Ukrajina je, poput mnogih europskih zemalja, sve do nedavno nastojala graditi i održavati što veću političku i gospodarsku suradnju s Kinom, bilo po pitanju investicija, bilo kreditnih aranžmana. Kineski globalni utjecaj, ne samo u sektoru ekonomije i trgovine, jednostavno je prevelik a da bi si bilo koja zemlja koja drži do sebe i svojih interesa dopustila komoditet zaostajanja u odnosima s Pekingom.
Međutim, otkako su se američko-kineski odnosi u vrijeme Trumpove administracije naglo pogoršali od 2018. godine na ovamo, Kijev je neprestano pokušavao iznalaziti nekakva improvizirana rješenja, kako se, s jedne strane ne bi zamjerio Washingtonu, a s druge ostao bez poslovnih mogućnosti i strateških partnerskih veza kakve je želio izgraditi s Pekingom. Jer Sjedinjene Države, za razliku od Kine, osim po pitanju vojne i sigurnosne suradnje, nisu baš pretjerano zainteresirane za suradnju s ukrajinskim biznisom (vjerojatno je malo kome poznato da je glavni ukrajinski trgovinski partner i prošle godine bila Rusija, i to čak ako iz statističkih podataka isključimo energetski sektor kao uvijek dominantni), pa čak niti onom iz sfere energetike, koji se između dviju država činio prilično perspektivnim odmah nakon majdanske revolucije iz 2014. godine i raskida gotovo svih ključnih veza između Kijeva i Moskve. Suradnja u energetskom sektoru Washingtona i Kijeva već se dugo vremena uglavnom svodi na američko inzistiranje prema Bruxellesu i Berlinu za održavanje ukrajinskog tranzitnog plinovodnog smjera kojim se ruski plin tamošnjim plinovodima doprema u Europu i koje Moskva u perspektivi želi potpuno zaobići ne samo zbog geopolitičkih razloga (iako su oni sigurno primarni), već i zbog činjenice da su tranzitne tarife, koje Gazpromu nameće Kijev, višestruko veće u odnosu na one u drugim europskim zemljama).
Međutim, i ta je „krnja“ američko-ukrajinska energetska suradnja dvojnog karaktera, i prije svega je usmjerena na zaustavljanje dovršetka izgradnje ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2. Jer ako se u tome uspije (a za sada izgledi za blokadu tog energetskog projekta nisu baš veliki zbog upornog i snažnog otpora Berlina), Amerikancima će održavanje ukrajinskog tranzitnog smjera za isporuke ruskog plina EU samo smetati, s obzirom kako Washington nastoji jeftini ruski plin iz EU što više potisnuti i kompenzirati ga svojim ukapljenim (LNG) plinom.
Kijev: izbor između odanosti SAD-u i kraha odnosa s globalnim teškašima Istoka
Međutim, kako je i nova, Bidenova administracija, poput bivše Trumpove, sada je to već posve jasno, ostala na čvrstoj protukineskoj političkoj liniji, tako i prostora za manevriranje ukrajinske vlade po pitanju nastavka značajnije suradnje s Kinom sve više nestaje. I to usprkos tome što je Ukrajina svjesna kako se rusko-kineska suradnja posljednje desetljeće izdiže na stratešku razinu i da u tom smislu nije uputno uništavati svoje političke i gospodarske veze s Kinom. Imati dva globalna teškaša istodobno protiv sebe, od kojih s jednim Ukrajina ima skoro 2000 kilometara dugu zajedničku graničnu crtu – jednostavno ne može biti ugodno i za puno snažnije države od nje.
Ali Kijev nema izbora. On je svjestan američkih signala i upozorenja da se Washingtonu održavanje snažnijih gospodarskih veza Ukrajine s Kinom blago rečeno ne sviđa. U tom se smislu Kijevu nemoguće oduprijeti s obzirom na golem utjecaj Washingtona na ukrajinske političke i svake druge prilike, uključno (i prije svega) i one obrambene i sigurnosne.
Zbog toga je i jasno kako će snovi o nekakvom strateškom partnerstvu s Kinom to još dugo i ostati, usprkos i željama samog Pekinga da se oni ostvare. Dovoljno se prisjetiti kako je Ukrajina još nakon raspada SSSR-a i stjecanja svoje nezavisnosti Kini prodala jedan polovni sovjetski nosač zrakoplova koji joj je nakon raspada te države ostao na raspolaganju, i to usprkos ruskom protivljenju da to učini. Kina ga je s vremenom obnovila u svom brodogradilištu te je postao prvi kineski brod takvoga tipa. To je za Peking bio izuzetno važan posao i zbog usvajanja tehnologije izgradnje nosača zrakoplova, pa je tako ta zemlja u međuvremenu izgradila i svoj potpuno novi, drugi nosač zrakoplova.
Koliko su Kini bili važni odnosi s Ukrajinom svjedoči i činjenica da je Peking odlučio zauzeti „neutralan stav“ u odnosu na rusko pripajanje Krima 2014. g., kako se, s jedne strane ne bi zamjerio Moskvi a s druge Kijevu.
Kraj „idile“ kinesko-ukrajinskih odnosa
Dakle, vrijeme nekakve „kvazi-idile“ u kinesko-ukrajinskim odnosima definitivno prolazi: svemoćna geopolitika, koja za slabe zemlje ne ostavlja previše prostora za vođenje samostalne politike u njezinim ključnim segmentima, čini svoje – i Kijev je morao izabrati – naravno, ne na štetu Washingtona. Ukrajinska vlada, razumljivo, to nije i neće obznaniti na sva zvona, ali pojedini potezi koje poduzima o tome itekako svjedoče.
Jedan od zvučnijih, svakako je i nedavna odluka Kijeva da nacionalizira svoju tvrtku za proizvodnju zrakoplovnih motora Motor Sich, u koju su prethodno legalno ušli kineski investitori. Kineska vlada reagirala je promptno. Već 12. ožujka glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian na brifingu u Pekingu izjavio je kako kineska vlada od Ukrajine zahtjeva da uzme u obzir interese kineskih investitora vezano uz želje za nacionalizacijom spomenute tvrtke.
“Zahtijevamo da Ukrajina uzme u obzir zakonska prava kineskih tvrtki i investitora. Kina inzistira da se ovo pitanje riješi na pravi način”, kazao je tom prigodom Zhao Lijian i dodao kako Peking pomno prati novonastalo stanje u svezi tog problema.
Iako ova izjava na prvi pogled može djelovati suzdržano, ona u svojoj biti jasno ukazuje da je Peking odlučan zaštititi interese svojih investitora u spomenutoj tvrtki, iz koje Kijev želi „izbaciti“ Kineze. I ne samo da želi, već je upravo to de facto i učinio:
Ukrajinska služba sigurnosti javno je obznanila kako strane tvrtke pokušavaju steći potpuni nadzor nad aktivnostima Motor Sich-a na polju vojnih obrambenih narudžbi i prenošenja tehnologije u drugo postrojenje.
Početkom kolovoza 2020. tužiteljstvo Ukrajine zaplijenilo je dionice Motor Sich-a nakon najave zajedničkog zahtjeva kineskih ulagača i DCH grupe za kupnju udjela u tvrtki. U prosincu su investitori ukrajinskoj vladi poslali poruku o žalbi međunarodnoj arbitraži protiv Ukrajine. Njome namjeravaju nadoknaditi štetu u iznosu od 3,5 milijardi dolara zbog zapljene dionica i blokiranja pristupa upravi tvrtke.
Krajem siječnja ukrajinske su vlasti uvele sankcije na razdoblje od tri godine protiv kineskih investitora u „Motor Sich-u“ i povezanih osoba. Prema odluci ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu i ukazu predsjednika Volodimira Zelenskog od 28. siječnja, kineski državljanin Wang Jing i s njim povezane tvrtke iz holdinga „Skyrizon“ uključeni su na popis sankcija.
Kako god bilo, ova najnovija „afera“ sve se više „vrti“ i na ukrajinskoj političkoj sceni, usprkos dominantne teme vezane uz najnovije dramatično pogoršanje sigurnosnih prilika na liniji razgraničenja između ukrajinske vojske i proruskih separatističkih snaga u regiji Donbass, na jugoistoku te zemlje.
Takvo je posredstvom Facebooka zamjenik Vrhovne rade (ukrajinski parlament), jedan od čelnika Oporbene platforme – Za život, Vadim Rabinovič, napisao da su kineski poslovni ljudi stigli na poluotok Krim i da su se s tamošnjim lokalnim vlastima dogovorili o uspostavi gospodarskih odnosa s krimskim poslovnim subjektima, i da su „iznijeli plan djelovanja u području turizma i putovanja na Krim za liječenje kineskih građana. Osim toga, spremni su dobro financijski ulagati u odmarališta“.
Kijev je osudio ovaj kineski potez. Ali to je manje bitno. Bitna je jedino stvarna namjera Kine, jer je očito kako Peking ovim potezom na vrlo jasan način signalizira Kijevu da ga očekuju ozbiljne posljedice ukoliko ne zaustavi upravo započeti smjer svoje protukineske politike, i da tjera kineske investitore iz već ugovorenih poslovnih aranžmana.
Kijev se oglušio na zahtjeve Pekinga
Pa iako je kineska vlada kroz priopćenje Zhao Lijiana 15. ožujka objavila kako ne vidi problem u aktivnostima kineskih tvrtki na Krimu, i da Ukrajina ne bi trebala politizirati tu interakciju jer se suradnja s krimskim tvrtkama odvija na tržišnim načelima, teško da će Peking u čitavoj toj „igri“ nešto više uspjeti postići od vjerojatnog kraha svojih odnosa s Kijevom, koji se već odlučio kome će doći „u naručje“.
Tim više što je sredinom ožujka tajnik Ukrajinskog vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Oleksiy Danilov najavio kako će „Motor Sich“ uskoro biti vraćen u vlasništvo ukrajinske države.
Dana 20. ožujka Okružni sud u Kijevu, na temelju materijala Ukrajinske službe sigurnosti, odlučio je zaplijeniti čitav imovinski kompleks i 100% dionica „Motor Sich-a“. Sva su korporativna prava te tvrtke sada prenesena u vlasništvo Agencije za upravljanje imovinom – dakle, ukrajinskoj državi. Odluku o tome 24. ožujka, svojim je dekretom na snagu stavio predsjednik Zelensky, čime je nacionalizacija te tvrtke i konačno provedena.
„Loptica“ prebačena na Peking
Dakle, Ukrajina je u potpunosti ignorirala zahtjeve kineske vlade, a ova će to teško oprostiti. Peking je i na nedavnom sastanku na visokoj razini s američkom delegacijom na Aljasci, održanog s ciljem pokušaja poboljšanja odnosa za nastavak međusobne gospodarske suradnje, Amerikancima poručio kako je vrijeme razgovora s Kinom „s visoka“ prošlost i da će se od sada surađivati samo na ravnopravnim osnovama. Kina je proteklih dana po prvi put na američke, britanske i kanadske sankcije protiv nekoliko njenih državljana i organizacija odgovorila identičnom mjerom, bez bilo kakvog premišljanja. Isto uvodi i protiv Zapadnih tvrtki koje se iz sfere međusobne trgovine zalijeću i u sferu politiziranih izjava (očito pod pritiskom domaće politike) o stanju ljudskih prava u Kini, a što upravo najbolje osjeća i švedski modni brend H&M na tlu Kine, uključno i Hong Konga.
Peking Ukrajini može, ukoliko se odluči za opciju drastičnog kažnjavanja, vrlo lako zagorčati život službenim priznanjem Krima ruskim državnim teritorijem, a što do sada nije učinila niti jedna važnija zemlja svijeta. Presedana toga tipa je već ionako dovoljno: prošlogodišnje američko priznanje izraelske aneksije Golanske visoravni tj. izraelskog državnog suvereniteta nad istom, kao i ranije priznanje nezavisnosti Kosova, a na tome se, najvjerojatnije, neće i stati.
Neugodnost po Ukrajinu, u slučaju takvog scenarija, ogleda se u činjenici da Kina nije odmetnuta Abhazija ili Južna Osetija (dijelovi Gruzije, izdvojeni iz njenog sastava nakon trodnevnog rusko-gruzijskog rata 2008.g.), koje su Krim priznale ruskim, već globalna gospodarska i vojna velesila. Rusija bi to, svakako, jedva dočekala, ne u smislu da joj je tako nešto životno važno (jer, budimo realni, Rusiju iz Krima, ili Krim iz Rusije, više nitko ne može protjerati), već isključivo po pitanju naslađivanja nad od sebe „odmetnutom“ Ukrajinom i njenim prelaskom u „proamerički tabor“. Tabor – koji joj u svemu ovome teško može pomoći i kojemu Ukrajina služi isključivo u njegovoj globalnoj geopolitičkoj borbi s Rusijom. Sve su ostalo, poput brige za ukrajinsku demokraciju i ljudska prava, samo priče za malu djecu, u koje, uostalom, malo tko ozbiljan u svijetu vjeruje.
Dakle, „loptica“ o budućnosti kinesko-ukrajinskih odnosa definitivno je od strane Kijeva prebačena na Peking. On će, nesumnjivo, znati prosuditi što mu je u najboljem interesu.
