Z. Meter: Trumpova kandidatura za izbore; EU kaotična vanjska politika, „soliranje“ Berlina i Pariza

U posljednje vrijeme bivši američki predsjednik Donald Trump intenzivirao je svoje javne nastupe, većinom na skupovima Republikanske stranke, a onda i kroz osobne intervjue. Osim što u njima sve oštrije kritizira američke demokrate i administraciju Joe Bidena, jučer je najavio i svoju predizbornu kandidaturu za mjesto prvog čovjeka SAD-a. Ali krenimo redom:

Potezi administracije američkog predsjednika Joea Bidena dovest će do toga da će zemlja izgubiti neovisnost o opskrbi energijom iz drugih zemalja u roku od dva tjedna, izjavio je bivši američki predsjednik u subotu na skupu na Floridi, koji su emitirale lokalne televizije, a prenio je Eadaily. Trump je napomenuo kako pod njegovim vodstvom Sjedinjene Države nisu ovisile o opskrbi ugljikovodicima i s tim u svezi kazao kako „nismo trebali Bliski Istok, nismo trebali Rusiju, nismo trebali nikoga”.

“Za dva tjedna više nećete biti energetski neovisni. Prestaju (Bidenova administracija) davati u zakup (savezne zemlje za razvoj naftnih i plinskih polja), zaustavljaju bušenja. Žele se prebaciti na vjetroturbine”, izjavio je bivši američki predsjednik, izrazivši uvjerenje kako će od toga imati koristi Njemačka i Kina, gdje se takve turbine i proizvode.

Podsjećam kako je administracija predsjednika Joea Bidena u siječnju, odmah po preuzimanju dužnosti, uvela moratorij na zakup saveznih zemalja za razvoj naftnih i plinskih polja. U lipnju je on suspendiran od strane suda na zahtjev republikanaca.

Ali Trump tu nije stao s kritikama. Kazao je kako bi njegova administracija mogla zaustaviti izgradnju ruskog plinovoda Sjeverni tok 2,  a kritizirao je i odluku predsjednika Bidena s početka godine da obustavi izgradnju američko-kanadskog naftovoda Keystone XL, čemu se nakon Bidenove odluke oštro usprotivio čak i kanadski premijer Justin Trudeau (i sam, naravno, kako to sada na Zapadu često biva, veliki borac za zaštitu okoliša). Trudeao je smatrao da su uloženi veliki novci od strane kanadski tvrtki i da projekt ne treba zaustavljati. Kada su interesi krupnog kapitala u pitanju „zeleno“, prema potrebi, vrlo lako „pocrni“

Trump je nastavio sa svojim kritikama. “I kažu da Trump nije bio dovoljno oštar prema Rusiji. Je li to istina? Zaustavio sam njihov plinovod. Plinovod je bio najvažniji izvor prihoda za Rusiju. I ja sam to zaustavio. I ovaj mu je momak (Biden) odmah dao zeleno svjetlo. I zapravo, imao sam i još uvijek imam (usprkos tome) vrlo, vrlo dobar odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ali to je dobro, nije loše“, izjavio je bivši predsjednik SAD-a za Fox News tijekom skupa u Sarasoti, na Floridi. Pritom je optužio demokrate za širenje dezinformacija o tome kako je za vrijeme njegove vladavine bio pretjerano “prijateljski raspoložen prema Rusiji”. Na istom skupu Trump je kritizirao slabost Bidenove administracije po pitanju Rusije, Kine i Irana.




Početkom srpnja, uoči skupa na Floridi, Trump je otputovao do teksaške granice s Meksikom kako bi dokazao neučinkovitost granične politike sadašnje administracije. Na istom je mjestu izjavio kako Sjedinjene Države očekuje budućnost “banana republike”, a također je najavio konačnu odluku o svom ponovnom sudjelovanju na predstojećim predsjedničkim izborima, koji će se održati 2024. godine. Kazao je kako daljnju sudbinu njegove predizborne kampanje ne formira njegova osobna želja, već potrebe zemlje. Istodobno ne priznaje postojanje “poštenih i otvorenih” izbora u Sjedinjenim Državama.

Američki establishment zarobljen u labirintu obmana





Dakle, unutarnjopolitička borba u SAD-u ponovo se zahuktava i ništa nije konačno riješeno kako su to pojedini mediji i analitičari mislili nakon početne euforije i oštrih poteza Bidenove administracije prema svojim neistomišljenicima iz suprotnog tabora nakon poznatih događaja ispred zgrade Kongresa početkom siječnja ove godine. SAD ostaju, kao i ranije, duboko podijeljeno društvo i u ideološkom i u socijalnom smislu, s brojnim problemima vezanim uz rasnu problematiku i ljudska prava.

Trumpovo intenziviranje javnih nastupa nije slučajno: iduće godine, kada će biti polovica mandata predsjednika Bidena, održavaju se izbori za Kongres koji su od vrlo velike važnosti za daljnji rad aktualne administracije, a popularnost Trumpa tj. broj njegovih pobornika i dalje je vrlo visok. Čini se kako, barem za sada, republikanci, osim Trumpa i nemaju drugu opciju za predsjedničku utrku. Naravno, o tome je još prerano govoriti, ali je činjenica kako je glavna zvijezda na njihovim skupovima diljem zemlje još uvijek Donald Trump. Njegova popularnost ovisit će i o (ne)uspjesima Bidenove administarcije na gospodarskom planu. Vanjska politika uvijek je bila  i ostala drugorazredno pitanje, a „rusko strašilo“ za Amerikance samo najučinkovitija poluga za unutarnja politička razračunavanja. Upravo zato Trump kritizira Bidenove kontakte s Putinom (ne zbog toga što je on intimno protiv njih, jer to sigurno nije – uostalom to je i sam pokušavao), već zato da mu vrati „milo za drago“ – na isti način kako su to njemu činili i „saplitali noge“ demokrati i Biden osobno.

Kako sam već ranije u nizu svojih analiza kazao, američki establishment upao je u „rusku stupicu“ koju je sam postavio i iz koje više ne zna pronaći izlaz. I Biden, i Trump prije njega, kao i brojni visoki službenici iz sfere američkih vojnih i obavještajnih poslova i diplomacije itekako su svjesni kako se bez Rusije danas ne može rješavati niti jedno goruće pitanje u svijetu i da su kontakti i suradnja po pitanjima od zajedničkog interesa jednostavno nužni. Međutim problem je u tome što se u labirintu obmana političkog i medijskog karaktera svima njima postalo nemoguće snalaziti ili, preciznije – na sebe nitko ne želi preuzimati rizik razgovora s Moskvom jer će to odmah iskoristiti politički protivnici i de facto ih proglasili domaćim izdajnicima, Putinovim slugama i čime sve ne.

Biden je to prije cca dva tjedna pokušao u Ženevi osobnim sastankom s Vladimirom Putinom. On je, dakako, po tom pitanju bio u puno povoljnijem početnom položaju od Trumpa s obzirom na demokratsku kontrolu američkih mainstream medija (Trumpa su zbog toga doslovno razapinjali). Međutim, nisu niti svi u demokratskim redovima po pitanju kontakata s Putinom posve suglasni i otpora politici kakve takve snošljivosti u odnosima dviju vojnih velesila itekako ima, prije svega u Kongresu.




Drugim riječima, itekako postoji mogućnost (ili opasnost s obzirom na intenziviranje riskantnih vojnih „igara“ i vježbi između dviju strana koje vrlo lako mogu rezultirati ozbiljnim incidentom kakav se umalo dogodio prošli tjedan u Crnom moru, u vodama Krima, s britanskim razaračem Defender (o čemu smo jučer objavili veliku analizu koju možete pročitati ovdje), da i Biden, poput Trumpa nakon summita s Putinom u Helsinkiju u lipnju 2018. g., bude primoran reterirati i nastaviti s oštrom proturuskom politikom u svim smjerovima. Međutim, nakon toga povratka za Bidena više nema. Ili bi morao izvojevati konačnu pobjedu nad Putinom (a otvorio je oba fronta odjednom – i s Rusijom i s Kinom) ili bi vjerojatno krenuo Trumpovim stopama tj. izgubio iduće izbore (ma tko od demokrata na njima bio kandidat). Jer slabost i neuspjeh izbori ne honoriraju.

A kako se Rusiju ne može pacificirati vojno, a niti sankcijski (barem ne kratkoročno – što bi establishmentu bilo potrebno – i o čemu svjedoči činjenica da je Rusija izložena oštrim Zapadnim sankcijama još od 2014. godine pa nikakvog pomaka nema, štoviše, Moskva je, kao protuodgovor, još više zaoštrila retoriku i okrenula se Pekingu), vidljiva je sva dubioza problema s kojim se u tom smislu već godinama susreće Washington.

Dubioze Europske unije

I dobro je po Bidena dok mu još podilaze ključne europske silnice odnosno vrh EU. Ali svoje odnose s Rusijom, po uzoru na Bidena, sve više žele samostalno promicati i Njemačka i Francuska. Nakon nedavnog neuspjeha inicijative Angele Merkel (koju je podržao francuski predsjednik Emmanuel Macron) da na idući summit EU bude pozvan i ruski čelnik Vladimir Putin (čemu se uglavnom usprotivilo „istočno krilo“ EU predvođeno Poljskom i baltičkim državama bivšeg SSSR-a), Angela Merkel očito ne odustaje. Ona je prije nekoliko dana jasno ponovila kako je Europi nužno uključiti Rusiju u dijalog „jer se samo pregovorima rješavaju problemi“.

EU je na nedavnim summitima G7 i NATO saveza Bidenu predala pravo da ju predvodi u vanjskoj politici, prije svega prema Rusiji i Kini, i time de facto odustala od uloge jednog od ključnih međunarodnih igrača koje mogu imati važan utjecaj. Međutim, čini se kako Njemačka i Francuska na tako nešto ne žele olako pristati. Zar da Biden odlučuje i o njihovim odnosima s Kinom, pitaju se tamo mnogi?

O tome svjedoči i jučerašnji posjet Angele Merkel Velikoj Britaniji gdje ona želi formirati snažne bilateralne odnose s Londonom (ne vodeći više previše brigu o EU problemima s tom zemljom nakon Brexita poput ribarstva ili položaja Sjeverne Irske koji se Njemačke, objektivno, vrlo malo tiču), kao i istodobni sastanak Emmanuela Macrona i Vladimira Putina s ciljem rješavanja europsko-ruskih problema od zajedničkog interesa.

Drugim riječima, zbog ovakvog stanja, u kojima ključne članice EU ne mogu profilirati svoje vanjskopolitičke interese zbog tzv. mladih članica Unije, ali i zbog nedovoljno promišljenih stavova čelnih osoba Bruxellesa, EU može imati još većih unutarnjih problema (predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen na nedavnom je summitu vrlo oštro kritizirala Rusiju tražeći i uvođenje novih sankcija) ne samo po pitanju određivanja svoje vanjske politike (što je već godinama limitirano nužnošću postizanja konsenzusa svih  zemalja članica koje je nemoguće postići po ključnim pitanjima zbog različitih interesa), već i svoje budućnosti općenito.

Još je Trump, u vrijeme svog predsjedanja, govorio o problemima koje po američke izvoznike u Europu predstavlja EU sa svojim barijerama, a taj je problem sada uspješno „neutralizirao“ upravo Biden stavljajući tu istu EU „pod svoje jasle“. S druge strane Rusija opetovano izjavljuje kako je uvijek spremna razgovarati s onim članicama EU koje su za takvu suradnju zainteresirane, a ostale neka rade po svomu. Bruxelles će nakon svega ovoga itekako imati o čemu razmišljati.

A koliko su njegovi čelnici konfuzni i nemušti, i koliko lutaju „između čekića i nakovnja“ svjedoče i nedavne riječi čelnika EU za vanjske i sigurnosne poslove Josepa Borrella na svom tvitu, kada je, uz opetovane kritike Rusije, kazao slijedeće:

„Htjeli vi to ili ne, Rusija je veliki igrač na globalnoj sceni i povećala je svoju političku prisutnost u mnogim dijelovima svijeta, uključujući zemlje u kojima su u pitanju interesi EU: Libija, Afganistan, Nagorno-Karabah i Sirija dobri su primjeri. Također mislim i na JCPOA za Iran, sudionik kojeg je Rusija i koji moramo vratiti u nužni okvir. Postoje i globalni problemi, za čije je rješenje u našem interesu uključiti Rusiju, jer će ne rješavanje tih problema utjecati na sve nas.”

Nakon svega ovog zaključak o politici EU i njenoj budućnosti izvedite sami pa možda shvatite zašto Berlin i Pariz sve više „soliraju“ a da ih Biden u tome previše niti ne sprječava, poput onog po pitanju Sjevernog toka 2.

Komentari

komentar

You may also like