Z. Meter: Sastanak Biden-Erdogan: puno osmijeha u sjeni nepostojanja rješenja

Dugo očekivani sastanak američkog predsjednika Joe Bidena i turskog vođe Recepa Tayyipa Erdogana konačno se dogodio 14. lipnja na marginama summita NATO saveza u Bruxellesu. Odnosi dviju strana poremećeni su već dugi niz godina, poglavito nakon pokušaja vojnog puča u Turskoj u srpnju 2016. g. Ovaj se sastanak smatrao jednim od posljednjih pokušaja ispravljanja odnosa na relaciji Washington-Ankara.

Turski mainstream mediji redom govore o uspjehu sastanka i „probijanju leda“, o tome kako „nema problema koji se ne mogu riješiti“, o „proširenju suradnje“, potvrdi velikog globalnog turskog geopolitičkog utjecaja,  a pojedini dužnosnici, koji su sudjelovali sastanku, govore i o „pobjedi Ankare“ i činjenici da Biden uopće nije otvarao najavljenu temu ljudskih prava u toj zemlji.

Međutim, kada se stvar sagleda trezveno i izvan dnevno-političkih unutarnjih potreba, čini se da sastanak Biden-Erdogan nije dao nikakve konkretne rezultate. 

Na tiskovnoj konferenciji nakon susreta dvojice državnika Erdogan je ponovio kako se stav Turske o glavnim pitanjima nije promijenio i da nema šanse da ona odustane od svojih ranije kupljenih ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf radi ukidanja američkih sankcija (poput onih vezanih uz izbacivanje Turske iz programa proizvodnje američkih zrakoplova 5. generacije F-35, op.ZM.). 

Međunarodni mediji prije sastanka pisali su kako se priprema sporazum za rješavanje spora oko S-400, što je stvorilo lažna očekivanja na tržištima. Ali nije bilo napretka. Sve američke sankcije još su uvijek na snazi. Najbolji pokazatelj takvog stanja bio je novi pad nacionalne valute lire koja je u utorak oslabila za 1% i iznosi 8,55 lira za 1 dolar.  I Istanbulska burza pala je za oko 0,85%. što znači da se strane nisu dogovorile ni o čemu konkretnom.

„Činjenica da se ovaj summit uopće dogodio znači da su se obje strane mogle preseliti na novo i stabilnije mjesto u odnosima, ostavljajući po strani dva osjetljiva pitanja u bilateralnim odnosima – Siriju i S-400. Ovo nije početak medenog mjeseca niti obnovljene napetosti između Turske i Sjedinjenih Država”, rekao je Asli Aydintasb, stariji znanstveni savjetnik u Europskom vijeću za vanjske odnose.




“Čini se da je Turska zainteresirana za otvaranje nove stranice u odnosima sa Sjedinjenim Državama, ali malo je toga što im može ponuditi – osim, možda, održavanja mira u Afganistanu”, kazao je dalje.

Washington posebno želi da Turska nastavi osiguravati sigurnost međunarodne zračne luke u Kabulu, koja je ključna za stabilnost afganistanskog glavnog grada, i tamošnje inozemne misije, nevladine organizacije i td. Međutim, Turska ima nekoliko zahtjeva: traži logističku potporu poput raspoređivanja bespilotnih letjelica, obrambene opreme i snaga iz drugih savezničkih zemalja. Erdogan je u televizijskom govoru rekao da će potpora SAD-a biti važna Turskoj ako nastavi čuvati zračnu luku. “U ovu misiju mogli bismo uključiti Pakistan i Mađarsku”, izjavio je.





Turska bi, uz suradnju s Uzbekistanom, mogla krenuti i u zajedničku operaciju povratka uzbekistanskog generala Dustama iz emigracije u Turskoj na sjever Afganistana u sklopu formiranja tamošnje stabilne protutalibanske koalicije. Za Amerikance su napori u ovom smjeru važni u smislu stvaranja drugog centra moći na sjeveru zemlje, što će odvratiti pozornost Talibana od zauzimanja Kabula.

Međutim uključenost Pakistana u zaštitu zračne luke u Kabulu znači, zapravo, i službeni ulazak pakistanske vojske u Afganistan, što kategorički ne odgovara niti sadašnjoj afganistanskoj vladi jer de facto označava početak postupnog prijenosa moći na talibane (Islamabad je uvijek stajao iza talibana), ali niti Washingtonu. Ne treba zanemariti činjenicu da je Pakistan najvjerniji kineski saveznik (ne samo po pitanju zajedničkog suprotstavljanja indijskim interesima i ambicijama), a Peking, poput Moskve, vrlo pozorno motri sve što se događa na afganistanskom tlu u kontekstu američkog i NATO povlačenja iz te zemlje.  S druge strane Ankara ima vrlo dobre odnose s Islamabadom a teži i proširenju suradnje s Pekingom. Ujgursko pitanje na zapadu Kine pri tom uopće nije primarno, kao što, uostalom, stanje ljudskih prava bilo gdje u svijetu nije važno niti za one igrače na Zapadu koji se za njih tako zdušno zalažu ondje gdje je i  kada to u njihovom interesu.

Danas se (i ne samo danas, ali sada je to vjerojatno najvidljivije), među velikim globalnim silama radi isključivo o borbi za gospodarske interese i o ničemu drugom. Niti o ljudskim pravima, niti o demokraciji, niti o zaštiti klime. To je onima, koji u ovoj velikoj igri najaktivnije sudjeluju, odavno jasno, a trebalo bi već biti i medijima i širokoj javnosti.

Lažni osmjesi i jedinstvo kojeg jednostavno nema




Spomenuti sastanak Biden-Erdogan potvrđuje svu složenost pokušaja projekcije američke vanjske politike nove administracije koja se temelji na izgradnji kolektivnog zapadnog jedinstva (tu ubrajam i Tursku, kao važnu sastavnicu NATO saveza) pod vodstvom Washingtona. Tog jedinstva jednostavno nema, neovisno o politički snažnim frazama i lažnim osmjesima pred kamerama i foto-aparatima. Nema ga, zato, jer nema niti zajedničkog cilja: što to znači zajednička borba protiv Kine u uvjetima kada su trgovinski odnosi između nje i EU prošle godine po prvi put nadvisili one između EU i SAD-a? Što to znači zajednička borba protiv Rusije kada je Rusija geografski prisutna na europskom tlu i odatle ne može pobjeći, a ne pokazuje niti najmanje namjere za odustajanje od svojih nacionalnih interesa (to će se danas potvrditi i na summitu Biden-Putin u Ženevi, možda ne tako javno, ali u praksi svakako da), što znači da strateške stabilnosti i sigurnosne arhitekture u Europi jednostavno  bez Rusije nema? Moskva može kada se god sjeti zagorčati život Zapadu na način da ovaj neće biti u stanju odgovoriti na izazov bez vojne konfrontacije (koja je, međutim isključena jer za to neće htjeti ginuti), a jedan od najučinkovitijih načina je taj da od Ukrajine napravi ne više vanjsko, već unutarnje rusko pitanje.

I konačno, Europskoj uniji i njenim vođama godi izmjena toplih riječi s Bidenom  koji izuzetno hvali samu smisao postojanja EU kao nešto vrlo pozitivno. Međutim same ključne članice EU imaju svoje poglede i svoje interese po brojnim pitanjima na kojima Washington gradi novo zapadno jedinstvo. Dokaz tome je i plinovod Sjeverni tok 2 kojeg je Biden jednostavno morao „skinuti s dnevnog reda“ u ime savezništva s Berlinom zbog čega trpi kritike kod kuće i od istočnih članica EU i Ukrajine.

Da spomenuto jedinstvo u praksi još uvijek ne postoji (a nikada neće u potpunosti niti postojati u okviru onih planova koje je zacrtao Washington jer europski čelnici dobro znaju da je danas u Bijeloj kući Biden, a sutra tko zna tko), svjedoči i činjenica da u Washington već 15. srpnja  stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. Tamo će se pokušati dogovoriti mogući modeli stvarne suradnje prekoatlantskih saveznika i partnera (što će onda Berlin snagom svog političkog i ekonomskog utjecaja delegirati prema ostalim članicama EU), a sve ovo što se proteklih dana događalo pred svjetlima reflektora na summitima G7, EU i NATO saveza samo je jedna velika Bidenova predstava za, prije svega američku javnost gdje on uporno želi demonstrirati kako se razlikuje od svog prethodnika Trumpa, ali želi i demonstrirati kako je on novi predvodnik Zapada pred sastanak s Putinom u Ženevi koji je u ovim trenutcima upravo počeo.

Putina će demonstracije takvoga tipa vrlo teško impresionirati. On je proteklih dana u svojim javnim istupima jasno kazao što Rusiju interesira i od čega ona neće odstupiti, a po prvi je put jasno rečeno kako će se u slučaju očekivanog Bidenovog kritiziranja stanja ljudskih prava u Rusiji Moskva zauzeti za stanje ljudskih prava u SAD-u. Drugim riječima – važnije pomake od razmjena mišljenja po određenim pitanjima teško možemo očekivati, osim po pitanju strateške sigurnosti što je važno i za jednu i za drugu zemlju i zbog čega se, uostalom, sastanak jedino i održava. Ljudska prava, demokracija, briga za Ukrajinu, pandemija … samo su teme za široku javnost.

Komentari

komentar

You may also like