Z. Meter: Utrka za zaradom! LNG tankeri iz SAD-a našli način zaobilaženja sporog Panamskog kanala

Nova ruta za američke tankere za LNG za Aziju kroz Sueski kanal počela se koristiti u posljednjih nekoliko tjedana i zaobišla je drugu alternativnu rutu u potražnji – Rt Dobre nade (najjužnija točka afričkog kontinenta).  … Pokazalo se da je ovaj put brži od zaglavljivanja u gužvi na Panamskom kanalu. … Ruski LNG tankeri-ledolomci sada kroz Sjeverni morski put hitaju prema Istočnoj Aziji i predstavljaju sve veću konkurenciju američkim LNG dobavljačima

Hladna zima na istoku Azije najbolje ukazuje na važnost sigurne opskrbe prirodnim plinom za svaku zemlju koja drži do svojih nacionalnih interesa, sigurnosti i konkurentnosti gospodarstva i spokoja svoga stanovništva.

Nedavno smo pisali (vidi poveznicu ispod teksta) o velikom porastu potražnje za plinom u Kini, Japanu, Južnoj Koreji, Pakistanu, … zbog vrlo hladne zime (a u Kini dodatno i zbog ubrzanog rasta gospodarske aktivnosti u zadnjem tromjesečju prošle godine od preko 6%), što je, logično, dovelo i do velikog rasta cijena, konkretno – ukapljenog (LNG)  plina na spot tržištu. Drugim riječima, još se jednom pokazala važnost dugoročnih plinskih ugovora s fiksnim cijenama, ali i iznova potvrdila prednost onih država koje „plavi energent“ imaju mogućnost nabavljati i preko plinovodnih sustava. To će se najbolje vidjeti kroz slijedeći primjer:

Američki dobavljači ukapljenog plina, kao i svi drugi izvoznici tog energenta, u ovako povoljnim sezonskim cjenovnim uvjetima na azijskom tržištu kakvi su sad, žure se sa svojim punim tankerima čim prije stići na konačna odredišta za iskrcaj. Naime, cijene plina u Aziji „nenormalno“ su primamljive – dosežu čak i do 1300 dolara za  tisuću m3!

Međutim, zbog ograničenog propusnog kapaciteta Panamskog kanala, koji je najbliži put do Azije za američke proizvođače LNG-a s atlantske obale, tamo već tjednima traje velika gužva a brodovi za prijelaz u Tihi ocean i obratno čekaju i po dva tjedna. S druge strane, američki konkurenti s Bliskog istoka, Rusije i Australije takvih problema nemaju zbog geografskih razloga.

Dalekovidnost Rusije, koja je u proteklih desetak godina pokrenula perspektivne projekte za proizvodnju LNG plina na poluotoku Yamal na svom Arktiku („Yamal LNG“ 1 i 2) i za njih izgradila i prvu svjetsku flotu LNG tankera-ledolomaca, upravo sada najbolje dolazi do izražaja. S tog LNG terminala ruski su tankeri ukapljeni plin do sada prevozili u smjeru zapada tj. u Europu, a odatle su ga tamošnji trejderi razvozili gdje je trebalo, najčešće u Aziju ali nerijetko i na istočnu obalu SAD-a (poznato je da su SAD uvele sankcije protiv Rusije, između ostalog i na njezine izvozne energetske projekte poput plinovoda, pa su visoki ruski dužnosnici u šali znali govoriti kako su Zapadni prijevoznici dovodili plin iz EU u SAD, ali da to nije moglo promijeniti činjenicu da su molekule toga plina ipak ruske).




Međutim, s drastičnim porastom spot cijena u Aziji posljednjih zimskih mjeseci  Rusija se također pridružila utrci u brzini isporuke ukapljenog plina najvećim svjetskim potrošačima koji se nalaze baš na tom kontinentu. Tako su, nedavno, po prvi put dva ruska tankera-ledolomca krenula iz terminala Yamal LNG u smjeru istoka – najkraćim, novim i perspektivnim Sjevernim morskim putom – SMP (oko čije geopolitičke važnosti se počinju sve jače „lomiti koplja“ između Moskve i Washingtona koji je svega toga  jako svjestan, a poglavito mu je u tom smislu neugodna rusko-kineska suradnja oko korištenja SMP, o čemu smo već više puta pisali u našim analizama).

Američki izvoznici LNG-a sada nastoje ubrzano riješiti problem s otežanim prolaskom kroz Panamski kanal zbog kojeg su na gubitku i traže alternativne smjerove, kalkulirajući brzinu i cijenu dostave.





Prema navigacijskom portalu Marinetraffic, čak više od 30 tankera s LNG-em, naftom i naftnim derivatima iz Sjedinjenih Država čeka na prolazak kroz Panamski kanal kako bi isporučili gorivo azijskim potrošačima. Uprava Panamskog kanala izvijestila je da bi mogla prevoziti dva unaprijed rezervirana LNG tankera dnevno. Zbog svega toga vrijeme isporuke plina u Aziju produljuje se s dva na čak četiri tjedna. Američki dobavljači smislili su zaobilazno rješenje.

Najmanje sedam prijevoznika LNG-a sada slijedi američko-azijsku rutu kroz Sueski kanal. Pokazalo se da je ovaj put brži od zaglavljivanja u gužvi na Panamskom kanalu (naravno, pitanje je što je s cijenom samog prijevoza s obzirom na puno duži prijeđeni put).

Na primjer, prijevozniku plina Wilforce koji dolazi s najvećeg američkog LNG terminala Sabine Pass (atlantska obala), put do kineske luke Tianjin trajat će četiri i pol tjedna. Pri tom je Gaslog Shanghai objavio kako će ispoštivati ovaj rok.

Nova ruta za američke tankere za LNG za Aziju kroz Sueski kanal počela se koristiti u posljednjih nekoliko tjedana i zaobišla je drugu alternativnu rutu u potražnji – Rt Dobre nade (najjužnija točka afričkog kontinenta). Sueska ruta traje oko mjesec dana, dok bi ona oko Rta Dobre nade trajala 5 tjedana tj. jedan više. Istodobno su takse za prolaz Sueskim kanalom relativno niske. Dnevni promet LNG tankera sada doseže 397 tisuća dolara, dok je u prosincu iznosio 160 tisuća dolara.




U povratku se LNG tankeri u SAD ipak šalju Panamskim kanalom.

Drugi razlog za odabir rute kroz Egipat bio je nedostatak tankera. Njihov nedostatak zbog utovara na duljim linijama do Azije već je doveo do činjenice da europski potrošači američkog LNG-a ne mogu pronaći besplatne brodove.

Naime, u siječnju je cijena LNG-a s isporukom u sjeveroistočnu Aziju u prvoj polovici veljače porasla na više od 1300 američkih dolara. Takvu zaradu mogu ostvariti dobavljači koji su otpremili teret u prvoj polovici siječnja. Međutim, u drugoj polovici veljače cijene su već 350 dolara niže, a u ožujku će, nakon prestanka hladnog vremena, kako se predviđa, iznositi 400 dolara za tisuću kubika. To je više od trenutnih cijena plina u Europi, ali ne i onih na kojima dobavljači mogu zaraditi rekordne marže.

Dakle utrka za neočekivanom enormnom zaradom dobavljača LNG-ja na azijsko tržište u punom je jeku tj u svojoj kulminaciji.  Ovdje ipak treba dodati kako, za sada, zarada ruskih dobavljača LNG-a ne ovisi o spot cijenama, s obzirom da se gotovo sve količine s Yamal LNG-a isporučuju prema dugoročnim ugovorima. Međutim, kapacitet pete faze tog ruskog energetskog projekta, od 900 tisuća tona (1,24 milijarde kubičnih metara godišnje), planira se prodati isključivo na spot tržištu.

Ovo je samo jedan, ali vrlo važan primjer, koliko je suvremena Rusija već sada, a kamoli dugoročno ozbiljan ne samo vojni, već i gospodarski (energetski) globalni konkurent SAD-u. To vidimo i na tlu Europe kroz projekte Sjeverni tok 2 i Turski tok, kojima će se i nova američka administracija svim silama nastavljati suprotstavljati.

Iz te perspektive gledano shvatljiva je bitka koju je Washington već davno pokrenuo protiv Rusije (otvaranjem ukrajinske krize 2014. g.). Ona će se nedvojbeno nastaviti,  iako bi, prema mom skromnom mišljenju po SAD bilo puno bolje da su s Rusijom krenule u varijantu suradnje po pitanjima od obostranog interesa, jer je Moskva itekako sposobna Washingtonu „mrsiti račune“ i „podmetati noge“ u raznim dijelovima svijeta bez previše bojazni od sankcijskih posljedica, kojima je ionako već godinama izložena, dok su one tipa nekog vojnog kažnjavanja posve isključene. Ali neprestano „stajanje“ Washingtona na jedne te iste „grablje“ i igranje na nekakve unutarnje ruske revolucije i nasilne promjene Putinove vlasti, poput ovog sadašnjeg  – s medijski ekskluzivno praćenim povratkom Alekseja Navaljnog u RF, unaprijed su osuđene na propast. Uspjehu takve, već odavno istrošene i „izlizane“ američke vanjskopolitičke strategije prema Rusiji ne bi pomoglo niti neko drugo ili tko zna koje po redu  trovanje Navaljnog – uz svu medijsku pompu. I to ne zato što su svi Rusi “zadivljeni” Putinovom politikom (to nikako nije točno), već jednostavno zato što su “siti” revolucija iz svoje prošlosti koje su ih uvijek vraćale u bijedu, kao i onih modernijih – iz svog okružja, čije plodove “uspjeha” upravo gledaju u Ukrajini, Gruziji, Moldaviji, a da i ne govorimo o Bliskom istoku i “arapskom proljeću”. Osim toga, u živom sjećanju još im je itekako i vladavina Zapadu bliskog i omiljenog Borisa Jelcina 90.-ih godina prošlog stoljeća, koja je dovela gotovo do potpunog raspada Ruske Federacije i do njenog gospodarskog, socijalnog i svekolikog kolapsa. Ali dozvolimo, možda američki stratezi sada ipak znaju nešto više od nas, pa odatle i njihove nade u novu Rusiju “po njihovim mjerilima”.

Gužva u Panamskom kanalu usporava američke LNG tankere na putu za Aziju

 

Komentari

komentar

You may also like