Foto: en.wikipedia.org
I dok Turska posljednjih godina i mjeseci ima velikih problema u svojim odnosima s Europskom unijom, prije svega Francuskom, Grčkom i Ciprom, ali i sa Sjedinjenim Državama, njezini odnosi s Velikom Britanijom svo to vrijeme uopće nisu trpjeli značajnije testiranje međusobne snošljivosti ili prolazili kroz bilo kakvu, spomena vrijednu zaoštreniju fazu. To s jedne strane govori o unutarnjem nejedinstvu samoga Zapada, čije ključne zemlje nerijetko o pojedinim bitnim pitanjima i geografskim prostorima projiciranja svojih interesa imaju posve različite poglede i stavove, dok s druge strane govori o pragmatičnoj politici same Ankare, koja, poput dosadašnje Trumpove poltike po pitanju SAD-a, nastoji provoditi samostalnu tursku vanjsku politiku – nazvat ću je kolokvijalno „Turkey First“ – uporno pokušavajući graditi bilateralne odnose sa svim ključnim globalnim igračima – ukoliko je to moguće. Tako smo i svjedočili „čudnim“ turskim „akrobacijama“ kroz uspostavu suradnje s Rusijom (po obje zemlje ona je itekako logična), pa i Kinom, a onda i nizom drugih, globalno puno manje važnim zemaljama, ali regionalno bitnim – od Afrike preko Bliskog do Srednjeg istoka, sve do daleke Latinske Amerike.
Pa iako mnogi smatraju kako zbližavanje Ankare i Londona (navodno bi se u skoro vrijeme mogao postići i bilateralni britansko-turski sporazum o međusobnim trgovinskim odnosima) predstavlja tek korak do novog čvršćeg povezivanja Ankare i Washingtona – to nikako nije tako. Jer bez obzira tko će biti na čelu SAD-a od iduće godine (a bit će gotovo sigurno Joe Biden, koji prema Turskoj odnosno njenom predsjedniku Erdoganu, prije svega, ima blago rečeno vrlo velikih zamjerki), Ankara neće odustati od svojih ključnih zahtjeva prema SAD-u koji i uvjetuju stabilizaciju opasno poremećenih odnosa dviju velikih vojnih saveznika unutar NATO-a. Radi se prije svega o turskom inzistiranju na deportaciji iz SAD-a turskog disidenta Fethullaha Gulena kojeg Ankara, skupa s njegovom organizacijom FETO optužuje za terorističke aktivnosti i organiziranje neuspjelog vojnog puča protiv Erdogana u srpnju 2016. godine, a onda i odustajanje SAD-a od suradnje s onim krilom kurdskih oružanih postrojbi u Siriji koje Ankara smatra terorističkim organizacijama, usko povezanim sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana. Tu je još i pitanje operativnog razmještaja ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf koje je Ankara kupila i testirala usprkos oštrom protivljenju Washingtona i njegovih europskih saveznika u NATO-u. To nikako nisu jednostavna pitanja, iako se mnogima na prvi pogled takvima mogu činiti. Jer, npr, američko odustajanje od sirijskih Kurda koji ne pašu Ankari (a upravo ti „teroristički Kurdi“ čine okosnicu proameričkog kurdsko-arapskog saveza u toj zemlji poznatog i kao SDF preko kojeg Washington još jedino na terenu može utjecati na zbivanja u Siriji – i to samo na njenom istoku), značilo bi i potpuni gubitak bilo kakvog utjecaja Washingtona na budući sigurnosni i politički tijek zbivanja (i ozbiljne međunarodne pregovore koji će prije ili kasnije uslijediti po pitanju Sirije), a njegovo bi mjesto u potpunosti zauzela Turska. A američko-turski interesi, niti u toj zemlji niti na Bliskom istoku, blago rečeno nisu kompatibilni, pri čemu je teško vjerovati da će barem u srednjoročnom razdoblju oni to i postati. Jer Washington se u svojoj bliskoistočnoj strategiji trenutačno primarno oslanja na Izrael i Saudijsku Arabiju – sadašnje zaklete turske neprijatelje u eri Recepa Tayyipa Erdogana.
Hoće li Erdogan, možda, pritisnut velikim gospodarskim problemima i padom lire reterirati i poboljšati odnose sa SAD-om na štetu turskih nacionalnih interesa nisam baš siguran. To Erdoganu ne sliči, niti za to sada uopće ima prijeke potrebe. Naprotiv!
A jedan od mogućih novih saveznika koji mu itekako može biti od koristi (i u praktičnom smislu i u smislu političkog imidža – doma i u svijetu) je i tradicionalno pragmatična Velika Britanija, sa svojim uvijek specifičnim vanjskopolitičkim interesima, ma koliko god oni bili obligatorno primarno vezani uz one američke.
Za kraj evo i najnovijeg primjera koji bi to mogao i potvrditi:
britanski lovac Eurofighter Typhoon i dva turska lovca-bombardera F-16 izvršili su u srijedu, 18. studenoga, prvi zajednički trening-let (info: turski medij Yeni Şafak, koji se poziva na izjavu turskog Ministarstva obrane).
“U sklopu pripreme zemalja NATO-a izveden je i prvi trenažni let uz sudjelovanje Eurofighter Typhoona Kraljevskog zrakoplovstva Velike Britanije koji je stigao u 3. zrakoplovnu bazu u Konyi (u Turskoj, op. ZM.) i dva zrakoplova F-16 iz naše 132. eskadrile Taktičkog zračnog zapovjedništva”, objavilo je tursko MO.
Kada se vojno uspješno surađuje, i ona politička i gospodarska suradnja uopće nisu upitne. A dvije zemlje jedna drugoj u tom smislu itekako imaju što ponuditi.
