Z. Meter: „Ubojit izbor“: Lavrov prijeti Turskoj, dok je SAD guraju u opasan sukob! Što je Ankari činiti?

Hoće li izbiti rusko-ukrajinski rat? Hoće li ga izazvati SAD i NATO? Hoće li koristiti Ukrajinu kao mamac za obračun s Rusijom, a zatim je napustiti? Što crnomorska kriza znači za Tursku i što bi Ankara trebala učiniti? Pitanja su ovo na koja tražimo odgovor u ovoj analizi ali i stavovima Ibrahima Karagüla, glavnog urednika turskih provladinih novina Yeni Şafak

U nedjelju, 10. travnja, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u Ankari je ugostio ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog s njegovom suprugom Elenom. Tom su prigodom govorili o perspektivi pridruživanja Ukrajine NATO savezu, a Erdogan je, između ostalog, kazao i kako podržava takozvanu “Krimsku platformu” (za povratak Krima), teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine, kao i to da načelni stav Ankare nije priznavanje ruske aneksije Krima.

Samo dan ranije Erdogan je imao dugi telefonski razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom po brojnim temama: od krize na istoku Ukrajine, preko Libije, Sirije, sve do Nagorno Karabaha. Dvojica čelnika, kao i obično, iako se po mnogomu ne slažu po pitanju metodologije rješavanja „škakljivih“ tema, u pravilu pronalaze zajednička rješenja.

Danas je, međutim, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov uputio upozorenje i Turskoj i drugim zemljama koje to čine, da „ne podgrijavaju „ukrajinske militarističke osjećaje“, jer bi to za „kijevski režim moglo završiti loše“. Također je dodao i slijedeće: „Prolazak američkih brodova u Crno more popraćen je agresivnom retorikom, Moskva ne razumije što je točno cilj Washingtona u Ukrajini.”

Što se, zapravo, događa, i koja se uloga traži od Ankare, prije svega od strane Washingtona i nove Bidenove administracije, pokušat ćemo pronaći odgovore i kroz najnoviji članak turskog utjecajnog i provladinog medija Yeni Şafak.

Ali prije toga bih naglasio kako američki predsjednik Joe Biden i tri mjeseca nakon inauguracije nije uputio uobičajeni telefonski poziv turskom predsjedniku Erdoganu, što je i više nego jasan znak što on o njemu i njegovoj politici misli i što Washington od Turske očekuje. A ne očekuje ništa drugo nego da se „vrati“ u krug „civiliziranih zapadnih zemalja“ u sklopu pokrenutog Bidenovog plana „prelistavanja“ Zapadnih država i analize njihovog odnosa s SAD-om u kontekstu rastućeg rivalstva Washingtona s Moskvom i Pekingom. One, koje mu se u tom smislu ne svide, nastojat će pod svaku cijenu disciplinirati i vratiti na „pravi put“. Naravno – jedno su želje i planovi, a nešto sasvim drugo stvarnost i promijenjeni globalni geopolitički odnosi koji sve manje omogućuju soliranja bilom koga po svjetskim bespućima.





S ocjenama o (ne)uspjehu tog Bidenovog plana malo ćemo pričekati jer to i nije tema današnje analize iako se na nju itekako neposredno odnosi.

Evo što o problemima turske vanjske politike danas piše navedeni turski medij, uz popratne komentare.

Ojačane su vojne baze i pojačane pripreme u Egejskom moru, u područjima najbližim Grčkoj i Turskoj. Vježbe su se održavale u Rumunjskoj i Bugarskoj tijekom proteklog desetljeća. Iako se sve ovo promovira kao “zaštita Europe od Rusije”, najnovije pripreme Grčke na kopnu i na moru nemaju nikakve veze s Rusijom, smatra glavni urednik spomenutog medija, Ibrahim Karagül blizak državnim vlastima.





“Ulažu se svi napori protiv Turske. Sve pripreme usmjerene su na opsadu, zaustavljanje i zauzimanje Turske. To su u potpunosti zapadne operacije čiji je cilj suzbijanje “uspona Turske”. To nam je pružilo opipljivi dokaz da Sjedinjene Države i Europa imaju opsežan plan protiv Turske na svim kopnenim granicama, u svim morima i u mnogim dijelovima regije, da će natjerati Tursku da plati visoku cijenu za odvajanje od Zapada i kovanje vlastitog puta”, navodi autor.

Prema njegovu mišljenju, “ruska okupacija ukrajinskog teritorija, njezini planovi za aneksiju Krima i odvajanje istočnih regija od Ukrajine doveli su SAD i NATO do Crnog mora.”

“Rusija im je (Zapadu) pružila izgovor koji su željeli. Ukrajini nije preostalo ništa drugo nego da se za pomoć obrati Zapadu. Kad je ova zemlja dosegla točku propasti, a ruska ekspanzija postala nezaustavljiva, već se znalo da će Kijev pokucati na sva vrata kako bi obranio svoj teritorijalni integritet. Međutim, SAD i NATO već dugo imaju akcijski plan za rješavanje crnomorske krize koja nadilazi rusko-ukrajinsku krizu. Sada je ova provokacija dosegla vrhunac”, piše Karagul.

Analitičar, blizak turskim vlastima, upozorava da će “Sjedinjene Države i NATO zaprijetiti Turskoj od Crnog mora do baltičkih država, od Egejskog mora do Poljske”.

“Turska, stjerana u kut s juga i zapada od SAD-a i NATO-a sada će opet biti stjerana u kut sa sjevera. U slučaju rata na Crnom moru, sve će primorske zemlje patiti. Nitko ne može ostati izvan ovog rata. Imat će razorne posljedice od Crnog mora do Baltičkog mora, od Egejskog mora do Poljske. Ovo će uzdrmati sve točke presijecanja karte utjecaja Zapada i Rusije”, dodaje glavni urednik medija Yeni Şafak.

Dalje napominje kako će “Turska biti prisiljena na ubojit izbor.”

“Sve su prijetnje iz SAD-a usmjerene na nas. SAD i NATO možda žele podržati Ukrajinu i odgurnuti Rusiju od Zapada. Međutim, to će također pogurati Tursku prema smrtonosnom izboru. Oni će eskalirati napetosti u Crnom moru do te mjere da će Turska biti upitana: “Jeste li s nama ili s Rusijom?” Stoga će Tursku, zemlju koja je iznijela velike geopolitičke inicijative na svim područjima, od Karabaha do Libije, od Sirije do Egejskog mora, gurnuti u slijepu ulicu. Koliko je ukrajinska kriza usmjerena na to da Rusiju stjera u kut, ona je jednako loša i protiv Turske”, navodi se u članku.

Turska je američki saveznik i članica NATO-a, ali je i prijatelj s Rusijom. Uzimajući u obzir sve događaje u protekla dva desetljeća, vidimo da sve prijetnje Turskoj dolaze od Sjedinjenih Država i NATO-a. Od Sirije do istočnog Sredozemlja i Egejskog mora, od terorizma do Libije i Karabaha, vidjet ćete NATO, Sjedinjene Države i njihove saveznike protiv nas. Moramo zaboraviti sve što znamo i izraditi nova pravila u skladu s novim poretkom svijeta, navodi Karagul.

“Prijatelji smo i s Rusijom i s Ukrajinom. Stoga Turska može nešto učiniti. Turska je vrlo bliski saveznik Ukrajine. Nikada nismo zauzeli isti stav s Rusijom u odnosu na Krim i nikada to nećemo učiniti. Naravno, branit ćemo interese Ukrajine. Usprkos tome, u istoj smo poziciji s Rusijom u pogledu prijetnji sa Zapada. Prekid odnosa s Moskvom učinit će Tursku osjetljivom na zapadne prijetnje. Nema druge zemlje osim Turske koja će preuzeti važniju ulogu u potrazi za nevojnim rješenjem u Crnom moru. Ako predamo regiju prijetnjama SAD-a i NATO-a, Ukrajina će platiti visoku cijenu. Turska i Rusija također će patiti ”, zaključuje autor.

Ovaj tekst turskog medija zapravo je na tragu naše teze iz jučerašnjeg članka s ovog portala (vidi poveznicu ispod teksta), koja ide u smjeru Erdoganovog pozicioniranja kao svojevrsnog posrednika između Moskve i Kijeva u rješavanju ukrajinske krize, s obzirom kako održava dobre odnose i s Rusijom i s Ukrajinom, kao i njihovim čelnicima. Nešto slično kako što se postavio i Putin u rješavanju vojnog sukoba u Nagorno Karabahu, gdje je Rusija, za razliku od Turske koja je bila otvorena saveznica Azerbajdžana u tom sukobu, demonstrirao ruske dobre odnose s obje zaraćene strane – Armenijom i Azerbajdžanom. Isto tako, Rusija je u tamošnjem sukobu bila zemlja koja je najviše bila zainteresirana za postizanje dogovornog rješenja i stabilizaciju stanja na Južnom Kavkazu s obzirom na blizinu svojih granica i ukupne nacionalne interese u toj regiji, koji su itekako vezani uz obje kavkaške republike. Opet nekako isto kako što to želi Turska u crnomorskom bazenu – i u odnosu s Ukrajinom i Rusijom.

Teško se ne složiti s tezama spomenutog urednika turskog medija da je Turska sada u vrlo složenoj situaciji s obzirom na pokrenuti američki rat na dva fronta – i protiv Rusije i protiv Kine (Ankara s obje zemlje želi graditi stabilne i partnerske odnose). Ako bi taj „rat“ išao u smjeru radikalizacije i izbijanja stvarnog nekakvog vojnog sukoba (po meni malo vjerojatnog), onako kako ga turski medij i opisuje, sigurno bi postojala velika opasnost da Turska u njega bude uvučena i bez svoje volje – samo kroz činjenicu da je članica NATO saveza.

Drugim riječima: Ankara će prije ili poslije (a sve više izgleda prije) morati odlučiti što će i kako dalje po pitanju svog članstva u NATO savezu. Ono joj je korisno iz mnogo razloga, i sigurnosnih i političkih kada je u pitanju širenje njenih strateških interesa u odnosu na druge bitne „igrače“, ali joj u novonastalim globalnim geopolitičkim okolnostima i previranjima postaje sve više i opterećenje.

Članstvo u NATO-u po svojoj prirodi i logici stvari traži pokoravanje Ankare zajedničkim Zapadnim politikama i vrijednostima (koje su, nerijetko, potpuno suprotne u bitnim stvarima, o čemu svjedoči i nedavni izlazak Turske iz Istanbulske konvencije), ili – drugim riječima – podilaženje Washingtonu u svim bitnim pitanjima. Ono Tursku definitivno stavlja u opasan položaj isturenog „istočnog vojnog krila“ Zapada prema Rusiji, a samim tim predstavlja i kraj bilo kakvih samostalnih vanjskopolitičkih projekata Ankare usmjerenih na pozicioniranje Turske u samostalnog regionalnog i globalnog geopolitičkog igrača. To su visoki ciljevi, ali ako ih bilo koja država jednom uspije osigurati – benefiti i kombinatorika poteza koje joj omogućavaju, kudikamo su veći od onih koje imaju zemlje koje uvijek ovise o volji ili hirovima nekog „starijeg brata“.

Pred Ankarom je uistinu težak pa i presudan izbor, možda čak u određenom smislu i bolan (prije svega u onom ekonomskom i financijskom; prije nekoliko dana State Department odobrio je nove sankcije protiv Turske zbog kupnje ruskih protuzračnih sustava S-400 Triumf)) ukoliko ustraje u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji. Ankari, međutim, malo što vrijede sigurnosna jamstva NATO saveza u slučaju rata s Rusijom u kojeg bi eventualno silom prilika bila gurnuta. Ona dobro pamti stoljetne krvave vojne Otomanskog i Ruskog carstva i gdje je, u 15-ak ratnih sukoba tadašnjih svjetskih velesila, u svega dva rata ono prvo izišlo kao pobjednik. U sadašnje vrijeme, kada bi Turska bila gurnuta u rat s uz SAD najvećom nuklearnom silom svijeta – Rusijom (koji ova također ne želi) dobro zna čime bi to po nju na kraju završilo. Ako već ne potpunim razaranjem (da Rusija ne koristi nuklearne efektive), a onda sigurno sveopćim nazadovanjem gospodarstva za barem 30 godina unatrag. A što to znači u uvjetima današnjeg brzog razvoja u sklopu 4. pa i 5. industrijske revolucije nije potrebno govoriti.

U svakom slučaju, posložila se onakva geopolitička situacija vezana uz Tursku kakvu smo već dugo vremena u našim analizama i najavljivali kao vrlo izglednu. Tursko „igranje“ s autonomnom vanjskom politikom i njeno „koketiranje“ s Rusijom (ali i Kinom) nije moglo beskonačno trajati bez snažne reakcije Washingtona.

Hoće li „uspavani“ Biden uspjeti slomiti čvrstog Erdogana – čisto sumnjam. Ali SAD i njegove metode prisile (kojih one imaju bezbroj) nikada se ne smije podcjenjivati. S druge strane, Washington više ne može igrati na vrijeme, koje nije na njegovoj strani, i čekati nekakve unutarnje političke promjene u Turskoj ( slično kao i u Rusiji) i sada definitivno podiže ljestvice rizika.

Do koje će mjere to činiti a da se i njemu ne obije u glavu stvar je procjene ključnih američkih stratega. Ali očekivanja, ako uopće više i postoje, da će se Rusija povući pred Bidenovim prijetnjama na vrlo su tankim nogama. Rusija je stiješnjena na svoje granice, pa sve i da hoće više nema kuda, o čemu svjedoči i njena promjena strateškog dijaloga sa Zapadom od pokretanja “afere Navaljni” u ljeto prošle godine, a još više oštra i nedvosmislena reakcija Moskve na novonastalu krizu na istoku Ukrajine, koja, zapravo, predstavlja otvoreni izazov Washingtonu.

U tu krizu Turska nikako ne želi biti uvučena uza sve simpatije Erdogana prema Zelenskom i njegovom negativnom stavu prema ruskom pripajanju Krima.

Kada stvari dođu do kraja vruće se glave i najbrže hlade. Naravno, pitanje je što je s onim „usijanim glavama“ koje u njihovoj iracionalnosti nište ne može izbaciti iz stroja, tj. hoće li, u čitavoj ovoj velikoj šahovskoj geopolitičkoj igri one prevladati ili biti stavljene po strani – čekajući, možda, neku drugu priliku koja može ali i nikada ne mora doći?

Erdogan kao posrednik između Moskve i Kijeva. Kome to odgovara?

Komentari

komentar

You may also like