Z. Meter: Turska (opet) izigrala Francusku i Njemačku u Libiji

Egipat reagirao otvaranjem vojne baze

Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi 3. srpnja otvorio je novu egipatsku vojnu bazu na Sredozemnom moru, 255 km zapadno od Aleksandrije, u blizini granice s Libijom. Simbolika s datumom otvaranja i više je nego velika, kao i naziv samog vojnog objekta „Baza 3. srpnja”.

Naime, na taj dan 2013. godine egipatska vojska na čelu s njenim tadašnjim maršalom, sadašnjim predsjednikom Abdel Fatahom al-Sisijem, svrgnula je zakonito izabranog (na predsjedničkim izborima održanim nedugo nakon „arapske revolucije“ u Kairu i svrgavanja dugogodišnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka) i sada već pokojnog predsjednika Mohammada Morsija čiji je glavni „grijeh“ bio što se nalazio na čelu tada u Egiptu još zakonite i utjecajne panislamske organizacije „Muslimanska braća“.

Dakle, datum otvaranja i naziv vojne baze jasno odašilju poruku kako toj islamističkoj organizaciji (koja je u međuvremenu, nakon dolaska na čelo Egipta sadašnjeg predsjednika Al-Sisija, koji je to postao također na predsjedničkim izborima nedugo nakon svrgavanja Morsija, zabranjena i proglašena terorističkom) i svim glavnim egipatskim protivnicima koji ju podupiru, prije svih Turskoj i Kataru. Ta se poruka, naravno, odnosi na njihovu umiješanost u egiptu susjednu Libiju u kojoj te države podupiru suprotne političke a time i vojne snage koje se na libijskom terenu bore u već čitavo jedno desetljeće dugom građanskom ratu. Građanskom samo uvjetno, jer se iza njega kriju snažne međunarodne silnice i interesi.

Nedavni neuspjeh suprotstavljenih strana i njihovih vanjskih sponzora na pregovorima u Ženevi od 28. lipnja do 2. srpnja to najbolje i potvrđuje. On je, zapravo, pružio izvrsnu priliku Egiptu da otvaranjem vojne baze (koja je već dugo planirana ali je u ime Zapadnih nastojanja za rješenjem libijskog pitanja na po sebe prihvatljiv način Kairo s tim potezom odugovlačio), ne želeći davati alibi Ankari za ostanak njezinih vojnih instruktora i turskoj odanih proxy snaga u Tripoliju i dijelovima zemlje koje on nadzire. Drugim riječima Kairo je izrazio spremnost za nastavak sukoba u Libiji u trenutku kada su međunarodni igrači pokazali slabost u njegovu rješavanju. Evo o čemu se radi:

Znakovito je da su na svečanost otvaranja vojne baze stigli predsjednik predsjedničkog vijeća Libije Mohammad al-Manfi i prijestolonasljednik Abu Dhabija i de facto čelnik UAE Mohammad bin Zayed Al Nahyan. Svi oni, naravno uz Egipat, na libijskom terenu podupiru feldmaršala Khalifu Haftara koji predvodi Libijsku nacionalnu vojsku – LNA iza koje stoji istok zemlje, i koji nikada nije uspio zauzeti glavno uporište svojih protivnika – Tripoli. Kada je tome bio blizu uslijedila je turska vojna intervencija kroz slanje žurne vojne pomoći snagama tadašnjeg premijera Vlade nacionalnog spasa Fayaza al-Sarraya, kojoj su pomagali i Italija i Alžir (potonji je u međuvremenu nakon početnih konferencija u Ženevi i postignutih dogovora bio primoran napustiti dužnost i formirana je nova vlada pod međunarodnim pokroviteljstvom koja je trebala voditi u smjeru postizanja političkog rješenja libijskog „gordijskog čvora“)




O samoj vojnoj bazi:

Radi se o kombiniranoj vojnoj bazi koja uključuje kilometar dugo morsko pristanište kao i zrakoplovnu stazu s kontrolnim tornjevima, operacijskim salama, vježbaonicama i brojnim drugim sadržajima. Troškovi izgradnje baze nisu objavljeni, ali se procjenjuju na desetke i stotine milijuna dolara. Prigodom njezinog otvaranja egipatska je vojska tamo izvela vojnu vježbu uz sudjelovanje jurišnih helikoptera i lovaca, kao i nekoliko nedavno nabavljenih ratnih brodova, uključujući dvije fregate Bergamini, korvetu Gowind, podmornicu tipa 209, kao i čuveni nosač helikoptera Mistral kojeg je od francuskih brodograditelja svojedobno bilo naručilo rusko Ministarstvo obrane (dva komada) ali je njihovu isporuku Francuska pod pritiskom SAD-a bila primorana obustaviti nakon snažnog američkog pritiska zbog tadašnje kulminacije ukrajinske krize. Zbog toga je prijetilo izbijanje velikog skandala i moguće rusko pokretanje tužbe protiv Francuske ali je relativno brzo sve bilo riješeno isplaćivanjem francuskih kompenzacija Rusiji, dok su Mistrali prodani egipatskoj vojsci uz blagoslov Pariza i Moskve.





Znakovito je da se na spomenutoj vojnoj vježbi, kojoj je nazočio i egipatski predsjednik i njegovi uvaženi gosti, uvježbavala operacija iskrcavanja čija je svrha bila brza pružanje pomoći snagama Khalife Haftara.

Mirovni proces koji je pokrenula EU upao u krizu

Status quo koji je u međuvremenu u Libiji nastao tj. stanje prema kojemu niti jedan od sukobljenih strana ne može osigurati pobjedu bio je i oslonac za njihovo sudjelovanje u mirovnom procesu kojeg je pokrenula Europska unija, koju su predstavljale Njemačka i Francuska. Kao jedan od uvjeta Pariz je iznio povlačenje svih stranih postrojbi iz Libije, poglavito plaćenika, što još uvijek nije učinjeno.

Kairo je, međutim, pokazao određenu spremnost da prihvati prijedlog Europske unije, a od travnja ove godine to je posebno uočljivo u konzultacijama, kako na službenoj, tako i na neslužbenoj razini (uključujući šefova obavještajnih službi Egipta i Turske koji su se sastajali kako u Libiji tako i u Maroku).




Međutim, ovaj dijalog nije doveo do pozitivnih pomaka, jer su proturski izaslanici na nedavnim razgovorima u Ženevi pokušali torpedirati pokušaj provođenja mirovnog procesa pod pokroviteljstvom Europske unije.

Naime libijski ogranak “Muslimanske braće” predložilo je “odgodu” općih izbora zakazanih za 24. prosinca, sugerirajući preliminarni “ustavni referendum”. Ponudili su proširenje ovlasti trenutne privremene vlade, čemu su se oštro usprotivili ostali Libijci koji su sudjelovali sastanku, rekavši da će, ako ovaj prijedlog bude usvojen, oni sastanak napustiti.

Znakovito je da, prema alžirskim izvorima, poticatelj ovog prijedloga bio Muad Manfukh, islamistički delegat iz Stranke pravde i razvoja (PJD), političkog krila „Muslimanske braće“ u Libiji, koje uživa široku potporu Ankare.

Zauzvrat, protivnici islamista u osobi delegata Saida Yaakubija i Ahmeda Sherkessija optužili su protivnike izbora da “teže za neograničenim proširenjem privremene moći koja izražava njihove interese”.

I general Khalifa Haftar je na dan otvaranja egipatske vojne baze dao oštar odgovor kazavši kako će, ako ideja izbora ne uspije, “ponovno osloboditi Tripoli”.

Ankara „torpedirala“ višemjesečne napore Berlina i Pariza

Drugim riječima, Turska je vješto torpedirala višemjesečne napore njenog rivala EU (prije svega Berlina i Pariza) po pitanju Libije. Jasno je i zašto. Ankara nije zainteresirana za spomenute libijske izbore, jer će oni, prema trenutačnom odnosu snaga u toj zemlji značiti slabljenje njezinih pozicija. Tursko političko vodstvo pravilno procjenjuje stanje i dobro shvaća kako proturske stranke političku pobjedu na izborima s kakvom takvom sigurnošću mogu osigurati jedino u Misrati, gradu smještenom oko 190 kilometara istočno od Tripolija, i da samim tim neće imati presudan utjecaj na političku sudbinu zemlje.

Iz tog razloga proturske snage se i nisu povukle u sklopu spomenutog zahtjeva Pariza, što je zapravo i ponukalo egipatski državni vrh na otvaranje vojne baze i odašiljanje jasnih poruka koje je u svojoj spomenutoj rečenici formulirao libijski general Haftar. Naravno, iza Egipta aktivno stoje UAE, kao glavni financijer u smjeru potpore Haftarovim snagama, a nije nebitna i ruska potpora.

Ovdje je vrlo zanimljivo ukazati na alžirske izvore koji ukazuju kako su na posljednjim konzultacijama šefovi egipatske i turske obavještajne službe raspravljali kako „na lijepi način“ odigrati predstavu bez europskih tutora s ciljem potiskivanja nepotrebnih konkurenata iz EU. Drugim riječima, cilj je na libijskom tlu posložiti stvari na način da bi i same lakše podijelile plijen. Misle, što će njima, u muslimanskom svijetu, neki europski posrednici ako sve mogu dogovoriti sami.

Zbog toga egipatsko otvaranje vojne baze koje je odgođeno zbog interesa EU i vjere Kaira da će EU uspjeti riješiti sukob na po sve strane zadovoljavajući način – možda najviše predstavlja poruku Kaira da je skeptičan u pogledu mirovnih nastojanja Pariza i Berlina i da ona u najboljem slučaju mogu rezultirati samo nastavkom pat-pozicije koja nije ništa drugo doli paraliza Libije kao države što generira nestabilnost koja Egiptu nikako ne odgovara s obzirom na dugu granicu koju s njom dijeli na zapadu.

Imaju li Ankara i Kairo, u slučaju da sami krenu dijeliti „libijski kolač“ dovoljno snage za tako nešto – ne vojne, već političke (i interesi europskih silnica tamo su i više nego veliki, naravno, prije svega u odnosu na golema naftna bogatstva) s obzirom na duboku razinu međusobnog nepovjerenja nagomilanog tijekom gotovo cijelog jednog desetljeća nakon Al-Sisijevog svrgavanja velikog Erdoganovog prijatelja Morsija ostaje za vidjeti. Činjenica je, međutim, da je Erdogan posljednjih mjeseci odašiljao pozitivne signale prema Kairu koji su ukazivali na želju Ankare za normalizacijom odnosa dviju velikih muslimanskih država, pri čemu Turska na Egipat još uvijek dovoljno zainteresirano gleda i s pozicije  duge zajedničke povijesti u okviru Osmanskog carstva. Naravno, ne više da ga pokori (to je nemoguće, dvije su zemlje podjednake veličine i velike vojne snage), već u smislu da zajednički mogu postizati puno više u ostvarenju svojih političkih ciljeva nego kada su „na ratnoj nozi“. Ako bi u tome uspjeli politika europskih „mirotvoraca“ ne samo po pitanju Libije bila bi nedvojbeno znatno otežana.

Blinken kori Egipat zbog suradnje s Rusijom

Nedavno je američki državni tajnik Antony Blinken kritizirao egipatske državnike s dva aspekta: zbog njihove želje za kupnjom suvremenog ruskog naoružanja, prije svega zrakoplova Su-35; i drugo, zbog „manjkavosti demokracije“ ili, preneseno na jezik tamošnjega terena – pretjeranog progona simpatizera u Egiptu zabranjene i proglašene terorističkom – panislamske organizacije „Muslimanska braća“.

Kairo, naravno, ne može koketirati s nekim koga je zakonski proglasio teroristima i na tome testirati svoju demokratičnost ma što Washington govorio. O ovoj temi možda više nekom drugom prigodom, a sada se osvrnimo na egipatsko-rusku vojnu suradnju koja ima dugu povijest.

Ona datira još iz doba SSSR-a, a Egipat je bio prva zemlja arapskoga svijeta koja je kupovala oružje od tadašnjeg glavnog američkog globalnog protivnika.

U razdoblju 1956.-1973. Egipat je bio vodeći kupac sovjetskog naoružanja na Bliskom Istoku, čija je vrijednost iznosila oko 3 milijarde dolara. Broj sovjetskih vojnih stručnjaka u Egiptu iznosio je čak 20 tisuća.

Sredinom sedamdesetih počelo je razdoblje smanjivanja sovjetsko-egipatskih političkih i vojnih kontakata, da bi 1976. Egipat jednostrano otkazao bilateralni Ugovor o prijateljstvu i suradnji. Predsjednik Sadat se 1978. godine, nakon zaključenja sporazuma iz Camp Davida s Izraelom, obvezao prestati kupovati sovjetsko oružje i preći na ono američko, a sve su veze sa SSSR-om praktički uništene.

Godine 1981. izabran je novi predsjednik Mubarak, koji je trasirao put prema postupnoj normalizaciji odnosa sa SSSR-om. U srpnju 1995. dogodio se prvi posjet, tada već samo ruske (SSSR se u međuvremenu raspao) vojne delegacije Egiptu, da bi dvije godine kasnije bio potpisan ugovor o kupnji 34 tenka T-80U i 20 vojno-transportnih helikoptera Mi-17-1V i nekoliko Mi-172. Rusija je 1998. – 2000. isporučila Egiptu seriju raketnih sustava protuzračne obrane Volga-3, rakete za sustav protuzračne obrane Kvadrat, kao i radare za rano upozoravanje Oborona-14 i još neke tipove radara.

U razdoblju 2000. – 2003. ruski su stručnjaci modernizirali 50 egipatskih sustava protuzračne obrane S-125 Pechora (ugovor vrijedan 150 milijuna dolara), da bi se 2005. g. potpisao ugovor za opskrbu protuzračnim raketnim sustavima protuzračne obrane Tor-M1, protuzračne obrane Buk-M1-2 i ZSU-23-4 Shilka, kao i prijenosnim protuzrakoplovnim sustavima “Igla”.

Zanimljivo je kako Amerikanci niti tada nisu blagonaklono gledali na rusko-egipatske akvizicije pa je tako zbog njihovog pritiska neispunjen ostao sporazum iz 2006. o egipatskoj kupnji ruskih lovaca MiG-29SE, vrijedan 1,5 milijardi dolara. U 2007. potpisan je ugovor o isporuci protuzračnih samohodnih topova ZSU-23-4-M4 Shilka-Strelets.

Dvije godine kasnije – 2009., u Kairu je tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev potpisao Sporazum o strateškom partnerstvu između Rusije i Egipta, koji uključuje i razvoj vojno-tehničke suradnje. 2013. godine u Kairu se održao prvi rusko-egipatski sastanak u formatu “dva plus dva” ministara obrane i vanjskih poslova Rusije i Egipta. Sudionici su se složili proširiti suradnju između zračnih i pomorskih snaga dviju zemalja.

Tijekom pregovora dogovoreni su ugovori vrijedni više od 3 milijarde dolara za opskrbu do 24 lovca MiG-29M / M2, 12 udarnih helikoptera Mi-35M, pokretni obalni raketni sustav K300P Bastion, raketni sustav protuzračne obrane Tor-2ME, oružje i streljivo. Za egipatsku stranu ti su sporazumi bili od posebne važnosti u svjetlu obustave američke opskrbe oružjem u srpnju 2013. zbog uklanjanja predsjednika Morsija s vlasti.

Godine 2017. Rusija je pobijedila na natječaju za isporuku morske inačice helikoptera Ka-52K u Egipat za nosače helikoptera klase Mistral, prvotno namijenjene ruskoj mornarici. 2018. godine šefovi dviju država – Putin i Al-Sisi – potpisali su Ugovor o sveobuhvatnom partnerstvu i strateškoj suradnji, koji je Rusija ratificirala u kolovozu 2019. U razdoblju listopad-studeni 2019. prvi put se održala zajednička vježba protuzračne obrane Arrow of Friendship-2019.

Egipatski vojni vrh iskazuje interes za nabavu zrakoplova MiG-29, Su-35 i Il-76, helikoptera Mi-28, Mi-35 i Ka-52K, obalnih raketnih protubrodskih sustava (“Bal-E”), protutenkovskih raketnih sustava “Kornet-Ml” i “Metis-EM”, kao i modernih sustava protuzračne obrane „Antey-2500″,
SAM “Buk-M2E” i “Tor-M2E”.

Možemo zaključiti da i sada, kao i u vrijeme hladnog rata iz prošlog stoljeća, globalna geopolitika i interesi SAD-a prilično negativno utječu na razvoj rusko-egipatske vojne suradnje. Međutim ona bi prije ili kasnije uvijek pronalazila svoj put i to čini i sada, iako možda ne u onolikom obujmu koliko bi dvije strane to željele i mogle. Kairu suradnja s Moskvom daje veći politički manevarski prostor i težinu u ostvarivanju svojih nacionalnih interesa u pregovorima s Washingtonom. SAD sigurno ne žele doći u situaciju da od Egipta, kao važnog bliskoistočnog partnera. stvore američkog neprijatelja. Pri tom itekako moraju voditi brigu i o interesima Izraela za kojeg je suradnja s Egiptom od Camp Davida do danas ostalo jedno od najvažnijih vanjskopolitičkih dostignuća te mu je i dalje od životne važnosti.

Komentari

komentar

You may also like