Zoran Meter
Svojevrsni „medeni mjesec“ u odnosima Moskve i Jeruzalema eventualno može trajati još neko vrijeme kao inercija ostavštine bivšeg premijera Netanjahua. Jer premijer Bennett ipak nije kova njegovog prethodnika i teško je vjerovati da će u sadašnjim, krajnje složenim globalnim geopolitičkim odnosima uspjeti održati barem približnu razinu dosadašnjeg rusko-izraelskog partnerstva. Jer vremena za vanjskopolitičku stratešku neutralnost za male zemlje više nema s obzirom da je američki pritisak golem. Čak i za Izrael koji nikako nije bespomoćan
Rusko-izraelski odnosi, čini se, sve više skreću s uhodanog smjera partnerstva na obostranu korist – kakva formula egzistira već dugi niz godina, gotovo od uspostave suvremene ruske države početkom 90-ih godina prošloga stoljeća – u sferu neizvjesnosti.
Taj, relativno komplicirani partnerski odnos s obzirom na prilično različite vanjskopolitičke stavove dviju država, prije svega u zoni Bliskog istoka, kao i na složeno palestinsko pitanje, uglavnom se temeljio na neometanju jedne strane drugoj u provedbi svojih ključnih interesa – prije svega onih sigurnosnog karaktera. Na političkoj razini ta se suradnja „podebljavala“ i ideološkim kriterijem – poglavito identičnim pogledom dviju zemalja i njihovih naroda na zbivanja u Drugom svjetskom ratu odnosno holokaustu od strane nacističke Njemačke prema europskim Židovima i istrebljenju slavenskog stanovništva na prostorima SSSR-a. Tim više, što se obje strane oštro protive pokušajima relativizacije Drugog svjetskog rata ali i na Zapadu sve prisutnijeg novog tumačenja povijesti iz tog mračnog razdoblja. Poglavito su u tom smjeru aktivno i sinkronizirano djelovali ruski predsjednik Vladimir Putin i bivši dugogodišnji izraelski premijer Benjamin Netanjahu koji su razvili i međusobne prijateljske odnose – svjesni važnosti suradnje dviju država.
Rusko-izraelsko partnerstvo vrlo kratko vrijeme bilo je „uzdrmano“ ruskom vojnom intervencijom u Siriji u jesen 2015. godine na poziv predsjednika te zemlje Bashara Assada, kada je Moskva sklopila s, Izraelu neprijateljskim Teheranom, tzv. situacijsko savezništvo za borbu protiv terorističkih organizacija (prije svega „Islamske države“ – ISIS) u Siriji koje su željele svrgnuti Assadovu vladu i uspostaviti svoj „kalifat“ na okupiranim prostorima Sirije i Iraka.
Naime, do tada je Izrael svojim vojnim efektivima, prije svega zračnim snagama, djelovao ne samo protiv proiranskih ciljeva na tlu Sirije, već i same sirijske vojske s obzirom da je bilo teško razlučivati gdje se točno nalaze proiranske snage, poput postrojbi libanonskog šijitskog pokreta Hezbollah, njihova skladišta naoružanja i vojne opreme i sl. jer su se, nerijetko, prikrivala upravo kapacitetima sirijske vojske. To je rezultiralo i povremenim izraelskim napadima i na predgrađa samog glavnog grada Damaska, što je pak izazivalo nelagodu i protivljenje ruske strane.
Riječ je, naravno, bila i o reputaciji tj. ugledu: jer kako Rusija, kao saveznica Sirije, gdje i vojno djeluje i ima svoje baze, ne može ili ne želi spriječiti drugu zemlju da iz sirijskog zračnog prostora gađa ciljeve na tlu, koje smatra sebi neprijateljskim, a koje se bore na istoj strani kao i ruska vojska koja je došla Assadu u pomoć? Takav razvoj stanja mogao je vrlo lako dovesti i do incidentnih situacija između ruskih i izraelskih zračnih snaga i do eskalacije sukoba.
Naravno, mudrost Netanjahua i Putina tako nešto nije mogla dozvoliti te su Moskva i Tel Aviv ubrzo pronašli rješenje kroz uspostavu svojevrsne vojne „vruće telefonske linije“ za izbjegavanje incidentnih situacija i ranog upozorenja. Izrael je, također, obustavio letove svojih zrakoplova iznad Sirije, ali je nastavio njihovo korištenje u napadima kroz libanonski ili svoj zračni prostor ne ulazeći u zračni prostor susjedne zemlje.
Takav pak razvoj stanja nije odgovarao Moskvi te je ona sirijskoj vojsci 2019. g. isporučila sustave protuzračne obrane S-300, koji već spadaju u vrlo ozbiljno obrambeno oružje, koje je, uostalom, svoju efektivnost i opasnost po protivnika dokazalo i na ukrajinskom nebu na strani ukrajinske vojske u sukobu s ruskim zračnim snagama. Do tada je sirijska vojska raspolagala isključivo sa zastarjelim sovjetskim sustavima S-200 i pojedinim, još manje učinkovitim oružjima te vrste – što nije predstavljalo nikakvu stvarnu opasnost za suvremene izraelske zrakoplove ili rakete koje ispaljuju.
Ta je pak činjenica izazvala otvoreno negodovanje izraelskog političkog i vojnog vrha prema Moskvi, a zbog toga je u rusku prijestolnicu na razgovor s Putinom stigao i sam Benjamin Netanjahu. Zbog toga ili nečeg drugog sustavi S-300 do sada su uglavnom mirovali tj. nisu djelovali protiv izraelskih zrakoplova. Može se reći da su prije bili smetnja turskim zrakoplovima u sukobu u sirijskoj sjevero-zapadnoj regijii Idlib – jedinoj zapadno od rijeke Eufrat koja nije u potpunosti pod nadzorom sirijskih snaga.
Međutim, sve to što je postignuto sada dolazi u pitanje – nakon što je Rusija 24. veljače pokrenula svoju vojnu operaciju u Ukrajini. Tu je prisutno više negativnih elemenata koji pridonose destabilizaciji rusko-izraelskih odnosa: promjena vlade u Izralelu 2021.g. i dolazak na vlast premijera Naftalija Bennetta – puno ovisnijeg o SAD-u, prije svega Demokratskoj stranci tj. Bidenovoj administraciji koja vodi potpunu proturusku politiku; neuspjeli Bennettov pokušaj zauzimanja neutralnog položaja u rusko-ukrajinskom ratu (izostanak želje za priklanjanje Zapadnim sankcijama protiv Rusije) i posredovanja u mirovnim pregovorima Moskve i Kijeva; sve oštrija izraelska kritika Moskve zbog rata u Ukrajini, kako od političkog vrha tj. pojedinih ministara u vladi, tako i Knesseta (nedavno je ruski veleposlanik prkosno napustio zasjedanje Knesseta tijekom oštrih proturuskih izjava od strane pojedinih zastupnika parlamenta); sve oštrijih izjava Moskve prema kojima Izrael podupire, kako navode, čak i ekstremnu ukrajinsku postrojbu Azov i da se u njenim redovima bori čak i nekoliko Izraelaca; pa sve do nedavne izjave ruskog ministra Sergeja Lavrova o neprihvatljivosti pozivanja ukrajinskog predsjednika Zelenskog na svoje židovsko porijeklo, kada je kazao kako su neki od Židova sudjelovali i u samim nacističkim pogromima Židova u 2. svjetskom ratu – i da zato takva pozivanja nemaju veze s pojedinim događajima u ukrajinskom društvu antisemitskog karaktera.
Zbog te se izjave „na noge“ ubrzo digao čitav izraelski politički vrh, ali i židovska zajednica u samoj Rusiji, do te mjere da je i sam Vladimir Putin izrazio žaljenje zbog izjave Lavrova i od Bennetta zatražio svojevrsni oprost. To se dogodilo u po Rusiju vrlo osjetljivo vrijeme – proslave njenog najvećeg praznika – Dan pobjede u Velikom Domovinskom ratu.
Međutim, ruska ljutnja na novu izraelsku politiku time ne samo što nije završila, već, čini se, klizi u dublje probleme međusobnih odnosa, o čemu najbolje svjedoči i današnja vijest koju je objavio izraelski medij The Times of Israel.
Ruske snage otvorile su vatru na izraelske zrakoplove s protuzračnim raketnim sustavima S-300 kada su prošlog tjedna ovi navodno napali ciljeve na sjeverozapadu Sirije. To se dogodilo prvi put od pojave sustava protuzračne obrane S-300 u Arapskoj Republici nakon poznatog zračnog incidenta u rujnu 2018. godine, navodi spomenuti medij, pozivajući se na “informirane vojne izvore”.
Postupci Moskve mogu signalizirati značajnu promjenu u njezinom stavu prema Izraelu, napominje Times of Israel.
Prema neslužbenim informacijama, incident se dogodio 13. svibnja, kada su izraelske zračne snage bombardirale nekoliko ciljeva u blizini grada Masyafa (pokrajina Hama) na sjeverozapadu Sirije.
Tom je prilikom najmanje pet osoba ubijeno, a sedam je ozlijeđeno u izraelskom zračnom napadu, javlja sirijska državna novinska agencija SANA. Pojedini sirijski mediji naveli su da su svi članovi posade protuzračnog sustava Pancir-S1, koji su pokušavali oboriti izraelske projektile, poginuli u zračnom napadu.
Lansiranja iz sustava S-300 izvršena su kada su napadački zrakoplovi napuštali to područje i “u konačnici nisu predstavljala stvarnu prijetnju lovcima izraelskih zračnih snaga”, navode lokalni mediji. Istodobno, napominje se da sustavima protuzračne obrane S-300 u službi sirijske vojske “upravlja ruska vojska i ne mogu se koristiti bez njihovog pristanka”.
Vjeruje se da se područje Masyafa koristi kao baza za iranske snage i proiranske milicije koje se bore na strani Damaska, te je posljednjih godina bilo predmet višestrukih zračnih napada koje vrši Izrael.
Rusija, bliski saveznik sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, ima snage koje su smještene i djeluju u Siriji. Osim što je Siriji osigurala sustave protuzračne obrane dugog dometa, Moskva je također rasporedila sustave protuzračne obrane S-400 Triumf u svoje baze u toj zemlji kako bi ih zaštitila, ali ih “nikada nije koristila na izraelskim zrakoplovima”, navodi izraelski medij.
Bez izričitog spominjanja samog incidenta, izraelski ministar obrane Benny Gantz izjavio je 16. svibnja kako će spriječiti Iran u negativnim postupcima u Siriji.
“Izrael će nastaviti djelovati protiv svakog neprijatelja koji mu prijeti i spriječiti prijenos naprednih sredstava iz Irana koji ugrožavaju izraelske građane i štete stabilnosti cijele regije”, upozorio je izraelski ministar tijekom posjeta Sjevernoj vojnoj oblasti u zemlji.
Tijekom prošlogodišnjeg sastanka u Sočiju, premijer Naftali Bennett i ruski predsjednik Vladimir Putin složili su se kako će obje zemlje nastaviti provoditi gore spomenuti mehanizam „vruće telefonske linije“ s ciljem izbjegavanja krize u sirijskom zračnom prostoru. Bennett je tada rekao da je odnos Izraela s Rusijom “strateške” prirode i istaknuo važnost “povjerljive komunikacije” između izraelske vojske i njihovih ruskih kolega, podsjeća izraelski medij.
Zaključio bih slijedeće: ovo zadnje je ipak bilo još u vrijeme svojevrsnog „medenog mjeseca“ u odnosima Moskve i Jeruzalema, a eventualno može trajati još neko vrijeme kao inercija ostavštine bivšeg premijera Benjamina Netanjahua. Ali premijer Bennett ipak nije kova kao njegov spomenuti prethodnik i teško je vjerovati da će u sadašnjim, krajnje složenim globalnim geopolitičkim odnosima uspjeti održati barem približnu razinu dosadašnjeg rusko-izraelskog partnerstva. Jer vremena za vanjskopolitičku stratešku neutralnost za male zemlje sve više ponestaje s obzirom da je američki pritisak golem. Čak i za Izrael koji nikako nije bespomoćan, štoviše. I to neovisno što isto može biti vrlo neugodno za njegove, prije svega bliskoistočne interese.
Upravo u toj regiji Moskva jača svoju poziciju ne samo kroz suradnju s Teheranom, već, što je još važnije, kroz intenziviranje strateškog partnerstva s ključnim arapskim zemljama – Saudijskom Arabijom, UAE i Egiptom. A njihov stav oko neriješenog palestinskog pitanja, po Izrael i njegov način rješavanja istog nikako nije ugodan. Zato mu degradacija odnosa s Rusijom sigurno nije u interesu. Pitanje je samo na koji je način u novonastalim uvjetima spriječiti i je li to uopće moguće?
Z. Meter: Hoće li Rusija kazniti Izrael zbog njegove odanosti SAD-u?
