Z. Meter: Rusija pojačala glasnoću svojih diplomatskih zahtjeva grmljavinom tenkova

Zoran Meter

Ruske diplomatske inicijative o postizanju jamstava za međusobnu stratešku sigurnosti u Europi – preciznije, gotovo ultimativne zahtjeve Moskve koji se odnose na zabranu daljnjeg širenja NATO saveza na istok i povlačenja NATO infrastrukture na granice iz 1997. g. (što ne znači povlačenje članstava primljenih zemalja iz te vojno-političke organizacije, već postrojbi i vojnih efektiva drugih država) –  SAD, NATO i EU odlučile su ignorirati.

Točnije, oni su na kraju prihvatili razgovor s Moskvom po pojedinim, čak i bitnim pitanjima od zajedničkog interesa, poput razmještaja nuklearnog oružja na tlu Europe, jasnih pravila pri izvođenju vojnih vježbi i sl., ali ne i o onim spomenutim – ključnim zahtjevima. Rusija je, zato, odlučila pojačati glasnoću svojih diplomatskih traženja grmljavinom tenkovskih gusjenica oko Ukrajine – u nadi da će to konačno „otvoriti uši“ – prije svega Washingtonu. Kako niti to nije dalo očekivane rezultate učinila je i novi – još radikalniji politički potez, koji jasno ukazuje kako Moskva ne kalkulira i ne blefira, već da je vrlo ozbiljna i spremna ići do kraja. Ako neće ići diplomatski, u dogovoru s ključnim zapadnim državama što želi, onda će svoju sigurnost osigurati vlastitim vojno-tehničkim tehničkim sredstvima, kako je to, uostalom, još krajem prošle godine otvoreno kazao sam Vladimir Putin.

U ponedjeljak, 21. veljače, ruski državni vrh donio je dalekosežnu odluku o priznanju Donjecke i Luganske Narodne Republike, kako se nazivaju dvije samoproglašene proruske regije na istoku Ukrajine. Odluka je to koja će biti jedan od pokretača ali i akceleratora čitavog niza događaja koji će promijeniti svijet u idućih 20-ak godina do neprepoznatljivosti.  Zašto se Moskva odlučila na takav potez, osim iz spomenutog razloga što je Zapad ne želi čuti?

Rusija više ne graniči s Ukrajinom





Kao prvo, treba reći (naravno figurativno) kako Rusija već odavno – od kijevske revolucije 2014. godine – ne graniči s Ukrajinom, već sa SAD-om. Ukrajina je, htjeli to priznati ili ne, po svim ključnim pitanjima i odlukama koje donosi njena vlada od tada pod daljinskim upravljanjem Washingtona. Ta zemlja u potpunosti ovisi o SAD-u i međunarodnim financijskim institucijama koje su pod njegovim nadzorom – od Svjetske banke, do MMF-a i velikih banaka globalnog karaktera (malo je onih koji danas znaju da je ukrajinsko gospodarstvo do 2014. godine bilo 5. po veličini u Europi i najrazvijenije i najperspektivnije na čitavom postsovjetskom prostoru, a i danas je Ukrajina među 15 najvećih izvoznika oružja na svijetu). Ukrajinske vojne i sigurnosne strukture već godinama intenzivno surađuju sa SAD-om i NATO savezom na svim razinama, u zemlji djeluju američki i drugi NATO-ovi vojni instruktori, izvode se zajedničke vojne vježbe, a nakon ruske aneksije Krima 2014. g. i otvorene vojne i političke pomoći Moskve pobunjenim ukrajinskim regijama na istoku zemlje nakon pokrenute antiterorističke a potom i klasične vojne operacije ukrajinskih snaga, svi strateški dokumenti Ukrajine, prije svega oni vojno-sigurnosni, otvoreno su proturuskog karaktera.

Majdanska revolucija tj. nasilna smjena tadašnje vlasti nedvojbeno je odluka ukrajinskih elita na koju su imale pravo, a je su li one pri tom ispravno sagledale sveukupne dalekosežne posljedice takve svoje odluke odgovor će morati dati same.

Ono što bih ja rekao, naivno se pozivati i uzdati u zaštitu međunarodnog prava ako preko noći nasilno prekidaš višestoljetne duboke veze s jednom od najjačih država svijeta s kojom graničiš i čiji etnikum čini znatan dio stanovništva tvoje zemlje, isto kao jezik, religija, biznis… Jer za velike zemlje međunarodno pravo je vrlo elastičan pojam i redovito ga tumače na način kako to njima odgovara u danom trenutku – pa je takva uzdanica vrlo nestabilna, što se, uostalom, vrlo brzo pokazalo i u ukrajinskoj praksi.





Jedna poražavajuća činjenica to najbolje i potvrđuje: danas je Ukrajina jedina država na svijetu koja gotovo „šaptom pada“, preciznije – gubi vitalne dijelove svog teritorija i to bez ispaljenog metka od strane svog moćnog susjeda (napomena: tekst je pisan 2 dana prije ruske vojne invazije na Ukrajinu, op.GN.). Kijev, koji djeluje potpuno paralizirano, a zapravo je sputan interesima ključnih zapadnih zemalja bez čije dozvole ne smije poduzimati ništa, izgubio je „potezom pera“ strateški prevažan poluotok Krim, a od ponedjeljka i Donbas – najveću industrijsku i energetsku regiju zemlje s drugim po veličini gradom, Donjeckom. Što je po Kijev još i gore, na tome Moskva možda i neće stati. Tj. s ruskim priznanjem Donbasa vjerojatno nije „stavljena točka“ na „ukrajinsko pitanje“, što se itekako može iščitati iz sinoćnje Putinove televizijske „objave ruskim građanima i ukrajinskim sunarodnjacima“ uoči donošenja spomenute odluke o priznanju Donbasa. U njoj je vrlo oštro kritizirao postrevolucionarne ukrajinske vlasti, vojne i političke poteze Zapada koji se povlače u kombinatorici s Kijevom i još mnogo toga drugog iz čega se može iščitati da se ukrajinska budućnost čini vrlo turobnom ukoliko se nešto radikalno ubrzo ne promjeni na bolje – prije svega na relaciji Kijev-Moskva a što iz sadašnje perspektive djeluje krajnje malo vjerojatno.

Kijev propustio veliku priliku

Sve je ovo realnost koju danas znaju svi na Zapadu ali o kojoj se nerado govori. Mislim kako je Kijev izgubio ključnu priliku i učinio stratešku grešku: on je trebao vjerojatno već puno prije (a definitivno sada) krenuti u implementaciju Minskih sporazuma (na što je bio obvezan i svojim potpisom i rezolucijom VS UN-a) i dati autonomiju pobunjenim regijama pri čemu bi ukrajinske snage, što je bilo vrlo bitno, preuzele nadzor nad državnom granicom prema Rusiji, priznati njihovo pravo na uporabu ruskog jezika skupa sa službenim ukrajinskim, održati izbore prema dogovorenom modelu i sl. Jer nitko ne zna što donosi vrijeme. Građani se prilagode novom stanju, dio njih bi se sigurno brzo ponovo „ukrajinizirao“, ukrajinski ustav se uvijek može mijenjati ako je to volja zastupnika u parlamentu i na to bi u takvim uvjetima (nakon prethodnog ispunjenja preuzetih obveza od strane Kijeva) bilo teško utjecati izvana i td. i td.

Time Rusija ne bi imala nikakve pravne osnove za neku svoju vojnu intervenciju ili političku odluku o priznanju tih regija. Ovako se poslužila činjenicom da je Kijev odustao od onoga na što se obvezao pred međunarodnom zajednicom i da je, umjesto toga, kako Moskva tumači – odlučio te regije vratiti pod svoj nadzor uporabom vojne sile. Pri tom joj je kao naručena došla i prošlotjedna izjava predsjednika Zelenskog na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji kako Kijev treba razmisliti i o statusu Ukrajine kao nuklearne države! Jasno je, u uvjetima kada je Ukrajina, prema mišljenju Moskve pretvorena u dugoročnu platformu Zapada za destabilizaciju Rusije – koliko su ove riječi predsjednika Zelenskog bile kontraproduktivne – tim više što je jasno kako niti sam Washington nikada ne bi dozvolio nestabilnoj Ukrajini posjedovanje oružja masovnog uništenja. Zašto je Zelenski krenuo u takav verbalni „egzibicionizam“ nije mi poznato.

Kao potvrda mojoj tezi o strateškoj grešci Kijeva, podsjećam da nije nikakva tajna kako niti u pobunjenom, proruskom Donbasu nisu bili zadovoljni Minskim sporazumima i kako je Moskva morala dugo slamati otpor tamošnjih političkih i vojnih vođa da ga prihvate nakon golemih materijalnih razaranja i velikog broja ljudskih žrtava, ali i zbog toga što im je prije toga bilo gotovo obećano da će postati sastavni dio Ruske Federacije (sjetimo se samo i službenih ruskih izjava o formiranju tzv. Novorusije na tlu Ukrajine 2014. i 2015. g. koje su u međuvremenu potpuno iščezle).

Usudio bih se reći kako su Minski sporazumi, postignuti u vrijeme kulminacije borbi na samom terenu, bili čak veći ustupak Kijevu čije su se iscrpljene vojne postrojbe nalazile u velikim problemima (ništa manjim nego one pobunjeničke) i kada je Moskva možda čak željela pokazati i određenu gestu dobre volje prema novim ukrajinskim vlastima. Tako je ona, podsjetimo, tada čak i priznala novog ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka (jednog od predvodnika revolucije) kao legitimnog iako je do tada uvijek govorila isključivo o državnom udaru u Kijevu i nasilnoj smjeni legalno izabrane vlade, uz stalne epitete o neonacističkom karakteru prevratnika i novih ukrajinskih političkih vođa.

Pri tom ne mogu vjerovati da je odluka o neispunjavanju Sporazuma iz Minska samo rezultat odluke predsjednika Zelenskog tj. ukrajinskog državnog vrha. Jer i unutar tzv. normandijskog formata (Njemačka, Francuska, Rusija i Ukrajina) prve dvije zemlje su Rusiju zadnjih mjeseci često molile da bude malo popustljivija, da su se okolnosti u Ukrajini ipak promijenile na bolje u odnosu na 2015. g., da novoj vladi predsjednika Zelenskog treba dati šansu i da se zato Kijevu ipak omoguće izmjene Minskih sporazuma na način na koji on traži i sl. Drugim riječima jasno je kako nikakvog pritiska od strane ključnih zemalja Zapada na Kijev po pitanju obveze provedbe tih sporazuma nije bilo.

Ovdje bih citirao nedavne riječi ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova, koji je kazao slijedeće: „Jedini sukob u kojem jedna od strana odbija razgovarati s drugom, a to u potpunosti podržava Zapad, je sukob na istoku Ukrajine. Uzmimo Cipar: Turska Republika Sjeverni Cipar, postoji pregovarački proces, UN posreduje. Uzmimo čak i Mali, gdje su Francuzi sada u nevolji, vlada razgovara s pobunjenicima. Isto je i u Etiopiji. Beograd-Priština, postoji dijalog pod okriljem Europske unije i svi pokušavaju pomoći.“

Dakle, Lavrov aludira kako su samo pobunjenici na istoku Ukrajine od svih ostavljeni i zaboravljeni, a da je Kijevu dozvoljeno da s njima, umjesto pregovora, razgovara „preko nišana“.

Turski „poučak“

Zanimljivo je, kada je već spomenuta ciparska kriza, da je Turska odmah idući dan, u utorak, oštro osudila rusko priznanje Donbasa i ocijenila ga „neprihvatljivim“. „Odluka Ruske Federacije da prizna takozvane Donjecke i Luganske republike, osim što je suprotna Sporazumima iz Minska, predstavlja jasno kršenje političkog jedinstva i teritorijalnog integriteta Ukrajine. Odluka RF je neprihvatljiva i mi je odbijamo. … pozivamo sve zainteresirane strane da… poštuju međunarodno pravo.“

Upravo ovdje najbolje dolazimo do potvrde gore spomenute teze kako velike zemlje međunarodno pravo shvaćaju rastezljivo, prihvaćaju ga, odbacuju, ili prilagođuju svojim potrebama. Naime, 1974. g. tadašnji turski predsjednik Bulent Ecevit poslao je tursku vojsku u Cipar pod izlikom zaštite života ciparskih Turaka. Nakon toga stvorena je samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar – čiju je nezavisnost priznala jedino Ankara. Analogiju s današnjim Donbasom niti političkom slijepcu nije teško uočiti. Ali koga za to više briga? Međunarodno pravo u praksi je već odavno „mrtvo“, a na sceni, ponovo, u sve radikalnijem obliku, dominantnu ulogu preuzima gola sila ili „zakon jačega“ – kako je to zapravo od pamtivijeka.

Sve oči uprte u Washington

Nakon ruskog priznanja Donbasa moguće je očekivati sve: od svojevrsnog olakšanja za vlasti u Kijevu što im je s leđa skinut dugogodišnji neugodni teret implementacije Minskih sporazuma (ne želi ga oko 60 % Ukrajinaca, prema nedavnim sociološkim istraživanjima) što može dovesti do deeskalacije napetosti na istoku zemlje kao i one s Rusijom, pa do novih ratobornih pokliča i poziva na vojno oslobađanje okupiranih teritorija (od strane desnih političkih snaga). Može doći i do ruske vojne kampanje ako Moskva ne bude htjela priznanjem Donbasa „staviti točku“ na ukrajinsko pitanje.

Zato su sada sve oči uprte u Washington, jer on je jedini koji će odlučiti o tome što će Kijev poduzeti. A kako se sada čini, reakcija Bidenove administracije na ruski potez priznanja Donbasa prilično je suzdržana, iako ga ona, očekivano – formalno oštro osuđuje. Prvi Bidenov potez bila je izjava o uvođenju sankcija protiv samoproglašenih republika i zabrani investiranja Amerikanaca u te regije. Pri tom je svima jasno kako nikakvih američkih i zapadnih investicija tamo niti izdaleka nije bilo u planu. Biden je, osim toga, planirao i novi summit s Putinom u Parizu, u organizaciji Emmanuela Macrona, kojeg bi 24. veljače na svom novom sastanku trebali tematski pripremiti državni tajnik Antony Blinken i ruski ministar diplomacije Sergej Lavrov (u trenutku pisanja ovog teksta nema potvrda o njegovom otkazivanju). Ne isključujem uopće niti mogućnost da je Putin Bidena već ranije upoznao s ruskim planom za priznanje Donbasa.

Međutim, uvijek postoji i „druga strana medalje“. Vjeruje li danas itko ozbiljan da je ukrajinski predsjednik Zelenski slobodan u donošenju vanjskopolitičkih odluka ali i u to da je baš Biden onaj koji u SAD-u donosi ključne odluke? Naravno da ne, jer donosi ih američka „duboka država“. A kada je ona u pitanju, malo je toga sigurno.

Poučak iz gruzijske epizode

O tome svjedoči i poznata epizoda s iznenadnim gruzijskim napadom na odmetnutu Južnu Osetiju u kolovozu 2008. nakon kojeg je uslijedila ruska vojna intervencija i petodnevni rat koji je završio katastrofalno po gruzijsku vojsku i tadašnjeg predsjednika Mikhaila Saakashvilija.

Tako sadašnji direktor CIA-e William Joseph Burns u svojim, ne tako davno objavljenim memoarima ( „The Back Channel“, ožujak 2019.), piše kako je u CIA-i, odnosno vrhu američke politike, dugo vremena bilo vagano treba li gruzijski predsjednik Saakashvili 2008. godine napasti Južnu Osetiju (i time de facto izazvati vojnu reakciju Rusije s obzirom da su se na liniji razgraničenja tada nalazile ruske mirovne postrojbe). Burns je napisao kako je na kraju ipak prevladalo mišljenje da gruzijski čelnik to treba učiniti.

Podsjećam, gruzijska vojna operacije počela je u ranim jutarnjim satima, na dan otvaranja ljetnih olimpijskih igara u Pekingu, na čijoj je svečanosti tada bio ruski predsjednik Vladimir Putin, pa se i u Tbilisiju i u Washingtonu očekivalo početno nesnalaženje ruskog državnog vrha bez svog glavnog čovjeka u donošenju odluke na koji način reagirati (a trebalo je reagirati promptno jer je J. Osetija mogla biti oslobođena vrlo brzo). Zapovijed o žurnom pokretanju ruske vojske tada je donio Dmitrij Medvedev koji je dužnost predsjednika RF preuzeo tek nešto ranije – 7. svibnja 2008. g. Medvedev je, osim toga, itekako bio svjestan kako iza Gruzije i njenog državnog vrha otvoreno stoji Washington, što je dodatno otežavalo donošenje odluke. Dovoljno je kazati kako su u Washingtonu tada bili vrlo aktivni i oni krugovi koji su tražili da Pentagon izvrši bombardiranje tj. urušavanje tunela koji je bio jedina cestovna komunikacija između Rusije i Južne Osetije kroz koji su mogle proći ruske oklopne i druge vojne snage. Tada je predsjednik SAD-a George Bush Jr. kazao kako neće izdati takvu zapovijed jer ne želi zbog Gruzije početi Treći svjetski rat s Rusijom (čak iako je Rusija u vojnom smislu gledano tada bila neusporedivo slabija nego što je to danas).

Dakle, nitko niti sada ne može jamčiti kako i Zelenski ne može dobiti sličnu „tihu zapovijed“ iz Washingtona, u smislu „čitav je svijet s vama“, „mi smo povukli svoja diplomatska predstavništva iz Kijeva“, „dali smo vam oružje“, „što čekate, idite i oslobađajte svoju zemlju“ i sl. Kada tako nešto u slučaju Gruzije potvrđuje aktualni direktor CIA-e, zašto se ne bi moglo razmišljati i na ovaj način?

Drugim riječima, gospodari „rata i mira“ u Ukrajini, osim Rusije koja uvijek može zamrznuti i iznova pokretati ukrajinsku krizu, definitivno su i Sjedinjene Države. One su te koje sada također procjenjuju što im je u najboljem interesu. Po tom pitanju unutar vašingtonskog establishmenta postoje dvije struje:

prva, koja priželjkuje rusko-ukrajinski rat nakon kojeg bi Rusiju onda politički i gospodarski vrlo lako trajno odrezali od Zapada uvođenjem „sankcija iz pakla“;

i druga, kojoj ruska intervencija nikako ne odgovara jer su SAD u Ukrajinu uložile golem novac da bi se od nje učinilo ono što je ona sada i što joj je, prema mišljenju američkih stratega, buduća zadaća: biti trajni poligon za destabilizaciju i iscrpljivanje Rusije pri čemu će Kijevu zauzvrat stizati vojna i financijska pomoć. Gubitak Ukrajine te bi planove sveo na nulu ali i pokrenuo i brojna neugodna pitanja o američkoj ulozi u majdanskoj revoluciji.

Ne bih se usudio reći koja od te dvije opcije sada prevladava, iako mi se realnijom čini ova druga. Međutim Rusiju, što god učinila, nove sankcije Zapada ionako očekuju. To je dio dugoročne američke  strategije i ona nema nikakve veze s Ukrajinom. Povod za njih uvijek će se naći (jednom će to biti trovanje Skripalja, drugi put Navaljni, treći put Sirija, četvrti put plin i nafta…) i to će biti tako sve do trenutka od kada Rusija ne počne provoditi politiku u skladu s američkim interesima ili dok kao država ne nestane s geografske karte svijeta. Tom se logikom rukovodi i Putin pa će zato nastaviti uzimati sve ono što smatra potrebnim za osiguranje ruske sigurnosti, pri čemu ga sigurno neće biti briga za bilo kakva međunarodna pravila koja ionako svi krše. Pri tom je krajnje teško očekivati da će mu se bilo tko na Zapadu vojno suprotstaviti.

Svijet se, zapravo, našao u do sada neviđeno opasnoj situaciji, kada više niti jedna opcija nije isključena – uključujući i američko-ruski sporazum, pri čemu će netko od malih morati stradati. Nije teško uvidjeti tko. Ukrajini ovih dana stižu signali iz nekih zapadnih zemalja da odustane od namjere za svojim članstvom u NATO savezu i time spasi i sebe i njih.

(Napomena: tekst je napisan 22. veljače, 2 dana prije ruske vojne invazije na Ukrajinu)

Komentari

komentar

You may also like