Velika analiza uključuje aktualne teme o Indiji, britanskom utjecaju u Južnoj Aziji, Iranu koji odustaje od višedesetljetne neovisne politike i njegovu povezivanju s Rusijom i Kinom, novom turskom putu i pokušaju zbližavanja Ankare i Damaska uz posredništvo Moskve, kao i velikom povratku Benjamina Netanjahua na izraelsku političku scenu.
Zoran Meter
Indija sada vodi staru nesvrstanu politiku na novi način. Za razliku od doba Hladnog rata, ona svoju vanjskopolitičku autonomiju sada kreira ne praćenjem vlastitog ili „trećeg puta“, već istodobnim svrstavanjem u različite formate pod vodstvom SAD-a s jedne i Pekinga i Moskve s druge strane
Indija je od prošloga tjedna i službeno postala najmnogoljudnija zemlja svijeta, pretekavši na tom mjestu „vječnog lidera“ – Kinu! Prema podacima portala World Population Review Indija sada ima više od 1,428 milijardu stanovnika.
Velika je to vijest i za tu zemlju i za čovječanstvo. Naime, Indija se ubrzanom dinamikom promiče prema samom vrhu najmoćnijih i najutjecajnijih zemalja svijeta, njeni visokoobrazovani stručnjaci disperzirani su diljem planeta, a često zauzimaju i ključne pozicije u najpoznatijim američkim i svjetskim visokotehnološkim korporacijama.
Na vanjskopolitičkom planu Indija također žanje uspjehe, a nedavno je od Indonezije preuzela i predsjedanje grupom zemalja G20. Dakle, idući summit na vrhu tog utjecajnog međunarodnog formata trebao bi se na jesen održati u New Delhiju.
Nije na odmet podsjetiti i kako je prije nekoliko mjeseci premijersku dužnost u Velikoj Britaniji preuzeo političar indijskih korijena Rishi Sunak (preciznije, njegovi su preci emigrirali u UK s područja današnjeg Pakistana) – što je presedan, i koji je, zapravo, između ostaloga trebao simbolizirati i značaj koji London pridaje Indiji kako bivšem „dragulju u kruni“ moćnog, tek u drugoj polovici prošlog stoljeća propalog Britanskog Carstva.
Međutim, kako sam već napomenuo u svojim prijašnjim analizama, New Delhi neće imati i nema previše iluzija oko izbora Sunaka, svjestan kako bilo tko, tko sjeda na britansko „prijestolje“ – prije svega i isključivo vodi brigu o britanskim nacionalnim interesima. Osim toga, gorak okus britanske kolonijalne vladavine na Indijskom potkontinentu ne može isprati niti Sunakovo porijeklo, niti njegova politika ili pak modni stil kao odraz bogatstva kojim u privatnom životu raspolaže i koji bi mogao biti privlačan širokim slojevima još uvijek siromašnog stanovništva Indije.
BBC-jev dokumentarac koji je uzbudio indijske duhove
A da je to tako, i da se Englezi teško mire s gubitkom svog „dragulja u kruni“ (kao i samoga carstva) – svjedoči i slijedeće:
iz nekog razloga britanski BBC odlučio je ovih dana prikazati svoj kontroverzni dokumentarac usmjeren ni manje ni više nego na sadašnjeg indijskog premijera Narendru Modija, kojeg de facto tereti za velike nerede i smrt više od 1000 muslimana u indijskoj zapadnoj državi Gujarat 2002. godine, kada je Modi bio njezin glavni ministar. Nasilje je izbilo nakon što se zapalio vlak koji je prevozio hinduističke hodočasnike, pri čemu je poginulo 59 osoba.
Kako je objavio portal Geopolitika News pozivajući se na Al-Jazeeru, izvješće o istrazi Ujedinjenog Kraljevstva prikazano u dokumentarcu opisuje događaje kao “sustavnu kampanju nasilja” koja ima “sva obilježja etničkog čišćenja” i stavlja izravnu odgovornost na Modija“.
Naime, stvar je u tome da spomenuto izvješće do objave u BBC-jevom dokumentarcu nikada nije objavljeno javno. U njemu se navodi kako je istražni tim tvrdio da je Modi spriječio policiju u postupanju s ciljem zaustavljanja nasilja protiv muslimana i citirao je izvore koji kažu da je Modi izričito naredio vlastima da ne interveniraju. Sam je Modi te optužbe negirao, a njih je oslobođen 2012. godine nakon istrage indijskog Vrhovnog suda.
Indijsko Ministarstvo vanjskih poslova odmah je odbacilo BBC-jev dokumentarac kao “propagandni čin”, a glasnogovornik indijskog ministarstva vanjskih poslova Arindam Bagchi kazao je da su “pristranost”, “nedostatak objektivnosti” i “nastavak kolonijalnog načina razmišljanja” u njemu “očito vidljivi”, što „nas tjera da se zapitamo o svrsi ovog filma i programu koji stoji iza njega”.
A svrhom ću se pokušati pozabaviti u nastavku teksta:
Pri tom treba poći od činjenice da je BBC britanski državni medij i da je jasno kako se sadržaj ovakve vrste ne bi pojavio u eteru da za to nije imao dozvolu „odozgo“. Pa sve da na BBC-ju nakon ovoga i počnu „padati glave“ ništa se ne bi promijenilo jer je jasno kako „slučajnog previda“ nema niti ga na u tom mediju može biti kada su ovakve stvari u pitanju.
Što se krije u pozadini i tajmingu objave dokumentarca?
Indijska neovisna vanjska politika danas smeta mnogima, iako New Delhi zapravo ne čini ništa novo u odnosu na svoju višedesetljetnu politiku. Indija je nakon stjecanja nezavisnosti dugo vremena bila jedna od predvodnica pokreta nesvrstanih tj. nikada se tijekom Hladnog rata nije priključila bilo zapadnom bilo istočnom bloku.
Ali vremena su se od tada dramatično promijenila i zapadni kreatori globalne strategije sada (a poglavito nakon što je otvoren front između Zapada i Rusije) ne gledaju blagonaklono na zemlje koje nastoje zadržati ili pak ostvariti svoju vanjskopolitičku autonomiju.
Njih, oni, više-manje automatski svrstavaju u kategoriju „autoritarnih režima“ ili „diktatura“ i „protivnika demokracije“, „zapadnih vrijednosti“ i sl.. I to je jedan od glavnih razloga, a nikako ne simpatije prema Rusiji, zašto te države (uključujući i Indiju, a možemo dalje nabrajati Tursku, arapske monarhije, Egipat, JAR, Brazil, Indoneziju…) ne osuđuju Rusiju ili se ne svrstavaju po pitanju ukrajinskog rata. Oni u ruskom ratu ne s Ukrajinom već Zapadom (što on i jest) vide šansu da po prvi put u povijesti „postanu netko“, ili pak da vrate staru slavu „zbacujući jaram vječnih kolonizatora“.
Američki odabir Indije
Sjedinjene Države su početkom novog milenija, spoznavši opasnost brzorastuće Kine po svoje globalne interese, „bacile oko“ na Indiju – također brzorastuću ekonomiju i zemlju demografski sličnu Kini, a k tome – ne manje važno – i zemlju koja ima pogranične teritorijalne sporove s Kinom.
Washington je već tada uviđao da mu je Kina najveći problem i suparnik u 21. st. i da je nužno naći protutežu rastućem kineskom utjecaju u Jugoistočnoj Aziji. Ali istinsko američko pružanje ruke Indiji uslijedilo je u vrijeme Trumpove administracije kada je on spektakularno ugostio premijera Modija i kada se činilo da će Indija s lakoćom prihvatiti novu ulogu koju joj Amerikanci žele dodijeliti – antagonista sve moćnije Kine.
Međutim Zapad postojano podcjenjuje povijest, tradiciju i životnu filozofiju općenito drevnih istočnih naroda pa se onda uvijek iznova čudi i pita gdje je to i zašto „zapelo“ u planiranim strategijama. Naime, Indija je prihvatila i članstvo u poluvojnom klubu Quad (SAD, Australija, Japan i Kina), sudjeluje u njegovim zajedničkim vojnim vježbama i spremna je bacati izazov kineskoj dominaciji u regiji, ali samo u okvirima nužnim za ostvarenje svojih ključnih nacionalnih interesa, a nikako ne za provedbu tuđih svoj račun. Naime, New Delhiju je, kao i Pekingu, potpuno jasno što bi za njih značio međusobni vojni sukob i pod svaku će ga cijenu nastojati izbjeći, ma koliko često i intenzivno izbijele čarke između njihovih vojnih snaga duž sporne granične crte na nepreglednim himalajskim vrletima (regija Ladakh).
Indijska stara politika nesvrstanih na novi način
Zato i nije čudo da je Indija izabrala i svoje članstvo u „prokineskim“ i „proruskim“ međunarodnim formatima – Šangajskoj organizaciji (SCO) i BRICS – koje danas predstavljaju i najveći izazov zadaćama novouspostavljenog jedinstvenog Zapada pod vodstvom SAD-a koji želi osigurati globalnu dominaciju u 21. stoljeću. Oko realizacije te strategije „koplja će se prelamati“ tijekom ove i iduće godine – kako vjerojatno ključnog razdoblja za definiranje konačnog izgleda budućega svijeta (ako od njega, kako je krenulo, do tada uopće više što i ostane).
Dakle, rekao bih kako Indija sada vodi staru nesvrstanu politiku na novi način. Za razliku od doba Hladnog rata, ona svoju vanjskopolitičku autonomiju sada kreira ne praćenjem vlastitog ili „trećeg puta“, već istodobnim svrstavanjem u različite formate pod vodstvom SAD-a s jedne i Pekinga i Moskve s druge strane
Takva politika New Delhija sve više živcira Zapad koji nije u stanju značajnije utjecati na njezinu promjenu. Dovoljno je ukazati da se unutar BRICS-a i SCO sada intenzivno razmatra ideja uspostave zajedničke rezervne valute za trgovanje, ili pak podsjetiti na izjavu indijskog ministra vanjskih poslova Subrahmanyama Jaishankara iz kolovoza prošle godine kada je kazao: “Mislim da postoje mnogi razlozi zašto bi se Indija i Kina trebale udružiti…”, i da je „u vlastitom interesu Indije i Kine da spoje ruke”.
Da i ne govorimo kako je Indija nedavno jasno dala do znanja da se neće miješati u pitanje Tajvana jer to nije zona njenog interesa. Pekingu je takav stav New Delhija i više nego dovoljan iako će ulogu pritiska na njega u tom smislu preuzeti Japan koji već otvoreno najavljuje svoju veliku i ubrzanu militarizaciju, pri tom se posve stavljajući „pod skute“ američkih regionalnih interesa. Tako je Tokio, a da to još nitko drugi nije učinio, nedavno objavio ni manje ni više nego da je spreman vojno se uključiti u slučaju kineske intervencije na Tajvanu.
S druge strane Indijski zrakoplovi nedavno su sudjelovali u zajedničkoj vojnoj vježbi s Japanom na njegovom teritoriju, gdje se uvježbavala japanska protuzračna obrana.
Sve navedeno ukazuje kakvu je složenu i istančanu vanjsku politiku zaigrao New Delhi, svjestan i svoje snage i važnosti, kao i činjenice da se ona previše ne sviđa ključnim zapadnim igračima.
London podilazi muslimanima
Zato i ne iznenađuje previše objava BBC-jevog dokumentarca usmjerena protiv samog premijera Narendre Modija. Može čuditi samo njezina drskost s obzirom na važnost Indije i po sam Zapad. Jer usprkos svemu, sigurno nije isto uza se imati i ovakvu Indiju, ili ju pak imati protiv sebe – otvoreno svrstanu uz Rusiju i(li) Kinu.
Vjerujem da London na neki način sada podilazi interesima muslimana, najprije u regiji Srednje i Južne Azije. Tu prije svega mislim na Pakistan kojemu objede navedene prirode prema svom ključnom regionalnom suparniku sigurno gode.
Osim toga, najvjerojatnije ne bez utjecaja Washingtona, u Pakistanu je prošle godine došlo do smjene vlasti pa je prokineskog premijera zamijenio drugi – skloniji suradnji sa SAD-om. Pa iako Pakistan vjerojatno neće previše skretati s puta snažne suradnje s Kinom zbog predubokih međusobnih veza, Islamabad bi po Washington sada mogao postati važna karika za destabilizaciju stanja u Afganistanu koji je pod vlašću talibana (prethodna vlada pod vodstvom Imrana Khana podržavala je uspostavu nove talibanske vlasti nakon povlačenja Amerikanaca). S druge strane stabilnost Afganistana žele i Indija i Kina, svaka iz svojih – prije svega gospodarskih razloga (to želi i Rusija, primarno zbog svojih sigurnosnih razloga), te su spremne i već surađuju s talibanskim vlastima.
Što se tiče Indije, ona Afganistan razmatra kao, uz Iran, ključnu zemlju za transfer svojih roba kroz koridor Sjever-jug, na prostor srednjeazijskih država i dalje, s obzirom kako Pakistan Indiji ne dozvoljava korištenje svoje prometne infrastrukture.
Nije posebna tajna da je New Delhi bio i jedan od najvećih kritičara naglog američkog vojnog povlačenja iz te zemlje u kolovozu 2021., s obzirom kako je Washington sve do tada poticao indijsku financijsku pomoć Kabulu. Zato je Indija američko povlačenje iz Afganistana doživjela i kao udar na nju samu.
U Iran stižu ruski zrakoplovi Su-35
Kad smo već kod zemalja koje vode autonomnu vanjsku politiku, nezaobilazan je u tom smislu i navedeni Iran. Zemlja s kojom Indija ima tradicionalno dobre odnose (uz pojedine padove), ali i ne samo ona – već i Kina i Rusija.
Zapravo, za razliku od Indije koja se trudi, i za sada uspijeva ostati na distanci u pokrenutom tektonskom sukobu Istoka (Rusija, Kina) i Zapada predvođenog SAD-om, Iran je, čini se – konačno shvatio kako više nije u mogućnosti voditi samostalnu politiku – što je uspješno činio još od doba Islamske revolucije 1979. g.
O tome svjedoči i slijedeća vijest:
Ruski višenamjenski zrakoplovi 4++ generacije Su-35 stići će u Iran početkom iranske nove godine, koja će započeti u ožujku (radi se o 1402. godini po iranskom solarnom kalendaru). O tome je prošli tjedan izvijestio Shahriyar Heydari, član komisije za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku iranskog parlamenta (info: agencija Tasnim).
Ali to nije sve! Iranski državni službenik kazao je kako će i drugo rusko oružje, uključujući obrambene sustave, raketne sustave i helikoptere, uskoro stići u tu bliskoistočnu zemlju čija je geopolitička, geostrateška i geoekonomska važnost ogromna.
Ovo je prva potvrda iranske kupnje ruskih Su-35 od strane tamošnjih službenih dužnosnika.
Isporuke suvremenih zrakoplova po Teheran su krajnje važne s obzirom da je iransko zrakoplovstvo jedno od slabih karika vojnih snaga te zemlje i njenog vojno-industrijskog kompleksa. Inače, u drugim segmentima naoružanja i više nego respektabilnog – poglavito ako se uzmu u obzir višedesetljetne međunarodne sankcije protiv te zemlje – gotovo od doba velike Islamske revolucije 1979. pod vodstvom ajatolaha Homeinija.
Zato iranska zastarjela vojna zračna flota, u kojoj su neki od zrakoplova još iz doba u revoluciji svrgnutog šaha Reze Pahlavija, sada značajno zaostaje za flotama njemu konkurentskih ključnih arapskih zaljevskih monarhija – prije svega Saudijske Arabije i UAE, i naravno – Izraela. Te zemlje, naime, pretežito raspolažu suvremenim američkim zrakoplovima.
Okolnosti se mijenjaju u korist Teherana
Još 15. kolovoza 2020. godine, Vijeće sigurnosti UN-a odbacilo je američku rezoluciju o produljenju embarga na izvoz oružja Iranu (koji je istekao 18. listopada iste godine). Usprkos snažnom nastojanju tadašnje Trumpove administracije do produljenja embarga nije došlo, a za američku rezoluciju tada su glasale svega dvije države u – SAD i Dominikanska Republika.
Drugim riječima, s gledišta međunarodnog prava, države koje žele Iranu izvoziti oružje dobile su „zeleno svijetlo“. I dok se Peking u većoj mjeri fokusirao na jačanje gospodarske suradnje s Iranom i s njim potpisao veliki sporazum o strateškom partnerstvu u idućih 25 godina, navodno vrijedan oko 20 milijardi dolara (prije svega u energetskom sektoru i infrastrukturi), Rusija je krenula putom unosne suradnje s Iranom u vojno-industrijskoj sferi, iako je u tom segmentu (prije svega u isporukama oružja Teheranu) još donedavno bila suzdržana – svjesna zabrinutosti arapskih zaljevskih monarhija s kojima Moskva također gradi partnerske odnose, ali i zabrinutosti Izraela kojemu je Iran najveći regionalni konkurent. Također treba podsjetiti i da je Rusija, poput Kine, s Iranom 2021. godine potpisala dugo najavljivani i dugo iščekivani sporazum o strateškom partnerstvu i u ekonomiji (prije svega energetici).
Propale ruske iluzije
Zašto su bili dugo iščekivani? Zato što je Moskva kalkulirala, pokazalo se – po nju uzalud. Naime, ona je poštivala od SAD-a inicirane uvedene međunarodne sankcije protiv Teherana – ne želeći se zamjerati Washingtonu u vrijeme kada su odnosi Rusije i SAD-a najprije bili relativno stabilni, pa kasnije snošljivi – i kada je Moskva još gajila iluzije u njihovu transformaciju prema mogućoj suradnji u punom smislu te riječi.
Tako je poznat i slučaj kada Rusija dugo nije željela Iranu isporučiti već kupljene protuzračne sustave S-300 jer su se tome usprotivile SAD, da bi to učinila tek sredinom prošlog desetljeća kada je Teheran zaprijetio podizanjem tužbe protiv Moskve pri nadležnom međunarodnom sudu. Sve su te stvari opterećivale i političke odnose između dviju država iako su obje iskreno željele razvoj svekolike suradnje, svjesne njihove perspektive i obostrane koristi. Ali tadašnji ruski pragmatizam to je sprječavao.
Međutim ruski je pragmatizam, skupa s iluzijama, izgorio u plamenu ukrajinskog rata.
Iran je postao član Šangajske organizacije
Tako je Iran krajem prošle godine postao član Šangajske organizacije (SCO) upravo na presudni nagovor Moskve, a sada se intenzivno pregovara i o uključenju Irana u punopravno članstvo Euroazijske ekonomske unije (pod patronatom Rusije).
Nije potrebno podsjećati kako je Iran otvoreno na strani Rusije po pitanju rata u Ukrajini iako se formalno zalaže za prekid rata. Rusiji je značajno pomogao isporukom svojih borbenih bespilotnih letjelica (dronova) zbog čega je na sebe navukao dodatni, i onako od ranije veliki bijes Washingtona koji je zaprijetio da će učiniti sve da spriječi iranske isporuke dronova Moskvi. Međutim, Teheran se nije pokolebao, dronovi su uredno stizali, da bi prije nekoliko mjeseci, sigurno ne slučajno, u Rusiji počela i službena obuka iranskih pilota za upravljanje suvremenim zrakoplovima Su-35.
Formirane međusobno neprijateljske strateške osi
Stvorena strateška os Rusija – Kina – Iran, kako danas govore najpoznatiji američki analitičari, predstavlja otvoreni izazov američkoj globalnoj dominaciji.
Stvaranje te osi potvrđuju i kineski analitičari, smatrajući pri tom kako ona ne može ne zabrinjavati Washington. Razmatrajući perspektive dugoročne suradnje triju država, ocijenili su je kao jasnu poruku američkoj vanjskopolitičkoj koncepciji, i kao jasni izazov hegemoniji SAD-a koju iznova nastoji izgraditi Washington.
Međutim, još prije spomenute osi stvorena je i druga strateška os – njoj neprijateljska – ona SAD-EU-Japan, pa ništa u svemu tome ne sluti na dobro.
Interesi Moskve, Pekinga i Teherana danas se jednostavno podudaraju više nego ikad. I nije tu riječ samo o „zajedničkom nazivniku“ kada se govori o njihovom ključnom globalnom suparniku – SAD-u. Njihov „trojni pakt“ puno je više od toga. Zato što je nešto posve novo i drukčije i ima potencijal centripetalne sile i ovisno o svom daljnjem strukturiranju može prema sebi ubrzano privući i druge zemlje koje traže svoj samostalniji vanjskopolitički i ekonomski put – od Latinske Amerike preko Afrike, do Azije.
Turski put i povratak Netanjahua
Jedna od njih svakako je Turska. Sigurno ne slučajno, u Moskvi se krajem prosinca održao sastanak turskih i sirijskih ministara obrane – prvi nakon 11 godina. U tijeku je priprema i za sastanak njihovih šefova diplomacije, što će, ako do njega dođe, a moglo bi već u veljači – značiti i gotovo sigurni sastanak predsjednika Erdogana i Assada što je do jučer bilo potpuno nezamislivo.
Na ovo podsjećam jer je to posljedica održanog trojnog summita na vrhu u Teheranu, u proljeće prošle godine, između Ibrahima Raisija, Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana. Tada su prva dvojica jasno izrazili stav o potrebi mirnog rješenja sirijskog pitanja upravo kroz dijalog Damaska i Ankare. I to je, očito – sada na djelu.
Iran je. čini se, prevladao krizu s velikim prosvjedima u zemlji, koji su bili do sada najveća prijetnja teokratskoj vlasti u Teheranu. Sada je opet spreman samouvjereno kročiti prema položaju regionalne sile koja će moći ne samo odbiti bilo koji pokušaj napada na svoj teritorij, već i još snažnije utjecati na ukupna zbivanja u regiji.
To prije svega brine Izrael, koji najviše zbog toga i vodi krajnje distanciranu politiku oko vojne pomoći Ukrajini, ne želeći od Rusije stvoriti neprijatelja i tako je još čvršće regionalno vezati uz Iran.
To je i jedan od glavnih razloga povratka Benjamina Netanjahua na čelo vlade židovske države. „Bibi“ je, dokazano, i više nego sposoban levitirati između Moskve i Washingtona u korist izraelskih nacionalnih interesa.
Globalni geopolitički procesi razvijaju se nevjerojatnom dinamikom. Opasnost leži u tome da je razuma sve manje, dok se bezumlju i pohlepi kraja i ne nazire.
