Čitav svijet s pozornošću iščekuje skore američke predsjedničke izbore koji se održavaju u utorak, 3. studenog. Mnoge zemlje, njihove vlade i političke i društvene elite, kao i sami građani, otvoreno ili prikriveno zauzimaju klasične navijačke pozicije – već sukladno tome, kako se aktualna Trumpova administracija prema njima odnosila u protekle četiri godine.
I dok postoje države koje su s Trumpom na čelu SAD-a jako profitirale kada je riječ o njihovim nacionalnim interesima, poput Izraela, Saudijske Arabije, UAE ili Poljske, postoje i one druge, koje su, suprotno tome, bile izložene permanentnim snažnim političkim ili gospodarskim (najčešće oboje istovremeno) pritiscima Washingtona, poput ključnih zemalja Europske unije (prije svih Njemačke i Francuske), pa sve do onih koje je Trumpova administracija dovela u položaj da ih SAD smatraju gotovo pa egzistencijalnim prijetnjama i protiv njih uvodila snažne sankcije i pokretala trgovinske ratove – poput Irana i Kine. Rusija je u tom smislu posebna priča, jer je ona, kao neprijatelj br. 1 SAD-a bila definirana još od strane prethodne – Obamine administracije, a ova Trumpova, što se odnosa s Moskvom tiče, samo je nastavila hod u istom smjeru, iako je sam Donald Trump najavljivao njihov zaokret i normalizaciju. Do toga, međutim, iz različitih razloga nije došlo (zašto je to tako, nije tema ovog članka) a teško je očekivati i da će u kratkoročnom razdoblju doći, tko god zasjeo na tron Bijele kuće u iduće 4 godine. U tom je smislu Rusija danas vjerojatno i najravnodušnija zemlja svijeta po pitanju predstojećih američkih izbora, odnosno njihovog pobjednika, jer i od jednog i od drugog ne očekuje ama baš ništa novog i pozitivnog.
S druge strane zanimljiva je i pozicija Turske, koja, iako formalna američka vojna saveznica i članica NATO-a godinama ima itekako složene odnose s SAD-om, pomalo slično kao i Rusija – još od doba Obamine administracije, pri čemu su se u vrijeme ove Trumpove pojavljivali samo povremeni i kratkotrajni bljeskovi i znakovi povjerenja i mogućeg zatopljenja odnosa. Međutim, neovisno o tome, Ankara posve sigurno ne želi pobjedu demokratskog kandidata Joe Bidena jer je njegova (demokratska) koncepcija ustroja svijeta, temeljena na neoliberalizmu i vrijednostima koje iz njega proizlaze (od kojih su neke i po mnoge druge u svijetu, a ne samo Turke, teško prihvatljive), posve suprotna koncepciji razvoja turskog društva, u velikoj mjeri prožetog provedenom neo-islamizacijom i odmakom od sekularizma iz pred-Erdoganovog doba. Gotovo mi je nemoguće zamisliti kako bi za istim stolom mogli sjediti i ugodno časkati turski čelnik Recep Tayyip Erdogan i eventualni predsjednik SAD-a Joe Biden. To su dva posve različita svijeta i pola, dvije suprostavljene osobnosti i ideologije, kao i pogledi na život općenito. S pragmatičnim Trumpom, uvijek spremnim na pregovore još od vremena kada se primarno bavio biznisom, lakše je sjesti i dogovarati se, bez obzira koliko je on bio tvrd, pa i neugodan pregovarač kada su ključni američki nacionalni interesi u pitanju.
Možemo, dakle, bez većih problema ili opasnosti za pogrešku kazati kako Trumpovu detronizaciju danas sa sigurnošću iščekuju tj. da za nju navijaju EU (naravno ne sva, već spomenute ključne članice i službeni Bruxelles u kojemu one politički dominiraju), Kina i Iran (da sada ne idemo preširoko u smislu latinsko-američkih zemalja gdje to isto sigurno žele i Venezuela i Kuba, kojoj je Trump vratio prethodno ukinute sankcije od strane Obamine administracije). S druge se strane najgrčevitije za Trumpovu pobjedu moli Izrael, svjestan, kako više nikada u budućnosti neće imati toliko sebi naklonjenu američku administraciju kao što je bila ova sadašnja. Za Trumpom će, ako bude poražen, sigurno plakati i Poljska i Mađarska.
Ovom bih se prigodom ipak još malo zadržao na Iranu. Ta je zemlja vjerojatno proživljavala najveće drame s Trumpom posljednje četiri godine. Osim što se Washington jednostrano povukao iz međunarodnog nuklearnog sporazuma s Teheranom, uveo mu je i nikad strože sankcije, prije svega protiv iranskog energetskog i financijskog sektora i na njihovo poštivanje primorao sve svoje saveznike i partnere diljem svijeta usprkos njihovom snažnom protivljenju. Poput EU, čak i Velike Britanije, koji su od ljeta 2015. i potpisivanja nuklearnog sporazuma s Iranom, pokrenuli intenzivnu gospodarsku i investicijsku suradnju s tom zemljom. Osim toga, Iran je proživljavao i prave drame u vojno-sigurnosnom smislu u vrijeme aktualne američke administracije. Dovoljno se prisjetiti otvorenih prijetnji njegovim sveopćim razaranjem ili razaranjem njegovih nuklearnih postrojenja, blokadom plovidbe iranskih tankera i čega sve ne, da bi sve skupa kulminiralo brutalnim ubojstvom iranskog generala Qassema Soleimanija pri njegovu dolasku u bagdadsku zračnu luku početkom siječnja ove godine, što je posve otvoreno učinila američka vojska uporabom svojih bespilotnih letjelica. Mnogi u svijetu zato taj čin nazivaju i aktom državnog terorizma, jer ne mogu se samo tako likvidirati državni dužnosnici ili službenici bilo koje zemlje i to još na teritoriju treće države (naravno, u praksi mogu, ali onda se to ne radi javnom uporabom službene vojske (jer je to kao objava rata), već zakulisnim obavještajnim operacijama i korištenjem „tuđih ruku“) .
A evo najnovijih vijesti iz Irana, koje se tiču predstojećih američkih izbora u kontekstu ove teme:
Prema današnjim navodima Reutersa, iranska nacionalna valuta rial jučer je porasla na maksimum u posljednjih 6 tjedana u odnosu na američki dolar, što je posljedica ubrizgavanja deviznih sredstava Središnje banke Islamske Republike u nadi za slabljenjem protuiranskih sankcija nakon moguće smjene vlasti u Washingtonu tj. pobjede Joe Bidena. Prema podacima web stranice Bonbbast.com dolar se jučer prodavao na neslužbenom tržištu po tečaju od oko 268 000 riala, u usporedbi s 281 000 u prošli petak.
Iranski mediji citiraju analitičare koji izjavljuju kako je rast domaće valute posljedica očekivanja pobjede Joe Bidena koji bi u tom slučaju mogao zauzeti „mekšu“ poziciju prema Teheranu u odnosu na onu Trumpovu, koja je snažno naštetila iranskom gospodarstvu. Iranska središnja banka 29. listopada priopćila je kako će u idućih 7 dana ubrizgavati na devizno tržište oko 70 milijuna dolara dnevno.
S druge strane ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif još je ljetos izjavio kako će iduća američka administracija, bez obzira tko pobijedio, morati kompenzirati štetu koju su SAD nanijele Iranu protuzakonitim sankcijama. „Za nas je važno da Washington promijeni svoj pristup prema Teheranu“, kazao je Zarif još u lipnju ove godine, na konferenciji „Mediteranski dijalog – 2020“ održanoj posredstvom video-linka.
Možemo zaključiti slijedeće: američki izbori, prošli i ovi, koji se održavaju za tri dana, pretvorili su se u globalni show broj 1, na razini najvećih sportskih spektakala, s otvorenim kladionicama pro i contra Trumpa i Bidena. Sve nas to uistinu podsjeća da je svijet već odavno postao „globalno selo“, s medijskom silom, koja u realnom vremenu informacijski i slikovno povezuje sve ljude svijeta. I u tome ne bi bilo ništa loše, kada se u pozadini spomenutog „showa“ s američkim izborima ne bi krile duboke i ozbiljne opasnosti koje prijete i po Sjedinjene Države i po svijet u cjelini. Sportsko i političko navijanje je dobro i normalno, ali euforija koja se oko toga stvara, potpuna polarizacija i javno izražavana mržnja prema suprotnom taboru u ovome je slučaju izrazito opasna. Jer ovdje se ne radi o finalu američkog nogometnog ili košarkaškog prvenstva, već o „utakmici“ koja u doslovnom smislu te riječi određuje sudbinu 300 milijuna Amerikanaca ali i milijardi ljudi čitavoga svijeta s obzirom na dominantni američki globalnim utjecaj. On se proteklih godina ubrzano topi i smanjuje, što i jest najveći uzrok unutar-američkih političkih i društvenih trenja, dubioza i nestabilnosti, a koje se onda prelijevaju i na ostatak svijeta zbog porušenog sustava međunarodnih norni i institucija uspostavljenih posljeratnim svjetskim poratkom.
