Apsurd ovoga amandmana je taj, da se obavještajnom vrhu zemlje daje rok (i to od 15 dana, kao da je to neki knjigovodstveni ured koji će iskalkulirati račune i pregledati statistiku) za očitovanje sa „da“ ili „ne“ oko jedne ovako složene i teško dokazive stvari). Jer obavještajne i sigurnosne službe nisu tvornica čiji djelatnici rade pod pritiskom dnevnih normi. Prikupljanje osjetljivih, obavještajnih informacija unutar neke operacije (ali i općenito) sustavan je i dugotrajan proces koji iziskuje korištenje širokog spektra „alata“ koji im stoje na raspolaganju
U američko-ruskim odnosima svako toliko pojavljuju se novi momenti, koji, ne samo što sprječavaju pokušaje dviju strana usmjerene prema smanjenju napetosti, već te napetosti sve više i produbljuju. Obično sve počinje objavama zvučnih i intrigantnih vijesti od strane američkih meinstream medija, više-manje bez dostave ikakvih relevantnih dokaza, nakon čega slijede ove ili one reakcije američkih političara ili institucija vlasti koje se u takvim slučajevima jednostavno moraju oglasiti i o tome odrediti. A tako je upravo i sada, s pojavom novog slučaja ili „afere“.
Naime, utjecajni i prodemokratski medij The New York Times prošloga je tjedna obajvio članak u kojemu se poziva na „osvjedočene izvore“, koji navode, kako je ruska vojna obavještajna služba predlagala nagrade borcima povezanim s talibanskim pokretom u Afganistanu za izvršenje napada na američke vojnike. Ali službene osobe iz SAD-a i Rusije takve informacije opovrgavaju i nazivaju ih glupošću i falsificiranjem.
Međutim, očito je kako nisu svi i pobornici službenih stavova, pa je tako, primjerice, američki senator iz redova Demokratske stranke Bob Menendez podnio amandman u Zakon o državnom vojnom proračunu, koji bi omogućio ni manje ni više nego uvođenje sankcija protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Te bi sankcije trebale biti uvedene u slučaju da direktor Nacionalne obavještajne službe SAD-a potvrdi rusko sudjelovanje u uroti s talibanima. Istraga bi trebala biti provedena za najviše 15 dana nakon dobivanja ove informacije. Sankcijama protiv Putina bili bi obuhvaćeni njegovi financijski aktivi koji bi bili zamrznuti, a predviđa se i zabrana suradnje s vojnim i obavještajnim sektorom Ruske Federacije, koja je ionako zabranjena već ranije usvojenim sankcijama. Apsurd ovoga amandmana (ali nije to stvar samo po pitanju samog amandmana, već puno više onih koji iza njega i svega sličnoga u američkom političkom establišmentu stoje) je taj, da se obavještajnom vrhu zemlje daje rok (i to od 15 dana, kao da je to neki knjigovodstveni ured koji će iskalkulirati račune i pregledati statistiku) za očitovanje sa „da“ ili „ne“ oko jedne ovako složene i teško dokazive stvari). Jer obavještajne i sigurnosne službe nisu tvornica čiji djelatnici rade pod pritiskom dnevnih normi. Prikupljanje osjetljivih, obavještajnih informacija unutar neke operacije (ali i općenito) sustavan je i dugotrajan proces koji iziskuje korištenje širokog spektra „alata“ koji im stoje na raspolaganju. I tu ne može biti govora o postavljanju rokova od 10, 15, 100 dana. Te službe djeluju danonoćno i sve operativno i sigurnosno zanimljive informacije promptno prosljeđuju prema za to nadležnim osobama ili tijelima. A da je američka obavještajna služba takve informacije, kojima sada barataju američki mediji znala ranije, sasvim bi sigurno i sama reagirala na za to propisani način, a to nikako ne bi činio jedan NYT ma koliko utjecajan bio. Ali pustimo sada to i pogledajmo najnoviju reakciju iz Bijele kuće na ovu intrigantnu temu, koja, ruku na srce, i nije ništa neobično čak i u slučaju da je istinita. Takve se stvari rade između interesno sukobljenih strana na nekom terenu od kada je svijeta i vijeka.
Tako je američki državni tajnik Mike Pompeo sinoć izajvio kako je jasno da radikalni talibanski pokret za svoje aktivnosti dobiva novac još od trenutka američke vojne intervencije u Afganistanu prije dva desetljeća. Taj je odgovor uslijedio na novinarski upit upravo po temi koju sam gore obrazložio. Pompeo je dalje kazao kako politički i državni vrh SAD-a svakodnevno dobiva informacije o ugrozama i opasnostima kojima su podvrgnuti američki vojnici u različitim dijelovima svijeta. Što se tiče konkretne vijesti iz NYT, Pompeo je kazao kako je ona izazvala nesuglasnost i u samoj Moskvi. Pritom je rekao kako se i SAD u nizu slučajeva suprostavljaju Rusiji, od Sirije do Libije.
Zanimljivo novinarsko pitanje američkom državnom tajniku bilo je, koliko je u sadašnjim uvjetima aktualan povratak Rusije u klub zemalja „Velike sedmorice“ (G7), o čemu je proteklih dana i tjedana govorio predsjednik SAD-a Donald Trump, koji će biti i domaćin sastanka čelnika tih zemalja u jesen ove godine. Pompeo je u svom odgovoru naglasio kako je predsjednik SAD-a onaj koji određuje poziciju zemlje po tom pitanju, ali isto tako i dodao, kako je „nama nužno razgovarati s Rusima“. Štoviše, ukazao je i na svoju želju za što češćim kontaktima te vrste, poglavito po problematici očuvanja režima zabrane širenja atomskog naoružanja.
I dok se unutarnja američka politika sve više razdire u iscrpljujućim međusobnim sukobima, pritom sve ćešće povlačeći i potpuno šizofrene poteze (poglavito u kontekstu masovnih uličnih prosvijeda na ulicama američkih gradova i zahuktale predizborne kampanje u kojoj se ne biraju sredstva za ocrnjivanje suprotne strane), u takvom nezdravom ozračju i njezina vanjska politika postaje posve nepredvidljiva što je vrlo opasno. Iz tog razloga Rusija se sve više pokušava distancirati od iracionalnih unutar-američkih „igara“ i djelovati potpuno samostalno u određivanju vlastite politike sukladno svojim nacionalnim interesima. O tome najbolje svjedoči i netom završeni ruski referendum o ustavnim promjenama, preciznije o dugoročnoj budućnosti te zemlje, jer o tome se upravo i radi. Veliki uspjeh referenduma nesumnjivo je novi snažni adut za nastavak politike ruskog predsjednika Vladimir Putina, koji će se, vjerojatno, nakon ove najnovije pobjede (on je bio i inicijator referenduma) samo grohotom nasmijati na najave iz SAD-a o mogućem uvođenju sankcija i protiv njega osobno.
A da je to upravo tako, svjedoče i riječi njegovog glasnogovornika Dmitrya Peskova na temu spomenutih sankcija i ruske „urote“ s afganistanskim talibanima. On je samo kratko kazao, kako su događaji koji se sada odvijaju u Washingtonu „teško objašnjivi“. Time je, vjerojatno, sve i rekao. Rusija ostavlja samim Amerikancima pravo i šansu da se sami pobrinu za svoje probleme, a to isto želi i za sebe, tj. da joj se nitko izvana ne upliće u njezine unutarnje stvari. Moskva će, naravno, uvijek ostati spremna za nastavak dijaloga i suradnju s SAD-om, kao najjačom svjetskom silom, ali to je već dijalog posve drugačijega karaktera negoli je bio u nekim, još ne tako davnim vremenima, kada se dobro znalo tko u svijetu „vedri i oblači“ i koga se mora bespogovorno slušati.
