veliki uspjeh.

I za sam kraj: otpočinjanje američko-ruskih pregovora u Ženevi definitivno potvrđuje moje ranije zaključke (možete ih pročitati u analizi koju možete pogledati ovdje) o tome da će upravo te dvije zemlje samostalno voditi dijalog, bez trećih strana (Biden je doduše javno kazao kako će se američka strana o svemu prethodno konzultirati sa svojim europskim saveznicima i da ništa neće odlučiti samostalno, ali ta izjava predstavlja samo olakšavanje mučne spoznaje europskih sila da su de facto izbačene iz igre i da su jednostavno nepotrebni i suvišni balast u pokušaju definiranja novih američko-ruskih odnosa, jer bi svaka od njih, u suprotnom, sigurno htjela ugraditi i pojedine elemente iz svojih nacionalnih interesa u novi sporazum što bi samo dodatno otežalo ionako složenu i krajnje neizvjesnu situaciju). Drugim riječima Amerikanci će se pobrinuti za europsku sigurnost na način koji oni smatraju nužnim. Ili još šire: sve što Amerikanci i Rusi u Ženevi dogovore (naravno ako dogovore) svi će ostali bespogovorno morati prihvatiti – i NATO, i EU, i Poljska i pribaltičke države i Ukrajina. Što bi im, uostalom, drugo i preostalo? Krenuti u zajednički vojni pohod protiv Rusije bez SAD-a? Nemoguće, osim ako ne žele krenuti u samoubilački čin a to sigurno ne žele.

Z. Meter: „Car je gol“: spoznaja fijaska Zapadne politike pritiska na Rusiju

Komentari

komentar

You may also like