Zoran Meter
O koliko se složenoj situaciji po Washington sada radi najbolje svjedoče mudre i gotovo proročke riječi izvjesnog visokopozicioniranog američkog generala kada je prigodom proslave američke pobjede u hladnom ratu kazao slijedeće: “Zašto pijemo, slavimo, zabavljamo se? Slavimo pobjedu nad Rusima… Nismo mi pobijedili Ruse, mi smo ih prevarili. A kada to shvate, jako ćemo požaliti.” A Čini se da su Rusi shvatili
Kasno večeras održat će se telefonski razgovor između američkog i ruskog predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina. Njihov prvi virtualni sastanak dogodio se 7. prosinca, a večerašnji razgovor – s obzirom na tako mali odmak od prethodnog, kao i činjenicu da američki predsjednici baš ne žure u dijalog s politički i medijski sotoniziranim ruskim čelnikom svjesni da će zbog toga biti izloženi oštrim napadima od strane oporbe i tih istih medija – predstavlja jasan dokaz ozbiljnosti sveukupnog stanja u američko-ruskim odnosima danas.
Nećemo pogriješiti kada konstatiramo da je napetost u njima došla do vrhunca i da prema brojnim elementima ona predstavlja presliku opasnog stanja iz Kubanske krize 1961. godine. Štoviše, čak ih i nadvisuje: tada je, naime, s američke strane postojala jasna želja za postizanjem sporazuma s Moskvom (iako je bilo i itekako ozbiljnih prijedloga za vojno rješenje nastalog po SAD neugodnog kubanskog problema) iako su u to vrijeme Amerikanci višestruko premašivali SSSR po pitanju broja nuklearnih raketa i nuklearnih bojevih glava. Drugim riječima, i tada je, u takvim okolnostima, u Washingtonu prevladao strah od posljedica nuklearnog rata. A što je tek onda danas, kada dvije vojne nuklearne supersile posjeduju paritet po pitanju strateškog oružja i kida njihovi ukupni nuklearni kapaciteti čine više od 90 posto ukupnog nuklearnog naoružanja u svijetu?
Danas te želje Washingtona – za postizanje sporazuma s Moskvom nema (barem ne javno iskazane), kao što niti u medijima niti u novoj generaciji američkih političara (i Zapadnih političara u cijelosti) nema svijesti o stvarnoj opasnosti od izbijanja nuklearnog rata i njegovom posljedicama. Kao da je završetkom hladnog rata ta tema sama po sebi prestala postojati, kao i opasnosti koje predstavlja po svijet i čovječanstvo.
Međutim, realnost je posve drukčija ma koliko se medijski i politički to nastojalo prikrivati. Drugim riječima, došlo se do trenutka istine u odnosima između SAD-a i Rusije, ili šire – u odnosima Zapada i Rusije.
Rusko „sve ili ništa“
Zapravo su Sjedinjene Države na neki način postale žrtva svoje višedesetljetne vanjske politike prema Rusiji od završetka hladnog rata. Percipirajući tu zemlju i dalje kao svog vječnog neprijatelja usprkos, kako to često navodi – svojoj pobjedi u hladnom ratu, Washington je stalno povlačio poteze koji su Moskvu iritirali i zapravo je primoravali na prihvaćanje po nju krajnje neugodnog i neželjenog izazova nove konfrontacije sa Zapadom umjesto suradnje koja joj je nužna za osiguranje stabilnog unutarnjeg razvoja. Pri tom je Washington, prethodno vješto stvorivši ideološku percepciju i sustav vrijednosti od kojih on, kako to voli naglašavati – nikada neće odustati (demokracija, ljudska prava, …) – sada, kada je Rusija očito zaigrala „na sve ili ništa“ (iako niti to nije baš tako što ću ubrzo i objasniti) sebe doveo u vrlo neugodno stanje u kojem sada ne zna što učiniti sa službeno predstavljenim ruskim zahtjevima o davanju čvrstih pravnih jamstava za osiguranje ruske strateške sigurnosti (na koje obje nuklearne velesile sile imaju pravo, što je zadanost još iz doba hladnog rata i koje su se uvijek pridržavale) – prije svega kroz neširenje NATO saveza na istok i povlačenje njegove infrastrukture dalje od ruskih granica.
Putin je, u složenoj geopolitičkoj partiji šaha koju već godinama vodi s Amerikancima, navedenim zahtjevom povukao do sada najsnažniji potez i doveo SAD (i Zapad u cjelini) u situaciju da će, koji god potez Washington sada povukao kao protuodgovor, on predstavljati poraz. Evo i zašto:
- Prihvaćanje Putinovih zahtjeva bio bi otvoreni poraz čitave američke posthladnoratovske politike ne samo prema Rusiji – i zato je ono teško zamislivo;
- Odbacivanje Putinovih zahtjeva Rusiji bi dalo alibi za vlastite poteze koje smatra nužnima za osiguranje svoje strateške sigurnosti koja je pomicanjem NATO saveza na istok uistinu, ako već ne ugrožena a onda barem bitno smanjena i oko toga se svi slažu (barem kada se razgovara iza kulisa javnosti) – i zato je i ovaj američki potez teško zamisliv.
Njime ću se sada malo detaljnije pozabaviti tj. pokušati objasniti zašto je po SAD vrlo delikatan i neugodan. Ako bi ruski potez, nakon takvog američkog odbacivanja moskovskih prijedloga sporazuma, bio vojna invazija na Ukrajinu, slijedeća američka (i Zapadna) reakcija nedvojbeno bi bila uvođenje najoštrijih sankcija protiv Moskve i njena potpuna izolacija od Zapada i njegovih političkih, ekonomskih i financijskih struktura. Međutim to bi, opet, Rusiji „odriješilo ruke“ tj. Moskvi dalo prostora da kaže kako u tom slučaju za nju više nema nikakvih prepreka oko toga da sva pitanja koja se tiču ruskih nacionalnih interesa rješava na način na koji to smatra nužnim – bez potrebe konzultacija s bilo kim, odnosno vođenja brige o tuđim interesima.
I tu dolazimo do glavnog problema. Što u takvom slučaju SAD-u preostaje? Zapravo, samo dvije opcije: Ili priznanje potpune nemoći (što djeluje nemoguće s obzirom na sliku koju o sebi desetljećima gradi u svijetu) ili stupanje u rat s Rusijom koji bi bio katastrofalan za sve i kojeg nitko ne želi.
Dakle, ovo je scenarij koji se realno može dogoditi u slučaju krajnjih varijanti rezultata pregovaračkog procesa koji počinje 10. siječnja: potpunog prihvaćanja, odnosno potpunog odbacivanja ruskih prijedloga od strane Washingtona.
Zato se sada teško vidljiv izlaz iz nastalog stanja najvjerojatnije nalazi negdje po sredini, odnosno u pokušaju postizanja kompromisa. Međutim to je vrlo teško s obzirom na već godinama upregnuti propagandni proturuski stroj od strane Washingtona zbog kojeg je krajnje otežan ne samo iskreni dijalog između dviju strana, već i eventualno postizanje sporazuma zbog kojeg realne ozbiljne posljedice prijete svim onim američkim političarima i političkim snagama koje bi tako nešto učinile.
Drugim riječima Washington je upao u vlastitu mrežu koju je dugo pleo oko Rusije nastojeći tu zemlju pod svaku cijenu smjestiti u okvire svojih nacionalnih interesa, potpuno ignorirajući njenu veličinu, žilavost, upornost, povijest (i krvavu i slavnu). Tako prije nekoliko dana za američki medij The Hill profesor međunarodnih odnosa Andrew Latham piše slijedeće: „Rusija je danas nasljednica starog i trajnog identiteta – iskovanog u vrijeme Petra Velikog i održavanog kroz sovjetsko doba – kao glavni igrač na međunarodnoj sceni. Vladajuća klasa u zemlji to osjeća u svojim kostima i postupa u skladu s tim. A taj identitet – koji dijele vladari i kojima vladaju podjednako – tjera Rusiju da djeluje kao velika sila, projicirajući moć diljem svijeta čak i u nedostatku izravnih ekonomskih imperativa ili sigurnosnih briga.“ Latham pri tom navodi kako će SAD morati priznati činjenicu da je Rusija svjetska velesila – „u istoj kategoriji kao SAD i Kina“.
Mit Washingtona o američkoj vječnoj globalnoj dominaciji
Zato smatram kako nećemo pogriješiti ako iz perspektive novonastalog stanja kažemo kako je Washington sada postao ne samo žrtva svoje vanjske politike, već i da je čitavu svoju post-hladnoratovsku globalnu dominaciju gradio na mitu o svojoj nepobjedivosti – gotovo pa vječnom carstvu čija je „sveta zadaća“ predvoditi svijet i kojemu se svi moraju pokoravati.
Međutim sada je došao neugodni trenutak istine, kada taj mit treba ili pretočiti u stvarnost, ili priznati da je on to što i jest – samo mit. Jer američka vojna sila je isključena kada se radi o „uvjeravanju“ opasnih i sebi približno ravnih igrača. Osim toga, očekivati da će Biden, nakon što je Amerikancima još samo prije četiri mjeseca dao poklon povukavši SAD iz rata u Afganistanu, sada njima reći da moraju krenuti u novi rat – i to s Rusijom i još zbog Ukrajine koja nema baš nikakve veze s ugrozom američkoj nacionalnoj sigurnosti – bilo bi potpuno glupo i nedostojno profesionalne analize.
O koliko se složenoj situaciji po Washington danas radi i koliko su navedene konstatacije točne, možda najbolje svjedoče mudre i gotovo proročke riječi izvjesnog visokopozicioniranog američkog generala kada je prigodom proslave američke pobjede u hladnom ratu kazao slijedeće: “Zašto pijemo, slavimo, zabavljamo se? Slavimo pobjedu nad Rusima… Nismo mi pobijedili Ruse, mi smo ih prevarili. A kada to shvate, jako ćemo požaliti.”
Čini se da su Rusi shvatili, vjerojatno već odavno, ali da se tek sada osjećaju dovoljno snažni da stvari isprave na način na koji to smatraju nužnim. Putin je lopticu izazova sada nedvojbeno bacio duboko u Bidenovo polje. Biden, odnosno američki stratezi jednostavno će morati pronaći odgovor, a ni jedan od njih neće biti lak jer su ulozi po prvi put golemi i neizvjesni i po same Sjedinjene Države.
Zato je, usprkos svim političkim istupima čelnika EU i NATO saveza, poput, jučer, visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella kako se o europskoj sigurnosti ne može razgovarati bez EU i da zato on ruske prijedloge za razgovore koji isključuju EU smatra „posve neprihvatljivima“, jasno kako Washington ništa neće htjeti prepustiti slučaju ili mišljenjima nekih drugorazrednih igrača iz krugova svojih saveznika. Cjelokupni zapad na kraju će morati prihvatiti ono što od njega zatraži Biden.
A Bidenu je jasno što je sada u igri i da Moskva dobro zna kako samo SAD predstavljaju prijetnju njenoj strateškoj sigurnosti na tlu Europe, a nikakva EU. Jer razmješteno nuklearno oružje na europskom kopnu je prije svega američko, dok ono francusko ili britansko nikada neće biti iskorišteno protiv Rusije bez prethodne dozvole Washingtona.
Europljani će morati pljeskati onome što odluči Biden
Drugim riječima, Washington će i sada, kao i u vrijeme Kubanske krize – samostalno rješavati sigurnosne probleme s Moskvom. Zamislite samo da je Hruščov 1961. Kennedyju rekao da ne može s njim pregovarati o povlačenju sovjetskih raketa s Kube dok se ne konzultira sa svojim saveznicima iz Varšavskog ugovora tj. bez da o tome oni donesu zajedničku odluku. Bi li on tada bio po Washington uvjerljiv ili bi Amerikanci shvatili kako moraju samostalno djelovati jer ih Hruščov nastoji izigrati i pregovore odugovlačiti u nedogled – omogućujući tako dovršetak instaliranja sovjetskih raketa SAD-u pred nosom, i u kom bi slučaju američka pregovaračka pozicija bila kudikamo slabija?
I tada, kao i sada, jasno je tko na kraju donosi odluke ovakvoga tipa. Svi su ostali samo statisti odnosno dežurna publika koja u ovom „spektaklu“ ima zadaću samo pljeskati – i to onda kada joj se to naredi. Barrellu se to možda neće svidjeti ali će se s tim svakako morati pomiriti. Uostalom, EU je ona koja je Bidenov dolazak na čelo SAD-a dočekala raširenih ruku i s radošću mu, nakon završetka doba omraženog Trumpa predala svoje vanjskopolitičke prerogative i predvodništvo u borbi s Rusijom i Kinom – čekajući neki povoljniji trenutak da se nakon toga snažno i autonomno i sama pojavi na globalnoj geopolitičkoj pozornici.
Kratkovidan je to bio potez čija glupost upravo sada dolazi do izražaja i kroz energetsku i kroz sigurnosnu krizu za koje EU nema niti prirodnih resursa niti vlastitih vojnih potencijala da im se suprotstavi i riješi u sviju korist.
