Zoran Meter
Arapske zemlje, Iran i Turska postaju svjesni da međusobnim sukobima slabe islamski svijet i omogućuju vanjskim silnicama – od kojih mnoge aktivno rade na njihovom razdoru – promicanje svojih interesa i pravila igre, što najčešće završava u krvavim etničkim ili vjerskim sukobima. Kao povijesno prokletstvo – u nekom vječnom zatvorenom krugu ili spirali mržnje i nasilja
Na Bliskom istoku velikom se brzinom događaju krupne stvari geopolitičke prirode i neočekivani – gotovo dramatični procesi.
Dovoljno je posjetiti na nedavnu obnovu diplomatskih odnosa između Irana i Saudijske Arabije i susrete njihovih ministara vanjskih poslova i planirani susret iranskog vođe i saudijskog kralja u Rijadu, kao i na odustajanje Teherana od pružanja pomoći jemenskim šijitskim pobunjenicima Hutima – sve to uz zasluge, odnosno snažno posredništvo Kine; na obnovu dijaloga između donedavno opasno zavađenih država Egipta i Turske, na jačanje političke pozicije do ne tako davno potpuno izopćenog sirijskog predsjednika Bashara Assada u arapskom svijetu i td.
Izraelska konstanta
Uz nove i dramatične pozitivne promjene, nažalost, na Bliskom istoku ostaje i jedna „vječna“ negativna konstanta – Izrael s neriješenim palestinskim pitanjem koje snažno opterećuje odnose u toj regiji, prije svega između Izraela s jedne, i ključnih arapskih država i Irana s druge strane. Ali to je već jedna zasebna tema, kao što je i zasebna tema velika politička podjela unutar samog Izraela nakon nedavnog ponovnog dolaska na vlast premijera Benjamina Netanjahua, kojeg, to nije nikakva tajna, previše ne vole američki demokrati na čelu s Bidenovom administracijom. Oni ga smatraju „neupravljivim“ odnosno previše samostalnim, a uz to ne zaboravljaju i njegov izuzetno blizak odnos s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom čiji je mandat, bez ikakvog preuveličavanja, predstavljao i povijesni vrhunac američko-izraelskih odnosa.
Dovoljno je podsjetiti da je Trump priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela usprkos oštrim prosvjednima ne samo islamskog svijeta već i velikog dijela međunarodne zajednice, na Trumpov mirovni plan za rješenje palestinskog pitanja koji je bio otvoreno „proizraelski“, kao i na Trumpovo aktivno posredovanje u uspostavi diplomatskih odnosa između Izraela i pojedinih arapskih zemalja poput UAE, Bahreina i td. – što je bio pravi šok, prije svega u islamskom svijetu i čemu se Saudijska Arabija nije željela priključiti (upravo zbog želje da ona bude predvodnica tog istog islamskog svijeta). Rijad konstantno postavlja preduvjet za normalizaciju svojih odnosa s Jeruzalemom (Tel Avivom) – pravedno rješenje palestinskog pitanja.
Rijad se vraća Damasku
Još jedan događaj koji će se odigrati danas jasno svjedoči o dramatičnim geopolitičkim promjenama na Bliskom istoku.
Saudijski ministar vanjskih poslova Faisal bin Farhan Al Saud danas će službeno posjetiti Damask – prvi put nakon 2011. godine, odnosno početka građanskog rata u toj zemlji, u kojem je Rijad aktivno pomagao oporbene snage, a nije nikakva tajna – i radikalne islamističke organizacije na ovaj ili onaj način povezane s terorističkom organizacijom Al-Qaida.
U Damasku će se saudijski šef diplomacije sastati sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, objavio je medij Damascus Bulletin.
Već je ranije saudijski ministar Faisal bin Farhan Al Saud izjavio da je izolacija Sirije izgubila smisao, a najavu obnove odnosa dviju država u praksi je potvrdilo i slanje saudijskih zrakoplova s humanitarnom pomoći sirijskoj vladi nakon nedavnog razornog potresa koji je zahvatio Siriju i susjednu Tursku.
Podsjećam da je u arapskom svijetu već duže vrijeme, nakon što je postalo jasno da je Assad uz pomoć ruske vojne intervencije postao pobjednik građanskog rata u Siriji i da ga neće biti moguće svrgnuti oružanim putom, rasla spoznaja o nužnosti obnove odnosa sa Sirijom i njenom povratku u Arapsku ligu kao punopravne članice odakle je bila izbačena na početku građanskog rata. To je bilo dodatno motivirano činjenicom o neugodnosti nesrazmjerno velikog utjecaja Irana na vladu u Damasku koje je uslijedilo nakon arapske izolacije Sirije, uz posljedično jačanje utjecaja Teherana i na Siriji susjedni Libanon kroz tamošnju šijitsku etničku sastavnicu i moćni Hezbollah.
Turska strahuje od izolacije po pitanju Sirije
Zanimljivo je ukazati i kako Turska, uz posredništvo Rusije i Irana, ubrzano radi na obnovi odnosa s vladom u Damasku, te se u Moskvi posljednjih mjeseci s tim ciljem održavaju intenzivni kontakti na ministarskim razinama (ministarstva obrane i vanjskih poslova) unutar „četverokuta“ Rusija-Iran-Turska-Sirija.
Nije tajna kako se priprema i osobni „susret pomirbe“, opet vjerojatno u Moskvi, između bivših velikih prijatelja – turskog i sirijskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i Bashara Assada. Ovom potonjem je Erdogan neočekivano „okrenuo leđa“, neki će reći i „zabio nož u leđa“ na samom početku sirijskog građanskog rata aktivno stavši na stranu oporbe i optužujući Assada kao „krvavog diktatora“ koji je „ubio pola milijuna sirijskih građana“.
Taj se sastanak sigurno neće održati prije turskih predsjedničkih izbora koji se održavaju već u svibnju zbog Erdoganovog straha da oporba njegovu pomirbu s Assadom (kojoj oporba i sama teži, svjesna, kao i Erdogan, realnosti i mogućih štetnih posljedica po Tursku ako po pitanju Sirije ostane izolirana i od arapskog svijeta i od Irana) ne proglasi krahom njegove sirijske politike. Naime Ankara je svo vrijeme građanskog rata u Siriji aktivno pomagala, pa čak i vojno intervenirala na strani radikalne oporbe u sjeverozapadnoj regiji Idlib, ali i u pretežito kurdskim pograničnim regijama Afrim (na krajnjem sjeverozapadu Sirije) i uz granicu s Turskom istočno od rijeke Eufrat do tromeđe s Irakom. U ovoj potonjoj, koju je Ankara proglasila tampon ili sigurnosnom zonom dugom oko 150 i širokom oko 50 kilometara i u kojoj se nalaze turske vojne snage, događaju se i neugodni susreti turskih i američkih vojnika koji na istoku Sirije podržavaju pripadnike pretežito kurdskih postrojbi SDF (Sirijske demokratske snage).
Oaza mira ili vječna spirala mržnje i nasilja
Navedeni pozitivni, i za mnoge neočekivani geopolitički procesi na Bliskom istoku, međutim, nikako ne znače da je regija odjednom postala oaza mira i stabilnosti. Usprkos njima, i dalje ostaju prisutna brojna proturječja na etničkoj i vjerskoj razini koja nigdje nisu iščezla, kao što nisu nestali niti nacionalni interesi ključnih zemalja. Najbolji primjer lake zapaljivosti regije je i prošlotjedno izbijanje ratnog sukoba u Sudanu (sjevernoafrička država koja u geopolitičkom smislu pripada bliskoistočnoj regiji), kao i egipatski i saudijski pokušaj miješanja u isti, navodno s ciljem što bržeg završetka sukoba i sl.
Međutim, nedvojbeno je da bliskoistočne zemlje ipak teže uspostavi snažnije međusobne suradnje i stabilnosti (što je veliki pomak kojeg treba pozdraviti). To čine, u prvom redu, svjesne slabljenja američkog utjecaja u regiji i jačanja utjecaja Kine, i općenito, zbog sve veće globalne opasnosti sigurnosnog i ekonomskog karaktera, u kojoj mjesta za individualno pokazivanje mišića jednih drugima ponestaje. Preciznije, ono postaje previše rizično, o čemu najbolje svjedoči upravo Sirija na kojoj su mnogi jaki regionalni igrači „slomili zube“ nakon vojnog ulaska Rusije „u igru“.
Arapi, ali i Iran, a vjerojatno i Turska, postaju svjesni da međusobnim sukobima slabe islamski svijet i omogućuju vanjskim silnicama – od kojih mnoge aktivno rade na njihovom razdoru – promicanje svojih interesa i pravila igre, što najčešće završava u krvavim etničkim ili vjerskim sukobima. Kao povijesno prokletstvo – u nekom vječnom zatvorenom krugu ili spirali mržnje i nasilja – potpuno suprotnih i Bogu i vjeri na koje se svi redom tko lako pozivaju ali u praksi, na djelu – za njih vrlo malo mare.
