Z. Meter: Spašavaju li Biden i Putin Europu, ili je konačni obračun neizbježan?

Zoran Meter

Sergej Rjabkov (riječ je o vrlo iskusnom diplomatu, uvijek krajnje opreznom u izjavama), izjavio je, da će, ako se ruski prijedlozi ne prihvate, „odgovor Rusije biti vrlo oštar, a Zapad će požaliti što je još jednom propustio mogućnost na zdravoj osnovi dogovoriti se s Rusijom“. Na upit koji su to konkretno potezi Moskve, zagonetno je kazao: „U toj će situaciji razina osiguranja sigurnosti NATO država, u tom smislu i SAD-a, biti niža nego što bi mogla biti da su Washington i druge prijestolnice članica NATO-a prihvatili naše upozorenje i naš poziv za kretanje po putu osiguranja stvarne sigurnosti Rusije.“

Dana 23. studenog iz Japana je stigla senzacionalna vijest o svojevrsnom samouništenju koronavirusa Covid-19 uz objavu da je broj dnevno zaraženih s više od 23 000 u kolovozu pao na svega 170, pri čemu se broj umrlih sveo na jednoznamenkaste iznose. Pojedini japanski genetičari tvrdili su da se virus samouništio tj. da je njegova delta varijanta uglavnom iskorijenila druge varijante virusa SARS-CoV-2 prije negoli je izbrisala i samu sebe.

Ali samo dva dana kasnije nadu ubija Svjetska zdravstvena organizacija – WHO, objavljujući alarmantnu vijest – dovoljnu da se diljem svijeta posije nova panika – o pojavi novog soja koronavirusa Covid-19 u Južnoafričkoj Republici. Pronašli su ga a tko drugi nego britanski znanstvenici, a dano mu je i medijski vrlo prikladno ime „za lakšu distribuciju“ – omikron, prema slovu grčkog alfabeta.

Iako se o njemu zna još vrlo malo, sama vijest WHO-a bila je dovoljna da se i Japan i „ostatak“ svijeta iznova iz temelja potresu, da krene lavina novih lockdown-a, najava političara o novim strogim epidemiološkim mjerama, obveznom cijepljenju svih građana i što sve ne, iako se sve glasnije čuju i stavovi pojedinih znanstvenih krugova kako sam Omikron možda baš i nije toliko opasan. Međutim, pokrenutu „lavinu“ novih protumjera usprkos tome nitko, barem ne u EU, ne može (čitaj ne želi) zaustaviti pa ćemo sasvim sigurno i ove godine imati „ukradeni“ Božić, ali i štošta drugo – puno opasnije (o tome u drugom dijelu teksta) od obiteljske proslave velikog kršćanskog blagdana, koji je, na žalost – sve manje kršćanski a sve više korporacijski odnosno tržišni. O tome svjedoče i bijedni pokušaji pojedinaca unutar struktura Europske komisije da se „izbriše“ termin Božić i zamijeni riječju „praznici“, kako se ne bi uvrijedili pripadnici onih naroda, religija i kultura koje ne pripadaju kršćanskom civilizacijskom krugu. Nadamo se da će zbog velikog pritiska javnosti bijednici koji iza ovog prijedloga stoje od ove namjere ipak odustati. Ali i sam činjenica da se ovako nešto građanima perfidno želi nametnuti jasno ukazuje u kojem smjeru zapravo ide EU.




Ali još malo o fenomenu Omikrona i pandemije općenito. Bio on opasan ili ne, čini mi se kako se sve ovo iz nekog razloga pretvara u opću konfuziju, kao da je nečiji cilj da ljudi postanu potpuno zbunjeni, da više nitko ne zna što mu je činiti i da se – sukladno tome – prepuste „struji“ tj. nekritički, u potpunosti i u svemu počnu „plesati kako vlade sviraju“. Također je simptomatičan i sam tajming objave WHO-a, svega dva dana nakon što je Tokio svijetu ponudio, sada već očito „umrlu nadu“ da nam možda ipak dolazi konačni završetak pandemije i da ćemo se uskoro vratiti starom normalnom životu.

Izvlačeći iz ovog nekakav logičan zaključak, gotovo bih rekao kako u svijetu postoje dva međusobno suprotstavljena krila vezana uz borbu protiv pandemije: jedno, koje misli da je već bilo dosta, i drugo, koje smatra kako pandemija još nije ispunila svoj cilj – da još uvijek nisu dovoljno prekinuti opskrbni lanci, da ekonomije država još nisu dovoljno posrnule za preuzimanje preostalog bogatstva, da farmaceutske kompanije nisu dovoljno zaradile, a da srednji sloj još nije dovoljno uništen da ne bi mogao ugrožavati interese elita. 





Što god da je na djelu, svjetske su burze, od New Yorka do Londona i diljem svijeta – u prošli petak, neposredno nakon objave WHO-a potonule do te mjere da je taj dan dobio naziv „crni petak“.

Burzovni indeksi u SAD-u i Londonu pali su u iznosu od čak 10 do 15%, prije svega oni koji se odnose na cijene nafte ali i pšenice. Nemali je broj analitičara koji su upozoravali kako ovaj scenarij prijeti hiperinflacijom i u SAD-u i u čitavom svijetu. Pri tom je problem što u novonastalim globalnim odnosima stare metode borbe s opisanim problemima postaju sve teže. Tiskanjem novca, kao rješenjem, osiromašilo bi se ionako teško socijalno stanje svjetskog stanovništva dodatno pogoršano pandemijom koronavirusa (da se ne zaboravi, teško stanje bilo je i prije nje), a u uvjetima, s pandemijom povezanih nikad većih podjela u društvima, oštri potezi regulatora mogli bi izazvati nepredvidljive i opasne posljedice.

Pri tom zbog pandemijske krize sve više dolazi do deficita ljudskih prava i do potresa samih temelja demokracije – one iste, koje su proteklih mjeseci puna usta brojnih svjetskih državnika i političara. Nije li, zato, neprestano zaklinjanje na demokraciju, na potrebu njenog očuvanja  pred agresivnim svjetskim diktaturama i sl. i najbolji znak da s njom danas nešto nije u redu? Kao što su se u zenitu komunizma političari u SSSR-u i drugim državama soc-lagera zaklinjali upravo u njega i njegove revolucionarne tekovine, ne zato što su u to još sami vjerovali (mnogi nisu), već zato što je prijetio krah sustavu u kojem su oni imali privilegirane položaje.

Bidenov Summit za demokraciju




Tako su na dvodnevni virtualni Summit za demokraciju 9. i 10. prosinca u organizaciji Bidenove administracije pozvani čelnici nešto više od 100 država, navodno s demokratskim uređenjem odnosno vrijednostima zapadnoga tipa. Ali bilo je tu veliki broj i afričkih država koje s demokracijom baš nisu „na ti“ (ali zato nije pozvana jedna Mađarska!), pa je jasno kako je intencija organizatora strah da te zemlje ne dođu pod još veći utjecaj, prije svega Kine, koja, naravno, na summit nije pozvana. Isto kao i Rusija i Turska koje su razvrstane u tzv. hibridne demokracije, kao i njima sl. zemlje koje formalno imaju demokratski društveni ustroj, višestranačje, redovite višestranačke parlamentarne i predsjedničke izbore s više kandidata, ali nemaju onaj stupanj razvijenosti demokratskog sustava kakav od njih traži Washington, pri čemu se najčešće spominje tzv. civilni sektor tj. nevladine udruge i nezavisne institucije. I konačno, u tu drugu polovicu svijeta, protiv kojeg bi se Bidenove demokracije zajednički morale boriti, naravno – pod njegovim vodstvom, spadale bi prije svega tzv. diktature, gdje se smješta zemlje poput Kine, Sjeverne Koreje, Irana i td.

Međutim koje su to sadašnje zapadne vrijednosti i tko, zapravo, iza njih stoji svojim potpisom, i gdje su one uopće potvrđene kao zajedničke i da ih podržava čitava ili bar većina zapadne javnosti, odgovor nam nitko ne želi dati. Čini mi se kao da iza njih stoji gotovo neka nevidljiva, viša sila. Ili, točnije, iza njih, kao i iza organizatora navedenog skupa stoje isključivo interesi visoke elite, ali i one nešto niže razine i to iz svih sfera: političkih, financijskih, gospodarskih, kulturnih i td, kojih, prema pojedinim procjenama u „demokratskim zemljama“ ima oko 25 milijuna. Upravo su njihovi interesi nastankom policentričnog svijeta najviše i ugroženi.

Te su se, ultra-liberalne vrijednosti (o njima je zapravo riječ) stvarale dugo i u tišini. Ako pogledamo na teoretičare sadašnje tzv. kontra-kulturne revolucije u SAD-u (u kojoj se ruše spomenici, pale knjige, mijenjaju nazivi ulica …), oni su izdanci europske Frankfurtske škole čiji su predstavnici govorili kako ne treba ovladati proizvodnim sredstvimaa, već kulturom, i kroz nju vršiti transformaciju društva. U SAD-u je sve počelo i to još 60.-ih godina, s tadašnjom novom ljevicom u sveučilištima. Tamo je kreirano ovo čime nas posljednje desetljeće kao vrijednostima intenzivno obasipaju i gotovo prisilnim mjerama od strane države primoravaju ne samo da im se pokorimo, već da ih usadimo i u svoja i u srca svoje djece, a iz njih izbacimo sve tradicionalne vrijednosti na kojima su stvarane i odgajane generacije ljudi – prije svega one kršćanske.

Novim vrijednostima želi se u doslovnom smislu izbrisati gotovo sva ljudska kultura na globalnoj razini stvarana u posljednjih dvije, tri i više tisuća godina, ukinuti nacije i granice, stvoriti neka zajednička nadvlada i nametnuti strane ideje koje nemaju nikakvog uporišta u prirodnim zakonitostima, antropologiji, psihološkom i duhovnom ustroju samoga čovjeka. I sve se to sada gura pod plašt ili naprednih znanstvenih spoznaja ili demokracije. Ova druga, iako u svojoj biti jedna od najpozitivnijih nematerijalnih stečevina čovječanstva ako ju se pravilno tretira i njome ispravno koristi, sada je do te mjere postala iznakažena zlouporabom od strane moćnika čija su je usta puna – da i sam njezin pojam izaziva nelagodu u uhu običnog čovjeka. U pravilu obezvrijeđenog, obespravljenog, osiromašenog i k tome još ugnjetavanog ideološkim eksperimentima koji udaraju na njegovu slobodu, osobnost, obitelj.

Putin kao Bidenov antipod

Svojevrsni antipod Joe Bidenu na globalnoj razini, ne samo po pitanju novih vrijednosti i ideologija, već (i prije svega) američkih geopolitičkih interesa i strategija svakako je ruski čelnik Vladimir Putin.

On je, nedavno, na Valdajskom forumu u Sočiju, izjavio kako Rusija ima svoje vrijednosti i svoj put, da ga je spremna štititi ali ga nikome ne namjerava nametati. Tu je novu rusku ideologiju nazvao „umjerenim konzervativizmom“, naslonjenim na tradicionalne vrijednosti ruskog društva u što spada i pravoslavna i druge tradicionalne vjere u RF, zaštita obitelji i odbacivanje, kako se navodi, protuprirodnih ideoloških eksperimenata sa spolovima odnosno gender ideologije.

S druge strane Bidenova administracija i Europska komisija imaju posve drukčiji pristup. On će se pokušati implementirati tj. ucijepiti u svijet upravo kroz spomenuti Summit za demokraciju koji se temelji se na pokušaju organizacije sukoba dvaju sistema na svjetskoj pozornici – kako je svojedobno učinila i komunistička internacionala. Želi se stvoriti podjela svijeta na ideološkoj osnovi, gdje jedna manja grupa država koje se nazivaju nositeljima napretka i pravde smatra kako imaju pravo u drugim zemljama organizirati svoje grupe suradnika, podržavati ih na sve moguće načine, a suverenitet tih država po potrebi ne priznavati jer se tamo ne provode slobodni izbori, ne poštivaju ljudska prava, o čemu će oni sami donositi procjene jer se postavljaju u ulogu predvodnika.

Rekao bih da se virtualnim Summitom za demokraciju kreće u stvaranje paralelnih (možda čak i novih) Ujedinjenih naroda, gdje neće biti prava veta i gdje će se znati tko vodi glavnu riječ i koga će se morati slijediti na putu u svjetliju budućnost.

Osobno sam skeptičan u uspjeh ovog projekta, isto kao što sam bio i po pitanju nedavnog UN-ovog klimatskog summita u Glasgowu. I tada se medijski snažno provlačila teza o sigurnom dogovoru svijeta oko prelaska na čistu energiju, nužnom preustroju industrije i sl. da bi na kraju ispalo da su se svi međusobno, neću reći posvađali da ne ispadne pregrubo, već da se nisu dobro razumjeli.

Skeptičan sam i oko demokratskog sumita i glede njegovih ciljeva. Dovoljno je kazati kako on na neki način gotovo presijeca po sredini i format BRIKS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika), ali mi je teško zamisliti da će te zemlje sada zbog Bidena i njegovih planova međusobno prestati surađivati ili razgovarati, optužujući jedna drugu za manjak demokracije ili za diktaturu. Štoviše, u Indiju, koja je pozvana na summit i koju Washington, tepajući New Delhiju naziva „najvećom demokracijom svijeta s kojom on surađuje“, samo dan uoči početka demokratskog summita stigao je ruski predsjednik Putin s vojnom i gospodarskom delegacijom, te su potpisani dugoročni sporazumi o kupnji ruskog oružja, ruske nafte i plina, zajedničkim projektima u sferi energetike, svemirskog istraživanja, nuklearne energije i td. Nije, zato, slučajno, da se u SAD-u u posljednje vrijeme sve češće govori o “rupama u indijskoj demokraciji”, pa čak i da nje uopće niti nema.

Biden je svega toga svjestan. Moguće je i da je organiziranjem ovog summita svega dva dana nakon razgovora s Putinom, istoga želio „omekšati“ u smislu da bude kooperativniji jer će ga u protivnom Zapad proglasiti diktatorom i agresorom (kao da to već nije tako). Biden na summitu u svom govoru i nije niti jednom jedinom riječju spomenuo Putina, kao niti Rusiju i Kinu, iako svi dobro znaju da su upravo one na meti tj. da su glavni razlog organizacije istog.

Bidenov je cilj „vratiti Rusiju“ i osigurati neometan dugoročni sukob Zapada s Kinom. Međutim neugodan odgovor po Bidena stigao je prošli tjedan kroz nikad ranije u povijesti izdano zajedničko priopćenje ruskog i kineskog veleposlanika u SAD-u o predstojećem Summitu o demokraciji. U njemu diplomatski dvojac kaže kako se radi „o novom proizvodu mentaliteta hladnog rata“ koji će „izazvati ideološki sukob i raskol u svijetu“. „Spriječiti formiranje globalne policentrične arhitekture nije moguće, ali ovo može otežati objektivni proces. Kina i Rusija kategorički odbacuju takav korak“, stoji u priopćenju.

Radikalizacija sigurnosnog stanja u Europi

Pitanje svih pitanja je kuda nas vodi sadašnja radikalizacija sigurnosnog stanja u Europi, gdje se i ruska i američka i NATO vojska opasno pokreću i sve više međusobno približavaju, pri čemu je oštra retorika optužbi, protuoptužbi i prijetnji jača nego ikada. Rusija pod svaku cijenu želi spriječiti ne samo ulazak Ukrajine u NATO, već i razmještaj američkih raketa malog i srednjeg dometa na tlu Europe, čak i onih konvencionalnih. Moskva više ne vjeruje Zapadu da se one neće za par godina zamijeniti nuklearnim bojevim glavama. Zato je Putin, nedavno, ruskom MVP dao zadatak da učini sve moguće za dobivanje čvrstih, pravno obvezujućih (ne više verbalnih) jamstava za osiguranje ruske sigurnosti i osiguranje nedopustivosti daljnjeg urušavanja ono malo preostalog sistema sigurnosti na tlu Europe.

Kako je to 3. prosinca izjavio  zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov (a riječ je o vrlo iskusnom diplomatu, koji je uvijek krajnje oprezan u izjavama), ako se gore navedeno ne dogodi „odgovor Rusije bit će vrlo oštar, a Zapad će požaliti što je još jednom propustio mogućnost na zdravoj osnovi dogovoriti se s Rusijom“. Rjabkov je na upit koji su to konkretno potezi Moskve, zagonetno pojasnio svoje upozorenje umjerenim riječima: „U toj će situaciji razina osiguranja sigurnosti NATO država, u tom smislu i SAD-a, biti niža nego što bi mogla biti da su Washington i druge prijestolnice članica NATO-a i vodstvo NATO-a prihvatili naše upozorenje i naš poziv za kretanje po putu osiguranja stvarne sigurnosti Rusije.“

Odgovor je u rukama Washingtona

I dalje vjerujem kako je sve ovo samo velika psihološko-propagandna borba dviju velesila i da obje iskreno i pod svaku cijenu žele izbjeći međusobni vojni sukob, kao i to, da je ovo što se sada događa u Europi onaj prijelomni trenutak, poput u prošlom hladnom ratu opasne kubanske krize, koji će rezultirati dogovorom i detantom.

Međutim, uvjerenje u takav scenarij umanjuje spoznaja kako „igranje gluhog telefona“ između vojnih velesila kada je riječ o uvažavanju međusobnih interesa, ako se „igra“ dugotrajno, postaje preteško breme jer se iz te „igre“ teško izvući bez „uprljanog obraza“ pred domaćom i svjetskom javnošću, ali – ne manje važno – i pred vlastitim egom.

Drugim riječima, od čvrstog uvjerenja sada više preostaje nada da će vrhunac napetosti u Europi po pitanju odnosa SAD-Rusija dovesti do toga da će Biden i Putin od sada igrati potpuno otvorenih karata, bez kalkulacija i procjena može li ipak još netko nekoga „preveslati“ ili „prevesti žednog preko vode“. Mislim da su obje strane svjesne da je psihološka „igra“ završena i da u njoj ne može biti niti pobjednika, a poraženi mogu biti svi.

Dakle, preostaje ili podjela interesnih sfera u kojoj će najdeblji kraj izvući bivše države SSSR-a za koje se Zapad ne želi vojno boriti jer nisu u NATO-u, ili rat. Mislim da je odgovor na to pitanje sada isključivo u Washingtonu i da on ovisi o pravilnoj spoznaji stvarne snage ruskog oružja. S druge strane mislim da je Moskva spremna na sve opcije. Jer ona je ta koja nema što izgubiti niti se više ima kuda povlačiti. I na to Putin igra kao na svoj najveći adut, što svi dobro znaju, kao što i znaju da mu se zbog toga nemaju čime suprotstaviti. Ekonomske sankcije odavno su pokazale sporost i neučinkovitost, a uvođenje nekih novih – „iz pakla“ – ugrozile bi i interese samog zapada, a ne bi promijenile gotovo ništa u smislu dosega ciljeva koje želi Washington.

(Napomena: uskoro donosimo veliku analizu razgovora Biden-Putin)

Komentari

komentar

You may also like