Na 2. prosinca u Bruxellesu održanom sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO saveza došlo je do žestokog verbalnog okršaja američkih i turskih šefova diplomacije Mike Pompea i Mevluta Cavushoglua (tur. Mevlüt Çavuşoğlu). Prvi je optužio Ankaru za širenje napetosti sa saveznicima zbog svojih postupaka u Libiji i za „davanje poklona Kremlju“ kupnjom ruskih protuzračnih sustava S-400. S druge strane Cavushoglu je optužio Pompea za podstrekivanje europskih saveznika na suradnju protiv Turske i za potporu „ekstremističkoj“ Grčkoj u regionalnim sporovima, za odbijanje prodaje Turskoj američkih sustava proturaketne obrane „Patriot“, ali i za potporu Washingtona kurdskim „terorističkim organizacijama“ u Siriji „u vrijeme dok je Turska ratovala protiv ISIL-a“ i za američko i francusko zaoštravanje sukoba u Nagorno Karabahu (info: američki medij olitico i turski medij Haber7 od 2.12.). Posebno se obrušio na Njemačku zbog nedavnog incidenta u Sredozemnom moru u kojem je glavnu ulogu imao njemački vojni brod, o čemu više kasnije u tekstu.
Nije potrebno posebno naglašavati kako je Turska do kraja sastanka ostala u potpunosti izolirana i da su svi ministri stali na stranu Pompea, pri tom još jednom odbacivši poziv Ankare da NATO preuzme ulogu u Libiji i optuživši je za jačanje sukoba. Pri tom su dvojica ministara, uz Pompea, bila i najoštrija u osudi turske vanjske politike: francuski Jean-Yves Le Drian koji je kazao kako će „zajedništvo u savezu biti nemoguće ako Turska nastavi pomagati rusko miješanje i igrati ulogu njegovog vodiča“; i grčki šef diplomacije Nikos Dendias, koji je turskom kolegi odgovorio, da, „ako je stav Grčke ekstremistički, onda to isto treba reći i za međunarodno pravo“.
Zanimljivo je da je glavni tajnik NATO saveza nakon sastanka na medijskoj konferenciji izbjegavao odgovarati na pitanja o oštrom dijalogu između Pompea i Cavushoglua, naglašavajući važnost mehanizama NATO-a za rješavanje svih problema između Atene i Ankare i da će sve ovisiti o posredničkoj ulozi Njemačke ali i o dobroj volji Grčke i Turske.
Turska nastavlja s agresivnom vanjskom politikom
Usprkos međunarodnog embarga na izvoz oružja Libiji, usvojenog od strane Ujedinjenih naroda, Ankara nastavlja sa slanjem plaćeničkih boraca, uglavnom iz Sirije, i vojne opreme u tu zemlju pomorskim i zračnim putom. O tome svjedoče i specijalizirani internet-servisi koji vrše nadzor prometnih ruta i bilježe letove turskih vojnih teretnih zrakoplova C-130 i A-400 s oružjem i vojnom opremom u zapadni dio Libije koji je pod nadzorom vlade u Tripoliju, koju Ankara politički i materijalno pomaže. I sve se to događa dok traju pregovori međunarodne zajednice i libijskih predstavnika oko formiranja nove vlade i napori vezani uz završetak gotovo već jedno desetljeće dugog vojnog sukoba u toj zemlji. Zapad optužuje Tursku da potiče nove sukobe nakon uspostave krhkog primirja između vladinih snaga i njoj suprotstavljene vojske istoka zemlje na bojišnicama nešto zapadnije od lučkog grada Sirta.
Međutim iluzorno je govoriti o završetku sukoba u toj zemlji kroz uspostavu jedinstvene vlade, pa čak i o agresivnoj turskoj politici ako znamo, da, prema podacima misije UN-a za tu zemlju, u Libiji, u njezinim različitim dijelovima, postoji čak 10 stranih vojnih baza i isto toliko zona koje su u potpunosti okupirane stranim vojnim snagama i njihovim privatnim vojskama ili plaćenicima (njih čak oko 20 tisuća), što je klasično kršenje libijskog suvereniteta. Međunarodno pravo umrlo je na užarenom pustinjskom pijesku te zemlje, kao i, kasnije, u nizu drugih zemalja Bliskog istoka gdje globalni igrači, uz one glavne regionalne, grabe sve što se ugrabiti može, za sada još uvijek oprezno pazeći da jedni drugima „ne stanu na žulj“ (ali i to postaje sve teže). A u Libiji je upravo Turska „stala na žulj“ dvjema od njih – Francuskoj, poremetivši joj sve akcije i planove u koje je Pariz posljednjih 10-ak godina uložio golema sredstva, ali i Italiji (o ovoj drugoj više kasnije u tekstu). Upravo odatle proističe naglo zaoštravanje francusko-turskih odnosa, a ne zbog Istočnog Sredozemlja i tamošnjih spornih akvatorija u kojima se Turska sukobljava s Grčkom i Ciprom i gdje je Pariz baš zbog Libije automatski i bezrezervno stao na stranu Atene i Nikozije i postao jedan od glavnih zagovornika uvođenja oštrih protuturskih sankcija od strane EU na idućem summitu sredinom prosinca.
Njemački vojni brod pregledao turski na putu za Libiju
Sada se detaljnije osvrnimo na spomenuti pomorski incident u Sredozemnom moru od 21. studenog, koji je dodatno zaoštrio njemačko-turske ali i odnose između te zemlje i EU u cjelini.
Libija se, kao što je navedeno, nalazi pod oružanim embargom UN-a, kojeg se u praksi malo tko pridržava s obzirom kako je dobro znano da je ta zemlja zasićena oružjem. S tim u svezi EU je 31. ožujka ove godine pokrenula novu vojnu pomorsku misiju IRINI za nadzor spomenutog embarga, kojom se žele presjeći dobavni smjerovi i šverc oružja u Libiju, a o svim kršenjima embarga nadležna tijela EU izvješćuju UN. UN je jednoglasno odobrio rezoluciju broj 2292 za tu misiju kao i njeno produljenje do 31. ožujka 2021. g. Osim vojnih brodova, u operaciji IRINI koriste se i bespilotne letjelice (dronovi) i sateliti.
Pripadnici spomenute vojne misije imali su opravdanu sumnju o ilegalnom prijevozu oružja u Libiju prije nego li su zaustavili turski teretni brod Rosaline A u Sredozemnom moru (info: Spiegel, 24. studenog). Europski vojnici posjedovali su satelitske snimke da je taj brod uočen u libijskoj i turskoj luci i da se vršio utovar i istovar „oklopnih transportnih sredstava“ te je temeljem toga bilo i odlučeno da se izvrši njegov pregled. Brod je bio zaustavljen od strane njemačke fregate „Hamburg“ 200 kilometara sjevernije od libijskog grada Bengazija. Njemački vojnici već su se popeli na palubu turskog broda kada je Ankara neočekivano izrazila oštar prosvjed i priopćila Europskoj uniji kako nije suglasna s tim postupkom. Nakon toga njemački vojnici su se vratili na svoj brod ne obavivši njegov pregled, dok je Rosaline A nastavio put prema Libiji.
Njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer izjavila je 23. studenog kako turske optužbe o protuzakonitom pregledu broda nemaju utemeljenja ali i znakovito dodala kako je „za Njemačku Turska važan partner u NATO savezu“ i da bi, da Turska nije u NATO-u, stanje u regiji bilo još složenije, pa i za turske susjede.
23. studenog, glasnogovornik turskog MVP-a Hami Aksoy izjavio je kako se radi o „spornoj misiji IRINI koja se provodi s nejasnim ciljevima“, i da je „njemački vojni brod Hamburg izvršio pregled broda pod turskom zastavom MV Roseline A, koji je prevozio boje za lakiranje i humanitarnu pomoć iz turske luke Ambarli u libijsku Misuratu“. Kazao je kako je „to miješanje bilo poduzeto bez suglasnosti naše države i kapetana broda“ i da Turska „prosvjeduje protiv te neodobrene vojne akcije“ (info: portal Geopolitika News, 23.11.). Tursko MVP pozvalo je veleposlanike EU. Italije i povjerenika njemačkog veleposlanstva te im uručilo prosvjednu notu u svezi tog događaja koji se zbio „bez odobrenja Ankare“ i incidenta koji, kako kažu, proturječi međunarodnom pravu.
Održana hitna konferencija za operaciju IRINI, kao upozorenje Ankari
Međutim, ovaj događaj, kako se čini, neće završiti „diplomatskom uljudbom“, kako je to zamislila Ankara. Misija IRINI ima mandat UN-a i EU ju je odlučna provesti ne samo zbog te činjenice, već i zato što je na kocki i njezin ugled i sve buduće ambicije u smislu autonomnog vanjskopolitičkog djelovanja.
O tome svjedoči i vijest da je čelništvo vojne operacije IRINI 26. i 27. studenog organiziralo konferenciju na temu rastuće napetosti između zemalja sudionica operacije IRINI i Turske na kojoj su sudjelovali najviši vojni zapovjednici te operacije, NATO saveza, diplomati i šefovi Misije UN-a u Libiji, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell i zapovjednik stožera talijanske vojske Enzo Bekiarelli. Upravo Italija ima najvažniju ulogu u ovoj operaciji, od koje Rim ni u kom slučaju neće odustati, između ostalog i zbog toga što kroz nju vrši nadzor pomorskih ruta kojima prolaze ilegalne migracije iz smjera Libije – bivše talijanske kolonije u kojoj Rim tradicionalno želi zadržati svoj utjecaj. Osim toga Rim želi održavati kontakte s libijskom vladom u Tripoliju (na koju sada glavni utjecaj ima Ankara nakon što je krajem prošle godine s njom dogovorila tursku vojnu pomoć i de facto je spasila od poraza od Libijske nacionalne vojske generala Haftara s istoka zemlje u zamjenu za provedeno razgraničenje dviju zemalja na Sredozemnom moru što je izazvalo bijes Grčke, Cipra, Egipta i Izraela i koje nitko u međunarodnoj zajednici ne priznaje, uključno i libijski parlament na istoku zemlje), kako bi omogućio operacionalizaciju ranije potpisanih unosnih ugovora talijanskih firmi (što sada ugrožava Turska koja se također želi „omastiti“ libijskim resursima) – naravno, riječ je prije svega o nafti i infrastrukturnim projektima. Tu je riječ o istraživanju naftnih nalazišta od strane talijanske energetske tvrtke ENI, o projektima o obnovi prometne infrastrukture, obnovi zračne luke Tripoli kroz ugovor između libijske vlade i talijanske tvrtke Aeneas iz 2017.g. Upravo je on ugrožen od strane turske tvrtke Albayrak koja je 12. studenog predstavila svoj projekt rekonstrukcije, razvoja i korištenja međunarodne zračne luke u Misurati – lučkom gradu istočno od Tripolija kojega Turska najčešće koristi kao svoju logističku bazu za dopremu oružja i plaćenika na libijske bojišnice. Italija također želi aktivirati memorandum iz 2008. g. potpisan između tadašnjeg premijera Silvia Berlusconia i tadašnjeg libijskog čelnika Muammara Gaddafija o sprječavanju ilegalne migracije.
Ovdje (a kako bismo bolje još shvatili svu složenost otužne libijske zbilje) treba kazati i kako Rusija od vlade u Tripoliju očekuje povrat više milijardi dolara vrijednih dodijeljenih kredita Libiji u vrijeme Gaddafija, kao i budućnosti potpisanog ugovora o izgradnji moderne željezničke pruge u toj zemlji od strane ruskih kompanija. Naravno, da i ne spominjemo goleme francuske ugovore i interese vezane uz tu zemlju i tamošnju eksploataciju nafte. Ovdje nije zgoreg podsjetiti i na poznatu veliku korupcijsku aferu koja je iz početkom desetljeća iz temelja potresla Francusku, o Gaddafijevom sponzoriranju predizborne kampanje bivšeg predsjednika te zemlje Nicolasa Sarkozyja (2007.-2012.) i kada su milijuni eura libijskog novca navodno u kovčezima stizali u Pariz preko libijskih obavještajaca. Isti taj Sarkozy je ožujku 2011. ugostio libijske pobunjenike i postao jedan do glavnih zagovornika kampanje pod vodstvom NATO saveza koja je rezultirala svrgavanjem Gaddafija, a onda i njegovim brutalnim smaknućem od ruku tih istih pobunjenika 2011. Sve ostalo nakon toga je dobro znana povijest pretvaranja Libije u kaotičnu „crnu rupu“, koja je u sebe usisala posljednje ostatke međunarodnog prava. Onog istog na kojeg se još uvijek mnogi svjetski političari lažno pozivaju ali koje u praksi više ne postoji osim u slučaju postizanja konsenzusa između glavnih globalnih silnica po nekom problemu – a što je sve rjeđi slučaj s obzirom da se njihovi interesi već godinama najčešće sudaraju tj. postaju su oprečni.
I da završimo s navedenom konferencijom oko operacije IRINI: treba napomenuti kako je u njegovom radu sudjelovao i Robert Berck, zapovjednik združenih snaga NATO saveza u Napulju (taj je talijanski južni grad ujedno i središte američke 6. flote). Drugim riječima IRINI (čiji je zapovjednik Talijan Fabio Agostini) ovim je sastankom Turskoj želio jasno dati do znanja tko iza te vojne misije stoji i da je opiranje Ankare u tom smislu po nju ne samo beskorisno, već i opasno.
Prosudba
Tursko zaoštravanje odnosa s Njemačkom uoči summita EU, na kojemu se raspravljalo o Turskoj i njezinoj politici, i nije baš najbolja varijanta koju je izabrala Ankara. Upravo je Njemačka, uz Italiju, bila ona ključna snaga u EU koja je sprječavala uvođenje protuturskih sankcija u listopadu ove godine, usprkos snažnim zahtjevima Francuske, Grčke i Cipra da se to učini. Njemačka je pri tom bila motivirana ne samo formalnom činjenicom da je Turska ponajvažnija članica NATO saveza (podsjećam na gore navedene riječi njemačke ministrice obrane), već prije svega turskom mogućnošću manipuliranja protokom imigranata kroz svoj teritorij prema EU, kao i interesima njemačke, prije svega vojne industrije – itekako snažno angažirane u poslovima s Turskom. Takav pristup Berlina izaziva veliko nezadovoljstvo u Parizu, koji se sada, uz ionako vrlo loše odnose s Trumpovom administracijom, osjeća napušteno od svojih partnera u EU i ostavljen „jedan na jedan“ prema Turskoj. Pri tom se Francuska takvog položaja ne boji (ona je ipak i jedina nuklearna sila u EU, sa snažnom sredozemnom flotom i nosačem zrakoplova), ali samostalno ne može djelovati jer je ograničena okvirima članstva u EU i što sada prijeti njenim vanjskopolitičkim i nacionalnim interesima (to samo ukazuje na veličinu problema s kojima se Francuska ali i EU u cjelini suočavaju, što je jedna zasebna tema).
Međutim, u novonastalim uvjetima stanje se može promijeniti i to ne samo zbog navedenog incidenta s turskim brodom i neprimjerene reakcije Ankare, već i zbog drugih čimbenika, prije svega očuvanja autoriteta u uvjetima sve agresivnije turske vanjske politike, kao i drugih razilaženja, poput onih, povezanih s aktivnošću s Turskom povezanih radikalnih islamističkih organizacija na tlu Njemačke, i metodama koje Berlin želi pokrenuti u borbi protiv njih.
Što se tiče sukoba Pompeo-Cavushoglu na sastanku NATO saveza, čini se kako Pompeo, koji je na odlasku, metodom snažnog pritiska želi „omekšati“ Ankaru da postane lakši „zalogaj“ za američko djelovanje prema Turskoj u vrijeme buduće Bidenove administracije. Pri tom Washington računa na faktor straha Ankare od prijenosa vlasti u SAD-u s obzirom na poznate ranije Bidenove oštre izjave protiv predsjednika Erdogana. Zato Pompeo u finišu svoga djelovanja maksimalno jača taj pritisak, što samo potvrđuje sinergiju američkog vanjskopolitičkog djelovanja, neovisno tko je na vlasti u Bijeloj kući. Sve ono pozitivno po američke nacionalne interese što je postignuto u posljednje 4 godine Trumpove vladavine Biden sigurno neće dirati, a tamo gdje Trumpova „slonovska diplomacija“ nije dala rezultate Biden će pokušati ostvariti metodom „uljuđene diplomacije“ iza koje će, međutim, u pozadini, kao i uvijek, stajati sjena američke goleme vojne moći.
Turska, kako je i bila tako će uvijek i ostati po SAD ključna država NATO saveza na njegovu južnom krilu (puno više nego spominjana Francuska) – bitna protuteža Iranu i Saudijskoj Arabiji (s Rusijom je stvar puno složenija nakon završetka hladnog rata). Zato će Ankari biti dozvoljeno puno toga (kao što već i je) poput Libije i Sirije, a kako će se s time nositi Pariz i Berlin po Washington nije previše važno. Ostaje „uteg“ turske kupnje ruskih sustava S-400, koji, objektivno, za NATO ne predstavljaju nikakvu prijetnju niti će po Tursku imati odlučujuću ulogu: od njih Ankara ne želi odustati i namjerava ih razmjestiti u jednoj regiji za zaštitu svojih ključnih objekata i neće ih integrirati s drugim NATO-sustavima. Ovdje je puno više pitanje prestiža tj. ugleda SAD-a koji u vrijeme globalnog sukoba s Rusijom ne želi da njegove saveznice od te zemlje kupuju suvremeno naoružanje (iako je to članicama NATO saveza poveljom te organizacije dozvoljeno tj. mogu same odlučivati o tome čije će oružje kupovati), koje se ne može (zapravo ne želi) integrirati s onim od zapadnih proizvođača. Zato je Kongres nedavno i odobrio sankcije protiv Turske, što je izazvalo bijes Ankare.
Ne vjerujem da će se Ankara prestrašiti niti Pompeovih riječi niti mogućih negativnih postupaka Joe Bidena, uključno i sankcija. Ona uporno, potpuno svjesna i svoje geostrateške važnosti i svih proturječja i na Zapadu i na globalnoj razini, ali i samouvjerena u snagu svoje diplomacije i vojne moći te čvrstog gospodarstva (usprkos svim teškoćama kroz koje ono sada prolazi vezano i uz koronavirusnu krizu i niz drugih problema poput pada tečaja lire i td.) radi na ostvarenju svojih ciljeva u okvirima koji su u danom trenutku najviše mogući. Pri tom se zakulisno koristi (kao, uostalom, i svi drugi) i podlim „komparativnim“ prednostima, poput ucjena, prijetnji, korištenja „tuđe krvi“ za svoje interese i td. gdje god za to ima prostora i mogućnosti.
U biti, htjeli to na Zapadu priznati ili ne, Ankara vodi državnu politiku na način kako se ona u praksi i vodi od strane velikih država. Biti državnik znači neprestano „rudarenje“ u mračnim, hladnim i opasnim podzemnim labirintima međunarodne politike, gdje nema ni prostora ni vremena za osjećaje, opuštanje ili bezgranično povjerenje u bilo koga.
A oni, koji državničku dužnost shvaćaju kao sjedenje u udobnoj fotelji, odlazak na protokolarna putovanja, sudjelovanje na raskošnim banketima i na poltronsko kimanje glavom svemu onome što dolazi iz vana (uključno i od strane formalnih partnera i saveznika), na kraju najčešće i ubiru gorke plodove svoga „rada“ – a skupa s njima, na žalost, i narodi i države koje predvode. Svaka sličnost s Hrvatskom uopće nije slučajna.
