Zoran Meter
Zapad ne stoji loše po pitanju ukrajinskog rata. On, u bilo kojem konačnom scenariju, čak i u slučaju ukrajinskog poraza – može po sebe učiniti da izgleda dobitnički. I tada bi bez problema mogao reći: Rusija se u ratu potpuno vojno iscrpila i više nam ne predstavlja prijetnju, međunarodno smo je izolirali, uveli joj sankcije koje će biti vječne i koje će usporiti njen visokotehnološki razvoj…. Sve su to argumenti, više-manje točni, koji predstavljaju po zapad povoljnu izlaznu strategiju – bez „gubitka obraza“
Zbigniew Brzezinski, čuveni američki geostrateg poljskog porijekla, svojedobno je geopolitiku usporedio s velikom šahovskom pločom. Aludirao je na to, da geopolitički suparnici jedni druge nastoje pobijediti povlačenjem promišljenih, mudrih, dalekosežnih poteza, pri čemu se u svrhu konačne pobjede nerijetko i žrtvuju pojedine figure.
I ta je „receptura“, nadaleko poznatog geostratega, sigurno vrijedila – ali samo donedavno. Naime, usudio bih se reći kako od te primjerene usporedbe više nije ostalo ama baš ništa. Ne samo zato što su šahovske figure na globalnoj geopolitičkoj ploči već više od jednog desetljeća porušene pa se odluke strateškog karaktera donose ad hoc, ovisno o trenutačnom stanju „na terenu“ (čime više onda i nisu strateške). Već još i više zato što se zbog nastalih deformacija na geopolitičkoj tektonskoj ploči više ne žele ni čuti ni vidjeti, a kamo li u obzir uzimati interesi i(li) strahovi suparnika. Umjesto toga mahnito se tjera po svome, prema onoj – ili će biti po momu ili te neće biti.
A kada su stvari tako postavljene, onda je i jasno da više ne može biti riječi o (šahovskoj) igri i nadmudrivanju umova pa tko bude uspješniji pobjeđuje, a protivnik se povlači i suparniku pruža ruku, svjestan tko je u tome trenutku jači. Umjesto „igre“ – sada je na globalnoj geopolitičkoj sceni riječ isključivo o ultimativnim stavovima oko kojih onda i ne može biti kompromisa.
Umjesto ozbiljne politike – suludi igrokaz!
Što je još gore, završetkom ozbiljne igre počeo je opasni i suludi igrokaz. Umne i duboko promišljene poteze prijašnjih ozbiljnih generacija političara zamijenila je politika zaglupljivanja masa i hrabrenja samih sebe na ustrajnost „na putu istine i pravde“. Redaju se samiti, sastanci, konferencije na kojima se medijski u prvi plan ističu već mnogima iritantna međusobna grljenja političara i državnika, naslikavanja s lažnim osmjesima, različiti performansi s potpisivanjem zastava, mahanjem transparentima, štipanjima za stražnjice, uvjeravanjima svih i samih sebe kako su baš oni ti, od Boga izabrani, koji će predvoditi svijet i bez kojih on nema nikakve šanse.
Drugim riječima, ne nužnost rješavanja problema, već PR i percepcija koju doživljavaju obični ljudi koji sve to promatraju postali su svrha – za osobne karijere, za užitke i dobitke, za ega, za medije. Pri tom se potpuno iz vida gubi ono glavno: da je za sve, pa i za to, tako profano – potreban prije svega MIR, kojemu bi takvi sastanci i konferencije – logično, trebali i težiti.
Sjećam se, tako, dana iz svoje mladosti, kada sam na televiziji gledao međunarodne političare i različite skupove na kojima se razgovaralo o „visokoj politici“ – za obične smrtnike teško shvatljivoj i dokučivoj. Na licima tih političara nije se vidjelo ništa drugo nego ozbiljnost, spremnost i odlučnost (za rješavanje problema a ne za to da ih se na televiziji vidi), a osmjesi su bili rezervirani isključivo za kratka, kurtoazna rukovanja pred objektivima kamera ili fotoaparata – nakon čega se kretalo u rad. Takvi su političari kod ljudi izazivali strahopoštovanje i oni su im više-manje vjerovali da su sposobni rješavati njihove i svjetske probleme. Pa ako uvijek i svi i nisu bili sposobni, tome su barem iskreno težili – shvaćajući teret odgovornosti koji nose na svojim leđima Jer vrijednosti su tada bile drukčije. Danas, međutim, niti ima dovoljno sposobnosti niti odgovornosti, niti je koga za to uopće briga.
Veliki geopolitički cirkus
Sada se, iz tog razloga, sve pretvorilo u jedan veliki (geo)politički cirkus, u kojem se ljudima odašilju poruke kako je sve u redu, mi sve držimo pod kontrolom, vi nas samo i dalje podržavajte na izborima jer mi smo oni koji vam jamčimo „i kruha i igara“. Pritom se problemi građanima predstavljaju kao privremeni i rješivi uz potrebe malo strpljenja, dok se stvarna opasnost gura u drugi plan, kao da se njezinim ignoriranjem može učiniti da ona ne postoji.
Jasno je kako se ovaj dugi uvod prije svega odnosi na stanje vezano uz ukrajinski rat i globalnu krizu s njim duboko povezanu. U tom se opasnom sukobu zapad sve više postavlja kao onaj koji ignorira opasnost: ponavljaju se fraze mi nismo u ratu s Rusijom i ne želimo eskalaciju, mi samo pomažemo Ukrajini da se brani. Međutim, koliko god to bilo opravdano s moralne točke gledišta (pomoć napadnutoj zemlji) problem je u tome što konstatacija i činjenica jeste li vi s nekim u ratu ili niste ne ovisi o vama, već o vašem protivniku koji vas ili doživljava stranom u sukobu ili ne. A kada vas zemlja, koja je, uz to i nuklearna velesila, ne doživljava onakvim kakvim vi želite – neozbiljnosti ne bi smjelo biti mjesta. Rusija, naime, o zapadu kao sudioniku rata već otvoreno govori i u najvišim strukturama političke i vojne vlasti, pri čemu govori o, citiram: „totalnom hibridnom ratu zapada protiv Rusije u Ukrajini“, koji se prenio i na globalnu razinu, o permanentnoj i sve većoj vojnoj i financijskoj pomoći Ukrajini, o NATO-ovim vojnim instruktorima u toj zemlji, planiranju čitavih vojnih operacija ukrajinske vojske od profesionalnih vojnih stratega NATO-a, pružanja sofisticirane obavještajne potpore dronovima o pokretima i razmještaju ruskih snaga, do satelitskog navođenja ukrajinskog oružja na precizno određene ciljeve.
Zanimljivo je da ove optužbe Moskve Washington niti ne opovrgava. Je li onda NATO uvučen u rat s Rusijom ili je za to ipak potrebno slanje svojih službenih vojnih postrojbi – sada je još stvar isključivo prava. Jer s pravne točke gledišta NATO nije u ratu: njegovih regularnih snaga u Ukrajini nema, rat nije službeno objavljen i sl. Ali rat službeno nije bio objavljen niti Libiji, pa pak niti našim susjedima – Miloševićevoj SRJ 1999. – što ne znači kako rata nije bilo.
Dakle, svođenje ovako opasnog problema, kakav je ukrajinski, na igru riječi i tezu da „nismo u opasnosti jer ju mi ne želimo“ sigurno nije ni ozbiljna ni odgovorna politika – i to treba otvoreno reći jer se radi i o našim glavama i o našoj budućnosti.
(Ne) možete napadati Krim
Koliko je stanje zapravo eksplozivno i konfuzno svjedoči činjenica kako je zamjenica američkog državnog tajnika Victoria Nuland 17. veljače izjavila kako Sjedinjene Države podupiru ukrajinske napade na Krim i da bi Krim u najmanju ruku trebalo demilitarizirati.
A samo dva dana ranije, američki medij POLITICO objavio je vijest kako je na Zoom-sastanku s nekoliko osoba državni tajnik Antony Blinken kazao kako bi „ukrajinski pokušaj ponovnog preuzimanja Krima bila crvena crta za Vladimira Putina koja bi mogla dovesti do šireg ruskog odgovora“. Isti je medij odmah konstatirao da će „komentari glavnog američkog diplomata zasigurno frustrirati Kijev“.
Što će frustrirati Kijev ja ne znam, ali znam što je Moskva odgovorila isti petak kada su objavljene riječi Victorie Nuland. Rusko MVP reagiralo je oštro, optuživši SAD da odobravanjem napada na Krim potiču Ukrajinu na eskalaciju rata te upozorilo da je Washington sada izravno uključen u sukob jer “neki luđaci” sanjaju o porazu Rusije. “Sada su američki ratni huškači otišli još dalje: potiču kijevski režim na daljnju eskalaciju rata”, kazala je glasnogovornica Maria Zaharova novinarima.
Ukrajinsko grotlo
Stanje na ukrajinskim bojišnicama:
nastavljaju se višemjesečne snažne borbe na istoku zemlje – u Donbasu, pri čemu se svi svjetski analitičari slažu kako su ruske snage one koje su od kraja prošle godine preuzele inicijativu i koje postižu, istina, vrlo spore, ali ipak pomake na liniji dodira u svoju korist. Također većina promatrača i na zapadu i u Rusiji slaže se oko toga da je ruski vojni vrh u područja Ukrajine pod svojim nadzorom poslao nova značajna vojna pojačanja – od u jesen mobiliziranih vojnika koji su prošli višemjesečnu dodatnu vojnu obuku, do nove vojne opreme i tehnike.
Pri tom ih većina smatra kako Rusija priprema novu veliku ofenzivu ali se još ne zna na kojem dijelu bojišnice što je problem po Kijev jer mu rasteže vojne kapacitete. S druge strane Moskva ne isključuje ukrajinsku ofenzivu nakon što kompletira svoje snage novim borcima – a radi se, navodno, o dva korpusa koji se uvježbavaju na zapadu, u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, kao i o tenkovima s čijom je isporukom neugodno zapelo, a tek su ovih dana dogovoreni neki ozbiljniji pomaci po tom pitanju.
Tako je, na novom sastanku ministara obrane zemalja NATO saveza u Ramsteinu 15. siječnja bilo odlučeno da će 8 država članica isporučiti tenkove Leopard 2 Kijevu. Već idućeg dana od toga su odustale Nizozemska i Danska, da bi njemački ministar obrane Boris Pistorius novinarima kazao kako Poljska ima velikih problema s tenkovima Leopard 2 A4 koji su neispravni i kojima je nužan remont. Zato se očekuje da oni neće stići u Ukrajinu prije travnja.
S druge pak strane ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je u noći na 17. veljače, u svom video obraćanju, kako mu je prioritet zadržati ruske napade i pripremiti se za eventualnu ukrajinsku protuofenzivu. Kazao je upravo ono što sam napisao u prethodnoj analizi prije tjedan dana – da je to sadašnji prioritet Washingtona.
Napadi na kritičnu infrastrukturu
Kao još jednu novost, vrijedi spomenuti da su u noći 14. siječnja ruske zračne i raketne snage po prvi put izvršile udare na ukrajinska proizvodna energetska postrojenja – od Lavova na krajnjem zapadu do Harkova i Odese – a ne samo na sustave prijenosa odnosno opskrbe električnom energijom poput trafostanica ili dalekovoda kako je bilo do tada. Dana 16.2. ruske su rakete pogodile i najveću ukrajinsku rafineriju nafte.
To su sve veliki problemi za Kijev jer više ne uspijeva na vrijeme popravljati kvarove i jer ne dostaje rezervnih dijelova za obnovu električne mreže. Ali ne manje važno, i zbog činjenice da sve to postaje vrlo skupo a da opasnosti od novih napada nisu otklonjene. Tako je Reuters, izvješćujući o napadu na spomenutu rafineriju, kazao kako je od najmanje 36 projektila koje je Rusija ispalila, uništeno njih oko 16 (prema ukrajinskim zračnim snagama), „što je niža stopa od normalne“. Rusi pak već odavno opovrgavaju bilo kakve značajnije uspjehe ukrajinske PZO po pitanju obaranja njihovih raketa, pri čemu se pozivaju i na samo stanje stvari u ukrajinskoj energetskoj sferi.
Međutim, i dalje se ne napada ukrajinska ključna prometna infrastruktura poput mostova (ne samo preko rijeke Dnjepar već i drugih – ne manje važnih), cestovnih i željezničkih vijadukata, tunela, … – i to usprkos sve češćim zahtjevima da se to čini ne samo od ruskih vojnih analitičara, već i umirovljenih generala čiju riječ Rusi vole čuti i koje tradicionalno uvažavaju. Oni, o nužnosti toga, a zbog, kako navode, spašavanja života ruskih vojnika i civila – otvoreno govore u državnim medijima. Jer sva vojna tehnika, koja iz zapada stiže u Ukrajinu i na bojišnice na istoku zemlje – mora proći preko upravo preko tih infrastrukturnih objekata. Zračnog prometa s Ukrajinom vanjski svijet nema.
Promjene u ruskom političkom i javnom diskursu oko rata
Još jedna zanimljivost sada se ogleda u ruskom javnom diskursu. Pred prvu godišnjicu ruske invazije posve se otvoreno, i od strane aktivnih (slobodno ću reći i od pro-Putinovih) političara i analitičara, kao i u medijima, govori o velikim ruskim greškama učinjenim prošle godine vezano uz ukrajinski rat. Tamo više gotovo nitko ne skriva činjenicu da se radilo o potpuno pogrešnoj procjeni državnog vrha da će specijalna vojna operacija (SVO) trajati svega nekoliko dana i da u Ukrajini „prolijevanja krvi“ gotovo i neće biti. Čak i parlamentarna oporbena stranka Jabloko (najliberalnija od svih parlamentarnih stranaka) ovih je dana javno iznijela svoje stavove o nužnosti žurnog završetka rata jer je sada, kako kaže – najvažnije zaustaviti daljnju pogibiju vojnika i civila. Sve se to čini bez opasnosti da će za takve stavove ili kritike netko od njih biti zakonski sankcioniran.
Međutim, tu ne smije biti zablude, jer je stvar u nečem posve drugom u odnosu na eventualni rast nezadovoljstva i pobune ruske javnosti protiv Putina kako bi se iz rečenog odmah moglo pomisliti. Upravo suprotno: ovakvo slobodno iznošenje kritika na račun provedbe SVO rezultat je činjenice da ono dolazi u okolnostima nikad veće potpore državnom vrhu u politici nastavka rata. Prema istraživanjima tamošnjih instituta javnog mišljenja SVO trenutačno podupire oko 80 posto Rusa (što je najviše do sada), a njih oko 20% je protiv. Ta petina ispitanika – protivnika rata, međutim, ne spada a priori među one radikalne oporbenjake (kako ih se službeno naziva – izvansistemske oporbe jer njihove stranke nisu zastupljene u parlamentu) koji su već uglavnom napustili Rusiju nakon početka invazije, već su to obični ljudi koji jednostavno izražavaju svoj politički stav.
Zapad Putinu pomogao odstraniti neugodne kritičare
Ali ono što se u Rusiji sigurno radi je to, da se sve više s javnih pozicija uklanjaju one osobe koje pozivaju, kako se to službeno tumači: na defetizam, koje šire lažne vijesti o broju poginulih ruskih vojnika i čije djelovanje šteti ruskim nacionalnim interesima. Ako je zapad u bilo čemu „uspio“ u Rusiji – to je, da je Putinu omogućio ne samo ušutkivanje onih snažno kritički orijentiranih političkih snaga i pojedinaca na koje se zapad godinama oslanjao u svojim kritikama ljudskih prava i demokracije u Rusiji, već i ubrzanje njihovog odlaska iz zemlje, kao budućih vječnih disidenata – neopasnih po rusku političku nomenklaturu u uvjetima potpuno poremećenih odnosa sa zapadom.
Zadržimo se još malo na ovom novom ruskom fenomenu „slobode govora“ vezano uz lošu izvedbu SVO i promašenu strategiju.
Bez opasnosti u pogrešku može se konstatirati slijedeće: ruski državni vrh više se ne osjeća ugroženo od bilo kakvih unutarnjih potresa – bilo da je riječ o SVO, bilo da je riječ o efektima koje proizvode oštre zapadne sankcije. Drugim riječima, Moskva je uspjela od ukrajinskog rata, kojeg je planirala završiti brzo i zapravo ga svesti u kraći i ograničeni regionalni sukob a pretvorio se u potpunu suprotnost, u zemlji stvoriti percepciju egzistencijalnog sukoba i po Rusiju i po ruski narod – kojeg ona mora dobiti bilo na vojnom, bilo na diplomatskom polju ostvarenjem već poznatih ciljeva. Prije svega onih strateškog sigurnosnog karaktera koji se protežu ne samo na Ukrajinu, već i na međusobnu stratešku sigurnost Rusije i Zapada.
Uspostava nekih minimalnih sigurnosnih pravila igre sada je krajnja nužnost, jer se i svi ostali odnosi Rusije i Zapada ubrzano kreću prema nuli i prijete kaosom.
Na prošlotjedni prijedlog 10. sankcijskog paketa EU-e protiv Rusije (odobren je 25. veljače), ruski parlament je u četvrtak odobrio odbacivanje svih obvezujućih sporazuma koje je Rusija morala poštivati temeljem svog članstva u Vijeću Europe kojeg više i nije članica. Predsjednik parlamenta Vjačeslav Volodin govorio je i o mogućoj konfiskaciji svih zapadnih aktiva (prije svega zapadnih kompanija) u vrijednosti više stotina milijardi dolara ako se krene u konfiskaciju ruske državne imovine na zapadu s ciljem financiranja pomoći Ukrajini – što se u EU otvoreno najavljuje. Prethodno se ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u svom dugom govoru zastupnicima, nikad oštrijim riječima od kada pratim rusku i svjetsku politiku (a to jako dugo) obrušio na Zapad i na njegove vrijednosti, navodeći kako su pravila, na čije poštivanje ovaj sada poziva svijet – za Rusiju „potpuno neprihvatljiva“.
Pregovori mrtvi, a strategije se mijenjaju u hodu
S obzirom kako je vidljivo da se Rusija pred zapadom ne povlači i da reagira simetrično, kao i činjenica da je i zapad ukrajinski rat označio kao po sebe egzistencijalni – ali prije svega u odnosu na njegove globalne refleksije – jasno je kako su pregovori između dviju strana sada nemogući.
Ovdje bih ukazao na evoluciju, prije svega američkih stavova. Na samom početku ruske invazije SAD su obećale i slale velike količine oružja (puno manje vatrene moći i izrazito obrambenog karaktera) Ukrajini za njenu obranu. Stanje se promijenilo negdje početkom travnja, kada su ključni američki stratezi, uvidjevši velike probleme u koje je zapala ruska vojna operacija, zaključili da je Rusiji moguće nanesti veliki vojni ili strateški poraz na tlu Ukrajine i tako je dugo „izbaciti iz igre“ na globalnoj razini. Tada su donijete odluke o isporukama suvremenijih i ubojitijih oružja – poput HIMERS-a, a NATO-ovi savjetnici aktivnije su se uključili u pomoć ukrajinskoj vojsci. Vrhunac uspjeha te promijenjene strategije bile su uspješne ukrajinske ofenzive u kasno ljeto oko Harkova i na desnoj obali južnog dijela Dnjepra – u Hersonskoj oblasti.
Međutim, ruski vojni i državni vrh neočekivano brzo je uspio izvući pouke iz svojih pogrešnih procjena i poteza na terenu – i donijeti odlučne, psihološki neugodne mjere poput mobilizacije, ubacivanja nove tehnike na bojišnice, kao i započeti zračne udare na ključnu energetsku infrastrukturu s ciljem otežavanja logistike za ukrajinske snage. Nakon toga ukrajinska ofenziva sve je više jenjavala iako je vojni pritisak na Luhansk (rus. LNR) iz smjera Harkova trajao još tjednima i opasno prijetio daljnjim probojima ruskih obrambenih linija. U međuvremenu je, kako na bojišnicama tako i u ruskim zračnim napadima na skladišta, uništen znatan dio zapadne vojne pomoći zbog čega je krajem prošle godine i pokrenuta nova „utrka“ u isporukama sve ubojitijeg oružja Kijevu. To je kulminiralo sastankom u američkoj bazi u njemačkom Ramsteinu 20. siječnja i odlukama o isporukama njemačkih tenkova Leopard 2.
S promijenjenim vojnim ali i političkim okolnostima (Moskva je u listopadu i formalno anektirala 4 nove ukrajinske regije na jugoistoku u svoj ustavno-pravni poredak) američkim je stratezima postalo jasno kako od poraza Rusije na bojnom polju, kako se to zamislilo početkom travnja neće biti ništa. Zato je sada, kao glavni cilj postavljeno sprječavanje dubokog ruskog prodora „u srce“ Ukrajine što bi de facto značilo i njen poraz, a nakon toga, ako preostane snage (a ona bi se trebala obnoviti i novom vojnom tehnikom i dolaskom novih, po NATO standardu obučenih ukrajinskih vojnika) – pokretanje i nove ukrajinske protuofenzive. Barem na taktičkoj ili operativnoj, ako je već nemoguće na strateškoj razini – kako je to nedavno u Ramsteinu kazao zapovjednik američkog Združenog stožera general Mark Milley.
Dakle, umjesto ruskog strateškog poraza, cilj Washingtona sada je „eskalacija radi deeskalacije“. Tj. želi se učvršćenjem ukrajinske obrane i proizvodnjom straha od širenja napada na ruski teritorij zbog isporuka novog i sve ubojitijeg oružja, primorati Rusiju na pregovore pod uvjetima zapada.
Međutim, Moskva, kako proizlazi iz njenih poteza, na takvu „ponudu“ nije spremna, a sve se više osjeća sposobna, kako otvoreno navodi, doći do potpune vojne pobjede i ostvarenja svih planiranih ciljeva. Možda time, po sličnoj logici, i ona nastoji proizvesti strah kod zapadnih saveznika da bi ovi pristali na mir pod ruskim uvjetima. To su ipak psihološke igre velikih za koje ćemo možda doznati tek u dalekoj budućnosti.
Dakle – pregovori Moskve i Kijeva, kao i Moskve i Washingtona – sada su nemogući.
Biden jedini ima utjecaj na Zelenskog
Ondje gdje vidim mogućnost za pomak su pregovori između Washingtona i Kijeva, na način da Biden uvjeri Zelenskog da odustane od retorike moralno opravdanog maksimalizma (kako sam to nazvao u prethodnoj analizi) gdje on traži povlačenje svih ruskih snaga iz čitave Ukrajine kao preduvjet za pregovore (što je iluzorno, jer čemu tada pregovori uopće, jer bi se radilo o kapitulaciji) i povratak na realistični pragmatizam – kakvog je Zelenski otvoreno iskazivao u početnoj fazi ruske invazije i tada započetih pregovora u Bjelorusiji i Turskoj.
Tek nakon toga bi se moglo ići u eventualnu pripremu pregovora između Moskve i Kijeva.
Biden je jedini, koji, ako to želi (za sada ne želi), može uvjeriti Zelenskog da se mora preustrojiti s ratničke na mirnodopsku retoriku ukoliko želi spasiti svoju zemlju i svoj narod. Biden mu može lako dati do znanja kako vojna pomoć zapada ima svoje limite i da ona nikada neće ići prema scenariju u kojem će se zapad za Ukrajinu morati neposredno sukobiti s Rusijom i zbog nje početi svjetski i nuklearni rat.
Zapad sebe uvijek može predstaviti kao pobjednika
Dakle – stvar je vrlo jednostavna: ili će se postići kompromis, tj. obratiti se s politike „igrokaza“ u politiku „ozbiljne šahovske igre“, ili se ide u armagedon. Trećega nema.
Pri tom Zapad uopće ne mora biti i nije u tako lošoj poziciji po pitanju Ukrajine. On, u bilo kakvom konačnom scenariju, čak i u slučaju ukrajinskog poraza, može po sebe učiniti da izgleda dobitnički. I tada bi bez problema mogao reći: Rusija se u ratu potpuno vojno iscrpila, više nam ne predstavlja sigurnosnu prijetnju, međunarodno smo je izolirali, uveli joj sankcije koje će biti vječne i koje će negativno utjecati na njen visokotehnološki razvoj i td. Sve su to argumenti, u većoj ili manjoj mjeri točni, koji predstavljaju po zapad povoljnu izlaznu strategiju – bez „gubitka obraza“.
Ukrajina pak može spasiti ono što spasiti još realno može i nastaviti funkcionirati kao država – uz dobivena čvrsta jamstva oko kojih se sve tri strane trebaju dogovoriti (na ovo će sad reagirati različiti naivci i lažni moralisti koji nemaju pojma kako svijet velikih funkcionira).
S treće strane Rusija već ionako svoje mjesto traži, a sve više i pronalazi u svijetu izvan „zlatne milijarde“ – kako u Moskvi često nazivaju politički zapad aludirajući na njegovu milijardu stanovnika u odnosu na ostalih 7 – i nije je briga kako će na zapadu ocjenjivati konačne rezultate njene invazije. Pri tom se ipak nada, makar i slabašno, da će na zapadu jednom ipak doći do promjene sadašnjeg neoliberalnog poretka, kojeg Moskva naziva „diktaturom“ i „fašizmom“ (identično kao i zapad njezin), i koji „nema veze s istinskom demokracijom“ – nakon kojeg će se biti moguće vratiti međusobnoj suradnji.
Iz sadašnje perspektive takva su razmišljanja iluzorna. Stvoreni procjep između dviju strana je golem, isto kao i nepovjerenje. Međutim, pragmatičnost zapada nikada se ne smije podcijeniti. Poglavito u kontekstu njegovih suparničkih odnosa s Kinom kao i golemih ruskih resursa koji se sve ubrzanije okreću put Azije i juga – prije svega upravo u Kinu i Indiju. A resurse treba i Zapad.
Ali pomirba Zapada i Rusije daleka je budućnost, jer obje su strane svoj izbor jasno odredile. A oni nemaju dodirnih točaka.
