Z. Meter: Slijedi li „ciprizacija“ Ukrajine? Ako da, bio bi to ruski vojni i politički poraz

Zoran Meter

Jedino što se može postići je sporazum o zamrzavanju sukoba na dosegnutim pozicijama tj. njegova „ciprizacija“, ili još gore „koreanizacija“. To bi značilo da će Kijev i nakon toga moći govoriti o povratku svih okupiranih teritorija jednoga dana, dok će Moskva moći zadržati stvarnu vlast nad regijama Ukrajine koje sada kontrolira i govoriti da je to Rusija. Međutim, ako do ovog scenarija dođe, smatrat ću ga potpunim porazom Moskve – i vojnim i političkim

Prošli tjedan obiluje važnim događajima globalnog geopolitičkog karaktera: od američkih izbora, preko kontroverznog posjeta njemačkog kancelara Scholza Kini s velikom poslovnom delegacijom, do Ukrajine gdje se događaju, naizgled – krajnje čudne stvari, poput ruske odluke o povlačenju vojnih snaga iz Hersona. Analizu bih počeo upravo s Ukrajinom, jer je tamošnji ratni sukob katalizator ukupne promjene globalnih odnosa snaga i izgleda budućeg svijeta.

Čudni ruski „bijeg“ iz Hersona

Što učiniti s Ukrajinom i kako zadovoljiti interese najvažnijih igrača uključenih u taj sukob – glavno je pitanje danas – i na Istoku i na Zapadu. Jer na sceni je potpuna konfuzija želja i mogućnosti, planova i strategija. Neviđena mješavina navodnog humanizma i sućuti, interesa i licemjerja – sve se to kuha u golemom ukrajinskom „ekspres-loncu“ koji počinje kipjeti na sve strane i prijeti eksplozijom koja može odjeknuti čitavim svijetom.

Prošlotjedna odluka ruskog vojnog vrha o nužnosti povlačenja ruske vojske s desne obale Dnjepra u Hersonskoj regiji iznenadila je sve – i u Rusiji i u svijetu. Jasno je i zašto. Stanje na tamošnjim bojišnicama već se ranije stabiliziralo i nije prijetilo većim poremećajima na crti dodira, nakon, početkom listopada ostvarenih brzih pobjeda ukrajinskih snaga na desnoj obali Dnjepra, sjeverno od samog Hersona, i gdje je također bilo zaustavljeno ukrajinsko napredovanje.

Osim toga, u Rusiji je završena planirana djelomična mobilizacija kojom je obuhvaćeno 350 000 rezervista (planirano je 300 000), od kojih je 50 000 već prebačeno na ukrajinske bojišnice prema navodima vojnog i političkog vrha, dok se ostali obučavaju na vojnim poligonima diljem zemlje i čije se uključivanje u sastav aktivnih postrojbi na ukrajinskom terenu očekuje do kraja ovog mjeseca. Time bi ruska vojska u toj zemlji imala angažiranih oko 500 000 vojnika – prema procjenama ruskih vojnih analitičara sasvim dovoljno ne samo za stabiliziranje bojišnica, već i za provedbu velikih ofanzivnih operacija.





U tim i takvim okolnostima stigla je vijest o povlačenju Rusa iz jedinog velikog regionalnog središta koje su osvojili od početka invazije, i uspostavi čvrste obrambene linije na lijevoj obali Dnjepra. I sam je Kijev, po primitku te vijesti, izrazio veliki oprez iako mu u propagandnom smislu itekako ide u korist i može je bez problema predstavljati kao novu veliku pobjedu, što upravo i čini.

Međutim, stvari su kudikamo složenije i nemaju previše veze s Kijevom, već američko-ruskim odnosima – a kako je to, zapravo, od samog početka.

Iako za to nema potvrda, smatram kako je spomenuta odluka primarno političkog karaktera i da nije uvjetovana nikakvom dominantnom vojnom logikom kako to nameće sam ruski vojni vrh i Ministarstvo obrane – tvrdeći da postoji opasnost od ukrajinskog miniranja brane Kahovka koja bi u opasno stanje dovela veliku grupu ruskih snaga na zapadnoj obali Dnjepra odsijecajući joj odstupnicu, i da je, kako kažu, glavna zadaća zapovjedništva i MO zaštita ruskih vojnika. Istodobno ruski državni mediji i analitičari, nastojeći amortizirati neugodnu vijest, ponavljaju kako će se ruska vojska vratiti ne samo u Herson, koji je, uostalom, od nedavno, iz ruske ustavno-pravne perspektive gledano nedjeljivi dio Ruske Federacije. O „nedvojbenom povratku“ napuštenih teritorija i grada Hersona u sastav RF, u petak je novinare izvijestio glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.





Opasnost od eskalacije i prijelaz s propagande na realnu politiku

Dakle, što se to događa? Odgovor je za geopolitičke znalce nedvosmislen: stanje u Ukrajini ne samo što nema tendenciju stabilizacije ili držanja pod kontrolom, već prijeti eskalacijom nesagledivih razmjera i posljedica. Svima je, naime, jasno (o tome otvoreno pišu i utjecajni američki mediji), kako od Putinovog povlačenja, priznanja poraza ili nečeg sličnog nema ništa i da su Rusi nepredvidljivi zato što više i nemaju gdje odstupiti s obzirom da je riječ o njihovoj glavi. Sada je to sve skupa i veliki američki problem. Evo na čemu temeljim svoje mišljenje:

Kako je prošli tjedan (prije ruskog povlačenja) izvijestio američki The Wall Street Journal, Bidenoiv savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održao je tajne razgovore s visokim ruskim službenicima – svojim kolegom Nikolajem Patruševom, glavnom osobom po pitanju ruske nacionalne sigurnosti i jednom od osoba od najvećeg Putinovog povjerenja, i Putinovim savjetnikom za međunarodna pitanja Jurijem Ušakovom. Tema razgovora, kako navodi WSJ, bila je izbjegavanje američko-ruskog sukoba i nuklearnog rata, a navodno se nije razgovaralo o rješavanju ukrajinskog sukoba.

Međutim, prije tog razgovora Sullivan je bio u posjetu Kijevu, pa iako su tom prigodom ponavljane stalne američke fraze o nepokolebljivoj potpori Ukrajini i pružanju pomoći Kijevu „dokle god to bude trebalo“, jasno je kako za tako nešto ne bi bilo potrebe putovati preko Atlantika i čitave Europe i da bi se to moglo izraziti i puno jednostavnije. Pri tom bih podsjetio, kao važno,  kako je ukrajinski predsjednik Zelenski prije toga donio zakon kojim se zabranjuju pregovori s Rusijom dok se ruska vojska potpuno ne povuče s ukrajinskih teritorija, ne na granice prije invazije, već na one do 1991., i dok u Rusiji ne dođe do smjene Putinovog režima!

Svima je, naime, jasno, kako ovo nikako ne mogu biti preduvjeti za početak pregovora s Moskvom i da je to moralo izazvati američku reakciju (iako se ne smije isključiti da je sve to i scenarij samog Washingtona radi svog jednostavnijeg ulaska u novu fazu ove „velike igre“ koja to već odavno nije), jer Washingtonu nije cilj eskalacija i američko neposredno uvlačenje u krajnje riskantni vojni sukob s Rusijom kroz pokušaj ukrajinske pobjede i detroniziranja Putina, već dugotrajni rat i iscrpljivanje Rusije, s potpunom kontrolom sprječavanja eskalacije. A kako je upravljanje ovom krizom sve teže i riskantnije zbog Putinovog podizanja letvice, jasno je da se nešto mora učiniti.

Jer u SAD-u se uvjerenje o kontroli situacije i sprječavanju izbijanja neposrednog vojnog sukoba Rusije i NATO-a do sada temeljilo samo na hazardu tj. psihološkim procjenama poteza protivnika, a ne barem pokušaju uzimanja u obzir i uvažavanja upozorenja suprotne strane o tome da su „crvene crte“ u Ukrajini već ozbiljno nagažene, a usudio bih se reći i pregažene.

Zato smo sada tu gdje jesmo – pred neupravljivim kaosom – i smatram kako je došlo vrijeme za promjenu čitave ukrajinske paradigme i bolni prijelaz s dugotrajne faze propagande na realnu politiku. Čini se kako to počinju shvaćati i u Washingtonu – naravno, na svoj način.

Zelenski koristi nemogućnost povlačenja SAD-a iz „projekta Ukrajina“ i radikalizira stanje

Pri tom Zelenski znalački koristi situaciju. On je itekako svjestan da bi bilo kakvi pregovori s Moskvom koji bi uključivali nove gubitke ukrajinskih teritorija značili i njegov politički poraz, ali zna i da Washington ne može dignuti ruke od Ukrajine čak i ako Kijev samostalno krene u zaoštravanje vojne situacije, jer je previše novca, vremena i ugleda uložio u „projekt Ukrajina“ još od njene samostalnosti.

Dakle, Washington treba „disciplinirati“ Zelenskog koji sve više počinje „živcirati“ i europske političare koji se sve teže nose s velikom krizom u svojoj kući i kojoj se ne vidi kraja i koji bi željeli diplomatsko rješenje a ne vječni sukob s Rusijom.

U svemu tome Ukrajina ima velike probleme o kojima, sigurno ne slučajno, ovih dana pišu i ključni američki mediji i koje Bidenova administracija, ako zatreba (a mislim da neće) zbog nepopustljivosti Kijeva, sigurno može iskoristiti. Više od 50% proračunskih rashoda Ukrajine ovisi o zapadnoj financijskoj pomoći, što podsjeća na vladu u Kabulu u vrijeme američkog vojnog angažmana u Afganistanu. Na mjesečnoj razini ukrajinski proračunski deficit iznosi golemih 1,5 milijardi dolara što godišnje čini 18 milijardi dolara! Ukrajinski elektroenergetski sustav je u agoniji zbog ruskih raketnih napada na ključnu infrastrukturu i prijeti potpunim kolapsom već u nadolazećoj zimi. The New York Times prošli tjedan u tom smislu plasira vijest o pripremi evakuacije 3 milijuna građana Kijeva (tj. čitavog grada) zbog nestašica struje, vode i grijanja u nadolazećim mjesecima. Pa iako službeni Kijev tu vijest opovrgava, učestale nestašice struje i goriva u glavnom gradu, kao i paniku građana nemoguće je prikriti. Tim više što i glavna ukrajinska tvrtka za elektroenergetsku mrežu upozorava kako više neće biti u mogućnosti otklanjati nastale štete zbog nedostatka električnih kablova i druge opreme nužne za remont.

U tim i takvim okolnostima dolazi do ruskog povlačenja i privida ukrajinske pobjede u Hersonu. Usudio bih se reći, „pobjede“, koja za cilj ima jedino otvaranje vrata pregovorima i ništa drugo. Jer još ne tako davno, američki visoki državni i vojni dužnosnici otvoreno su govorili kako Ukrajini treba još jedna velika vojna pobjeda (nakon one u Harkovskoj regiji) nakon koje bi ona osnažila svoje pregovaračke pozicije i mogla sjesti za stol pregovora s Rusijom. Pri tom Washington znalački ponavlja kako on o tome ne odlučuje i da bez Ukrajine neće ulaziti u bilo kakve pregovore s Moskvom.

Da su ti pregovori postali nužni po prvi je put i službeno izjavio jedan visoki američki dužnosnik. Ned Price, glasnogovornik State Departmenta, 7. studenog, na medijskoj konferenciji tako kaže da u ratu u Ukrajini ne može biti pobjednika(!), da se on ne može riješiti na polju boja, i da je nužno pokretanje pregovaračkog procesa. Već 10. studenog, gneral Mark Milley, načelnik Združenog stožera američke vojske, izjavljuje kako znakovi da je Kijev voljan ponovo ući u pregovore s Moskvom nude “prozor” za pregovore. Posljednjih je dana Ukrajina pokazala spremnost da održi neke razgovore s Moskvom, nakon što je predsjednik Zelenski odustao od zahtjeva da njegov suparnik, Putin, mora biti uklonjen s vlasti prije nastavka pregovora, kazao je Milley tijekom svog govora u New Yorku, dodavši kako preduvjet bilo kakvim uspješnim pregovorima mora biti da i Rusija i Ukrajina uspostave “međusobno priznanje” o tome da pobjeda “nije ostvariva vojnim sredstvima”.

Dakle, je li na djelu promjena paradigme u Washingtonu ili predizborna retorika?

Koliko je stanje američko-ruskih odnosa (i ne samo među njima) konfuzno možda najbolje svjedoči i tekst američkog Bloomberg-a od 7. studenog pod nazivom „US Quietly Asks Banks to Keep Some Ties With Russia“, u kojem se govori kako američka vlada odnosno State Department u kuloarima pozivaju američke velike banke da ne odustaju od suradnje s pojedinim strateškim ruskim tvrtkama. „… Vlada moli takve banke poput JPMorgan i Citigroup da nastave s pružanjem usluga s određenim predstavnicima ruskog biznisa: novčane transakcije, konverziju i td. … Radi se o Uralkalij-u, FosAgro i Gazpromu…“ Cilj je minimiziranje negativnih posljedica američkih sankcija po same SAD, pri čemu se ovo pravda činjenicom kako SAD nisu uvele totalne sankcije protiv Rusije.

Međutim, složit će te se (ako i ne znate za globalnu važnost prvih dviju ruskih tvrtki), da u vrijeme dok EU s Rusijom vodi sankcijski rat i otvoreni „rat“ protiv Gazproma i njegovog plina, ovakve vijesti ne mogu imati pozitivni odjek s ove strane Atlantika. Poglavito ako je istinita jučer objavljena vijest da je londonska burza metala odlučila nastaviti trgovinu s ruskim metalima, dok se intenzivno priprema osiguranje neometanog izvoza ruskih žitarica i umjetnih gnojiva u svijet.

Negativno vijetnamsko iskustvo

U čitavoj ovoj priči veliku ulogu imaju i upravo održani američki izbori. gdje Biden gubi ključni Zastupnički dom Kongresa (taj dom odlučuje o dodijeli novca za bilo što, kao i o sudbini budućih Bidenovih zakonskih prijedloga), a Senat će demokrati uspjeti zadržati. To podsjeća na jednu sličnu situaciju ovoj sadašnjoj – ukrajinskoj. Naime, bivši američki predsjednik Nixon nikada nije namjeravao zapovjediti povlačenje američke vojske iz Vijetnama, ali pri tom nije ni bježao od mogućnosti pregovora, svjestan antiratnog raspoloženja Kongresa (i naroda) koji bi mu, u suprotnom, stvarao velike probleme u vladanju zemljom. Kada je, napokon, zbog afere Watergate morao odstupiti, Kongres je vrlo brzo raskrstio s tim, po SAD krajnje neugodnim ratom.

Naravno, ni Bidenova administracija nije vječna. Biden je sigurno svjestan problema s promjenom snaga u Kongresu i mogućim otvaranjem neugodnih afera po samoga sebe i zato već izlazi s pomirljivim izjavama o nužnosti jačanja povjerenja između demokrata i republikanaca.

Pa iako SAD danas neposredno ne ratuju u Ukrajini, to nije bio slučaj niti na početku vijetnamskog rata. I tamo je Washington najprije pomagao svoje partnere na jugu isporukama velikih količina naoružanja, pa slanjem vojnih instruktora da bi se na kraju, logikom ratnih sukoba, i neposredno uključio u rat koji ga je skupo koštao. Danas u Ukrajini otvoreno djeluju američki instruktori, Pentagon Kijevu isporučuje goleme količine oružja, pruža mu satelitsku i svaku drugu obavještajnu pomoć i informacije o pokretima ruskih snaga u realnom vremenu – i to se uopće ne skriva. Upravo to Moskva postojano naziva dokazima neposrednog sudjelovanja SAD-a u ratu protiv Rusije, što smatra nedopustivim i zbog čega planira protumjere – što ne znači ništa drugo nego eskalaciju sukoba.

Ali o čemu pregovarati osim o „zamrzavanju“ sukoba?

Međutim, u ovim okolnostima ne vidim o čemu Moskva i Kijev uopće mogu pregovarati kad su pretpostavke za dogovor jednostavno nemoguće zbog potpuno suprotstavljenih ne više samo interesa, već i novih ustavnopravnih zakonitosti na ruskoj strani nakon spomenutih aneksija. Jedino što se može postići je sporazum o zamrzavanju sukoba na dosegnutim pozicijama tj. njegova „ciprizacija“, ili još gore – „koreanizacija“. To bi značilo da će Kijev i nakon toga moći govoriti o povratku svih okupiranih teritorija jednoga dana, dok će Moskva moći zadržati stvarnu vlast nad regijama Ukrajine koje sada kontrolira i govoriti da je to Rusija.

Međutim, ako dođe do ovog scenarija, smatrat ću ga potpunim porazom Moskve, jer će ona tada morati definitivno odustati (i to svima objasniti) od svojih prvobitnih ciljeva nakon pokretanja „specijalne vojne operacije“. Štoviše, to bi značilo i konačni udarac na ionako potpuno urušen ugled ruske vojske i njenog zapovjedništva, njenih mogućnosti ali i odlučnosti da planove provedu u djelo. Drugim riječima, smatram kako će tim hipotetskim scenarijem (drugih mogućnosti za dogovor osim njega jednostavno ne vidim) svi ovi teritorijalni dobici po Rusiju biti minorna dobit u odnosu na ukupnu cijenu teških posljedica koje je Rusija pretrpjela na međunarodnom planu – prije svega u odnosima sa Zapadom koji još uvijek nadzire sve ključne međunarodne institucije. Stoga smatram nastavak dugog i iscrpljujućeg rata i po Rusiju i po Zapad ipak realnijim scenarijem.

Američki izbori

Na američkim izborima Joe Biden nedvojbeno je uspio izbjeći potop „u golemom crvenom valu“ (crvena boja je boja Republikanske stranke – GOP) koji su najavljivali mnogi i u SAD-u i šire sukladno istraživanjima mišljenja tamošnjih birača. Međutim i gubitak „samo“ Zastupničkog doma Kongresa (vjerojatno vrlo tjesno, s razlikom od možda i samo cca 5 zastupnika) veliki je udarac za drugu polovicu Bidenovog mandata, iako je amortiziran znatno manjom razlikom u broju zastupnika u korist republikanaca nego se očekivalo.

Budući predsjednik Z.D. a time i Kongresa, republikanac Kevin McCarthy, koji će na toj dužnosti zamijeniti Nancy Pelosi, najavljuje neugodne zaokrete. Iako ne očekujem dramatične promjene oko pružanja daljnje pomoći Ukrajini (možda u nekom manjem financijskom obujmu i većoj transparentnosti utrošenih sredstava), itekako očekujem prebacivanje fokusa američke vanjske politike s Ukrajine i Rusije na Kinu, koja je, uostalom, sada već i službeno determinirana kao glavna prijetnja SAD-u u svim ključnim sferama (od ekonomije i visoke tehnologije, do one vojne, uključno i nuklearne) u 21. stoljeću i oko čega su suglasne obje američke stranke.

McCarthy u tom smislu najavljuje tri ključna poteza od kojih dva nisu ugodna za Bidena:

  1. osnivanje posebnog vijeća za borbu protiv Kine i njenog utjecaja;
  2. ponovnu istragu o već pomalo zaboravljenom porijeklu koronavirusa Covid-19 s naglaskom na kinesko porijeklo (što je pokrenuo još Trump);
  3. povećanje vojne pomoći Tajvanu (ovo zadnje je Bidenu neopasno).

Naime, nije samo stvar u budućoj politici „manje Ukrajine a više Kine“ što Biden ne želi, već u tome što (prema mišljenju pojedinih američkih analitičara), republikanci s preuzimanjem Zastupničkog doma najavljuju pokretanje brojnih, po Bidena neugodnih istraga ne samo oko njegovog sina Huntera, već i energetskih poslova koji Bidena navodno povezuju s kineskim državnim tvrtkama. Najave vjerojatnih postupaka Bidenovog opoziva (impeachment) koliko god će, kao i u slučaju Trumpa biti neostvarivi, sigurno će otežavati Bidenov fokus na planirane politike u drugom dijelu njegovog mandata.

Trump kao smetnja svima

S druge strane Donald Trump je, po vlastitim riječima, „djelomično razočaran“ republikanskim rezultatima. Nisu prošli u Kongres neki od njegovih ključnih favorita poput čuvenog dr. Oza, zbog čega se javljaju i prvi značajniji pozivi Trumpu da odustane od kandidature za izbore 2024. godine. O tome 9. studenog govori ni manje ni više nego Trumpu sklon Fox News, predlažući mu da se povuče i mjesto preda mlađim republikancima.

Jedan od njih možda bi mogao biti istinski veliki pobjednik izbora, koji je u Floridi učinio razliku od čak 20% u svoju korist – mladi, popularni i perspektivni guverner Ron DeSantis, inače blizak ideologiji tzv. trumpizma. Međutim, već nakon izborne večeri Trump se nije baš lijepim riječima osvrnuo na veliki DeSantisov uspjeh, očito ga doživljavajući kao suparnika. To, zapravo, govori, kako je Trump populist, kojeg nije toliko briga za samu Republikansku stranku koliko za vlastitu političku afirmaciju (u tome sigurno nije jedini i na našim prostorima gledano). Uostalom, Trump je član stranke postao tek 2016. g. kada su ga republikanci odlučili staviti na listu svojih predsjedničkih kandidata.

Da Trump republikancima može predstavljati prijetnju i da je on, prema mnogima od njih jedan od krivaca slabijih izbornih rezultata od očekivanih – svjedoče i ankete prije izbora u kojima su američki birači otvoreno naglašavali kako na idućim predsjedničkim izborima ne žele vidjeti ni Bidena ni Trumpa. Ovaj posljednji, vjerojatnom skorom službenom objavom svoje kandidature – mogao bi unijeti opasan razdor unutar Republikanske stranke i njenog biračkog tijela.

Dakle, nikad nepopularniji Biden, čijom dosadašnjom vladavinom nije zadovoljna većina biračkog tijela (golema inflacija, visoke cijene energenata, …) ipak je uspio „zajahati na golemi crveni val“ i usmjeriti ga dijelom u svoju korist.

Međutim, mislim kako Trump ipak nije ključni krivac za izborne rezultate. Prije će to biti potpuna podjela američkog društva prema ideološkim osnovama (dominantno je od strane demokrata, i gotovo kao egzistencijalno, prije izbora nametnuto pitanje abortusa, LGBTQ prava, ugroženosti demokracije od fašizma i td.) što je mobiliziralo cjelokupno demokratsko biračko tijelo na izbore i na zanemarivanje loših gospodarskih pokazatelja kao „nevažnih“ u odnosu na spomenuto.

Bilo kako bilo, Sjedinjene Države očekuje mučna kohabitacija.

Njemački krah i kontroverzni Scholzov posjet Kini

Može li Europska unija zbog svega ovoga u SAD-u sada odahnuti? Reko bih – teško! Jer iako su europske elite nedvojbeno sretne Bidenovim sprječavanjem teškog poraza, razloga za spokoj nemaju niti će ga uskoro imati. EU i Veliku Britaniju trese gospodarska i energetska kriza, raste socijalno nezadovoljstvo, u tijeku je potpuna de-industrijalizacija, najprije Njemačke kao „lokomotive“ europskog gospodarstva, zbog čijih se industrijskih proizvoda većina ostalih zemalja članica olako prebacila s realnog na uslužni gospodarski sektor, odričući se vlastite industrije.

U EU je sve vidljivije i nejedinstvo ne samo po pitanju modaliteta rješavanja ukrajinske krize (jedni preferiraju tvrdi pristup i rješenje na polju boja, a drugi diplomaciju), već i strateških pitanja poput suradnje s Kinom. Tako, dok predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prošli tjedan najavljuje nastavak financijske pomoći Kijevu u idućoj godini u visini od 18 milijardi eura (po 1,5 mlrd. mjesečno, što je, sigurno ne slučajno ekvivalent gore spomenutom ukrajinskom mjesečnom proračunskom manjku), Mađarska jer već naglasila kako će blokirati taj zakon koji mora biti usvojen jednoglasno.

Ali lako za to. Problem nastaje i u tome da ključne članice Unije – Njemačka i Francuska, iako se ne slažu po brojnim pitanjima koja se odnose na ulogu budućeg lidera EU (o čemu je bilo više govora u prethodnoj analizi) sada zajednički istupaju protiv američkog zakona za suzbijanje inflacije i koji, osim što sadrži po EU neprihvatljivu klauzulu „kupujmo američko“, nudi i porezne i energetske povlastice povlastice za sve tvrtke koje iz inozemstva odluče prebaciti proizvodnju na američko tlo (što već koriste brojne ne samo njemačke tvrtke, tražeći sigurno utočište pred visokim troškovima proizvodnje zbog skupe energije u EU).

U tim i takvim okolnostima, svjestan mogućeg kraha njemačke industrije i posljedičnog pritiska predvodnika krupnog biznisa, savezni kancelar Olaf Scholz donio je odluku o posjetu Kini usprkos činjenici da su SAD upravo pokrenule novi hladni rat s tom zemljom, koji će (kao što je gore navedeno) dodatno samo eskalirati i zbog čega Washington i želi sukob u Ukrajini ponovo staviti pod nadzor u smislu izbjegavanja, ne daj Bože rata s Rusijom, od čega bi na kraju trijumfirala jedino Kina.

Tako Scholz u svom autorskom članku kojeg 2, studenog prenosi Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) između ostalog kaže slijedeće: „Čak i u promijenjenim uvjetima Kina ostaje važni poslovni i trgovinski partner Njemačkoj i Europi – mi se ne želimo odijeliti od nje.“

Raspamećena oporba

Tako se Scholz s velikom delegacijom njemačkih poslovnih ljudi i novinara uputio na dugi put do Pekinga, pokušavajući pronaći izlaz za po Njemačku teško stanje. Ali taj je potez naišao na velike osude ne samo tamošnje oporbe, već i njegovih koalicijskih partnera iz redova Zelenih, kao i dijela njemačke javnosti.

Tako medij Bild 4. studenog, kritizirajući Scholza piše slijedeće: „… 70 ljudi je u delegaciji, čelnici njemačkih kompanija (Bayer, BASF, Volkswagen, Siemens, Merck, Adidas, BMW,) i 23 novinara. Program putovanja kancelara je ubojito bezuman. 23 sata leta (zaobilazi se zračni prostor Rusije zbog njenog protusankcijskog odgovora, op.ZM.) i svega 2 sata s predsjednikom Xi Jinpingom, uključujući i ručak…, i 1 sat s premijerom…, uključujući protokol počasne garde.“

Kako navodi isti medij, želeći dati težinu svojoj osudi Scholza, istodobno je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock ugostila kolege država G7. Pri tom medij postavlja indikativno pitanje „ne radi li se o budućoj njemačkoj premijerki“?

Podsjećam kako je i Baerbock kritizirala kancelarov posjet Pekingu i da je prethodno oštro kritizirala kinesku vanjsku politiku i stanje ljudskih prava u toj zemlji, jednako kao i njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier koji je najavio njemačko pridruživanje saveznicima u Europi i Aziji s ciljem sprječavanja agresivnih poteza Kine.

„Njemački paradoks“ par excellence!

Dakle, nije teško zaključiti kako Scholz želi zaštititi interese njemačkog krupnog biznisa koji je i osigurao njemački razvoj i visoki standard građana – a koji se upravo urušavaju pred našim očima. Scholz je svjestan kako Njemačka neće moći izdržati, nakon gubitka Rusije kao najvećeg dobavljača jeftine energije (i ne samo toga), i udar gubitka poslovne suradnje s Kinom koja je impresivna (uostalom, Kina je najveći trgovinski partner i EU, pretekavši na tom mjestu donedavno neprikosnovene Sjedinjene Države i što ove više ne žele tolerirati ali zauzvrat, osim sigurnosnog kišobrana i skupog vlastitog plina EU-i ne žele dati ništa).

Međutim, iz nekog razloga njemačka oporba i pojedini mediji to Schulzu uzimaju „za grijeh“ i favoriziraju tzv. zajedničke politike, koje na kraju mogu i hoće skupo koštati i Njemačku i EU.

Iako ostaje nepoznanica što su i ako su uopće nešto u Pekingu s Kinezima dogovorili predstavnici njemačkog krupnog biznisa, sama Kina više nema prevelikih iluzija. Tako je Xi Jinping na marginama susreta sa Scholzom izjavio kako se EU i Njemačka nalaze „pod agresivnim pritiskom jedne države“.

Osim toga, prošli je tjedan, svjestan razvoja političkih događaja u SAD-u (Pekingu su, ako se to više uopće može tako kazati draži demokrati, Biden, pa čak i u Kini krajnje nepopularna Nancy Pelosi (zbog njene „zaigranosti“ s nedavnim posjetom Tajvanu) nego republikanci i njihova protukineska politika), Xi Jinping na sastanku sa zapovjedništvom kineske vojske izjavio kako se vojska mora pripremati za rat. Rat, koji se ne može izbjeći. Misli li na rat s Tajvanom ili SAD-om, ili s jednima i drugima?

U svakom slučaju, potpuna konfuzija i zaglušujući disonantni tonovi suprotstavljenih interesa najvećih (ali i onih manjih) silnica opasno prijete globalnim kaosom. Jer ionako sve rjeđe bljeskove razuma vrlo brzo prekriva tama zla i posvemašnje ludosti.

Komentari

komentar

You may also like