“Heil Hitler” protiv “Heil Putin”
Zoran Meter
Kako govori sve više Rusa koji žive u Njemačkoj, za sve probleme koji sada postoje u tamošnjem društvu i ekonomiji krivi su Rusi, kao što su 30-ih godina prošlog stoljeća bili krivi Židovi. Još im samo trebaju žute vrpce na rukama
I dok njemačka Savezna mrežna agencija po prvi put najavljuje moguće restrikcije u opskrbi plinom i u privatnom sektoru, ruski Gazprom smanjuje izvoz plina u Europu pri čemu i dalje zarađuje zbog njegove visoke cijene na tržištu.
Gazpromov izvoz u EU u travnju opada. Stanje je eskaliralo nakon što se Gazprom 31. ožujka povukao iz njemačke tvrtke Gazprom Germania (u Gazpromovom 100%-tnom vlasništvu) koju je, prethodno, pod svoju upravu prebacila njemačka Savezna mrežna agencija. Gazprom je nakon toga potpuno prestao s opskrbom najvećeg skladišta u Njemačkoj, Reden, dok je gotovo simbolično ubrizgavanje plina nastavljeno u skladištima u Katharini i Jemgumu (sva su tri u vlasništvu Gazprom Germania-e). Slično je stanje i s drugim velikim Gazpromovim skladištima u austrijskom Haidachu i nizozemskom Bergermeeru (više o tom možete pogledati na poveznici ovdje).
Prema podacima GIE, kapacitet spomenutih triju skladišta u Njemačkoj je 5,2 milijarde kubičnih metara, odnosno 23% svih njemačkih skladišnih kapaciteta. Istodobno, do kraja sezone grijanja “Reden”, “Jemgum” i “Katarina” punjeni su sa svega 4% s prosječnom razinom punjenja od 28%.
U travnju je, prema podacima GTS operatera u EU i Ukrajini, izvoz ruskog plina u europske zemlje, bez Turske, manji za 14 posto u odnosu na ožujak. Uzimajući u obzir Gazpromovo povlačenje plina iz rezervi u Europi, smanjenje je još veće – oko 18%. Prosječna razina zaliha iznosi 312 milijuna kubičnih metara dnevno i nastavlja padati čemu pridonosi i hladno vrijeme u prvom dijelu travnja.
Četvrtina pada Gazpromovog izvoza u travnju, 15 milijuna kubičnih metara, otpada na baltičke zemlje i Finsku. Litva i Estonija najavile su da više neće kupovati ruski plin zbog ruske vojne intervencije u Ukrajini, ali ipak, velika većina udjela otpada na druge zemlje EU.
Pa iako je u travnju europskim tvrtkama postalo neisplativo kupovati plin od Gazproma (formula cijene Gazpromovog plina vezana je za nizozemski TTF futures koji su prodavani u ožujku za travanj po cijeni od gotovo 1500 dolara za 1000 kubičnih metara, dok se trenutačne spot isporuke prodaju znatno jeftinije – na razini od 1200 dolara), za očekivati bi bilo da ruska energetska tvrtka poveća izvoz kroz ubrizgavanje plina u europska skladišta. Međutim, to se nije dogodilo usprkos svim mogućnostima.
Postavlja se pitanje zašto? Za pretpostaviti je da su u igri političke odluke i neizvjesnost oko Gazpromovog izvoza u EU u budućnosti s obzirom na učestale izjave lidera država članica ne samo o postupnom smanjenju i odustajanju od ruskog plina, već i o uvođenju embarga na ruski plin i naftu. Zato je Gazprom odlučio Europi osigurati samo izravne isporuke iz Rusije, bez punjenja skladišnih kapaciteta.
Sve ovo najviše brine Njemačku, ali bi itekako trebalo i ostatak EU. O tome svjedoči i slijedeća vijest:
nakon što je vlada u Berlinu prebacila nadzor tj. upravu nad Gazprom Germania na Saveznu mrežnu agenciju, ova druga je prošlog tjedna poslala pismo svim tržišnim operaterima da ne prekidaju veze sa spomenutom tvrtkom koja posjeduje imovinu u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Belgiji, Češkoj i izvan Europe (ta imovina su redom tvrtke-kćeri Gaazprom Germania-e u inozemstvu, također su u potpunom vlasništvu ruskog Gazproma).
U njemu je njemački regulator obećao, kako navodi Reuters, da će ispuniti sve financijske obveze kako bi se nastavilo s radom.
“Posljedice nelikvidnosti bit će teške ne samo u Njemačkoj, već i u cijeloj Europi”, navodi se u dokumentu. Regulator je dodao da bi trgovci mogli bankrotirati, opskrbe prestati, a skladišta ostati prazna.
Predsjednik Savezne mrežne agencije Klaus Müller rekao je za njemački medij Zeit, da će, ako prestane uvoz iz Rusije, Njemačka imati plina do kraja ljeta ili početka jeseni. Istodobno će se troškovi njemačkih obitelji za plin povećati za 1500-2000 eura godišnje i više.
Istodobno Ira Joseph, voditeljica odjela za plin i energiju u S&P Global Plattsu, kaže posve jasno i otvoreno: svi ostali elementi koji utječu na rast cijena plina zajedno nemaju takav utjecaj na cijene tog energenta kao rizik od zaustavljanja isporuka iz Rusije.
Dakle, bez prevelikog mudrovanja možemo zaključiti slijedeće:
- Gazprom, s obzirom na novonastalu (geo)političku situaciju u Europi i svijetu nakon ruske intervencije u Ukrajini očito ne želi riskirati i stvarati zalihe još neprodanog plina u Europi. On će aktivnosti vezane uz svoj izvoz pojačati prema onim tržištima i državama koje su u trenutku sadašnjeg maksimalnog pritiska Zapada na Rusiju ostale neutralne tj. nisu se željele priključiti proturuskim sankcijama na način na koji je to tražio prije svega Washington (Turska, Izrael, Kina, Indija i općenito azijsko tržište), dok će pritom ispunjavati sve preuzete obveze prema važećim dugoročnim ugovorima s europskim državama. Zapravo ćemo uskoro svjedočiti dvama paradoksima: prvo, umjesto europske diverzifikacije uvoza (ona je trenutačno krajnje neizvjesna s obzirom na vrlo tešku i dugotrajnu mogućnost zamjene ruskog plina usprkos jačanju izvoza američkog LNG-a) dolazi do Gazpromove diverzifikacije izvoza. Ovaj proces sada je samo dodatno dinamiziran s obzirom da se Gazprom za njega pripremao još od kad je postalo razvidno da je EU i službeno pokrenula svoju energetsku tranziciju u smjeru „zelenila“; i drugi paradoks je, da se EU – pritisnuta najnovijim brigama – ponovo okreće politički neugodnim „prljavcima“, poput do sada krajnje demoniziranog ugljena, a onda i nafti, plinu i nuklearnoj energiji.
- Njemačka je ušla „grlom u jagode“ u sukob s Rusijom, ne misleći pri tom o posljedicama koje će to imati za njeno gospodarstvo i energetsku sigurnost. Nakon smjene vladajuće garniture na čelu s bivšom kancelarkom Angelom Merkel, Berlin se vrlo lako odrekao i ruskog plinovoda Sjeverni tok 2, i to nakon što su prošlo ljeto u Washingtonu o tome postigli pismeni sporazum Joe Biden i Angela Merkel (uz sav otpor i razočarenje Ukrajine i Poljske). Na scenu tj. na vlast, od kraja prošle godine došla je nova – otvoreno proamerička politička garnitura, gdje glavnu ulogu imaju Zeleni. Međutim, njihova tradicionalna briga za okoliš i obnovljive izvore energije, koji moraju zamijeniti omrznuta fosilna goriva, naglo je usahnula i ustupila mjesto američkom pozivu za zajednički pokret na „Istočni front“ s ciljem ekonomskog uništenja Rusije i sveopće izolacije te zemlje pod bilo koju cijenu. Jasno je: cijena koju će platiti Njemačka i EU višestruko je veća i bolnija od one koju će platiti Sjedinjene Države i Velika Britanija koje imaju kudikamo manju gospodarsku (i energetsku) suradnju s Rusijom.
“Heil Hitler” protiv “Heil Putin”
Obračun Zapada s Rusijom je totalan – od do sad nikad u povijesti zabilježenih sankcija protiv bilo koje države, sve sve do apsurdnih zabrana prema svemu što dolazi iz te zemlje – kulturi, književnosti, glazbi, umjetnosti i td. Zapravo je nevjerojatno da se obračun s čitavim jednim narodom i njegovim povijesnim, kulturnim i jezičnim nasljeđem, njegovim sportskim dometima, njegovim etničkim zajednicama koje desetljećima žive na tlu civilizirane Europe uz poštivanje svih obveza i davanje doprinosa koji iz toga proizlaze – sada tako olako prikazuje kao primjerena kazna za rusku vojnu invaziju na Ukrajinu. Prikazuje se kao nužno sredstvo za obračun s ruskim državnim vrhom odnosno politikom koju provodi ruski predsjednik Vladimir Putin, iako višestoljetna kultura, sport i Rusi koji desetljećima žive na Zapadu s njima nemaju baš nikakve veze. Kako govori sve više Rusa koji žive u Njemačkoj, za sve probleme koji sada postoje u njemačkom društvu i ekonomiji krivi su Rusi, kao što su 30-ih godina prošlog stoljeća bili krivi Židovi. Još im samo trebaju žute vrpce na rukama. S obzirom na sve što se događa, ovakva razmišljanja nisu daleko od istine. Uostalom, i u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata ovako totalnog obračuna nije bilo niti s njemačkim narodom i njegovom kulturom, iako je prije toga u golemoj većini podržavao Hitlera i njegov nacional-socijalizam, imperijalizam, holokaust i što sve ne. Kažnjavati obične ljude i obračunavati se s njihovom prošlošću, kulturnim nasljeđem i sl. potpuno je deplasirano. Njihov utjecaj na vođenje državne politike uvijek je bio i ostao minoran – i to vrijedi za sve zemlje svijeta.
Zbog svega ovog ne čude problemi koje Njemačka najavljuje sa svojim energetskim sektorom (i ne samo njim) jer Moskva sve ovo itekako pozorno motri i sigurno joj neće željeti olakšati situaciju (dobro je da u ovakvim okolnostima barem radi još i plinovod Sjeverni tok (1). Međutim, čudi ovakvo olako „igranje“ savezne vlade u Berlinu ne samo sa sudbinom njemačke industrije i čitavog gospodarstva, već i samih svojih građana koje o tome nitko ništa nije pitao (toliko o utjecaju građana na državnu politiku bilo gdje), jer moralo se znati, a njemački stratezi su i znali i upozoravali – do čega će ovakva politika prije ili kasnije dovesti. Dovest će do recipročnih odgovora Moskve i do nemogućnosti njemačkog brzog i stabilnog gospodarskog zaokreta prema drugim tržištima i izvorima energenata.
O tome najbolje svjedoče i dvije jučerašnje vijesti:
prvo je upozorenje država izvoznica nafte unutar kartela OPEC Europskoj uniji, da bi sadašnje i buduće sankcije Rusiji mogle stvoriti jedan od najgorih šokova u opskrbi naftom u povijesti. Naglasili su da tolike količine neće biti moguće nadoknaditi i da OPEC neće povećavati proizvodnju (između ostalog i u dogovoru s Rusijom kroz format OPEC+!, op.ZM.) (info: Reuters); i drugo, Washington je i službeno, nakon virtualnog sastanka američkog predsjednika Joe Bidena i indijskog premijera Narandre Modija, kazao kako indijski uvoz ruske nafte ne predstavlja ništa ilegalno i da New Delhi to i dalje može činiti. Velika je to pobjeda Indije, izložene snažnom američkom i britanskom pritisku da se priključi zapadnim sankcijama protiv Rusije i obustavi uvoz ruske nafte. Indija, kao i sve ozbiljne države, jednostavno primarno polazi od svojih nacionalnih interesa – pri tom jasno dajući do znanja kako želi održati prijateljske odnose i s Moskvom i s Washingtonom.
Europska unija o tome može samo sanjati. Ona je svoju nezavisnost nakon rata u Ukrajini, u koji se aktivno uključila po svim pitanjima (iako još ne vojno ako pod tim ne smatramo izvoz oružja Kijevu) – potpuno izgubila, a pitanje je – je li ju ikada i imala? Prije bi se reklo da se radilo o prividu ili „glumi“ neovisnosti – što je funkcioniralo sve dok je Washington na to gledao s određenim toleriranjem. Ali pravila su se sada dramatično promijenila.
Pri tom neće propasti ni SAD, ni Rusija, ni Kina, ali će se, zato, proturuske sankcije poput bumeranga vratiti i udariti po EU. Onoj istoj, koja svojevoljnom odlukom, poput „posljednjeg samuraja“ – ubrzano gubi i rusko tržište i ruske energente a da zamjenskih za njih još uvijek nema i neće ih biti još dugo. O potpuno uništenoj europskoj geopolitičkoj sigurnosti i stabilnosti da ovom prilikom i ne govorimo.
Njemačka traži kupce za Gazpromovu imovinu na svom teritoriju
