Zoran Meter
Jeftini iranski dronovi – snažnog punjenja poput „balističke rakete“, kojih je Rusija nabavila golemi broj i koji mogu letjeti na velike udaljenosti i čekati satima prije nego što pogode metu – vratilo je rat u Odesu.
Katastrofalni ruski vojni propusti
Ruska vojna industrija proteklih je desetljeća zanemarila razvoj bespilotnih letjelica, što je vjerojatno posljedica ne davanja nužne pozornosti tamošnjih vojnih stručnjaka i stratega značaju tog oružja u vođenju ratnih akcija i operacija. To je pak, moguće, bila posljedica rukovođenja pretpostavkom državnog i vojnog vrha kako Rusija neće u dogledno vrijeme voditi bilo kakve konvencionalne ratove, s isključenjem ograničenih vojnih operacija tipa one u Siriji. Rusija čak nije koristila niti mogućnost uvoza stranih bespilotnih letjelica na tržištu naoružanja dok je to još bilo puno lakše (u odnosu na sadašnje proturuske sankcije), što je jasni dokaz potpuno pogrešnih procjena i aljkavosti.
Zbog takvih katastrofalnih procjena, koje su skupo koštale Rusiju u prvoj fazi njene vojne operacije u Ukrajini (ta se zemlja, za razliku od Rusije, itekako opskrbila dronovima različitih namjena – od izviđačkih do napadačkih, uključno i već čuvene turske dronove Bayraktar), već su padale glave u ruskom vojnom vrhu.
Naravno, pogrešno bi bilo reći kako Rusi ništa nisu činili po pitanju pokretanja domaće proizvodnje dronova. Razvili su vrlo respektabilni napadački dron dugog dometa Orion, koji može nositi borbeni teret težak 250 kg, naoružan zračnim bombama KAB-20 i KAB-50 uključujući UPAB-50 vođene zračne bombe. Izradila ga je ruska tvrtka Kronshtadt. Sposoban je nositi četiri projektila zrak-zemlja, ubrzavajući do 200 km na sat penjući se do 7,5 km, a može raditi čak 24 sata.
Međutim, Rusi su definitivno zakazali, kako po pitanju tajminga tako i vrsta i količine proizvedenih dronova, pa sada ubrzano sklapaju male izviđačke dronove, u čemu zajednički sudjeluju vojska i građani-amateri. Ti su dronovi, nazvat ću ih dronovima kućne izrade (mnogi se sklapaju i u privatnim garažama), značajno poboljšali učinkovitost ruskih operacija u Ukrajini jer omogućuju precizno lociranje ukrajinskih snaga i teškog naoružanja, pri čemu su vrlo teško uočljivi i teško se uništavaju.
Spas pronašli u Iranu
S druge strane, ruski državni i vojni vrh, svjestan ranijih grešaka i propusta, više ništa nije želio prepuštati slučaju pa je, tako, sklopio i sporazum s Iranom o isporukama iranskih bespilotnih letjelica koje su se pokazale vrlo uspješne na sirijskim bojišnicama, i za koje je i sam Izrael priznao da su mu zadaju „glavobolju“. Jedna od njih je dron-kamikaza Shahed-136, koji nije i najnapredniji iranski dron.
Iran, pod polustoljetnim sankcijama, proizvodi vrlo sofisticirane dronove
Teško je, naime, za mnoge bilo očekivati da će iranska vojna industrija, izložena gotovo polustoljetnim međunarodnim sankcijama, uspjeti proizvesti tako sofisticiran borbeni proizvod koji se koristi GPS podacima i preciznom optikom, a uz to je i vrlo ubojito naoružan i vrlo dugog radijusa kretanja – do 2000 kilometara. Ali Iran se odavno prilagodio sankcijama, ne samo u vojno-industrijskoj sferi, jer drukčije i ne bi mogao opstati u potpuno neprijateljskom okružju u kojem se nalazi pri permanentnim ugrozama njegovoj sigurnosti – u prvom redu od strane SAD-a i Izraela. U tome je Iranu pomogla njegova. od ranije razvijena industrija (makar tehnološki i ne najsuvremenija zbog sankcija) i golemi broj visoko obrazovanog stanovništva i stručnjaka u različitim sferama – čak i onim najsloženijim – nuklearnim.
Putin i Raisi definirali zajedničkog najvećeg suparnika i prijetnju
Iranske isporuke dronova Rusiji proteklih su mjeseci snažno pokušavale spriječiti Sjedinjene Države različitim upozorenjima, čak i prijetnjama novim oštrim sankcijama. Međutim, sada je već posve očito – te prijetnje nisu urodile plodom. Moskva i Teheran nedavno su, tijekom summita Šangajske organizacije i osobnog susreta predsjednika dviju država Vladimira Putina i Ibrahima Raisija zajednički i službeno detektirali svog najvećeg strateškog suparnika i prijetnju njihovoj nacionalnoj sigurnosti – SAD. A kada je to tako, jasno je kako ne može biti niti zapreka u njihovoj obrambenoj suradnji. Štoviše, po obje je strane ona je sada nužnija nego ikad.
I ovdje dolazimo na glavni dio ovog teksta.
Iranski dronovi nanose velike štete ukrajinskoj vojsci
O činjenici sve masovnije pojave iranskih dronova nad ukrajinskim gradovima u središnjim i zapadnim dijelovima zemlje, u kojima napadaju vojne objekte i skladišta naoružanja ukrajinskih snaga i što zadaje velike i potpuno neočekivane probleme Kijevu, posljednjih tjedana pišu i brojni zapadni mediji.
Ovom prigodom, kao najbolju potkrjepu svega ovdje ranije navedenog, poslužit ću se danas objavljenim tekstom američke agencije Bloomberg.
U njemu se navodi, „kako nakon višemjesečnih udara američkih bespilotnih letjelica kamikaza i raketnih sustava za višestruko lansiranje (MLRS) na ukrajinskom ratištu, Rusija sada uzvraća udarac novom sposobnošću, napadajući južni lučki grad Odesu gotovo svakodnevno bespilotnim letjelicama (UAV) iranske proizvodnje“.
Zbog toga su neki Ukrajinci prvi put od ljeta ponovno počeli bježati iz Odese, navodi američka agencija.
Rusija je počela napade na najveću ukrajinsku luku na Crnom moru i Južno zapovjedništvo oružanih snaga Ukrajine, uključujući skladišta streljiva izvan grada. Napadi bespilotnih letjelica oštetili su lokalne tvrtke i stvorili probleme u luci, gdje se brodske posade i radnici na dokovima osjećaju nesigurno ukrcavajući brodove nad kojima lebde iranske bespilotne letjelice Shahed-136, izjavio je za Bloomberg gradonačelnik trećeg po veličini ukrajinskog grada Gennady Trukhanov.
Iranske bespilotne letjelice su jeftine, teško ih je oboriti i pogađaju logističke i kontrolne centre iza ukrajinskih linija.
“Ove bespilotne letjelice su prilično spore, ali nose snažno punjenje, tako da je pogađanje njihove mete jednako pogađanju krstareće rakete”, požalio se Serhiy Bratchuk, predstavnik Regionalne vojne uprave Odese .
Čak i ako je potrebno nekoliko dronova za napad, oni su toliko pristupačni da to nije važno, rekao je izvor agencije.
Vojni stručnjaci uspoređuju korištenje iranskih bespilotnih letjelica s korištenjem HIMARS MLRS-a, koje su Sjedinjene Države isporučile Kijevu. U oba slučaja, strane u oružanom sukobu gađaju rute opskrbe vojnih snaga, zapovjedna mjesta i pozadinsku infrastrukturu, navodi Bloomberg.
Prema tvrdnjama SAD-a, Rusija je krajem kolovoza od Irana dobila čak 1000 dronova, navodi dalje američki medij.
Shahed-136 se mogu koristiti u velikom broju, prisiljavajući oružane snage da se protiv njih brane protuzračnim projektilima, od kojih svaki može koštati stotine tisuća dolara.
To ipak ne čini Shahed super-oružjem koje mijenja rat, smatra Justin Bronk, viši suradnik za zrakoplovstvo i vojnu tehnologiju u londonskom institutu Royal United Services.
„Bronk opisuje Shahed-136 kao udarni sustav koji pripada obitelji niskoletećeg lebdećeg streljiva koje je, u iranskom slučaju, “modernizirano poglavito da uključi komercijalne GPS sustave.” Prema njegovim riječima, oni moraju biti ranjivi na elektroničke smetnje, a “Izrael ima gotovo besprijekornu evidenciju poraza čak i naprednijih iranskih dronova”.“
Poteškoća u zemlji većoj od Francuske (Ukrajini) je odluka gdje rasporediti svoju ograničenu protuzračnu obranu. Shahed može preletjeti stotine kilometara i ostati u zraku satima prije nego što pogodi metu.
“Zapadni partneri bi trebali povećati isporuku sustava protuzračne obrane kratkog i srednjeg dometa kako bi pomogli Kijevu”, predlaže Bronk, a prenosi Bloomberg.
Upravo u ovom posljednjem kontekstu treba dodati kako je ukrajinski veleposlanik u Izraelu Yevhen Korniychuk ovog tjedna izjavio kako je Izrael dao pristanak za isporuku vojne opreme Ukrajini za suprotstavljanje iranskim dronovima.
Sve će se ovo, nedvojbeno, dodatno radikalizirati nakon predstojećeg pripajanja novih dijelova ukrajinskog teritorija na istoku i jugoistoku zemlje Ruskoj Federaciji nakon jučer objavljenih službenih rezultata provedenih referenduma po tom pitanju. Jučer su, također, proruski predstavnici tih regija (LNR, DNR, Zaporožje i Herson) poslali ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu službene zahtjeve za njihov prijam u punopravni sastav RF. Prema navodima ruskih državnih medija, to bi se moglo dogoditi već u idućih pet dana.
Neovisno što Zapad kategorički tvrdi kako taj čin predstavlja eklatantno kršenje međunarodnog prava i da ga nikada neće prihvatiti, stvarnost tj. praksa izgledat će tako da će Moskva nove regije smatrati svojima, jednako kao i Krim, kojeg također nitko relevantan iz međunarodne zajednice nije priznao Ruskim. Drugim riječima, svoje državno-pravne ingerencije proširit će i na te dijelove teritorija, sa svim mogućim implikacijama vojne i sigurnosne prirode.
Na Zapadu će, dakle, biti odluka što će u tom smislu dalje činiti.
Kijev je, očito, svoju odluku donio, navodeći kako će nastaviti napade na odmetnute regije kao da se ništa nije dogodilo, u čemu ga je podržao i američki državni tajnik Antony Blinken, govoreći u intervjuu za CBS News kako Washington odobrava korištenje zapadnog oružja od strane Kijeva za napade na teritorije koje Rusija namjerava prisvojiti.
Najveći je, međutim, problem, što nitko ne zna čime Moskva namjerava odgovoriti u zaštiti „svojih“ novih teritorija, pri čemu je Putin već svima jasno dao do znanja da će Rusija nove teritorije braniti svim raspoloživim sredstvima.
Putin, nakon svega ovoga što se upravo dogodilo i što je rečeno, više nema ni minimalnog prostora za povlačenje. Drugim riječima, Zapad (čitaj SAD) je taj koji „ključeve“ rata i mira, ne samo u Ukrajini – sada drži u svojim rukama.
Odluke obiju strana nedvojbeno će biti teške i sudbonosne. Ova „velika igra“ ne može ostati neodlučna – tj. netko će se prije ili kasnije iz nje morati povući ako se ne želi eskalacija rata i izvan Ukrajine – s mogućim razornim posljedicama po čitavi svijet. Kako će to povlačenje dvije strane kasnije tumačiti, kao svoju pobjedu ili pak kao zajednički sporazum – posve je nevažno.
