Zoran Meter
„Vojni prostor na Crnom moru u biti je predan Rusiji. Njezina dominacija predstavlja stratešku prijetnju NATO saveznicima Rumunjskoj i Bugarskoj, a već je rezultirala teritorijalnim gubitkom i gubitkom života u prozapadnoj Ukrajini i Gruziji. Značajna prisutnost SAD-a i NATO-a – uključujući demonstraciju visokotehnološkog oružja i obalnih krstarećih raketa koji mogu ugroziti rusku mornaricu – obuzdat će stalnu agresiju i zaštititi slobodu međunarodnih voda Crnog mora“, navodi američki stručnjak
Posljednjih dana svjedočimo jačanju američko-ruske napetosti u Crnom moru. One su ionako bile već dovoljno visoke s obzirom kako američki vojni brodovi sve češće ulaze u taj akvatorij, gdje izvode vojne vježbe s NATO saveznicima i partnerima u regiji, a isto tako su sve intenzivniji i letovi američkog zrakoplovstva, uključno i strateških zrakoplova, što je u odnosu na prošlu godinu u toj regiji porast od 30 posto, prema navodima ruskog Ministarstva obrane.
Nakon što je prije nekoliko dana zapovjedni brod američke 6. flote USS Mount Whitney nakon vježbi u Sredozemnom moru stigao u Crno more u pratnji razarača USS Porter, ruski predsjednik Vladimir Putin prilično je hladnokrvno izjavio kako se ti brodovi nalaze na nišanu ruske vojske i da nema mjesta niti čuđenju niti panici.
Ali nije sve ostalo samo „na nišanu“, kako se izrazio ruski vođa. Naime, prije par dana ruske podmornice iz sastava Crnomorske flote počele su s podvodnim ispaljivanjem krstarećih raketa Kalibr u zoni kojom se kreću američki brodovi, prethodno ih upozorivši na izvođenje raketnih vježbi. Istodobno su u istoj zoni ruski protubrodski raketni sustavi Bastion i Bal (naslovna slika prikazuje projektil Bal), razmješteni na Krimu, također ispaljivali rakete prema istoj zoni. Sveukupno su ispaljene na stotine raketa.
Ruske vježbe potvrdio je 7. studenog i ministar obrane te zemlje Sergej Šojgu, istodobno kazavši kako se nazočnost spomenutih američkih brodova u toj regiji (napomena: američki brodovi nisu kršili granice ruskih teritorijalnih voda, već plove u međunarodnim ili ukrajinskim vodama, uz uobičajeno obrazloženje o očuvanju slobode plovidbe, op.ZM) smatra mogućom prijetnjom Rusiji s obzirom kako je razarač USS Porter naoružan krstarećim raketama. Prema njegovim riječima, ovo je još jedan pokušaj Sjedinjenih Američkih Država da provjere “koliko smo spremni, koliko smo izgradili cijeli sustav uz obalu Crnog mora, općenito na jugu naše zemlje”. „Mi provodimo vježbe i provodit ćemo ih”, zaključio je Šojgu.
Ove aktivnosti ruske vojske najvjerojatnije znače upozorenje američkoj vojsci, a ne prijetnju, iako ovako ozbiljni vojni potezi i „igre“ s ubojitim raketama oko brodova jedne svjetske supersile, naravno, mogu izgledati i kao prijetnja. Međutim, rekao bih kako su one ipak najprije političke a tek onda vojne prirode. Naime, treba ih prije svega protumačiti kao stav Moskve da je nedopustivo bilo kakvo vojno miješanje američkih snaga u sadašnje sukobe u istočnoj Ukrajini, u Donbasu – tj. da je Rusija spremna vojno djelovati i uništiti američke brodove u Crnom moru u slučaju njihovog vojnog angažmana na ukrajinskoj strani protiv proruskih pobunjeničkih snaga. Drugim riječima, ako Amerikanci to ne budu radili – stvarne ugroze po njihove vojne efektive u crnomorskom bazenu neće biti.
O ovoj temi posljednjih dana ozbiljno govore i gotovo svi ruski vojni i politički analitičari, pri tom ipak izražavajući uvjerenje kako do sukoba s američkom vojskom u crnomorskom bazenu sigurno neće doći, jer je njihovo uplovljavanje u Crno more u trenutku zaoštravanja krize na istoku Ukrajine, između ostalog, kako kažu, rezultat unutarameričkih političkih previranja i borbi, kao i osobnog PR-a pojedinih kongresmena koji su daleko od realnosti na terenu i koja im uopće nije bitna.
Pretpostavljam kako ruski analitičari pri tom misle na dvojicu kongresmena iz redova Republikanske stranke Mike Rogersa i Mike Turnera koji su, 5. studenog, pismom predsjedniku Joe Bidenu od njega zatražili pružanje vojne pomoći Ukrajini i slanje američkih vojnih brodova u Crno more s obzirom na, kako navode, agresivno ponašanje Rusije prema toj zemlji i gomilanje njenih vojnih snaga na istočnoj granici Ukrajine (info: Defense News).
Međutim, nisu samo pojedini ratoborni kongresmeni oni koji „podgrijavaju“ čitavu situaciju i Bidena dovode do ozbiljnog promišljanja što i kako dalje s obzirom da je on – kao vjerojatno današnji najiskusniji američki političar u sferi vanjske politike kojom se bavio cijeli svoj profesionalni život – itekako svjestan svih mogućih rizika u stvaranju krizne situacije s Rusijom, i to u „njenom dvorištu“. Ovdje bih dodao kako bi, u slučaju daljnje radikalizacije stanja, u Crnom moru vrlo lako mogla nastati situacija slična čuvenoj kubanskoj krizi s kraja 60.-tih godina prošlog stoljeća.
The Hill: SAD i NATO moraju obuzdati rusku dominaciju u Crnom moru
Dakle, osim ratobornih kongresmena „ulje na vatru“ dolijevaju i pojedini američki mediji. Tako 4. studenog, Brian Harrington u mediju The Hill piše kako ruska dominacija u Crnom moru predstavlja stratešku prijetnju, te umjesto demilitarizacije regije poziva na povećanje vojne prisutnosti SAD-a i NATO-a, što uključuje i demonstraciju visokotehnološkog oružja koje može ugroziti rusku mornaricu, i što bi trebalo obuzdati “agresiju Kremlja”.
Autor teksta navodi kako „čak i uz pojačane napetosti u Tajvanskom tjesnacu i naglasak na Kini u nacionalnoj vojnoj strategiji, ne smijemo zaboraviti revanšizam Vladimira Putina i rusko nasilje nad susjedima u crnomorskoj regiji“. Pri tom podsjeća na ruski rat s Gruzijom 2008. i zauzimanje ukrajinskog Krima 2014. i kaže kako je „masovna ruska mobilizacija duž istočne granice Ukrajine ovog proljeća pokazala da postoji ograničen prostor za odvraćanje buduće (ruske, op.ZM.) agresije u regiji“.
U članku The Hill-a navodi se kako ruske rakete Bastion i Kalibr – „uključujući i modernizirane dalekometne protubrodske i kopnene varijante – daju Moskvi priličnu količinu udarne moći“ i da bi nakon njihovog razmještaja na Krimu i na brodovima Crnomorske flote, „Rusija mogla koristiti istu taktiku ograničenja i uskraćivanja pristupa i manevara (A2AD) u Crnom moru kao Kina u Južnom kineskom moru“.
Dalje kaže kako „ruski zrakoplovi neprestano izazivaju savezničku prisutnost – posljednji put 19. listopada, kada su američke bombardere ispratili Su-30 u međunarodni zračni prostor“ i da je „već postala općeprihvaćena norma da vojne brodove SAD-a i NATO-a u Crnom moru prate ruski ratni brodovi i jurišni zrakoplovi“.
Zapovjednici imaju pravo pokazati suzdržanost u moguće opasnim situacijama kada je taktička pogrešna procjena prepuna strateških posljedica, smatra autor teksta i dodaje kako „provokativni postupci Rusije izazivaju zabrinutost“. Pri tom navodi riječi admirala Roberta Burke, višeg pomorskog časnika u Europi, koji je ovog ljeta izjavio da “neće dozvoliti da njegovi zapovjednici prvi budu pogođeni u čeljust”, pa su poduzeti koraci za bolji odgovor u krizi. Četiri američka razarača s protubrodskim projektilima sa sjedištem u Rothu zamjenjuju se brodovima opremljenim najnovijim borbenim sustavom AEGIS – najučinkovitijim platformama za djelovanje u Crnom moru“.
Međutim, autor tvrdi kako je potrebno učiniti još više na jačanju američke pozicije i traži demonstraciju oružja visoke tehnologije i interoperabilnosti, koja će puku vojnu prisutnost pretvoriti u vjerodostojno sredstvo odvraćanja Rusije.
Jedan signal podrške slobodi u Crnom moru mogu poslati prva i druga stalna NATO pomorska snaga na rotacijskoj osnovi pod zajedničkim vodstvom cijelog Sjevernoatlantskog saveza, navodi se dalje u tekstu i dodaje kako je ipak „potreban daljnji rast kako bi njihova prisutnost bila uvjerljiva“.
Demonstracija naprednih sposobnosti zajedno sa saveznicima i partnerima u Crnom moru najbolje će se suprotstaviti sve češćim probnim ispaljivanjima s Krima – Rusija za njih zahtijeva nerazumno velika operativna područja i koristi ih kao pokriće kako bi opravdala svoje napade na brodove u međunarodnim vodama, piše Brian Harrington, koji nije bilo tko, već suradnik za nacionalnu sigurnost na Institutu Hoover, Sveučilišta Stanford, i stariji poručnik mornarice Sjedinjenih Država.
On navodi i još „radikalniji način oblikovanja borbenog prostora u Crnom moru“, a to je „posjedovanje krstarećih projektila obalne obrane (CDCM), čiji će domet i broj biti izazov ruskoj dominaciji“. Rumunjska je odana članica NATO-a čiji doprinos zajedničkoj obrani premašuje utvrđeni minimum, tvrdi autor, i dodaje kako je u njoj smješteno više od 1000 američkih vojnika i jedini operativni objekt kopnenog sustava Aegis Ashore, koji Europi pruža zaštitu od balističkih raketa.
„U svibnju je Rumunjska ojačala svoju poziciju obećavši da će nabaviti protubrodske rakete (Naval Strike Missile). Do 2024. godine, kada počne raditi, ovaj će obalni obrambeni sustav sigurno zakomplicirati Putinove izračune u Crnom moru. No, samo po sebi, teško se može smatrati adekvatnom protutežom projektilima raspoređenim na Krimu. Sjedinjene Države i NATO trebali bi Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj pružiti dodatne mogućnosti za ulazak ruske Crnomorske flote u preklapajuće zone uništavanja krstarećih raketa obalne obrane“, navodi autor.
Međutim, usprkos ratobornoj retorici, ovaj bivši američki pomorski časnik u svom članku ipak tvrdi kako je „ruska ekspanzija prema zapadu i prijetnja NATO saveznicima u bliskoj budućnosti malo vjerojatna“, ali i upozorava kako naglo povećanje odvraćanja neće biti moguće ako bude potrebno. „Vojni prostor na Crnom moru u biti je predan Rusiji. Njezina dominacija predstavlja stratešku prijetnju NATO saveznicima Rumunjskoj i Bugarskoj, a već je rezultirala teritorijalnim gubitkom i gubitkom života u prozapadnoj Ukrajini i Gruziji. Značajna prisutnost SAD-a i NATO-a – uključujući demonstraciju visokotehnološkog oružja i obalnih krstarećih raketa koji mogu ugroziti rusku mornaricu – obuzdat će stalnu agresiju i zaštititi slobodu međunarodnih voda Crnog mora“, zaključuje Brian Harrington.
Ovdje bih naglasio kako tek u uvjetima ovakvih vojnih i geopolitičkih napetosti do punog izražaja dolazi važnost ruskog prisvajanja Krima 2014. godine. Taj je poluotok sada pretvoren u ruski golemi “nosač zrakoplova” i prostor s kojeg se kontrolira čitav crnomorski bazen, slično kao što je i Italija u odnosu na Sredozemno more. Kolika mu je strateška važnost ukazuje i vjerojatno skoro razmještanje najnovijih ruskih protuzračnih sustava S-500 Prometei na krimskom tlu, opremljenih moćnim radarskim sustavima, koji, kako navode ruski vojni analitičari, mogu uočavati i američke stealth zrakoplove, uključno i F-35, i to u njihovoj početnoj fazi uzlijetanja s pista u bazama u Rumunjskoj, Bugarskoj ili Ukrajini,
Ali vratimo se još na trenutak navedenom tekstu medija The Hill. Nakon njegove objave gore spomenuti dvojac američkih brodova, slučajno ili ne, uplovio je u Crno more i izazvao opisanu vojnu reakciju ruske crnomorske flote. Nije teško zaključiti čemu bi dovelo daljnje jačanje američkih vojnih efektiva, uključujući i visokoprecizno oružje dalekog dometa, u ovoj regiji koju Rusija smatra životno važnom. Nešto slično kako su se Sjedinjene Države postavile u Karipskoj regiji, u spomenutoj kubanskoj krizi, s obzirom na sovjetske namjere oko stalnog baziranja nuklearnih raketa na tlu Kube u sklopu politike zaštite te zemlje od stalnih prijetnji američkom invazijom i svrgavanjem režima Fidela Castra.
Jer od tada pa do danas logika vojnog razmišljanja i djelovanja nije se promijenila, ali su zato oružja kojima supersile raspolažu postala još ubojitija i razornija. Nedopustivo je, zato, da se baratanje istim svodi na „igru živaca“ vojnih zapovjednika, poglavito onih na terenu, čije su „čeljusti“ (da se izrazim riječima iz gore navedenog američkog medija) najviše i izložene opasnostima. Samim tim i njihove reakcije na „grmljavinu oružja“ od strane suparnika mogu biti nepredvidljive i nekontrolirane. Itekako treba uzimati u obzir kako nije svatko od vojnika, u svakom trenutku psihički jednako stabilan, usprkos svim medicinskim i psihološkim provjerama koje se ipak obavljaju daleko od zona visokorizičnih sukoba. A njihove pogrešne procjene mogu biti fatalne – na žalost – ne samo po „njihove čeljusti“.
