Zoran Meter
Homogenizacija nacije na domoljubnoj osnovi, kroz traženje neprijatelja svuda i u svemu – itekako je dobar adut za vladajuće. Iako, ovdje je bitno naglasiti, i parlamentarna oporba javno kritizira Zapad s pozicije njegovog ponašanja prema Turskoj. Ali to ne čini zbog promidžbenih aktivnosti, odnosno dodvoravanja domoljubnom (Erdoganovom) biračkom tijelu, već zbog nečeg puno važnijeg
Kampanja ‘Izađimo iz NATO-a’, koju je pokrenula turska oporbena stranka Vatan (Domovina) od prvog dana izazvala je veliki interes građana. Stolovi za potpise na gradskim trgovima diljem zemlje bili su puni. Pokrajinski čelnici stranke Vatan govore o interesu za kampanju, o čemu danas izvješćuje turski medij Aydinlik.
Potporu akciji dali su građani koji su došli do stolova za potpisivanje postavljenih na gradskim i županijskim trgovima, izvješćuje medij. Govoreći za Aydınlık, regionalni čelnici Vatan stranke za Istanbul, Eskişehir i Aydın izjavili su kako potpora pružena ovoj kampanji odražava zahtjeve ljudi te su pozvali građane ne samo da je podupru potpisima, već i da se učlane u Vatan, prenosi dalje turski medij.
Predsjednik stranke za istanbulsku regiju Cem Dikmen, između ostalog je izjavio: “ Zahtjev za izlazak iz NATO-a zahtjev je turske nacije. Nije važno što kažu predstavnici vlasti ili oporbe. Devedeset posto turske nacije sada vidi NATO kao neprijatelja“. Dodao je i da ovaj zahtjev „nema izgleda za neuspjeh“.
Nedavna izjava predsjednika stranke Vatan Doğua Perinçeka: “Napustimo NATO i uspostavimo neovisnu i produktivnu Tursku” – naširoko je popraćena u tisku Rusije, Irana i Kazahstana, zaključuje spomenuti turski medij.
Međutim, ovdje bih odmah naglasio slijedeće: stranka Vatan nema svojih zastupnika u nacionalnom parlamentu pa je samim tim njezina inicijativa, politički gledano, krajnje ograničena. Ali vodstvo iste, nesumnjivo, u obzir uzima krajnje negativni odnos turske javnosti prema NATO savezu, što je pak posljedica politike samog čelnika države Recepa Tayyipa Erdogana. Osim toga, zbog svoje desene tj. domoljubne orijentacije, nije isključeno da ta stranka ima i kontakte s vladajućom strukturom zemlje koju predvodi Erdoganova Stranka pravde i razvoja – AKP.
Također treba uzeti u obzir da se u Turskoj približavaju izbori i da je stanje u gospodarstvu teško, inflacija je krajnje velika, nacionalna valuta lira slaba – što može negativno djelovati na birače. Zato je homogenizacija nacije na domoljubnoj osnovi, kroz traženje neprijatelja svuda i u svemu – itekako dobar adut za vladajuće. Iako, ovdje je bitno naglasiti, i parlamentarna oporba javno kritizira Zapad s pozicije njegovog ponašanja prema Turskoj. I to ne čini zbog nekakvih promidžbenih aktivnosti, odnosno dodvoravanja domoljubnom (Erdoganovom) biračkom tijelu.
Naime, jasno je kako je dugogodišnja turska strateška politika, koja se temelji geopolitičkoj autonomiji pa i stvaranju tzv. turskog svijeta (Veliki Turan), već duboko prodrla u sve bitne političke sile zemlje i da od nje neće odustati niti eventualna buduća oporbena vlada. Ona može, vrlo vjerojatno i hoće ako osvoji vlast, imati bolje odnose sa Zapadom, ali nikako neće učiniti „korak unatrag“ po pitanju utvrđene strateške politike zemlje koja se već itekako realizira u praksi tj. na terenu: od Sirije i Libije, egejske, do kavkaške regije.
Upravo zbog takve strategije Turska posljednjih godina ima vrlo složene odnose kako sa Sjedinjenim Državama, tako i s NATO savezom. Prije svega se tu misli na Grčku i Francusku, vezano uz teritorijalne sporove i geoekonomske interese (nalazišta ugljikovodika) između Turske i Grčke u akvatoriju Egejskog mora (gdje je Pariz čvrsto stao uz Atenu), ali i po pitanju turske ograničene vojne intervencije u Siriji i Libiji – oko čega se, opet, Turska najviše sukobljava s Francuskom. Svima je dobro poznat osobni animozitet između turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, a razmjena „teških“ riječi, pa i osobnih uvreda između njih uopće nije bila rijetka (ona između Erdogana i grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa još je gora).
S druge strane, pojedine članice NATO saveza s Turskom imaju jako dobre odnose – poput Velike Britanije, dok je Njemačka, svjesna strateške važnosti Turske ali i mogućnosti manipulacije migrantskom krizom često prelazila preko Erdoganovih „nestašluka“, što je pak iritiralo francuski državni vrh.
Posebna su priča američko-turski odnosi, koji, vjerojatno, nikad nisu bili lošiji od kad je Turska članica Sjevernoatlantskog saveza. Tenzije su počele znatno prije već dobro poznate priče oko turske kupnje ruskih suvremenih protuzračnih sustava S-400 Triumf zbog kojih je Washington Ankari nametnuo sankcije upravo u obrambenoj sferi – izbacivši je iz programa proizvodnje i isporuka već dijelom plaćenih 100-tinjak zrakoplova 5. generacije F-35. Osim toga, Washington je zabranio isporuke Turskoj i zrakoplova F-16 koje je Ankara naručila za potrebe svojih zračnih snaga. Istodobno je Pentagon snažno pojačao suradnju s Grčkom u svim sferama – od isporuka spomenutih zrakoplova F-35, do otvaranja novih zračnih baza na grčkom tlu (onu veliku, u Turskom Incirliku, Ankara je stavila pod svoj nadzor nakon neuspjelog vojnog puča 2016. jer su s nje polijetali turski zrakoplovi koji su imali vodeću ulogu u pokušaju Erdoganove eliminacije).
Problemi između SAD-a i Turske počeli su još ranije, odbijanjem isporuka Turskoj američkih protuzračnih sustava Patriot koje je Ankara željela prije spomenutih ruskih, a radikalno su se pogoršali nakon spomenutog pokušaja vojnog puča u srpnju 2016. godine, kao i otvorene suradnje Pentagona s postrojbama sirijskih Kurda koje Turska smatra „filijalama“ zabranjene Radničke stranke Kurdistana.
Nije tajna kako Ankara za organizaciju neuspjelog puča optužuje i pojedine zapadne zemlje koje pružaju potporu od tada (nakon puča) zabranjenoj i proglašenoj terorističkoj organizaciji FETO čiji se čelnik Fetullah Gülen nalazi u egzilu u SAD-u. Osim toga, Erdogan je izvršio i masovne čistke tzv. Gullenovih kadrova u vojno-sigurnosnom i pravosudnom aparatu, ali i mnogim drugim sferama društva – čime je smijenio i mnoge časnike koji su prije toga održavali intenzivne kontakte s NATO savezom, što je također usložnilo situaciju. Svojevrsni vrhunac te složenosti bila je blokada Ankare pristupanja NATO-u Finske i Švedske.
Pa iako su na prošlotjednom summitu saveza u Madridu te zemlje s Turskom postigle sporazum o deblokadi – one su bile primorane prihvatiti doslovno sve uvjete Ankare, koji se tiču čak i njihovih temeljnih načela o ljudskim pravima i pitanjima azila odnosno ekstradicije (riječ je o odustajanju od pomaganja Kurdima i njihovom terorizmu, kako ga ocjenjuje Ankara, kao i izbjeglim članovima FETO-a, te ukidanju embarga na izvoz svojih proizvoda za potrebe turskih oružanih snaga). Kao potvrdu složenosti tog procesa navodim da je Ankara, svega dan nakon potpisivanja sporazuma (kojeg još moraju odobriti parlamenti triju zemalja), poslala Stockholmu i Helsinkiju zahtjev za izručenje Turskoj više od 80 osoba. Valjda kao test njihove iskrenosti, ali i za predizborne potrebe.
I naravno, ono najvažnije – kao jasan znak da je Turska, za razliku od EU kojoj to po tko zna koji put nije uspjelo, definitivno izabrala geopolitičku stratešku autonomiju – je činjenica da se ona, usprkos snažnim pritiscima odbila priključiti zapadnim proturuskim sankcijama nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače.
Naravno, to uopće ne znači da Ankara iskazuje posebne simpatije prema Moskvi i njenoj politici. Upravo suprotno: obje zemlje se po brojnim regionalnim problemima razilaze – od pitanja sirijske sadašnjosti i budućnosti do Kavkaza – ali su obje itekako svjesne prednosti suradnje u odnosu na konfrontaciju. Prije svega na području energetike (plinovodi, nafta, atomska energija,) ali i turizma, poljoprivrede i td.
Zato konfrontaciju, čak i kada izgleda nepremostivo, rješavaju dugotrajnim i upornim metodama dijaloga. I za sada u tome u spjevaju (Sirija, Nagorno Karabah). I Moskva i Ankara pritom se vjerojatno vode svojevrsnim načelom kojeg bih nazvao – „taktička konfrontacija i strateško partnerstvo“.
