Zoran Meter
Na summitu Šangajske organizacije sredinom rujna, u članstvo SCO bit će primljeni i Iran i Bjelorusija što će do kraja godine morati potvrditi parlamenti svih država članica, što je formalnost. Radi se o golemom geopolitičkom pomaku, poglavito po pitanju Irana koji time potpuno izlazi iz okvira skoro polustoljetne zapadne izolacije i ulazi na međunarodnu pozornicu kao novi (stari) punopravni igrač
Rusko-kineski odnosi jedni su od onih koji izazivaju najveću pozornost, ne samo Zapada. Ništa čudno! Dvije mega-države, „azijski divovi“, „država-kontinent“ (kako nazivaju Rusiju), „svjetska tvornica“ (kako nazivaju Kinu) vladaju golemim vojnim efektivima, uključno i onim nuklearnim, golemom ekonomskom snagom (Kina) i golemim prirodnim resursima (Rusija). Osim toga su i susjedi, što im daje komparativnu prednost i po pitanju vojne i gospodarske suradnje, tj. ne moraju koristiti tuđe državne teritorije kao tranzitne.
To je poglavito važno Kini zbog izgradnje plinovoda i naftovoda koji idu iz Rusije, s obzirom na njenu veliku energetsku ovisnost i činjenicu da pri uvozu nafte s Bliskog istoka tankeri moraju prolaziti uskim zonama Indo-pacifičke regije koje nadziru Amerikanci ili njihovi partneri. U slučaju bilo kakvog američko-kineskog rata (koji je teško zamisliv ali nikako ne i nemoguć) – ti bi prolazi definitivno bili blokirani što bi Kinu dovelo u krajnje težak položaj po pitanju opskrbe svoje vojne tehnike naftom i njezinim derivatima.
Foto: dopremanje cijevi riječnim putom za sada već izgrađen plinovod “Snaga Sibira” (1)
Kada se sve to skupa zbroji, lako se dolazi do zaključka da se radi o impresivnom potencijalu koji je po njihove suparnike s pravom zastrašujući, a po prijatelje i partnere ohrabrujući. Pri tom se svi oni pitaju jedno te isto: stvaraju li Moskva i Peking, osim strateškog partnerstava za koje obje govore da je i veće od onog savezničkog, i klasični vojni savez?
Naime, nije teško uočiti kako obje zemlje sve više intenziviraju zajedničke vojne vježbe, da u zajedničkim patrolama nebom i vodama Tihog oceana sudjeluju i njihove strateške zračne i pomorske snage, da od prije nekoliko godina kineske vojne postrojbe i vojna tehnika sudjeluju i u ruskim strateškim vježbama Vostok, do tada (još od sovjetskog doba od kada se izvode, kao i one pod nazivom Zapad, na zapadu Rusije i u Bjelorusiji) rezervirane isključivo za ruske (ranije sovjetske) oružane snage. Isto tako, ruska vojska aktivno uzima učešće i svojom vojnom kopnenom tehnikom u vježbama koje se održavaju na kineskom teritoriju. Osim toga, spomenuta strateška vojna vježba Vostok-22 koja je upravo u tijeku i u kojoj sudjeluje oko 50 000 vojnika iz čak 14 država svijeta (uključno i Alžir, Siriju, Nikaragvu), nije samo vojnog karaktera, već i onog stožernog, gdje unutar stožera koji zapovijeda vježbama sudjeluju ruski i kineski visoki časnici).
Sve to s pravom upućuje na postojanje jasnih elemenata koji ukazuju na moguće formiranje klasičnog vojnog saveza.
No je li to uistinu tako?
Ruski veleposlanik u Kini: nema vojnog saveza
U pokušaju pronalaska odgovora na ovo pitanje poslužit ću se riječima ruskog veleposlanika u Kini Andreja Denisova, objavljenim 7. rujna od strane agencije TASS.
On, naime, tvrdi, kako usprkos brojnim provokacijama Zapada, koje Rusiju i Kinu guraju u međusobni zagrljaj, ne postoje preduvjeti za stvaranje vojnog saveza dviju zemalja.
“Gledajući što se događa u svijetu, čovjek se nehotice pita zašto zapadni “partneri” ulažu tako nevjerojatne napore da gurnu Rusiju i Kinu u zagrljaj“, kaže Denisov i dodaje slijedeće:
“Ako čitate medijske materijale ili komentare u elektroničkim medijima na Zapadu u svezi rusko-kineskih odnosa, bilo općenito ili u kontekstu nekih događaja – sada se vježbe odvijaju na Dalekom istoku – onda se tamo izražavaju upravo strahovi. da navodno stvaraju vojni savez. …Zar vi, dragi naši (misli na Zapad), svojim trikovima sami ne gurate Kinu i Rusiju jedne k drugima? Tako nastaje suvremeno okruženje, pozadina.“
Denisov je kazao kako su čelnici dviju država više puta naglasili da ne teže vojnom savezu jer takvi odnosi nameću određene obveze. „Mi i naši kineski partneri ne bismo htjeli preuzeti te obveze, jer naše međusobno razumijevanje je upravo međusobno razumijevanje. Podržavamo jedni druge: recimo u UN-u, kada se glasa u Vijeću sigurnosti, u osam od 10 slučajeva glasujemo na isti način, ali, ponavljam, ipak ne u 10 od 10, …, jer su nam pozicije ili bliske ili se podudaraju. Na isti način gledamo na ono što se događa, gledamo na isti način, prije svega, na politiku zapadnih uvaženih partnera ili onih neuglednih. Stoga, da budem iskren, ne vidim nikakve preduvjete za formiranje bilo kakvih savezničkih odnosa, poglavito vojnih saveza”, kazao je ruski diplomat, kojemu, inače, mandat u Pekingu upravo završava pa je sigurno kako ima i više nego dovoljno iskustva kada je riječ o odnosima dviju država i da dobro zna o čemu govori.
Pri tom je naglasio i ono, gore već rečeno u tekstu, da su u nizu područja odnosi između Rusije i Kine dosegli višu razinu od savezničkih odnosa, što on objašnjava objektivnom nuždom dviju zemalja.
“I to nam je sasvim dovoljno u ovoj fazi. Ne vidim preduvjete za formaliziranje i prihvaćanje bilo kakvih savezničkih obveza”, zaključio je Denisov.
Ukrajinizacija Tajvana
Bez obzira ne sve rečeno od strane ruskog diplomate, ipak je jedna činjenica nepobitna: obje zemlje, i Kina i Rusija, na prvim su mjestima po pitanju ugroza nacionalne sigurnosti u strateškim, doktrinarnim dokumentima i SAD-a i NATO saveza, uz minimalne razlike. Rusija ima je sada najveća prijetnja, a Kina dugoročna.
Protiv Rusije Zapad vodi potpuni rat, koristeći se hibridnim metodama, i to je krajnje ozbiljno po Rusiju i traži adekvatan protuodgovor, izjavio je jučer zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov, što ukazuje na dramatičnost ukupnog stanja na relaciji Zapad-Rusija.
Protiv Kine Sjedinjene Države upravo su pokrenule hladni rat i Washington sigurno neće stati s provokacijama Pekinga. Osim, gotovo kontinuiranih posjeta američkih kongresmena Tajvanu nakon nedavnog dolaska na otok, kojeg Kina smatra svojim jedinstvenim teritorijem, predsjednice Kongresa Nancy Pelosi i protiv kojeg je oštro reagirao kineski politički i vojni vrh, Bidenova administracija prošli je tjedan najavila nove isporuke oružja Tajvanu u vrijednosti od 1,1 milijarde dolara. Takvi potezi jasan su znak svjesnog jačanja napetosti u regiji od strane SAD-a, u protivnom bi se s njima jednostavno prestalo.
Poslali smo Pelosy i jasno dali do znanja što o svemu ovom mislimo – bilo bi sasvim dovoljno Washingtonu za očuvanje svog ugleda u očima svijeta (čitaj: poruke o ne postojanju američkog straha od bilo koga i pred bilo čim) do kojeg mu je toliko stalo. Međutim, stvar je očito u nečem drugom i puno ozbiljnijem – očitom pokušaju provociranja Kine na krajnje radikalni potez po pitanju integracije Tajvana (onaj vojni), nakon čega bi uslijedio scenarij sličan onome nakon početka ruske vojne intervencije u Ukrajini: potpuna politička i medijska demonizacija Kine od strane tzv. kolektivnog Zapada i pokušaj njegove međunarodne izolacije u što većoj mjeri. Tek tada bi se, „ukrajinizacijom“ Tajvana, stvorile, kolokvijalno rečeno „pravne“ osnove za uspostavu nove blokovske podjele svijeta po Bidenovom načelu „borbe demokracija protiv diktatura“.
Karta: Tajvan i Tajvanski tjesnac, kao “goreće točke” regije
U tom kontekstu, i u nikakvom drukčijem, treba promatrati i američku uspostavu novih vojno-sigurnosnih struktura u regiji – AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, a od nedavno i Novi Zeland), kao i QUAD (SAD, Australija, Japan, Indija).
Zbog Ukrajine SAD se ne mogu dovoljno posvetiti Kini
Međutim, veliki problem punom fokusiranju SAD-a na Daleki istok i Indo-tihooceansku regiju predstavlja potpuno neizvjesni ukrajinski sukob po pitanju mogućnosti njegove eskalacije. Naime, Pentagon je iznova primoran slati dodatne vojne snage u Istočnu Europu, nakon što je to već učinio u srpnju (one sada broje oko 20 000 američkih vojnika) s obzirom kako članice NATO saveza iz Europe više nemaju dovoljno vojnih sredstava za isporuke oružja Kijevu a da pri tom ne ugroze i vlastitu obrambenu sigurnost, a, što je još gore po SAD, slabi i njihova volja za pružanje iste kao i za beskonačni rat s velikim istočnim susjednom (takve volje, gotovo samoubilačke, tradicionalno ne nedostaje jedino u Poljskoj i pribaltičkim državama Unije, naravno – i Velikoj Britaniji).
Naime, Europu trese velika energetska i gospodarska kriza, a EU bi se uskoro mogla naći i u recesiji. Ratovati, makar i posredno, i pronaći motiva za daljnju radikalizaciju politike prema Moskvi u uvjetima sve većih prosvjeda na ulicama europskih gradova zbog toga je krajnje je teško. Neovisno o ratobornoj političkoj retorici Bruxellesa koja je konstantna i za što je primjer i nedavna izjava Joseppa Borrella na zasjedanju EP u Pragu, o tome, kako EU još uvijek nema plan za suprotstavljanje „fašističkoj Rusiji“ i „fašističkom režimu“ koju su prenijeli brojni svjetski mediji.
Borrellov ured je, kasnije, nakon što je ruski šef diplomacije Lavrov zatražio transkript toga govora koji je uvrijedio Ruse do usijanja i koji sada podsjećaju Borrella na 27 milijuna žrtava koje su oni u sastavu SSSR-a podnijeli u borbi protiv fašizma i nacizma, objavio da se radilo o krivom prijevodu sa španjolskog na engleski.
Uskoro u Moskvu treba stići i novi veleposlanik EU, kojemu bi, kako je uobičajeno u svijetu diplomacije, vjerodajnice morao uručiti ruski predsjednik Vladimir Putin. Sve je veći broj ruskih političara i analitičara koji, međutim, traže da se ne samo zatraži Borrellova službena isprika, već i da se zabrani dolazak novom veleposlaniku EU.
Dakle, u tako zategnutim odnosima Washingtonu je teško ostvariti ono što je planirao – da se EU sama pobrine za obuzdavanje Rusije u ukrajinskom sukobu, a da se on u potpunosti posveti Kini i sprječavanju širenja njenog globalnog utjecaja, skupa sa azijskim partnerima.
S Kinom i Rusijom nikad se ne zna što je moguće očekivati
I tu smo opet na početku tj. na pitanju: hoće li se ili ne formirati i klasično rusko-kinesko savezništvo, uključno i ono vojno?
Mišljenja sam kako, barem za sada, do toga neće doći. Dvije zemlje jasno i čvrsto podržavaju jedna drugu – i Kina Rusiju po pitanju Ukrajine, i Rusija Kinu po pitanju Tajvana. Obje čvrsto surađuju unutar struktura koje poprimaju sve veću važnost na međunarodnoj sceni – poput BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO, čije se summit na vrhu održava 15. i 16. rujna u Uzbekistanu i gdje će osobno sudjelovati i Vladimir Putin i Xi Jinping. Na summitu će, osim toga, u članstvo SCO, kao punopravni članovi biti primljeni i Iran i Bjelorusija što će do kraja godine gotovo sigurno potvrditi parlamenti svih država članica. Radi se o golemom geopolitičkom pomaku, poglavito po pitanju Irana koji time potpuno izlazi iz okvira skoro polustoljetnih zapadnih sankcija i izolacije, i konačno ulazi na međunarodnu pozornicu kao novi stari punopravni igrač.
Foto: ruski i kineski čelnici: Vladimir Putin i Xi Jinping
Rusija i Kina jučer su na međunarodnom Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku potpisali nove velike ugovore o gradnji istočnog plinovoda za Kinu, kao i plaćanje njegovih isporuka u nacionalnim valutama rubljama i juanima. Pošto se radi o najvećim isporukama plina na svijetu, jasno je kako se radi o novom udaru na dolar, u kojemu su se do sada te isporuke obračunavale. Dvije zemlje ove će godine moguće ostvariti i robnu razmjenu od rekordnih 200 milijardi dolara, usprkos sankcijama (ili baš zbog njih). Kineski proizvodi ubrzano zamjenjuju one zapadnih brendova na ruskom tržištu, suradnja se intenzivno seli i na svemirske prostore.
Sve su to jasni pokazatelji kako Moskve i Peking jedni bez drugih ne namjeravaju ostati niti to mogu. Pri tom je posve pogrešno tumačiti kako će se Rusija pretvoriti u „mlađeg brata“ zbog goleme kineske gospodarske moći koja će ju progutati. Stvar je naime u slijedećem: u Pekingu je proteklih mjeseci potpuno sazrjela spoznaja kako Kina bez Rusije ne može opstati ni u gospodarskom (fale joj energenti) niti u geopolitičkom smislu (padom Rusije istu bi sudbinu posve sigurno doživjela i Kina). Zato su dvije zemlje puno prije „braća blizanci“, nego „stariji“ i „mlađi brat“. U današnje krajnje nestabilno, rekao bih i egzistencijalno vrijeme po njih, toliko su međuovisne da je iluzorno očekivati bilo kakve poremećaje unutar njihovih odnosa ili „zabijanje klinova“ u iste od strane Zapada, neovisno i o onih „2“ od „10“ slučajeva u kojima Moskva i Peking nemaju isto mišljenje i o kojima je govorio ruski veleposlanik Denisov.
Naravno, ne nitko ne može isključiti niti stvaranje rusko-kineskog vojnog saveza u budućnosti . Ali mislim kako za sada za to nema potrebe, iako ne isključujem da dvije strane, ubuduće, u zajedničke vojne vježbe uključe i svoje kopnene strateške snage, ali i zajedničko patroliranje flota dviju država Tajvanskim tjesnacem, što bi bio njihov jasni signal Zapadu što o njegovim planovima misle. Ali to će, ipak, ponajviše ovisiti o daljnjim potezima Washingtona prema Pekingu i Moskvi.
