Z. Meter: Tko bi pobijedio u američko-kineskom ratu za Tajvan?

Dok se svijet raspada pod teretom novih kriza, jačaju iluzije o nuklearnom razoružanju

Zoran Meter

Kako se sada dramatično razvija globalna geopolitička situacija, ne isključuje se da će Peking morati prijeći s politike „strateške strpljivosti“ na agresivniju politiku prema Tajvanu – ne svojom voljom, već voljom Washingtona, koji de facto i ne može preživjeti bez induciranja kriza, u čemu se on onda i najbolje snalazi. Ali rizici od takve politike Washingtona sada su golemi

Svijet stenje pod sve većim brojem novih kriznih žarišta koja imaju razarajući, gotovo apokaliptični potencijal – od Ukrajine, pa sve do najnovije tajvanske krize (do sad su bile ukupno četiri tajvanske krize, zadnja 90-ih godina prošlog stoljeća) u kojoj se, po prvi put stvara i realna osnova za vojni sukob između SAD-a i Kine na gotovo uravnoteženoj vojnoj moći. Sve to ukazuje na tektonske promjene budućeg izgleda svijeta, koje su, sada je to već svima jasno – posve neizbježne. Drugim riječima: povratak na staro je nemoguć, a stvaraju se potpuno novi odnosi snaga.

Američki nuklearni potencijal još je uvijek puno jači od kineskog, ali stvarni broj nuklearnih efektiva Kine ne zna nitko jer je obavijen tajnom, a osim toga, Peking niti ne skriva kako posljednje desetljeće aktivno provodi program ubrzanog razvoja strateškog nuklearnog naoružanja (interkontinentalne rakete triju baziranja – kopnenog, pomorskog i zračnog) u kojem Kina najviše i zaostaje za SAD-om i Rusijom (koje vladaju s oko 90% ukupnog svjetskog nuklearnog naoružanja). Peking pri tom navodi potrebu postizanja nuklearnog pariteta sa spomenutim glavnim supersilama, nakon čega bi, tek, bilo moguće razgovarati o smanjenju strateškog nuklearnog naoružanja. Onog taktičkog (nuklearnog oružja) Kina već sada ima i više nego respektabilni broj.

Dakle, u konvencionalnom naoružanju, prije svega po pitanju onih ključnih -pomorskih snaga – SAD i Kina vrlo su bliske jedna drugoj. Međutim, Kina „u svom dvorištu“ ima znatno veću prednost u slučaju izbijanja potencijalnog rata u odnosu na SAD. Ona ima daleko veći i pristupačniji logistički potencijal u odnosu na američki, čije su snage „rastegnute“ u bazama diljem svijeta, a same SAD predaleko od sada usijanih zona u vodama Južnog i Istočnog kineskog mora.  Najvažnija pacifička baza SAD-a, ona na otoku Guamu, udaljena je od Kine više tisuća kilometara i prebacivanje vojnih efektiva s nje u potencijalnu zonu sukoba na Tajvanu bilo bi i sporo i lako zamjetljivo za pripremanje odgovarajućeg protuodgovora. Tj. nikakvog elementa iznenađenja s američke strane ni a priori ne može biti.

Međutim, kako ne bi bilo zabune, do američko-kineskog rata sigurno neće doći – bilo da je riječ o Tajvanu, bilo o nekoj drugoj kriznoj situaciji u svijetu. On je potpuno nezamisliv, kao i onaj između SAD-a i Rusije.




Ono što bi moglo uslijediti, a i prilično je očekivano (prema pojedinim procjenama tek za 7-10 godina ali ne zbog kineskog straha već nečeg sasvim drugog), je kineska vojna intervencija na Tajvanu kojeg Peking smatra neotuđivim kineskim teritorijem i gdje bi SAD mogle, kako to obično i rade, pomagati Tajvanu tj. istog koristiti kao „proxy“ za ostvarivanje svojih interesnih ciljeva.

Međutim, teško je vjerovati da će Kina sada napasti Tajvan. Peking djeluje strateški, ne želi krvoproliće dok god Taipei ne proglasi nezavisnost – što je već stara kineska strategija. Vladajuća tajvanska Demokratska naporedna stranka – DPP, bliska američkim demokratima, namjeravala je taj cilj – nezavisnost otoka, ugraditi u ustav). Ali teško je da će do proglašenja nezavisnosti ikada doći. Tim prije, što Kinezi očekuju da će već na idućim izborima 2024. g. u Tajvanu opet pobijediti prokineska politička stranka (bila je na vlasti prije sadašnje) koja se zalaže za mirno ujedinjene Tajvana s Kinom. Drugim riječima, sam Tajvan tj. njegovi građani podijeljeni su na te dvije dominantne i krajnje suprotstavljene političke opcije.





Kina smatra da bi, čak i u slučaju njene vojne operacije, otpor tajvanske vojske (inače respektabilne, s oko 100 000 aktivnih vojnika i snažnom pomorskom flotom, jednom od većih u zoni Jugoistočne Azije) trajao možda mjesec dana, nakon čega bi tajvanska vojska sa svojim zapovjednim vrhom svojevoljno prešla na kinesku stranu, jer se ipak radi (za razliku od Ukrajine) o jednom narodu – kineskom, kojeg su nesretne povijesne okolnosti razdvojile i međusobno suprotstavile – nešto slično kao korejski narod.

Slika: zone izvođenja najnovijih kineskih vojnih vježbi, od čega tri pripadaju tajvanskim teritorijalnim vodama 

Ali kako se sada ubrzano i dramatično razvija globalna geopolitička situacija, ne isključuje se da će Peking morati prijeći s politike „strateške strpljivosti“ na agresivniju politiku prema Tajvanu – ne svojom voljom, već voljom Washingtona, koji de facto i ne može preživjeti bez induciranja kriza, u čemu se on onda i najbolje snalazi (ne vjerujem kako u svijetu ima onih koji smatraju da je posjet Nancy Pelosi Tajvanu njen osobni hir, a ne duboko promišljeni potez Bidenoive administracije). Ali rizici od takve politike Washingtona sada su golemi i po njega i po svijet, jer više ništa nije kao prije, a ne vrijede previše niti još uvijek formalno važeći i vrlo „rastezljivi“ međunarodno-pravni propisi koje svatko od velikih igrača najčešće tumači kako mu odgovara.




Glavni suzdržavajući čimbenik tj. onaj koji odvraća svjetske velesile od međusobnog direktnog vojnog sraza sada je – nedvojbeno – samo njihov nuklearni potencijal. U tom smislu mnogi ga smatraju korisnim bez obzira na njegovu masovnu ubojitost i što predstavlja degradaciju svega onog što ljudski rod jest ili, bolje reći, što želi biti. Jer, smatraju oni (a vjerojatno su u pravu) svijet bi, u suprotnom, već puno ranije potonuo u ponor trećeg svjetskog rata.

Međutim, upravo se u posljednje vrijeme, paralelno s pojavom novih opasnih kriznih žarišta, sve više čuju glasovi o potrebi denuklearizacije svijeta. Evo i najnovijeg primjera:

U japanskom gradu Hirošimi u četvrtak je održan okrugli stol o nuklearnom razoružanju i kontroli naoružanja. Ne slučajno. Približava se tužna obljetnica američkog bacanja atomske bombe na taj grad 6. kolovoza 1945. g., pa je jasno kako je upravo Hirošima i najprikladnije mjesto za održavanje jedne ovakve konferencije, na kojoj sudjeluju brojni predstavnici političkih, akademskih i drugih krugova iz Japana i  međunarodne zajednice, kao i potomci “hibakusha” (kako se u Japanu nazivaju lokalni stanovnici koji su preživjeli nuklearnu kataklizmu u Hirošimi).

Međutim, „saga“ o nuklearnom razoružanju, koja se ovih dana čuje i iz Ujedinjenih naroda i osobno glavnog tajnika Antonia Guterresa, realno govoreći, nema nikakve šanse za uspjeh. Države koje ga posjeduju ni pod koju cijenu neće ga se odreći, a pitanje je koliko se, uopće, može spriječiti i njegovo neširenje na druge zemlje.

Možda je u toj priči najvažnije ipak ono da se spriječi ilegalna trgovima nuklearnim materijalima i zlouporaba istog u terorističke svrhe, oko čega su, vjerojatno, suglasne sve nuklearne zemlje, svjesne kaosa koji bi time u svijetu mogao nastati. A takvih je zemalja, koje posjeduju nuklearni arsenal, sve više.

I dok se, ne tako davno, govorilo o 5 nuklearnih sila u svijetu (SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska, koje su, zbog toga, kao i činjenice da su strane pobjednice u Drugom svjetskom ratu i stalne predstavnice u VS UN-a s pravom veta), u međuvremenu je njihov broj, prema pojedinim izvorima, porastao na čak 10-ak. Tako su se atomskog oružja u međuvremenu „dočepale“ i Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja, Izrael (iako on to nikada nije potvrdio, ali prema različitim procjenama pojedinih izvora ta zemlja ima od 1 do čak 80 atomskih bombi). Potencijala za ulazak u „klub odabranih“ imaju i Iran, Japan, Turska, a vjerojatno uskoro i Saudijska Arabija i Egipat.

Dakle, o čemu to pričaju globalni „pacifisti“ i gdje su, uopće, bili do sada? O kakvom nuklearnom razoružanju može biti riječi, kada SAD (i NATO) i Rusija nisu uspjeli postići niti sporazum o međusobnoj strateškoj sigurnosti u Europi, koji bi se temeljio upravo na kontroli i daljnjem ne širenju, između ostalog (i prije svega) nuklearnog oružja na tlu Europe?

Upravo je Rusija sada jasno i javno dala do znanja kako je nuklearno razoružanje ne zanima. Osim što je to jučer otvoreno kazao ruski veleposlanik u SAD-u Anatolij Antonov, danas je na spomenutoj konferenciji u Hirošimi stav Moskve o tome dodatno pojasnio i ruski veleposlanik u Japanu Mihail Galuzin.

Kazao je kako bi odricanje od nuklearnog oružja drastično oslabilo rusku sigurnost pred rastućim vanjskim prijetnjama i povećalo rizike od vojnog sukoba sa Zapadom.

“Za Rusiju je posjedovanje nuklearnog oružja u ovoj fazi jedini mogući odgovor na vrlo specifične vanjske prijetnje, koje ne samo da ne slabe, već, naprotiv, ubrzano rastu. U tim uvjetima, trenutno odustajanje od nuklearnog oružja drastično bi oslabilo sigurnost naše zemlje i pogoršalo rizike vojnog sukoba velikih razmjera sa Zapadom, koji ne želi priznati naše temeljne sigurnosne interese” – naglasio je u svom govoru ruski diplomat.

Kako su taj govor primili potomci japanskih „hibakusha“ posve je nebitno.

Pri tom ne treba očekivati da će puno drukčiji stav imati i ostale nuklearne sile, ali niti one koje se to tek spremaju postati. Sve njihove izjave izvan tog „zadanog konteksta“ bit će isključivo u službi PR-a, ili, kako je to bolje reći koristeći se političko-vojnom terminologijom – u propagandne svrhe – za denunciranje strateških suparnika.

Komentari

komentar

You may also like