Zoran Meter
Jesu li zapuhali neki „novi (medijski) vjetrovi“ između SAD-a i Rusije? Teško! Ali svakako vrijedi proanalizirati, jer dogodilo se nešto vrlo neobično i neočekivano!
Ali najprije želim podsjetiti na ono, svima dobro poznato. Nikad lošiji ukupni odnosi između SAD-a i suvremene Rusije itekako se reflektiraju i na stanje u medijskoj sferi. Prije svega u SAD-u, gdje je gotovo nemoguće u ključnim medijima pogledati ili pročitati što o nekom aktualnom problemu govore i(li) misle čak i najviši ruski državni dužnosnici.
Također, doslovno do jučer bilo je nemoguće zapadnim novinarima iz tzv. mainstream medija posjećivati Krim – od kada je taj poluotok 2015. godine pripojila Rusija nakon provedenog referenduma kojeg Zapad i velika većina međunarodne zajednice ne priznaje tj. smatra nelegitimnim, i zbog čega su Rusiji uvedene snažne gospodarske sankcije.
Ali posjetiti Krim nije nemoguće zbog nekakvih ruskih blokada i zabrana, već upravo suprotno. Osim što bi se novinari (i redakcije), koji bi tako nešto pokušali (makar i u privatnom aranžmanu) izložili ne samo oštrim kritikama i osudama svojih vlada i bili proglašavani onima koji krše zapadne sankcije protiv Moskve – sa svim popratnim posljedicama – i službeni bi ih Kijev automatski proglašavao nepoželjnim osobama i stavljao na tzv. crni spisak osoba kojima je zabranjeno izdavanje viza za ulazak u Ukrajinu.
Zato su posjete zapadnih novinara Krimu u spomenutom razdoblju vrlo rijetke i dolazile bi isključivo od strane „egzotičnih“ medija – „miljama udaljenih“ od onih glavnih: velikih i utjecajnih.
Novinar utjecajne američke TV osvanuo na Krimu. Stigao iz Rusije – preko Krimskog mosta!
Međutim, upravo se dogodilo nešto suprotno. Novinar poznate američke televizije NBC News, liberalne i potpuno odane Bidenovoj administraciji i demokratima uopće – Keir Simmons, prije nekoliko dana je službeno, u ime svoje redakcije posjetio krimski poluotok, uključno i grad Sevastopolj, sjedište ruske Crnomorske flote! Prije toga uredno se provozao čuvenim Krimskim mostom koji prolazi Kerčskim vratima koja dijele Crno od Azovskog mora. Za sve je to, nedvojbeno, dobio sve potrebne dozvole ruskih nadležnih tijela.
Novinar NBC News-a je, osim Sevastopolja, posjetio i grad Bakhchisarai u kojem pretežito žive krimski Tatari – i tamošnjim je stanovnicima postavljao dovoljno provokativna pitanja o vlasništvu nad Krimom, njihovom sudjelovanju u ruskoj specijalnoj vojnoj operaciji (ratu) u Ukrajini i sl. U svakom slučaju, u objektivno prikazanoj reportaži, objavljenoj od strane NBC News-a (koju možete pogledati ovdje), odgovori krimljana teško se mogu svidjeti onima koji već godinama govore o nekakvom proturuskom raspoloženju i otporu tamošnjeg stanovništva središnjoj vlasti u Moskvi.
Kijev je poslovično ljut
Jučer je na ovaj događaj reagiralo i ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova priopćenjem svog glasnogovornika, kojim se osuđuje spomenuti čin američkog novinara s obzirom da Kijev dozvoljava odlazak na Krim isključivo s ukrajinskog teritorija, i zbog čega će, kako je navedeno, biti sagledane moguće posljedice pravne prirode (za druge novinare koji su proteklih godina to isto činili iz pojedinih Zapadnih zemalja takve „privilegije“ čekanja mogućih kazni nije bilo – one su u pravilu izricane odmah!).
Poznavanje suparnika nemoguće u uvjetima medijske blokade
Tim je više zanimljiv i indikativan ovaj potez američkog medija. Po mene je i vrlo pohvalan, jer čemu zatvarati dostup relevantnim informacijama sa suprotne strane, pa makar ti se one i ne sviđale ili se s tom stranom (državom) vodi „hladni rat“. Uostalom, poznavanje suparnika je itekako važno, a da i ne govorimo o novinarskoj profesiji kao takvoj, kojoj bi objektivno i hrabro informiranje o „škakljivim“ temama trebalo biti na ponos. Zatvaranje u svoje uske okvire i baziranje rada isključivo na službenim političkim priopćenjima degradacija su, i u konačnici smrt novinarstva kao takvog.
Zato ostaje za vidjeti hoće li „hrabri“ američki NBC News u sličnom „pothvatu“ uskoro početi slijediti i drugi mediji, prije svega oni europski.
Možda će ih na to potaknuti Simmonsova rečenica, koji je pohvalio svoj rad kazavši – evo stavova koje američke medijske agencije rijetko iznose jer se ne mogu toliko približiti ruskoj crnomorskoj floti, ponosu predsjednika Vladimira Putina.
Naravno, ovaj novinar sigurno zna da se te agencije ne mogu približiti Krimu ne zbog Putinovih blokada, već zbog politika svojih vlada i uredništava njihovih redakcija koja ih oportunistički slijede.
Novi „Wind of Change“?
I da se vratim na uvodnu rečenicu, o mogućim „novim vjetrovima“ u odnosima SAD-Rusija.
S obzirom na ukupni smjer američke vanjske politike u odnosu na Rusiju, gdje je ona u svim strateškim dokumentima determinirana kao najveća trenutačna sigurnosna ugroza SAD-u (Kina je označena kao najveća ugroza u 21. stoljeću općenito, prije svega u sferi ekonomije, trgovine i visoke tehnologije, ali sve više i u obrambenoj sferi), krajnje je teško vjerovati u neke „nove vjetrove“ između Washingtona i Moskve – sličnim onima iz doba zatopljenja pred kraj Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.
To je zatopljenje vjerojatno najbolje i najiskrenije opjevano u čuvenoj pjesmi Scorpionsa „Wind of Change“ (možete ju poslušati ovdje). Ono je tada s pravom pobudilo nadu u neku bolju budućnost za čovječanstvo, a za što je prilika, nažalost, definitivno propuštena – najviše zbog megalomanskih geopolitičkih interesa.
„Jedna lasta ne čini proljeće“! Ali zadatak je izvršen
Skeptici bi, uostalom, glede poteza spomenutog novinara NBC News-a lako mogli reći kako „jedna lasta ne čini proljeće“.
Međutim, „jedna lasta“ itekako može ukazivati na početak promjene trendova i zadanih narativa.
Uostalom, mediji takve vrste i utjecaja, kao što je spomenuta američka televizija, teško bi se tek tako odlučili na ovako po sebe „propagandno riskantan“ potez odlaska na Krim – ne inkognito, što bi bio pothvat vrijedan divljenja, već pod nedvojbenom ruskom suglasnošću i zaštitom. Pa čak i pod uvjetom da je primarna zadaća tog medija bila potvrditi nezadovoljstvo krimskih stanovnika ruskom vlašću i o tome izvijestiti američku i svjetsku javnost. U to, naravno, čisto sumnjam, jer bi tada njihov novinar teško pronašao put do Krima, a još teže izlaz.
Posve suprotno. Mislim da je zadaća američkog novinara (i njegovog medija) bila ta, da ukaže domaćoj i svjetskoj javnosti kako je raspoloženje stanovnika Krima definitivno prorusko, pa da onda i nema smisla inzistirati, u pregovaračkom procesu između Kijeva i Moskve o završetku rata – na pitanju njegovog povratka Ukrajini.
Uostalom, Moskva na tako nešto nikada ne bi pristala, što automatski predmnijeva da pregovori nikada ne bi mogli biti niti pokrenuti ukoliko bi se na tome inzistiralo – tj. rat bi trajao unedogled, sa svim svojim opasnostima eskalacije, koja bi prije ili kasnije dovela do Trećeg svjetskog rata.
Glavna politika bistri se daleko iza svjetala pozornice, a provjereni i odani mediji povremeno dobivaju ulogu probijanja umjetno stvorenih psiholoških barijera za provedbu usvojenih odluka “duboke države“. I to onda, kada je stvar otišla predaleko za službene nositelje vlasti čiji bi se kredibilitet, u suprotnom, mogao dovesti u pitanje. Jer mnogi od njih na povratku Krima Ukrajini neprestano govore kao, o ne samo mogućoj, već i nužnoj varijanti – iako i sami dobro znaju kako od toga nema i neće biti ništa.
Možda zato i nije čudo da su se danas, u New Delhiju, na marginama summita G20, po prvi put od početka ruske invazije na Ukrajinu osobno, “u četiri oka” – sastali američki državni tajnik Antony Blinken i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. I to usprkos činjenici da je Blinken uoči dolaska u Indiju javno kazao kako ne planira bilo kakve susrete ni s Lavrovom ni kineskim šefom diplomacije. Događaji u Ukrajini i u svijetu, međutim, odvijaju se svojom logikom i vremena za igrokaze namijenjene javnosti ubrzano ponestaje.
Došlo je vrijeme za sjedanje za stol, otvoreno iznošenje stavova i uvažavanje međusobnih strateških interesa i zabrinutosti – ma tko o tome mislio drukčije. Bez toga svijet ne samo što ne može ići naprijed, već sigurno ide prema provaliji iz koje nema izlaza.
