Z. Meter: Vodi li Biden (ne)svjesno Ameriku u rat protiv Kine i Rusije?

Biden, zapravo, kaže, da je ‘strateška dvosmislenost’ SAD-a prema Tajvanu mrtva. Opasno zaoštravanje s Kinom i pozicija Rusije

Zoran Meter

SAD se sada mogu odlučiti za krajnje rizične poteze s ciljem pokušaja zadržavanja uloge globalno dominantne države – koja stvara i održava pravila. Jedan od njih mogao bi biti političke prirode – pokušaj izbacivanja Rusije iz Vijeća sigurnost UN-a i prebacivanje donošenja odluka na glasovanje u Općoj skupštini s ciljem izbjegavanja veta. Drugi bi pak mogao biti vojne prirode, kroz vrlo izglednu „ukrajinizaciju“ Tajvana, kao predloška za totalni obračun s Kinom

Jučer smo na portalu Geopolitika News izvijestili o intervjuu američkog predsjednika Joe Bidena za CBS News (vidi poveznicu ovdje), u kojem je, između ostalog, izjavio kako će američka vojska intervenirati na Tajvanu u slučaju kineske agresije na otok. Izjava je to koja je uzburkala američku ali i svjetsku javnost, i izazvala brojne kontroverze, naravno, i prije svega – oštru reakciju službenog Pekinga koja je ubrzo uslijedila.

Naravno, ništa čudno: Peking, već desetljećima, bilo kakvo političko (a kamoli vojno) miješanje u pitanje Tajvana smatra neprihvatljivim i označava kao zadiranje u suverena prava Kine odnosno njezin suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. Osim toga postojano upozorava Washington kako političke izjave, koje izlaze iz načela Jedne Kine koje je temelj uspostave odnosa između dviju zemalja, prijete ozbiljnim posljedicama po ukupne odnose dviju globalnih mega-država i najjačih ekonomija svijeta, ali i vojnih supersila.

Paradoks je i u tome što Washington ovih dana najavljuje i mogućnost daljnjeg uvođenja sankcija Kini usprkos činjenici o velikoj međuovisnosti dviju država upravo u sferi ekonomije odnosno trgovine.

Naime, nedostatak kineskih proizvoda na policama američkih trgovina uslijed dosadašnjih carinskih barijera koje je pokrenula još Trumpova administracija 2018. godine, kao i posljedični poremećeni lanci opskrbe (dodatno „pokidani“ i pandemijom Covida-19) jedni su od glavnih uzroka rekordne američke inflacije u posljednja četiri desetljeća. Ako tome pridodamo i energetske probleme s kojima se suočavaju Sjedinjene Države, kao i opasnu radikalizaciju njihovih odnosa s Rusijom (prije svega na tlu Europe, odnosno u Ukrajini) – stvar postaje kudikamo složenija.




Zato se mnogi sada pitaju što se to događa s Bidenom i ne otvara li on, nesvjesno, oba fronta istodobno – i s Rusijom i s Kinom, što je suprotno temeljnom postulatu američke vanjske politike koji upravo upozorava da se tako nešto niti pod koju cijenu nikada ne čini.

Meni se, međutim, čini, kako ovdje nema riječi o slučajnosti ili Bidenovoj „nesvjesnosti“ i neznanju onoga što govori, neovisno o tome što je čak i televizija CBS News, koja je obavljala intervju s Bidenom, nakon ove njegove izjave odmah (u sklopu istog intervjua) na trenutak prekinula razgovor s američkim čelnikom i objavila promptno priopćenje stiglo iz Bijele kuće kako ovo što je Biden kazao o Tajvanu nije i službeni stav američke vanjske politike, već da se radi o predsjednikovim osobnim promišljanjima.





Međutim jasno je kako je u SAD-u upravo predsjednik onaj koji službeno kreira američku vanjsku politiku – to nisu niti Kongres niti State Department, a još manje Pentagon.

Osim toga, u samom američkom političkom diskursu jačanju one snage – političke i analitičke, koje se zauzimaju za promjenu američke „politike dvosmislenosti“ ili „neodređenosti“ prema Tajvanu i prijelaz na politiku smislene strategije prema kojoj SAD moraju javno dati do znanja (prije svega Kini) kako će podupirati tajvansku nezavisnost i braniti njegovu demokraciju svim sredstvima, uključujući i onim vojnim.

Kako bih potkrijepio svoje teze, pozornost ću skrenuti na „svježi“ tekst uglednog američkog medija POLITICO, koji se bavi analizom spomenutih Bidenovih riječi koje su, kako taj medij i sam kaže, dodatno potaknule američko-kineske napetosti.

U tekstu se navodi da Biden nije definirao kako bi izgledao napad “bez presedana” na Tajvan (kao preduvjet za američku intervenciju, op. ZM.), ali da su njegovi komentari označili (kao činjenicu, op. ZM.)da  će SAD vojno braniti Tajvan u slučaju pokušaja kineske invazije. Medij dalje spominje kako se čini da se možda „preokreće dugogodišnja politika” strateške dvosmislenosti u pogledu spremnosti SAD-a da brani Tajvan.




POLITICO dalje piše kako Bidenova tvrdnja znači priznanje njegove administracije da SAD mora primijeniti snažnije odvraćanje Pekinga s obzirom na njegovo sve opasnije vojno zastrašivanje Tajvana, što vuče korijene u zabrinutosti Kine da je otok na nepovratnom putu prema neovisnosti.

“Mislim da u ovom trenutku svi možemo biti prilično sigurni da to nije bio gaf … da postoje ljudi u administraciji koji misle da će demonstriranje veće spremnosti za obranu Tajvana pomoći ponovno uspostaviti odvraćanje”, izjavila je Oriana Skylar Mastro, suradnica Instituta za međunarodne studije Freeman Spogli Sveučilišta Stanford.

Bidenovo obećanje američke vojne obrane Tajvana postavlja novi temelj u spremnosti njegove administracije da zauzme beskompromisniji pristup mogućoj kineskoj agresiji. I to odražava sve veću zabrinutost oko namjera Pekinga nakon vojnih vježbi i korištenja vatrenog oružja koje je pokrenuo oko otoka nakon spornog posjeta Tajvanu prošlog mjeseca predsjednice Zastupničkog doma Nancy Pelosi , kao i stalnih kršenja središnje linije između Tajvana i Kine od strane kineskih vojnih zrakoplova, piše POLITICO.

“Nijedan prethodni predsjednik nije odlučio prejudicirati odluku koju će donijeti u slučaju hipotetske kineske vojne akcije”, navodi za POLITICO Daniel Russel, bivši pomoćnik državnog tajnika za istočnoazijska i pacifička pitanja i potpredsjednik za međunarodnu sigurnost i diplomaciju u Aziji u Institutu za politiku društva.

Međutim, američki medij podsjeća i na kineske stavove po ovom pitanju pa tako navodi slijedeće:

“Nećemo odustati od uporabe sile i zadržavamo mogućnost poduzimanja svih potrebnih mjera”, stoji u bijeloj knjizi kineske vlade o Tajvanu objavljenoj prošlog mjeseca.

Odnos SAD-a s Tajvanom opisan je u tri američko-kineska priopćenja (komunikea) , Zakonu o odnosima s Tajvanom (TRA) iz 1979. i Šest jamstava iz 1982. Zakon obvezuje SAD “da će održati sposobnost Sjedinjenih Država da se odupru bilo kakvom pribjegavanju sili ili drugim oblicima prisile koji bi ugrozili sigurnost ili društveni ili ekonomski sustav ljudi na Tajvanu.” Međutim, nijedan od tih dokumenata izričito ne obvezuje SAD na vojnu intervenciju kako bi zaštitio Tajvan pred kineskom invazijom. Ali TRA predlaže aktivnu ulogu SAD-a u održavanju statusa quo na otoku.

Kako dalje navodi POLITICO, dužnosnici Bijele kuće požurili su ublažiti ljutnju Pekinga inzistirajući na tome da su Bidenove primjedbe u skladu s američkim obvezama u Tri priopćenja.

“Predsjednikove primjedbe govore same za sebe, [i] mislim da je naša politika dosljedna i nepromijenjena te će se nastaviti”, rekao je u ponedjeljak Kurt Campbell, indo-pacifički koordinator Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a u Zakladi Carnegie.

“NR Kina je prilično uvjerena da bismo priskočili u pomoć Tajvanu i mislim da planiraju na temelju te pretpostavke… tako da nisam siguran koliko [Bidenova izjava] doprinosi odvraćanju”, izjavljuje pak Aaron Friedberg, bivši zamjenik pomoćnika za nacionalnu sigurnost u Uredu potpredsjednika i profesor politike i međunarodnih poslova na Sveučilištu Princeton.

Međutim, Bidenovi komentari potaknuli su pozive nekih stručnjaka za Kinu administraciji da preispita postojeće obveze američke vlade prema Kini u svezi sa statusom Tajvana zbog sve veće ratobornosti Pekinga prema otoku.

Tako David R. Stilwell, bivši pomoćnik državnog tajnika za Ured za istočnoazijska i pacifička pitanja kaže: “Pitanje je zašto nastavljamo inzistirati na ovoj politici jedne Kine? Zašto je ne ažuriramo?”

S druge strane spomenuta Skylar Mastro postavlja logična pitanja: “Većina ljudi pretpostavlja da će SAD učiniti nešto za obranu Tajvana. Veliko je pitanje koji su troškovi koje smo uistinu spremni platiti? Hoćemo li ostati nakon 10.000 ili 20.000 ili 30.000 žrtava?“ Odmah i sama daje odgovor kazavši kako „ne postoji ništa u Bidenovoj izjavi što Kinezima pojašnjava to pitanje”, čime se i zaključuje tekst američkog medija POLITICO.

Međutim, meni se osobno čini kako ne postoji ništa što Amerikancima pojašnjava to pitanje. Naime, u Sjedinjenim Državama raste zabrinutost zbog ubrzanog jačanja strateške suradnje između Kine i Rusije. Ta se zabrinutost do sada prikrivala navodima američke administracije kako Peking još uvijek ne pomaže Rusiji u ključnim segmentima vojne i ekonomske prirode što bi Moskvi onda olakšalo teret golemih sankcija koje je protiv nje pokrenuo tzv. kolektivni Zapad nakon intervencije u Ukrajini 24. veljače.

Ali prikrivati se kako je u tom smislu sve pod kontrolom postaje sve teže. Nakon prošlotjednog summita Šangajske organizacije u Uzbekistanu dvije su zemlje najavile, ni manje ni više nego zajedničko predvodništvo svjetskih zemalja izvan kolektivnog Zapada, koje teže slobodi i prosperitetu. Radi se o riječima kineskog predsjednika Xi Jinpinga koje je podržao Putin, dodavši im i komponentu zajedničke rusko-kineske vojne suradnje. Treba li tome što dodati ili pojasniti onima koji ne razumiju što one znači, a razumjeti bi morali, ostavljam vama na prosudbu.

Osim toga, niti nepunih 48 sati nakon sastanka Putin-Jinping u Samarkandu, u službeni posjet Kini došla je visoka ruska delegacija na čelu s moćnim Putinovim bliskim suradnikom Nikolajem Patruševom. U razgovorima s visokim kineskim dužnosnicima iz sfera sigurnosti i strateškog odlučivanja dogovorili su jačanje sveukupnih odnosa i pomoći jednih drugima, intenziviranje vojnih vježbi i zajedničkih patroliranja regijom uključno i strateških snaga, ali, što je posebno važno i predstavlja novost – uspostavu tijesne komunikacije glavnih vojnih stožera dviju država. Ako ovo posljednje ne predstavlja put prema klasičnom vojnom savezu (neovisno o službenom nazivu) što onda predstavlja?

Iz nekog razloga Washington ne želi uvidjeti kako je upravo on taj koji Rusiju i Kinu ubrzano gura u još čvršći zagrljaj. Ratovati na dva fronta istodobno Sjedinjene Države sigurno mogu na kratke staze, pa čak i polučiti korisne  benefite (prije svega ekonomske prirode kroz „izbacivanje iz igre“ dviju konkurentnih zemalja – Rusije iz energetske sfere koju bi, barem na Zapadu trebale zamijeniti upravo Sjedinjene Države; i Kine, prije svega u sferi visoke tehnologije čija bi jedina alternativa postala ona američka.

Ali na duge staze to je teško: Rusija ima resurse i nuklearna je supersila, a Kina ima znanje i visoku tehnologiju, a također i veliku vojnu silu. To su pretpostavke ne samo za njihovu samodostatnost, već i za slobodno širenje svog utjecaja. O tome najbolje svjedoči i broj zemalja koje se nisu htjele pridružiti zapadnim sankcijama protiv Moskve. Zapravo je lakše reći kako im se nije pridružila niti jedna država izvan „kolektivnog Zapada“, što je jasni signal Washingtonu da se više ne boje i da žele neka druga i poštenija pravila.

Jednostavno, kinesko-rusko savezništvo djeluje i je zastrašujuće po one koji protiv njih vode neprijateljsku politiku. Ali za sve druge zemlje predstavlja priliku za svojevrsni novi početak, kako ga one vide – nerijetko i s pozicije nepravednih dužničkih odnosa koje im koče razvoj, ali i krajnje opterećujuće kolonijalne ostavštine na koju je negativno sjećanje još vrlo jako i o čemu mi na zapadu nemamo dovoljno spoznaje.

Zato se vrlo lako može dogoditi da se zbog po njega nepovoljnog konfiguriranja slike budućeg svijeta Washington na kraju odluči za krajnje rizične poteze s ciljem pokušaja zadržavanja svoje uloge globalno dominantne države – koja stvara i održava pravila. Jedan od njih mogao bi biti političke prirode – pokušaj izbacivanja Rusije iz Vijeća sigurnost UN-a i prebacivanje donošenja odluka na glasovanje u Općoj skupštini s ciljem izbjegavanja veta. Drugi bi pak mogao biti vojne prirode, kroz vrlo izglednu „ukrajinizaciju“ Tajvana kao predloška za totalni obračun s Kinom.

Uostalom, ovih je dana i CNN, sigurno ne slučajno, objavio riječi američke CIA-e kako će Kina Tajvan vojno napasti do 2027. godine. Dakle, iz istog proizlazi kako do tog roka sigurno ne trebamo razmišljati o bilo kakvom popuštanju napetosti u američko-kineskim i američko-ruskim odnosima. Štoviše.

Komentari

komentar

You may also like