SAD prijeti Iranu sankcijama
Zoran Meter
Međutim, za razliku od BRICS-a, koji ponavlja kako ne vodi protuameričku politiku, već politiku koja dokazuje da se bez Amerike može (ma što to značilo, a znači da ne priznaju SAD kao dominantnu silu), Zapad, čini se, ne ostavlja prostora za bilo kakvu suradnju, već je izabrao put konfrontacije tj. stvaranja klasične blokovske podjele svijeta i povratak u Hladni rat. To potvrđuje i Tony Blair
Sjedinjene Države i njihovi saveznici primijenit će sankcije ako Iran isporuči bespilotne letjelice (dronove) Rusiji, izjavio je 18. srpnja glasnogovornik State Departmenta Ned Price.
“Već smo izrazili zabrinutost u svezi pružanja bespilotne tehnologije od strane Irana. Nastavit ćemo pratiti stanje. Sve naše sankcije ostaju na snazi. Svaka ovakva operacija rezultirat će nizom sankcija koje mi spremamo, a vjerojatno i nizom sankcija drugih zemalja svijeta“, kazao je Price.
Nedavno je, svega dan uoči prošlotjednog odlaska na Bliski istok američkog predsjednika Joe Bidena, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan izjavio kako Iran planira Rusiji isporučiti oko 100 bespilotnih letjelica, uključujući i one udarne, za rat u Ukrajini.
Ruski i iranski državni vrh te su navode već idući dan odbacili kao neistinite, povezavši ih s propagandom Washingtona uoči Bidenivog dolaska u Saudijsku Arabiju – s namjerom strašenja iste Iranom i prikazivanjem Rusije kao iranskog saveznika.
Jučer je iransko Ministarstvo vanjskih poslova također ponovilo kako o isporuci dronova Rusiji nema riječi iako, kako su naveli, Iran i Rusija već dovoljno dugo surađuju i u obrambenoj sferi, i da to žele – ovakav aranžman ne bi bio ništa neobično. Međutim, stav je Irana da nikada ne isporučuje oružje bilo kojoj državi koja je u ratnom sukobu, naveo je Teheran u svom obrazloženju.
Rusko-tursko-iranski summit u Teheranu
Inače, danas u Teheran stižu ruski predsjednik Vladimir Putin i turski čelnik Recep Tayyip Erdogan, na trostrani sastanak u okviru tzv. Astanskog formata za rješavanje sirijskog sukoba. Jedna od tema bit će i turska najava njezine ograničene vojne operacije na sjeveru te zemlje protiv „kurdskih terorista“. Moskva i Teheran formalno se čvrsto zauzimaju za sirijsku teritorijalnu cjelovitost (to formalno čini i Ankara) i ne gledaju sa simpatijama ovu najavu Ankare, pa će biti zanimljivo kako će se riješiti ovo važno pitanje. Istodobno se iz Moskve čuju stavovi kako Rusija razumije tursku zabrinutost za svoju sigurnost.
U Teheranu će se, također, održati i ne manje važni bilateralni sastanci između ruskog i turskog, ruskog i iranskog, te turskog i iranskog predsjednika, pri čemu se, prema navodima pojedinih ruskih medija, očekuje kako će Rusija i Iran i konačno potpisati dugoočekivani sporazum o strateškom partnerstvu (od prije cca dvije godine imaju ga potpisanog Iran i Kina).
Moskva je s tim dugo oklijevala u vrijeme dok su njeni odnosi sa Zapadom bili u fazi prihvatljive suradnje. Ali ta je suradnja već odavno posve suprotnog karaktera, a od početka ruske vojne intervencije u Ukrajini međusobni su odnosi i definitivno prekinuti – najvjerojatnije za duga vremena. Ako ikada i budu obnovljeni (u svijetu se nikada i ništa sa sigurnošću ne može isključiti), bit će to na nekim posve drugim pravilima u odnosu ona koja su vrijedila ranije, i kada je Moskva, uz sve svoje specifičnosti, ipak djelovala u okvirima koje je definirao Zapad.
Tako se, u ime održavanja partnerstva sa Zapadom, Moskva 2010. g. odrekla i isporuke Teheranu već ugovorenih i plaćenih sustava protuzračne obrane S-300 (čemu se protivio Washington, naravno, zbog Izraela i njegove sigurnosti, ali i zbog sigurnosti američkih vojnih baza u regiji, kao i snaga američke V. flote stacionirane u Bahreinu). Oni su Iranu isporučeni tek znatno kasnije (kada su odnosi Moskve i Washingtona bili već dovoljno zatrovani i kada je Rusija na Assadov poziv vojno intervenirala u Siriji), kada je Teheran zaprijetio podizanjem tužbe protiv Moskve na međunarodnom sudu zbog kršenja ugovornih obveza.
Sada Rusiju i Iran ne koči ama baš ništa za uspostavu strateške suradnje. Obje su zemlje, naime, pod snažnim zapadnim sankcijama političkog i ekonomskog karaktera – i tako će biti još dugo.
Proširenje BRICS-a na “neugodne” članice
Također podsjećam kako Iran očekuje i punopravni prijam u Šangajsku organizaciju (SCO) što će se, najvjerojatnije, dogoditi već na predstojećem summitu na vrhu te organizacije iduće godine, o čemu je nedavno izvijestio Uzbekistan – trenutačni predsjedatelj tom organizacijom u kojoj su, između ostalih, članice još i Rusija, Kina, Indija i Pakistan.
Također podsjećamo da je Iran nedavno podnio zahtjev za članstvo u grupi država BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR), skupa s Argentinom. Navodno zahtjeve za članstvom u tom formatu uskoro namjeravaju predati i Saudijska Arabija, Egipat i – Turska! A Peking u njemu uskoro očekuje i Indoneziju.
Sve u svemu, čeka nas nikad zanimljivija, ali i rizičnija globalna geopolitička utakmica, u kojoj se, očito, već formiraju dva dominantna pola – tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om s jedne, i svojevrsni multipolarni ili policentrični „ostatak svijeta“ bez formalnog predvodnika, ali s jasno naglašenim glavnim igračima – Kinom i Rusijom, kojima se pridružuju i glavne regionalne zemlje izvan tzv. zapadnog kruga.
Tony Blair prvi priznao realnost
Upravo o takvoj novonastaloj konfiguraciji prije nekoliko dana govorio je i bivši britanski premijer Tony Blair, kazavši kako se u svijetu stvaraju dva moćna pola, gdje Zapad po prvi put u povijesti više neće imati prednost. Kao jedan od njih izričito je spomenuo – BRICS.
Međutim, za razliku od BRICS-a, koji ponavlja kako ne vodi protuameričku politiku, već politiku koja dokazuje da se bez Amerike može (ma što to značilo, a znači, vjerojatno, da ne priznaju SAD kao dominantnu silu), Zapad, čini se, ne ostavlja prostora za bilo kakvu suradnju, već je izabrao put konfrontacije tj. stvaranja klasične blokovske podjele svijeta tj. povratak u vrijeme Hladnog rata iz prošloga stoljeća.
Upravo takav pristup Zapada (čitaj SAD-a) podržava i Tony Blair – kako ne bi bilo nikakve zabune. Blair je definitivno prvi visoki (makar i bivši) politički dužnosnik koji je o novoj globalnoj geopolitičkoj realnosti otvoreno progovorio, ali je pritom itekako ostao vjeran britanskom pogledu na svijet, koji uključuje potrebu stalne borbe za održavanje globalne zapadne dominacije.
Riskantna politika
Koliko će u tome Zapad uspjeti drugo je pitanje. On se, sada, prije svega oslanja na svoju visoku tehnologiju kao „zalog budućnosti“, ali i u toj sferi „ostatak svijeta“ (mislim prije svega na Kinu, ali i ne samo nju) sve manje zaostaje, a u pojedinim segmentima high-techa Kina je već i sada dominantna. Direktni vojni obračuni su, naravno, isključeni, ali nikako ne i oni proxy – ratovi „tuđim rukama“ – kakav, nedvojbeno, postaje i onaj ukrajinski – u kojem Rusija sve više ratuje sa Zapadom koji Ukrajini ne samo što isporučuje oružje, već dostavlja i obavještajne podatke, a NATO-ovi instruktori i časnici otvoreno pomažu Kijevu i po pitanju same provedbe vojnih operacija, o čemu su ovih dana posve otvoreno pisali i pojedini njemački mediji.
“Igra” se nastavlja, a nervoza, očito, sve više raste s obzirom da su rizici veći nego ikad – uključujući i one iz čuvenih kriza iz hladnoratovskog razdoblja između SAD-a i SSSR-a – poput one Kubanske.
