Ruski S-400 kao “jabuka razdora”
Jučer smo na ovom portalu objavili vijest pojedinih turskih medija o testiranju ruskih raketnih sustava protuzračne obrane S-400 „Triumf“ od strane turske vojske, usprkos prethodnom oštrom američkom protivljenju, pri čemu službene turske potvrde samoga testiranja nije bilo. Tada smo i naglasili kako će nas zanimati reakcija američke strane, a ona je uslijedila već danas.
Službeni američki predstavnik, pod uvjetom anonimnosti, potvrdio je za Reuters kako je Turska provela testiranja sustava S-400 u petak, 16. listopada, ali nije iznio nikakve pojedinosti.
Ovo testiranje, ako bude službeno potvrđeno, može izazvati još veću napetost u odnosima između Washingtona i Ankare, koji su dodatno pogoršani i samim činom turske kupnje tih ruskih sustava, čemu su se SAD i NATO savez oštro protivili, tvrdeći, kako će oni ugroziti zajedničku obranu sjeveroatlantskog saveza. Međutim, ne treba zaboraviti kako je Turska (i osobno predsjednik Erdogan) prije toga željela kupiti upravo američko sustave PRO Patriot ali ih Amerikanci njoj nisu željeli prodati. Također treba naglasiti kako ta zemlja niti nema vlastite moderne sustave PZO unutar svojih oružanih snaga, već samo one NATO saveza, stacionirane na njenom teritoriju, ali kojima upravljaju i zapovijedaju vojnici NATO-a a ne turske vojske. Taj se nedostatak snažno osjetio prilikom pokušaja vojnog udara u srpnju 2016. g protiv predsjednika Erdogana, u kojemu su u glavnini sudjelovale turske zračne snage, dok im se protuzračna obrana praktički nije imala čime suprotstaviti te su zrakoplovi činili što ih je volja – od raketiranja parlamenta u Ankari, do gađanja infrastrukturnih ciljeva po Istanbulu u mahnitom lovu na u zadnji čas odbjeglog Erdogana, koji je jedva spasio živu glavu, zahvaljujući, prema nekim mišljenjima, upravo pravodobnoj informaciji o puču od strane ruskih obavještajnih struktira – tj. Putina, s kojim je Erdogan netom prije normalizirao odnose, do krajnosti zaoštrene nakon turskog obaranja ruskog bombardera u Siriji u studenom 2015. godine.
Danas je glasnogovornica State Departmenta Morgan Ortagus izjavila kako je Washington Ankari dao do znanja da je nabava suvremenog ruskog naoružanja jednoj članici NATO saveza za njega neprihvatljiva, te da je izrazio očekivanja kako kupljene sustave Turska neće aktivirati tj. staviti u bojevo dežurstvo. „U slučaju potvrde (spomenutog testiranja) mi ćemo to najodlučnije osuditi, kao potez, nespojiv s obvezama Turske u svojstvu saveznika u NATO-u i strateškog partnera SAD-a.“
Američko Ministarstvo obrane sa svoje je strane izjavilo kako Turska ne smije aktivirati S-400. Također je ponovio kako je ta zemlja već isključena iz programa proizvodnje zrakoplova F-35, i da „S-400 ostaje prepreka na putu napretka u drugim sferama bilateralnih odnosa“, kazao je anonimni službenik Pentagona.
Zanimljivo je kako je tursko Ministarstvo obrane izjavilo kako neće potvrditi niti opovrgnuti vijest o jučerašnjem testiranju S-400, međutim, turski vojni analitičar Turan Oguz za Reuters je kazao kako procjena boje, intenzitet i smjer dima na videu, koji se u medijima pojavio, odgovara raketama S-400“.
I danas su se pojedini američki kongresmeni oglasili na ovu temu i zatražili uvođenje protuturskih sankcija zbog spomenutog testiranja kupljenih ruskih raketa.
U jednoj od svojih starijih analiza (vidi poveznicu ispod teksta) napisao sam slijedeće: „Ruski sustavi S-400 prestaju biti samo učinkovito oružje u borbi protiv neprijateljskih zračnih ciljeva, već postaju i svojevrsni indikator – lakmus papir, o tome, koje države svijeta imaju snagu i dovoljnu količinu želje i hrabrosti za izdizanje izvan okvira „ograničenog suvereniteta“ u odnosu na SAD i za pozicioniranje u samostalnog čimbenika međunarodnih odnosa tj. u države koje same odlučuju o ključnim aspektima svojih nacionalnih interesa unutar budućeg ustroja svijeta.“
Još ćemo vidjeti je li Turska za to spremna (iako o tome njen državni vrh stalno govori) i ima li uopće snage za realizaciju svojih želja za geopolitičkom samostalnošću u smislu donošenja ključnih odluka. Upravo je jučerašnje vojno testiranje S-400 postalo i najveći test za tursku vanjsku politiku. Još nismo sigurni hoće li Ankara na njemu pasti ili proći s obzirom da se još uvijek nije usudila razmjestiti svoje kupljene ruske sustave i staviti ih u bojevo dežurstvo, usprkos činjenici da joj oni primarno trebaju s vojne točke gledišta, u kontekstu rastućih sukoba ili napetosti oko njenih granica (Grčka, Nagorno Karabah, …). I to neovisno o činjenici da je predsjednik Erdogan to osobno obećao učiniti još u proljeće ove godine, pri čemu je epidemija koronavirusa vrlo tanko opravdanje zašto to još nije i učinjeno. Zato je u ovoj velikoj „igri” u pitanju i ugled samoga Erdogana, što se također mora uzeti u obzir. Jer kupiti od nekoga nešto, za velike novce i uz retoriku da je to krajnje nužno za zemlju, a onda od svega toga odustati – teško se može pravdati drukčije osim povlačenjem i strahom od kazne od strane gazde.
Ali za razliku od Turske, koja, očito, još kalkulira i zbraja „pluseve“ i „minuse“, za Indiju i Kinu po pitanju kupnje i razmještaja sustava S-400 nije bilo previše dilema. One su to učinile (Indija prošle godine, Kina još ranije) iako je i njima Washington prijetio sankcijama. Ali Kina i Indija, realno gledajući, ipak su kategorija iznad Turske u bilo kojem pogledu, a nisu opterećene niti formalnim vojnim savezništvima, kako je to slučaj s Turskom kao članicom NATO-a.
