Z. Meter: Ruski tenkovi možda i prave buku – ali još uvijek po ruskom teritoriju

Zoran Meter

Američko-ruski pregovarački „trijatlon“ primiče se odluci koja će definirati budući svijet

Prošli je tjedan jedan britanski utjecajni medij napisao kako „Putin pobjeđuje a da nije ništa ni učino“. I vjerujem da je potpuno u pravu! Jer ruski tenkovi možda i prave buku – ali još uvijek po ruskom teritoriju

I dok svi iščekuju ruski odgovor na naizgled beznačajne rezultate pregovaračkog „trijatlona“ između Rusije i Zapada prošloga tjedna (američko-ruskih pregovora o strateškoj sigurnosti 10. siječnja u Ženevi, pregovora u formatu Vijeća NATO-Rusija 12. siječnja u Bruxellesu, i pregovora u okviru formata OESS-a 13. siječnja u Beču), čini mi se kako je ipak puno važnije pričekati pismene prijedloge (ili protuodgovore) američke strane u odnosu na ruski dokument, javno obznanjen još 17. prosinca i poslan u Washington i Bruxelles (u sjedište NATO-a a ne EU koju su Rusi „izbacili iz igre“)) i koji je diljem svijeta shvaćen kao ruski ultimatum Zapadu. Poglavito u odnosu na ruske zahtjeve (ne molbe ili prijedloge!) za obustavu daljnjeg širenja NATO saveza na istok (što se najviše odnosi na Ukrajinu i Gruziju).

Američka se strana, naime, obvezala (Jack Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost) kako će svoj pismeni prijedlog za nastavak pregovora poslati ruskoj strani u roku od tjedan dana.




Drugim riječima, tek se tada treba očekivati službeni odgovor Moskve o (be)smislu daljnjeg nastavka pregovora, o kojima, zapravo, ne ovisi samo budućnost i izgled Starog kontinenta, već i čitavog svijeta.

Testiranje čvrstoće





Smatram kako su i u Washingtonu i u Moskvi svjesni svoje odgovornosti, a možda i toga da im za dijalog ne treba suvišnog sufliranja od strane onih koji se rado „u kolo upliću“, a da pri tom niti znaju „plesati“ niti to od njih bilo tko traži, zbog čega pregovarački proces samo otežavaju ili odugovlače – a rješenja se moraju donijeti – i to vrlo brzo.

Naime, međusobna „njušenja“ i testiranja čvrstoće stavova (prije svih onih ruskih koji su najčešće i nepoznanica: sjetimo se samo ruskog pripajanja Krima, ruskog vojnog angažmana u Siriji, ili nedavne brze intervencije vojnog saveza CSTO (ruskog pandana NATO-a) u Kazahstanu, a što su sve bili posve neočekivani potezi za ključne zapadne prijestolnice i njihove glavne analitičke krugove) završena su na sastancima prošlog tjedna, a sada je došlo vrijeme za donošenje konačne odluke.

Dogovor se može postići ako ima malo dobre volje i mudrosti

Ona, prema mom mišljenju, može ići samo u jednom smjeru: nastavku pregovora na temelju pronalaska onih elemenata oko kojih bi se mogao postići sporazum koji  bi djelomično odgovarao i američkoj i ruskoj strani. Te elemente mora pronaći Washington i za to ima tjedan dana, a Moskva je ona koja čeka i odlučuje hoće li ih prihvatiti kao dostatne za nastavak dijaloga.




Čak bih i ja, koji nisam profesionalni pregovarač, u ovako složenim okolnostima mogao pronaći više varijanti za obostrano prihvatljivo rješenje, uključujući i po onom najsloženijem pitanju – daljnjem proširenju NATO-a.

Ono nikako ne može biti formula Jensa Stoltenberga koji govori o neprihvatljivosti spomenutog ruskog zahtjeva, oko kojeg se nema što razgovarati. Na taj se način pregovori automatski prekidaju.

Prema mom mišljenju, prihvatljivo rješenje, koje bi omogućilo nastavak dijaloga, može biti ono prema kojem bi NATO (čitaj Washington) objavio kako nikakvog prijama Ukrajine u punopravno članstvo neće biti idućih 20-ak godina (što će biti poslije tko sada zna, sada je bitno dugoročno riješiti nastali problem). Tim prije što su Kijevu već ranije slični signali više-manje otvoreno upućivani i iz Bruxellesa i iz Washingtona, koji su svjesni „razdrobljenosti“ i nestabilnosti te države (dovoljno je podsjetiti na neriješene teritorijalne probleme, ne samo po pitanju Krima od kojeg Kijev formalno ne odustaje iako je odavno svima jasno kako oko toga stvari stoje, već i onih unutarnjih – s pobunjenim proruskim Donbasom) zbog čega Ukrajina ne ispunjava ključne kriterije za ulazak u NATO (poput onog o ne postojanju teritorijalnih sporova sa susjedima). Gotovo identična stvar je i s Gruzijom koja nema nadzor nad svojim odmetnutim regijama Južnom Osetijom i Abhazijom, čiju je neovisnost Rusija priznala nakon trodnevnog rusko-gruzijskog rata u kolovozu 2008..

Drugim riječima, profesionalni pregovarači s obiju strana, ako imaju dobre volje i mudrosti za traženje rješenja – sigurno znaju i za ovakve i slične opcije koje im omogućuju da bez „gubljenja obraza“ pored domaćom i svjetskom javnošću dođu do obostrano prihvatljivog sporazuma.

Najveći je problem u eventualnom američko-ruskom sporazumu (jer upravo se o njemu primarno i radi, a svi su ostali, čak i najveći američki saveznici – pri tom posve sporedni) je taj da će pojedine europske zemlje – prije svega na istoku kontinenta, sigurno doći u poziciju da se osjećaju izigranima tj. da budu „kolateralne žrtve“ (nužne i prihvatljive po velike za njihovo postizanje sporazuma). To nije dobro po imidž Washingtona i njegovu proklamiranu politiku zaštite svojih saveznika i partnera koja traje desetljećima – od raspada SSSR-a i američke pobjede u hladnom ratu. Kako će u tom slučaju druge zemlje diljem svijeta vjerovati Amerikancima da su zaštićene ako uđu pod njegov „sigurnosni kišobran“? To su vrlo složena pitanja i problemi s kojima će se Washington morati sam suočiti jer ih je sam i „zakuhao“.

Bivši visokopozicionirani analitičar CIA-e: „Rusi su nam slali signale ali ih nismo razumjeli“

Da je to tako možda najbolje svjedoče riječi Georgea Beebe, bivšeg glavnog analitičara CIA-e za Rusku Federaciju i posebnog savjetnika potpredsjednika Richarda Cheneyja za Rusiju i Euroaziju u administraciji Georga Busha mlađeg. Dakle, Beebe, koji nije nikakvi naivac a još manje „mekušac“ s obzirom da je bio savjetnik ponajvećih američkih „jastrebova“ i koji sada radi u washingtonskom Centru za nacionalne interese (bivši Nixonov centar) dao je prošlog tjedna zanimljiv intervju za francuski medij Le Figaro na temu američko-ruskih odnosa i pregovora. (https://www.lefigaro.fr/international/george-beebe-les-russes-n-ont-cesse-d-envoyer-des-signaux-que-nous-n-avons-pas-compris-20220109).

Tako kaže kako mnogi analitičari Rusiju uspoređuju s bivšim SSSR-om i da je prema ovom tumačenju, koje je posebno rašireno u Sjedinjenim Državama, djelovanje Vladimira Putina usmjereno na konfrontaciju s demokratskim zemljama. Bebe to naziva „temeljnom analitičkom pogreškom“ i tvrdi kako je, umjesto toga, „Rusija tradicionalno fokusirana na vlastitu sigurnost.“ Pri tom podsjeća kako je ta zemlja kroz svoju povijesti više puta napadana, što je čini iznimno osjetljivom na ovaj rizik i da su zato Rusi oduvijek pokušavali uspostaviti maksimalnu udaljenost između svog teritorija i neprijatelja…

Beebe dalje kaže kako „nas fokusiranje na ideološko suprotstavljanje demokracija autoritarizmu dovodi do pogrešnih percepcija“ i da to Zapad čini osjetljivim na manipuliranje. „Konkretno, nama manipuliraju ukrajinske nacionalističke skupine koje se rijetko vode demokratskim razmišljanjima“. U tom kontekstu gleda i na Gruziju čiji je predsjednik Saakashvili 2008., dobivši američku vojnu pomoć za koju se smatralo da će biti sredstvo za odvraćanje Rusije, krenuo u vojni pokušaj vraćanja separatističke Južne Osetije zbog čega je „počeo rat (s Rusijom, op.Z.M..) koji nije bio planiran“.

„Nadamo se da smo naučili lekciju. Postoji opasna razlika između naše percepcije i stvarnosti, a postoji i veliki rizik da će nepromišljene akcije izazvati vojni odgovor Rusije“, kazao je iskusni američki obavještajac i savjetnik bivšeg potpredsjednika Cheneya.

Što se tiče sadašnjeg pregovaračkog procesa Beebe vuče paralelu s kubanskom raketnom krizom 1962. g. i kaže da su tada SAD i SSSR „uspjeli izbjeći rat ne povlačenjem crvenih crta o kojima se ne može pregovarati, već sporazumom: u zamjenu za povlačenje ruskih raketa s Kube, pristali smo ukloniti rakete Jupiter iz Turske i Italije“. „Kritičari bi mogli reći da je to bila politika pomirenja prema SSSR-u. Ali radije, bio je to diplomatski uspjeh koji je spriječio nuklearni rat“, navodi bivši analitičar CIA-e zadužen za problematiku Ruske Federacije.

Na upit novinara francuskog medija o tome može li se pregovorima izaći iz krize, Beebe kaže kako su im Rusi „neprestano slali signale koje mi nismo razumjeli“, poput onih negativnih koji se odnose na raspoređivanje snaga na granici ili prijama Ukrajine u NATO ili vojno partnerstvo s tom zemljom – što je za Rusiju neprihvatljivo. Ona je te poruke „slala raznim kanalima, uključujući i govore samog Putina“.

Pri tom u sferu pozitivnih signala stavlja rusku ponudu i spremnost za početak izravnih pregovora i traženje diplomatskog rješenja, što je znak „kako postoji mogućnost deeskalacije“.

Ruske rakete opet u američkom dvorištu?

Ovdje bih se vratio na spomenutu Kubansku krizu. Dan nakon prošlotjednih pregovora u Bruxellesu unutar Vijeća NATO-Rusija, iskusni ruski diplomat i predvodnik ruske delegacije u američko-ruskim pregovorima Sergej Rjabkov „naciljao je vrlo visoko“ – u samo središte Washingtona, upozorivši kako Moskva, ako pregovori propadnu, i što ovisi „o djelovanju američkih kolega“, može poduzeti „vojno-tehničke mjere“ u odnosu na Kubu i Venezuelu. Nije želio direktno odgovoriti na pitanje bi li Rusija u tim zemljama mogla rasporediti svoje rakete, ali je jasno na to aludirao.

A povratak hladnog rata na prostor Srednje i Južne Amerike i razmještaj ruskih raketa bio bi po Washington prava noćna na koju mu je još itekako živo sjećanje.

Rusko negiranje Monroeove doktrine, koja Latinsku Ameriku vidi kao “zadnje dvorište” Sjedinjenih Država, sasvim bi sigurno probudilo i „uspavanu“ američku  javnost – odavno nenaviklu na vojnu opasnost i hladni rat, koji se, ako i postoji, odvija daleko od teritorija SAD-a. Ona bi nesumnjivo počela tražiti odgovore od svoje administracije, o tome, kako je uspjela zemlju opet dovesti u situaciju sličnu Kubanskoj raketnoj krizi i to zbog „tamo neke Ukrajine“, koja, realno, po interese SAD-a ne predstavlja ništa više od poluge za provociranje Rusije i održavanje napetosti u njenim odnosima s europskim državama. Blefirao Rjabkov ili ne – je su li u Washingtonu spremni riskirati po ovako ozbiljnom pitanju prosudite sami.

Znakoviti potezi Washingtona

Dana 13. siječnja, američki Senat nije prihvatio prijedlog zakona republikanskog zastupnika Teda Cruisa o uvođenju sankcija protiv ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 iako se to još prije 2 tjedna ozbiljno najavljivalo.

Prema pisanju američkog medija The Hill, njemački dužnosnici kao i predstavnici same američke administracije već su ranije pozvali Kongres da ne uvodi sankcije protiv tog plinovoda, ukazujući da bi to moglo naštetiti transatlantskim odnosima. To potvrđuje da Washington ne može računati na pritisak na Putina niti preko „Sjevernog toka 2“ s obzirom kako je jasno da Berlin, tim, po svoju energetsku stabilnost ključnim projektom, ne namjerava kažnjavati Rusiju u slučaju njenih „nepromišljenih avantura“ – čak i onih u Ukrajini.

I drugo, Sjedinjene Države prošlog su tjedna povukle svoju potporu projektu plinovoda „EastMed“ u istočnom Sredozemlju koji bi trebao izraelski i ciparski plin iz tamošnjih podvodnih nalazišta preko Cipra i Grčke dovesti u Italiju i u Jugoistočnu Europu. To je bio ambiciozan projekt za kojeg je bila zainteresirana i EU u sklopu svoje diverzifikacije opskrbe odnosno smanjenja ovisnosti o Rusiji. O tom svjedoči i činjenica da su u siječnju 2020.g. Izrael, Cipar i Grčka o izgradnji ovog plinovoda potpisale sporazum koji su nazvali „povijesnim“. Plinovod bi bio dug 1900 kilometara i prolazio bi kroz sporna pomorska područja na koja pravo polažu i Turska i Grčka. Projekt je imao snažnu potporu Trumpove administracije.

Jasno je kako ovim Bidenovim potezom  neće biti zadovoljni niti u Izraelu niti u Grčkoj čiji mediji tvrde kako time Washington čini ustupak Turskoj. Američki „non-paper“ upućen Ateni opisuje ovaj projekt kao „veliki izvor napetosti“ i „destabilizirajućim“ za regiju. Washington se projektu protivi i zbog svoje politike okretanja „zelenim“ izvorima energije, ali navodno i zbog nedostatka ekonomske i tržišne održivosti. Također se zalaže za fokusiranje na električne interkonektore koji mogu podržavati i plin i obnovljive izvore energije. U tom smislu State Department navodi kako „podupire interkonektore EuroAfrica i EuroAsia za povezivanje izraelske, ciparske i europske električne mreže”.

Neovisno o stvarnim razlozima ovog američkog poteza, njime, osim Turske koja ne želi da se od unosnog plinskog kolača izbaci njoj odana nepriznata Turska Republika Sjeverni Cipar (a zapravo ona sama), nedvojbeno će biti zadovoljna i Rusija čiji će plinovod „Turski tok“ tj. njegov drugi krak koji se od tursko-bugarske granice račva prema Grčkoj i Sjevernoj Makedoniji, odnosno Srbiji i Mađarskoj. Time će on još više dobiti na važnosti u JI Europi ali i s obzirom da će plin još dugo biti zamjensko (čitaj nezamjenjivo) gorivo u „zelenoj“ energetskoj tranziciji EU do 2050.

Znakovit potez Rusije

Ruska sigurnosna služba – FSB, na svojoj je službenoj stranici 14. siječnja objavila likvidaciju aktivnosti hakerske grupe REvil, koja je prošlu godinu obilježila brojnim napadima visokog profila korištenjem virusa za šifriranje. Cyber ​​kriminalci su privedeni nakon žalbe “nadležnih američkih tijela” koje su izvijestile o vođi kriminalne organizacije i njegovoj umiješanosti u napade na informacijske resurse stranih IT tvrtki.

FSB napominje se da su ruske obavještajne službe, na dojavu svojih američkih kolega, utvrdile puni sastav skupine REvil i umiješanost njezinih članova u nezakonite aktivnosti. Od uhićenih 14 hakera REvil-a zaplijenjeno je, između ostalog, 600 tisuća dolara, 500 tisuća eura, kao i računalna oprema i td.

Zaključak:

 U svom intervjuu za hrvatski portal HKV od 6. kolovoza 2018. g. (https://www.hkv.hr/razgovori/30003-razgovor-sa-z-meterom-za-male-zemlje-bolje-je-imati-mogucnost-visesmjernog-vodenja-vanjske-politike.html), na upit novinara Davora Dijanovića kako komentiram susret predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina nešto ranije održanog u Helsinkiju, izjavio sam slijedeće:

„Radi se o važnom psihološkom pomaku u odnosima dviju vojnih supersila, nužnom jedino za stvaranje preduvjeta za otpočinjanje budućih stvarnih pregovora između Moskve i Washingtona, i ništa više od toga. Njihovi su odnosi do sada bili (i još su uvijek) toliko „zatrovani“ i uvučeni u kaljužu umjetno stvorenoga hladnog rata, medijskih laži i politikantskih izjava za dnevnopolitičke svrhe (poglavito na američkoj političkoj sceni), da obje delegacije na čelu s predsjednicima država od sastanka u Helsinkiju ništa više od postignutog nisu niti očekivale. Možemo slobodno reći kako su se Putin i Trump došli vidjeti i uz kavu srdačno popričati, neopterećeni potrebom bilo kakvog nasilnog postizanja… sporazuma…. Obojica su dovoljno mudri i iskusni da znaju ono što bi svi političari trebali znati: prije ili kasnije netko će morati „probiti led“ u američko-ruskim odnosima, pa zašto se to onda ne bi pokušalo učiniti odmah. To neće ići ni lako ni brzo, ali početi se mora.“

Drugim riječima, ono što nisu dozvoljavali Trumpu sada će morati učiniti Biden. I neće mu biti lako. SAD će morati platiti cijenu za nužnu promjenu čitave paradigme svog višedesetljetnog vanjskopolitičkog  djelovanja i pristupa Rusiji. To će, osim na međunarodnoj, možda još bolnije biti vidljivo na unutarnjoj američkoj sceni. Trebat će Washington objasniti puno toga, jer bit će jako pitanja, kako dobronamjernih tako i onih iz sfere politikanstva i stranačkih, grupnih i individualnih interesa, a sve to u sjeni predstojećih izbora za Kongres u jesen ove godine.

Alternative sporazumu nema. Ona bi bila jedino daljnja opasna radikalizacija stanja i mogući vojni sukob s Rusijom kojeg nitko ne želi – pa čak niti najratoborniji američki „jastrebovi“. Osloniti svoju stratešku sigurnost isključivo na pretpostavku ruskog blefiranja i ne činjenja po SAD ničeg neugodnog bilo bi vrlo neozbiljno i prerizično. Osim toga, što se duže bude oklijevalo s postizanjem sporazuma stanje će biti još teže za „prelomiti“ spomenutu paradigmu.

Pri tom naglašavam kako postizanje američko-ruskog sporazuma o strateškoj sigurnosti uopće ne znači i uspostavu normalizacije odnosa na relaciji Zapad-Rusija, već samo smanjenje napetosti nakon čega Washington opet može slobodno nastaviti sa svojom proturuskom politikom. Međutim tada kroz vjerojatno s Moskvom definirane granice sfera utjecaja – ma koliko o tome bilo nepopularno govoriti u političkom diskursu 21. stoljeća.

Ali što uopće znači politički vokabular u odnosu na geopolitičke zakonitosti i interese velikih?

Prošli je tjedan jedan britanski utjecajni medij napisao kako „Putin pobjeđuje a da nije ništa ni učino“. I vjerujem da je potpuno u pravu! Jer ruski tenkovi možda i prave buku – ali još uvijek po ruskom teritoriju.

Komentari

komentar

You may also like