Z. Meter: Udar “zelenih” sudaca na Trumpa i na naftni lobi SAD-a

Izvor: tjednik 7Dnevno, 17. srpnja

Američki sudovi, na čelu kojih su “zeleni” suci, donijeli su odluke o zabrani izgradnje naftovoda Dakota Access, dugog 1800 kilometara, i odbijanju deblokade projekta ‘Keystone XL’ o transportu nafte iz Kanade do Meksičkog zaljeva, koji snažno podupire Trumpova administracija

Američki LNG biznis prolazi kroz svoju najveću krizu još od početka tzv. revolucije u proizvodnji plina i nafte, pokrenute njihovom proizvodnjom iz škriljevca. Ona je trebala promijeniti energetsku kartu svijeta i pozicionirati Sjedinjene Države u (po)najvećeg izvoznika tih energenata uopće. A sve je počelo i više nego dobro: postignut je unutarnji politički konsenzus te je LNG sektor pozicioniran na stratešku razinu kada je riječ o energetskim interesima SAD-a; banke su svesrdno i obilato kreditima pratile LNG investitore, jedan za drugim nicala su postrojenja za proizvodnju i skladištenje ukapljenog plina, građeni su terminali za njegov izvoz, izgrađene flote suvremenih tankera za njegov prijevoz do ključnih svjetskih potrošača u Aziji i Europi. Takvom razvoju stanja i zahuktalom entuzijazmu i optimizmu pogodovale su relativno visoke cijene energenata (što je za LNG sektor ključno s obzirom na skupu proizvodnju i visoku granicu rentabilnosti u odnosu na tradicionalne proizvođače), kao i stabilna potražnja. A itekako im je pogodovao i sporazum tzv. formata OPEC+ (između članica OPEC-a s jedne, i Rusije i drugih veliki proizvođača koji nisu u OPEC-u s druge strane) o ograničenju proizvodnje nafte od kraja 2016., koji nije dopuštao prevelika cjenovna kolebanja, već ih je zadržavao u okvirima dostatnim za ostvarivanje profita.

Rekordno smanjenje

Međutim, svemu, očito, dođe kraj, pa tako i ovoj američkoj energetskoj bajci. To neće biti kraj toga sektora u doslovnom smislu te riječi, ali će definitivno predstavljati krah spomenute strateške uloge koju je trebao odigrati. Od nastalih posljedica on će se teško i dugo oporavljati, o čemu svjedoče brojni bankroti (a oni će se još brže i više nastaviti u idućoj godini) malih i srednjih američkih tvrtki koje se bave proizvodnjom LNG-a. Razlozi su svima dobro poznati: veliki pad cijena nafte (prema njima se formira i cijena plina) na svjetskim tržištima, i globalna gospodarska paraliza, uvjetovana koronavirusnom pandemijom, zbog čega je potražnja za ugljikovodicima pala na povijesne minimume, dok su rezerve nafte i plina dosegnule povijesne maksimume. Tu je još bila i topla zima itd. Drugim riječima, na sceni je sve ono što u smrtnom hropcu sada pritišće LNG biznis.



A da kupovati američki LNG više nema nikakva smisla, priznaje čak i američko Ministarstvo energetike (IEA) u svom redovnom mjesečnom izvješću. Klijenti otkazuju više stotina isporuka planiranih za ovo ljeto. Kao rezultat, izvoz američkog plina pao je za čak 63,3%. Njegova sadašnja cijena jedva pokriva samo troškove procesa ukapljivanja i prijevoza do krajnjeg odredišta (a tu su još i troškovi proizvodnje, vraćanje kredita tvrtki-proizvođača plina, kao i zarada koja je smisao svakog biznisa).

Tako najveći američki proizvođač ukapljenog plina Cheniere Energy navodi kako je prošle godine u SAD-u neto izvoz prirodnog plina iznosio 54,7 milijardi m3 (što je bio porast od čak 20,7 milijardi m3 u odnosu na 2018.). Planovi su bili ambiciozni i za 2020. i 2021. godinu. U prvom je tromjesečju ove godine u svijetu tako potražnja za LNG-jem dostigla 100 milijuna tona, ili deset milijuna više nego 2019., a rast su uglavnom osiguravale baš američke tvrtke.

Tako je prema izvješću EIA-e iz siječnja ove godine, u 2020. SAD trebao izvesti 67,2 milijardi m3, a 2021. čak 79,5 milijardi m3 ukapljenog plina. Ali već je sada jasno kako od tih planova neće biti ništa.

Spomenuti negativni čimbenici srušili su plinska tržišta u Europi i Aziji, tako da je prosječna cijena (nizozemski hub TTF) u Europi u prva četiri mjeseca pala čak upola u usporedbi s istim razdobljem prošle godine, dok su se spot-isporuke u Japan smanjile za 44%.

Američko Ministarstvo energetike navodi kako će europski i azijski kupci odustati od čak 110 isporuka LNG-ja u srpnju i kolovozu, ili, drugim riječima, SAD će izvesti samo do 25% plina od svoga ukupnog izvoznog potencijala.

Investicijske banke, poput Goldman Sachsa, upozoravaju kako su se zbog nemogućnosti izvoza povećale američke zalihe plina na 21,52 milijardu m3 – za trećinu više nego lani u isto vrijeme, a do listopada bi mogla nestati mogućnost daljnjeg skladištenja, što će dovesti do rekordnog smanjenja proizvodnje u SAD-u.

Hrvatske dubioze

Prošli je tjedan u organizaciji Lidera održana konferencija o energetici, na kojoj je govorio i dosadašnji hrvatski ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić. Govorio je o hrvatskoj energetskoj strategiji do 2030. s mogućnošću dodatnih 20 godina produljenja. Između ostaloga je kazao kako se ta strategija temelji na razvoju ekološki čiste energije, u skladu sa strategijom EU-a o tzv. energetskoj neutralnosti (postupnom odbacivanju fosilnih goriva u skladu sa zaključcima Pariške klimatske konferencije). I ništa tu ne bi bilo sporno, kada, igrom slučaja, i prirodni plin, kao energent, također ne bi bio fosilno gorivo. A Hrvatska bi do kraja godine trebala završiti izgradnju plutajućeg LNG terminala u Omišlju upravo za prihvat prirodnoga plina (u njegovoj ukapljenoj – LNG varijanti, što ne mijenja činjenicu da je riječ o fosilnom gorivu!). Naravno, nije Hrvatska u svojim energetskim lutanjima i strategijama jedina neozbiljna u tom pogledu. To je, vjerojatno još više, i sam EU, koji i s novom komisijom na čelu i dalje živi u nekim svojim iluzijama (koje, osim nje, ne vidi nitko drugi u svijetu) i svim svojim članicama, poput mantre, nameće zelenu ekologiju kao spasonosnu, iako je svjesna kako tzv. čista energija, zbog golemih troškova projekata za izgradnju postrojenja za njezinu proizvodnju, u startu sve gospodarske subjekte koji će je koristiti čini globalno nekonkurentnima (zbog visoke cijene koju će takva energija imati). Najbolji dokaz gluposti takve strategije je činjenica da i najmoćnija i najutjecajnija članica EU-a – Njemačka, ne odustaje od dovršetka ruskog plinovoda Sjeverni tok 2, usprkos američkim sankcijama protiv njega, pokrenutima krajem prošle godine. A zašto i bi? Kao prvo, plin, neovisno o tome što je fosilno gorivo, spada u vrlo čiste energente (za razliku od nafte, mazuta, ugljena); i drugo, upravo će spomenuti plinovod (a ne neke zelene tehnologije i čisti energenti) Njemačkoj omogućiti godišnju dostavu novih 55 milijardi m3 prirodnog plina godišnje, što joj jedino može osigurati sigurnu i dostatnu zamjenu nakon prestanka korištenja svoje nuklearne energije i ugljena, kojih se ta zemlja potpuno odriče u idućih deset godina, i zbog čega za svoju industriju mora iznaći dugoročno i najsigurnije rješenje. Sve su ostalo, jednostavno, tlapnje i politikantstvo za nečije tuđe interese. Jer Berlin time nikako ne okreće leđa ni ostatku EU-a ni NATO-savezu, kako to poneki mediji već dulje prikazuju.

Najnoviji problemi

Poznato je kako američki čelnik Donald Trump od svoga dolaska u Bijelu kuću provodi jasno razrađenu strategiju nove američke industrijalizacije ili okretanja zemlje samoj sebi – poznatiju kao America First. To mu je išlo jako dobro do pojave koronavirusne epidemije i do pokretanja snažnih unutarnjih prosvjeda na rasnoj osnovi. Sve što je on do tada pozitivno učinio doslovno je preko noći palo u vodu: nezaposlenost je u vrlo kratkom vremenu skočila na golemih više od 40 milijuna ljudi (slično kao u vrijeme Velike depresije, od 1929., koja je završila u kaosu Drugoga svjetskog rata); u velikoj se mjeri paraliziralo gospodarstvo (kao i svagdje u svijetu); zaredali su bankroti, neizvjesnost i strah. Sve će to, nedvojbeno, otežati mogućnost Trumpova reizbora na predsjedničku funkciju najmoćnije zemlje svijeta, koja, međutim, sve više posrće u vrtlogu unutarnjih problema i političko-ideološke nesnošljivosti.

A na već tako složeno stanje prošloga su tjedna Trumpu svoje poklone uručili i američki sudovi kroz donošenje odluka o zabrani izgradnje planiranih ili obustavi već započetih velikih energetskih projekata u SAD-u – konkretno, plinovoda i naftovoda. To je za Trumpa vrlo neugodno s obzirom na to da on  tradicionalno podupire gotovo sve energetske projekte jer oni Amerikancima jamče nova radna mjesta i jačaju ulogu i utjecaj SAD-a kao novog velikog svjetskog izvoznika nafte i plina.

Slika 1: plinovod “Keystone XL Pipeline”

Američki sudovi gotovo su sinkronizirano donijeli sljedeće odluke: zabrana izgradnje naftovoda Dakota Access, dugog 1800 kilometara; odbijanje deblokade projekta Keystone XL o transportu nafte iz Kanade do Meksičkog zaljeva, koji snažno podupire Trumpova administracija, a protiv kojega su zajednički ustala indijanska plemena i ekološki aktivisti (njime se, iz naftom bogate kanadske regije Alberta u rafinerije u Meksičkom zaljevu planiralo prevoziti 800 tisuća barela nafte dnevno).

Ekološki lobi

Nakon spomenutih sudskih odluka američki ministar energetike Dan Brouillette izjavio je: Opstrukcijski ekološki lobi s dobrim financiranjem uspješno je ubio (plinovod) Atlantic Coast Pipeline, koji bi smanjio troškove za energiju stanovnicima Virginije i Sjeverne Karoline” (američke tvrtke Duke Energy Corp.Dominion Energy Inc. objavile su vijest o zatvaranju projekta tog plinovoda koji bi se kroz te dvije države protezao u dužini od gotovo 1000 kilometara i vrijednosti od osam milijardi dolara, zbog zadržavanja regulatora i pravne neizvjesnosti). Američki ministar energetike bio je prisiljen priznati kako se američka administracija nije mogla suprotstaviti ekološkom lobiju unutar sudova.

Slika 2: plinovod “Atlantic Coast Pipeline”

Ali nepravilno je reći kako je ovdje riječ isključivo o udaru zelenih sudaca po Trumpu. Jer činjenica je da su zbog paralize svjetskog gospodarstva cijene nafte pale na povijesne minimume, što onda sve slabo rentabilne projekte (a u ovim je slučajevima riječ upravo o takvima) stavlja u poziciju preskupih. Kada bi oni donosili izdašne prihode, teško bi stav američkih sudaca bio ovakav jer snaga i utjecaj naftnog lobija u SAD-u su i više nego dobro poznati. Drugim riječima, da su ti projekti financijski unosni, njima bi se omastila i mnoga druga usta osim samih investitora – od politike do sudstva. Jer korupcija, naravno, nije samo hrvatski ekskluzivitet. Štoviše, ona je na zapadu razrađena do najsitnijih detalja, gdje se ništa ne prepušta slučaju. Zato i postoji zakonski propisano lobiranje, što nije ništa drugo nego eufemizam ili samo ljepša riječ za mito i korupciju.

Komentari

komentar

You may also like