Zoran Meter
Putin želi djelovati na svijest ljudi Zapada odnosno na buđenje „zdravog straha” da nuklearna kataklizma nije nikuda iščezla završetkom Hladnog rata samo zato što to neki govore ili tako misle, i da je tu činjenicu potrebno uvažavati i uzimati u obzir kada se ljude mahnito gura u sukob s jednom od dvije vodeće nuklearne velesile
Najvažniji događaji globalnog geopolitičkog karaktera prošlog su tjedna nedvojbeno bili: Putinova odluka o razmještaju ruskog taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiju, veliki prosvjedi u Francuskoj i Izraelu, Bidenov novi summit demokracije, ubrzani proces dedolarizacije, posjeti visokih dužnosnika iz EU Kini, i naravno – sve ono što se događa u i oko Ukrajine.
Što stoji iza Putinove odluke o razmještaju nuklearnog oružja u Bjelorusiji?
Svjetski politički i medijski prostor, poput tsunamija je zapljusnula odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina o razmještaju taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji. Uslijedio je val oštrih kritika iz zapadnih političkih i medijskih krugova, upozoravalo se da je to riskantan potez koji vodi eskalaciji, da se radi o kršenju sporazuma o neširenju nuklearnog oružja na druge zemlje, pozivalo se na protumjere i sl.
Međutim, naizgled neobično, sve je relativno brzo „prizemljeno“ izjavom Washingtona, preciznije Bidenovog koordinatora za pitanja nacionalne sigurnosti admirala Johna Kirbyja, koji je kazao kako nema razloga za zabrinutost jer Pentagon i CIA ne vide znakove da Moskva prebacuje bilo kakvo taktičko nuklearno oružje koje bi ukazivalo da ga želi primijeniti.
Dodao bih kako prebacivanje taktičkog nuklearnog streljiva baš i ne mora biti toliko vidljivo, jer se tu nužno ne radi o lako uočljivoj teškoj mehanizaciji, ali dobro. Bitno je samo to da su tenzije bile smanjene. Amerika je postupila onako kako je smatrala da joj je nužno, vjerojatno i sama svjesna ruskih protuargumenata da je ona već davno rasporedila svoje nuklearno oružje u 6 europskih država i da obučava njihove pilote za upravljanje zrakoplovima naoružanim takvim oružjem.
Osim toga, kako naglašava Moskva, Rusija i Bjelorusija su Savezna država, a što je najvažnije, sve komponente nuklearnog oružja, kao i sustavi zapovijedanja njime na tlu Bjelorusije ostat će isključivo u nadležnosti ruske vojske.
Evo što je, konkretno, 25. ožujka tim povodom kazao Putin: osim što je konstatirao da Moskva tom odlukom ne krši sporazum o neširenju nuklearnog oružja i ukazao na druge navedene elemente, izjavio je da „Rusija već pomaže Bjelorusima u tehničkoj prilagodbi 10 njihovih zrakoplova za nošenje tog oružja“, da su „Bjelorusiji već isporučeni raketni sustavi Iskander koji mogu nositi nuklearno punjenje“, da „3. travnja počinje obuka opslužitelja tog sustava, a da će Rusija „do 1. srpnja završiti izgradnju specijalnog skladišta za taktičko nuklearno oružje na teritoriju Bjelorusije“. Dodao je i da se tu radi o svemu onom što je želio bjeloruski predsjednik Lukašenko.
Kako ne bi bilo zabune, Lukašenko je 31. ožujka ponovio da ga je prijetnja neovisnosti Bjelorusije natjerala na obraćanje Moskvi sa zahtjevom da u Bjelorusiju vrati nuklearno oružje. Kazao je kako se Zapad priprema „za invaziju na Bjelorusiju“, a da je „formiranje postrojbi za naknadni državni udar već u punom jeku”.
Ovdje treba podsjetiti i nedavne Putinove riječi: „Zapad nas ne čuje i ne sluša!“ One iste, koje je Zapadu uputio prije invazije na Ukrajinu, kada nisu prihvaćeni ruski prijedlozi o ruskoj i međusobnoj strateškoj sigurnosti, iz prosinca 2021.
Bio bih slobodan ukazati kako se, s moje točke gledišta, u vojno-sigurnosnom smislu Putinovom odlukom o prebacivanju nuklearnog oružja u Bjelorusiju ništa bitno nije promijenilo. Rusija je, naime, u svoju baltičku enklavu Kalinjingrad (između Poljske i Litve) još prije nekoliko godina prebacila sustave Iskander koji mogu nositi nuklearnu bojevu glavu i imaju domet do 500 kilometara čime mogu dosegnuti ključne vojne i industrijske kapacitete Srednje i Sjeverne Europe. Osim toga Rusija na svom teritoriju ima više tisuća komada taktičkog nuklearnog oružja (znatno više od NATO-a) koje može dosegnuti bilo koju točku Europe, pa razmještaj istog i u Bjelorusiji zapravo ništa ne mijenja na stvari osim što izaziva psihološki efekt, prije svega kod susjeda.
Naglasak je na Putinovom upozorenju a ne uporabi
Zato smatram kako je ovdje primarno riječ o Putinovom političkom upozorenju da je Zapad „preduboko“ ušao u ukrajinski rat protiv Rusije, ali i da, ako se stvari tako dalje nastave, može uslijediti i drukčiji odgovor od političkog upozorenja.
Putin zapravo čini ono isto što posljednjih tjedana rade i pojedini republikanci u SAD-u predvođeni (sada već i službeno sudski opruženim) Donaldom Trumpom: ukazuje, da je rusko nuklearno oružje tu, i da će ga Moskva (to se, naravno, eksplicite ne kaže) uporabiti ukoliko se Rusija nađe pred egzistencijalnom ugrozom. Time Putin djeluje na svijest ljudi na Zapadu odnosno na buđenje „zdravog straha” da nuklearna kataklizma nije nikuda iščezla završetkom Hladnog rata samo zato što to neki govore ili tako misle, i da je tu činjenicu potrebno uvažavati i uzimati u obzir kada se ljude mahnito gura u sukob s jednom od dvije vodeće nuklearne velesile.
Dvojbe oko ukrajinske ofenzive
Hoće li ovoga puta Putinovo indirektno upozorenje – koje se manifestira kroz dva elementa: postojani razmještaj taktičkog nuklearnog oružja još bliže članicama NATO saveza; i kroz prošlotjedne vježbe ruskih strateških nuklearnih snaga u tri ruske regije u kojima je sudjelovalo 3000 vojnika iz sastava tog elitnog roda ruskih oružanih snaga i oko 300 mobilnih lansirnih sustava s glavnom interkontinentalnom balističkom raketom Jars (Yars) dometa 12 000 kilometara – biti ignorirano, doznat ćemo vrlo brzo.
Glavni indikator odnosno odgovor na to pitanje svakako će biti perspektiva s kontroverznim najavama ukrajinske proljetne ofenzive, koja bi, kako navode mnogi analitičari, trebala početi uskoro i odvijati se u više smjerova.
Sve je oko te ofenzive prilično čudno: u tijeku su masovne isporuke sve ubojitijeg zapadnog oružja Kijevu nakon dugotrajnih prepucavanja što će tko i koliko toga isporučiti; s ofenzivom se kasni usprkos otvorenom poticanju američkog ministra obrane Lloyda Austina da je upravo sada (kraj ožujka) najbolje vrijeme da Kijev počne ofenzivu jer navodno može ostvariti pobjedu; ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov izjavljuje kako ofenzivu neće pokretati prije kraja travnja ili početka svibnja, dok se ne stvore potrebni vremenski uvjeti i ne popune vojni kapaciteti i sl.
Osim toga, toliko glasnih, ne samo medijskih već i političkih najava pokretanja ukrajinske ofenzive (ovih su dana u Washingtonu, navodno nekontrolirano, medijski „procurile“ informacije o konkretnom broju ukrajinskih brigada, njihovom naoružanju i drugim vrijednim informacijama o predstojećoj ukrajinskoj ofenzivi, što je razljutilo Kijev, dok ga Washington tješi da nema objave dana početka ofenzive niti smjera njenog vođenja), što vjerojatno predstavlja povijesni kuriozitet. Toliko buke i galame sa svih strana nije uobičajeno s vojne točke gledišta, ako se već želi ostvariti nešto veliko na bojnom polju. Velike se ofenzive, naravno, ne mogu pripremati neopaženo. Neprijatelj uvijek uočava masovne pokrete snaga i pripreme svog suparnika koje traju i mjesecima, pa nekog velikog čimbenika iznenađenja ne može biti. Iznenađenje je u pravilu samo točan dan i glavni udarni smjer (ili više njih) izvođenja ofenziva.
Dakle, ako već postoji puno buke i galame oko ove operacije Kijeva (neki je zovu protuofenziva), očito je kako se primarno želi postići psihološki efekt odnosno ustrašiti protivnika i potaknuti ga na političko rješenje sukoba pod svojim uvjetima.
U istom kontekstu, kao i na galamu sa Zapada, treba promatrati i Putinovu odluku o razmještaju nuklearnog oružja u Bjelorusiju već u travnju. Ona je nedvojbeno povezana s najavljenom ofenzivom Kijeva i o tome svjedoči njezin tajming. Kao takva, posve sigurno predstavlja novi važni, možda i ključni element za analiziranje stratega unutar NATO saveza.
Hoće li ona djelovati u smislu zaustavljanja neprijateljstava, možda čak i zamrzavanja sukoba po „korejskom modelu“, ili će opet biti svrstana u kategoriju Putinovog „blefa“ (iako je on u svojoj državničkoj karijeri vrlo rijetko blefirao i u pravilu bi redovito upozoravao prije bilo kakvog poteza dramatičnog karaktera) ostaje tek za vidjeti. Međutim, odgovor ćemo doznati vrlo brzo – vremena za kalkulacije više nema.
Frakcije unutar Washingtona
Kad smo već kod „blefiranja“, dodao bih kako u Washingtonu postoje određene „frakcije“ po tom pitanju. Prva je manjina, koja smatra da Moskva nikada neće primijeniti nuklearno oružje i da zato Amerika može u Ukrajini činiti sve što hoće, od isporuka najsuvremenijeg oružja kojim može gađati dubinu ruskog teritorija, do poticanja Kijeva na napad na Krim i njegovo vraćanje pod svoje okrilje. Druga je, ona opreznija većina, gdje svrstavam i Bidenovu administraciju koja djeluje metodom „kuhane žabe“: postupno ćemo podizati uloge kroz isporuke sve ubojitijeg oružja, pratiti reakcije Moskve, i temeljem njih određivati buduće poteze.
Ali postoji još jedan važan element koji predstavlja problem za Washington i na koji često na svoj način upozoravaju i pojedini republikanci. Pošto nije došlo do očekivanog brzog sloma Rusije uslijed neviđenih ekonomskih sankcija (a pokazatelji stanja ruske ekonomije i njezine tendencije ukazuju (MMF) da toga neće biti ni u iduće barem dvije godine) Bidenova administracija je u međuvremenu ušla toliko duboko u ukrajinski sukob, a da zapravo ne zna koji je njezin pravi cilj (parole o demokraciji, slobodi, pravima na izbor, borbi protiv zlog Putina, raspisivanje tjeraice ICC-a za njim i sl. samo su političke floskule za široku javnost) i koju je cijenu za to ona spremna platiti i je li voljna zbog Ukrajine ići na međusobno uništenje (u što čisto sumnjam).
Pri tom Moskva očito podiže uloge, svjesna da vrijeme radi protiv nje. Naime, ruski vojni, ekonomski i financijski kapaciteti jednostavno su neusporedivi s onim zapadnim (ako isključimo nuklearno oružje, a to ne sijemo) i prije ili kasnije Rusija bi bila prva koja bi izgubila dah u beskonačnom ukrajinskom ratu (iako više niti to ne mora nužno biti tako, učitavajući prije svega novi element jačanja rusko-kineskog savezništva i ruskog strateškog preusmjeravanja na Aziju i „globalni jug“, ali i na sve dublje ekonomske probleme i na samom Zapadu).
O podizanju uloga odnosno rizika od strane Moskve svjedoči i nedavno rusko obaranje američkog borbenog drona nad Crnim morem, ali i sve oštrija protuzapadna retorika i praktični potezi.
Tako je, 31. ožujka, na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti usvojena nova strategija vanjske politike u kojoj su Sjedinjene Američke Države i zapad navedeni kao izvor “egzistencijalne prijetnje”. Kao „glavni pokretač i predvoditelj antiruske politike” navedene su SAD-e, a nova se strategija temelji na načelu da će se Rusija “proturuskim mjerama neprijateljskih zemalja stalno suprotstavljati, ako je potrebno i oštro”.
Uhićeni američki novinar
Ne sluti na dobro niti prošlotjedno rusko uhićenje novinara američkog The Wall Street Journala u Jekatarinburgu pod optužbom za špijunažu (WSJ sada od Bidena traži da zbog njegovog novinara iz SAD-a bude protjeran ruski veleposlanik i svi ruski novinari), a još manje dana 27. ožujka vrlo oštra izjava za Rossijskaju Gazetu tajnika ruskog Vijeća sigurnosti, bivšeg šefa protuobavještajne službe FSB i jednog od najbližih Putinovih suradnika – Nikolaja Patruševa. Evo što je kazao:
„U stvarnosti, članice NATO saveza su strana u sukobu. Napravile su od Ukrajine veliki vojni logor. Isporučuju ukrajinskoj vojsci oružje i streljivo i osiguravaju im obavještajne podatke, između ostalog i putom satelita i značajnog broja bespilotnih letjelica. NATO-ovi instruktori i savjetnici obučavaju ukrajinske vojnike, a najamnici ulaze u sastav neonacističkih postrojbi. Želeći što duže produljiti ovaj vojni sukob, ne skrivaju svoj glavni cilj – poraz Rusije na bojnom polju i njenu daljnju dezintegraciju.“
S druge strane Zapad ponavlja kako on ne sudjeluje u ukrajinskom ratu. Ali na hipotetsko pitanje kako, kada nitko ne samo što ne poriče navedene argumente već se oni i službeno potvrđuju – odgovor se zapravo svodi isključivo na „argument“ – zato što mi tako kažemo i jer mi to ne želimo (biti strana u ratu kad su to Ukrajinci). Zadovoljava li Moskvu takav argument, a to je jedino važno, i ako da – koliko još dugo, prosudite sami.
Bidenov novi summit demokracija
U međuvremenu, Washington ubrzano radi na dodatnoj izolaciji Rusije na međunarodnoj sceni, jer je svima jasno kako ona zapadna nije dovoljna za njeno slamanje. Za sada su rezultati blago rečeno dvojbeni. Zapad je po tom pitanju jedinstven i neumoljiv, a „ostatak“ svijeta većinom oprezan i kolebljiv. Tu je grupa država koje nedvojbeno podupiru Rusiju, poput Kine, Irana, Sjeverne Koreje, Sirije, Kube, Nikaragve, kao i skupina država koje nedvojbeno želi nastavak suradnje s Moskvom (sve članice BRIKS-a i glavne arapske zemlje, kao i Turska).
Takvo stanje, jasno, ne može zadovoljiti Bidenovu administraciju, koja zato jača diplomatsku aktivnost nakon nedavne Blinkenove turneje po Srednjoj Aziji, sada i u Africi (ovih dana njome krstari američka potpredsjednica Kamala Harris – Gana, Tanzanija i Zambija) želeći se suprotstaviti pojačanoj diplomatskoj aktivnosti i utjecaju Rusije i Kine na „Crnom kontinentu“), a u četvrtak je održala i novi summit „demokracija protiv diktatura“.
Biden je uspio na taj, uglavnom virtualni summit okupiti impresivnih, oko 120 svjetskih zemalja, među kojima, ruku na srce, i mnoge kojima tamo po pitanju stanja demokracije nije mjesto. Vrlo zanimljiv je (gotovo pa djeluje neobično pošteno) bio odgovor Pakistana zašto je odbio poziv na summit. Islamabad je, naime, kazao, kako mu sadašnje deficitarno demokratsko stanje u zemlji ne daje moralno pravo na sudjelovanje na tom skupu. Međutim, usudio bih se reći kako pravi razlog vjerojatno ipak nije tako prozaičan, već da su to duboki pakistanski partnerski odnosi s Kinom, koja je, uz Rusiju, i glavna meta navedenih Bidenovih summita tj. „oličenje diktature“. A Pakistan se Kini ipak ne bi želio zamjeriti.
Ali kada se na stvari sagledavaju površno, lako se mogu izvesti i pogrešni zaključci. Tako i impresivni broj pozvanih država koje su se odazvale Bidenovom pozivu (nije na summit pozvao primjerice Mađarsku i Tursku), ako se razmatra površno, može izgledati kako veliki uspjeh. Ali ako pogledamo malo dublje vidjet ćemo i neku drugu stranu.
Tako je taj summit, koji je očekivano imao primarno otvoreni proturuski karakter s ciljem daljnje izolacije Moskve, imao i svoje neočekivane specifičnosti. Očekivano je za završnu deklaraciju jedinstveno glasovao čitav Zapad. Protiv potpisivanja deklaracije bili su Brazil, Indonezija, Malezija, pojedine afričke države, dok su tri zemlje, Indija, Meksiko i Armenija pristale potpisati deklaraciju ali uz uvjet da se izuzmu iz onog njezinog dijela kojim se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu i traži bezuvjetno povlačenje ruske vojske iz te zemlje.
Štoviše. Biden je za osudu Rusije, ukupno gledano, sada dobio manju potporu po broju zemalja nego što je to bilo prošle godine na Općoj skupštini UN-a. To je jasni signal sve brže podjele svijeta na Zapad i Istok, kao glavne suparnike, i na zemlje tzv. globalnog juga koje kalkuliraju, želeći uzimati sve najbolje s obiju strana i raditi isključivo u interesu svog razvoja a ne a priori svrstavanja u jedan tabor protiv onog drugog. Asocijacije s hladnoratovskim pokretom Nesvrstanih iz XX. stoljeća sigurno nisu slučajne. Povijest se zapravo ponavlja, samo uvijek u svom još radikalnijem i opasnijem obliku. Veliki tehnološki razvoj čovječanstva ne prati i razvoj ljudskog uma i s(a)vijesti – koja vječno ostaje gramziva i prokleta, nanoseći nepojmljive patnje slabima i nezaštićenima.
Netanjahu oštro upozorio Bidena
Nevjerojatne vijesti prošli su tjedan gotovo sustizale jedna drugu.
Masovni i dugotrajni neredi (govorilo se i o milijunskim prosvjedima) već su tjednima potresali Izrael zbog pravosudne reforme koju je pokrenula vlada premijera Benjamina Netanjahua. Nepopularan potez, koji je išao u smjeru davanja ovlasti zastupnicima Knesseta da zadiru u rad tročlanog Vrhovnog suda, pokrenuo je mase, ali sve više poprimao i klasične obrasce tzv. obojenih revolucija u režiji Washingtona. Na masovnim skupovima pojavljivala se poznata ikonografija, s golemim skupljenim šaka koje pozivaju na otpor, kao i združene slike Natanjahua, Erdogana i Putina s pozivom na njihovo odstranjenje iz političkog života i sl.
Iako je Netanjahu na kraju zbog golemog pritiska i upozorenja vojnog vrha da ovakvo stanje šteti nacionalnoj sigurnosti pristao do daljnjega odgoditi spomenutu reformu i time prosvjede uspio zaustaviti, ostao je gorak okus u njegovim ustima. Zato nije čudo da je već nakon nekoliko dana, a nakon što je to prethodno učinio njegov sin Yair u svojim tvitovima, Netanyahu, kao rijetko tko unutar tzv. združenog Zapada, oštro ukorio Bidena za miješanje u unutarnje stvari Izraela i pokušaj njegove detronizacije.
Tako je britanski The Telegfaph napisao kako je Netanjahu Bidenu kazao da se drži podalje od unutarnje politike Izraela i da je otvoreno odbacio Bidenovo upozorenje da ne može “nastaviti ovim putem” sa svojom vrlo kontroverznom pravosudnom reformom. Radi se o nagovještaju razdora između dvojice čelnika, navodi taj medij, neovisno o tome što je Netanyahu inzistirao na tome da su američko-izraelski odnosi “neraskidivi”. Međutim, kazao je i da je „Izrael suverena zemlja koja svoje odluke donosi voljom svog naroda, a ne na temelju pritisaka iz inozemstva, uključujući i one od najboljih prijatelja.”
Saudijska Arabija „bježi“ u Šangajsku organizaciju
Vlada u Rijadu prošli je tjedan donijela memorandum o pristupanju Saudijske Arabije u Šangajsku organizaciju (SCO) u svojstvu dijaloškog partnera. Tu je odluku gotovo istog trenutka pozdravio Peking, najavivši spremnost jačanja suradnje s najbogatijom arapskom zemljom u okviru te organizacije koju trenutačno čine: Indija, Kazahstan, Kina, Kirgistan, Pakistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a uskoro (što se treba samo formalizirati), punopravni član postaje i Iran.
Afrika sve više naglašava želju za samostalnošću
Istodobno je Čad, kako je prenijela Al Jazeera, u četvrtak objavio da je nacionalizirao svu imovinu u vlasništvu američkog i globalnog naftnog diva ExxonMobil.
Exxonova imovina uključuje 40 posto udjela u čadskom naftnom projektu Doba, koji se sastoji od sedam proizvodnih naftnih polja s proizvodnjom od 28.000 barela dnevno. Inače, Čad ima desete najveće rezerve nafte u Africi, a izvozi 90 posto njezine proizvodnje.
Ubrzana dedolarizacija
Još su nevjerojatnije vijesti one financijske prirode.
Brazil i Kina, dvije države iz kluba BRICS (kojeg mnogi analitičari sada smatraju glavnim konkurentom „zapadnom“ klubu G7) u četvrtak su se dogovorile o ukidanju dolara u međusobnoj trgovini i korištenju juana kao zamjenske valute, što bi trebalo olakšati međusobnu trgovinu i ulaganja.
Središnje banke Brazila i Kine složile su se uspostaviti offshore klirinški centar, a stvaranje takvog financijskog instrumenta omogućit će napuštanje američkog dolara u bilateralnoj trgovini i pretvaranje juana u brazilske reale “brže i jeftinije”.
Kina je još od 2009. g. najveći trgovinski partner Brazila od 2009. Robna razmjena između dviju zemalja prošle je godine iznosila rekordnih 150,5 milijardi dolara.
Ali to nikako nije sve. Plaćanje nacionalnim valutama u međusobnoj trgovini dogovorili su prošli tjedan i UAE i Indija, dok su Emirati prije nekoliko dana Kini isporučili prvu veliku količinu ukapljenog plina (LNG) obračunato u juanima.
O kakvom se ubrzanom procesu radi svjedoči i vijest da je prošlog tjedna Kenija po prvi put u povijesti kupila veliku količinu nafte od Saudijske Arabije i UAE – vjerovali ili ne, umjesto u dolarima – u kenijskim šilinzima! Istodobno je predsjednik Kenije William Ruto na javnom skupu svojih gospodarstvenika i društvene elite upozoravao o rizicima ulaganja u dolare. I to neovisno o tome što se još sredinom prosinca prošle godine susreo s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom na summitu SAD-Afrika u Washingtonu.
Na opasnost po SAD od ovako neočekivano brze dedolarizacije (ona se, naravno, očekivala s obzirom na „zelenu revoluciju“ tj. energetsku tranziciju gdje onda uloga tzv. petrodolara koji je desetljećima nositelj američke ekonomske i financijske stabilnosti ali i globalnog političkog utjecaja mora slabiti, ali nikako ne ovakvom dinamikom) sve više upozoravaju i američki analitičari ali i pojedini kongresnici.
Tim više što se globalna stabilnost dolara temelji na povjerenju a ne na stvarnom pokriću (SAD imaju najveći državni dug i najveći deficit na svijetu pa je o realnom pokriću za snagu dolara nemoguće govoriti i to svi dobro znaju).
Povjerenje u američku moć, da uvijek budu na vrhu i igraju glavnu ulogu u određivanju svjetskih pravila, kako u politici tako još više i u ekonomiji – sada je, očito, opasno poljuljano.
Sve je krenulo nakon ruske invazije na Ukrajinu, a dinamizirano nakon nedavnog rusko-kineskog summita na vrhu gdje je potvrđeno jačanje strateške suradnje dvaju azijskih divova u svim sferama i usvojen plan te suradnje do 2030. godine uz potpisivanje čak 84 nova velika projekta vrijednosti oko 185 milijardi dolara. To nikoga nije moglo i nije ostavilo ravnodušnim.
Stoga ne isključujem niti jednu od dviju mogućih opcija za ukrajinski rat: niti krajnje riskantno američko „igranje na sve ili ništa“ za slamanje Rusije (što smatram manje izglednom opcijom), niti zaustavljanje sukoba tj. njegovo zamrzavanje, jer on očito šteti i američkim globalnim interesima gdje ne ide sve onako kako su američke elite (tzv. duboka država) zamislile.
Zato bi, možda, uz određene modifikacije, kineski prijedlog mirovnog plana za zaustavljanje ukrajinskog rata mogao postati prihvatljiv i Washingtonu. A kako Peking ne isključuje i razgovor predsjednika Xi Jinpinga i Volodimira Zelenskog po tom pitanju, a na tome očito radi i Bruxelles (oboje potonjih sigurno ne bez „amena“ Washingtona) jer je u petak u Peking stigao španjolski premijer, a iza njega će to učiniti i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen – ništa ne treba unaprijed odbacivati. Čini se kako stvarno postaje nevažno tko nadzire ovaj ili onaj grad ili regiju u Ukrajini. Jer nemjerljivo su veće i globalno važnije stvari u igri, a to su zapravo bile i od samog početka ukrajinskog rata samo se to prikrivalo.
Uostalom, ako po ničemu drugom, američka je politika najprepoznatljivija po svom pragmatizmu i umijeću prilagodbe.
Međutim, glavni problem po nju bio je i ostao – što učiniti s Rusijom, kao trenutačnom najvećom egzistencijalnom ugrozom po SAD (Kina je to dugoročno i na redu je „za stavljanje na mjesto“ trebala biti tek nakon američkog slamanja Rusije), u vrijeme kada se dvije strane već otvoreno nazivaju neprijateljima?
Kako god na kraju bilo, ruska invazija na Ukrajinu, ako već nije pokrenula a ono je sigurno dramatično dinamizirala globalne procese dovevši do neprepoznatljivosti svijet kakav smo poznavali još do prije svega nešto više od godinu dana.
Pobjednici ovih procesa bit će poznati tek dugoročno, a oni koji već sada vijencima slave kite svoje glave – čine to isključivo s pozicije PR-a. Nitko još ništa ne zna.
