Z. Meter: Zašto je Biden optužio Trumpa za ignoriranje trovanja Navalnog

Je li Putin u čitavoj „igri“ oko Navalnog ispao naivan?

Bruxelles i vodeće EU metropole, zapravo će, kada je američka politika u pitanju, morati birati između manjeg zla – Trumpa i Bidena. Međutim po EU je problem u tome, što bi i jedan i drugi mogli, u slučaju izostanka europske mudre politike (koja je sada važnija nego ikada u njenoj povijesti), značiti i kraj snova o pozicioniranju EU kao samostalnog, globalnog, geopolitičkog igrača. Ako mudrosti izostane, EU očekuje kaos sukoba sa svima oko sebe i sa samom sobom

Kandidat Demokratske stranke za američke predsjedničke izbore Joe Biden sinoć je optužio svoga protukandidata i aktualnog šefa države Donalda Trumpa, kako nije reagirao na vijest o ruskom aktivisti Alekseju Navalnom, u čijem su tijelu, prema navodima njemačke vlade, pronađene supstance iz grupe nervnih otrova pod nazivom „Novičok“. Biden smatra kako „metoda napada (na Navalnog) ne ostavlja sumnju oko toga, na kome leži odgovornost – na ruskoj državi“. Trump se, kazao je dalje Biden, „odbija suprotstavljati Vladimiru Putinu“. „On još nije osudio napad na Navalnog. Njegova šutnja znači suučešće. Dok je Donald Trump u Bijeloj kući, Amerikanci se nalaze u manjem stupnju sigurnosti“, kazao je demokratski predsjednički kandidat. Također je dodao, kako će, u slučaju njegove (Bidenove) pobjede na izborima, on surađivati sa „saveznicima i partnerima“, kako bi rusku stranu „priveli odgovornosti“.

Bidenove, javno izrečene optužujuće izjave protiv Rusije, a da službena istraga oko slučaja Alekseia Navalnog još nije niti pokrenuta a kamo li završena, a krivac utvrđen, jasno govore o tome, kako je ruski element (i osobno Vladimir Putin) i dalje najsnažnija poluga Demokratske stranke i svih onih koji iza nje stoje na širokom protu-Trumpovskom frontu (od tzv. američke duboke države do medijske mašinerije, kao i njihovih ekspozitura na europskom tlu) za „discipliniranje“ Donalda Trumpa, što u prijevodu znači – njegovu detronizaciju iz Bijele kuće. Bidenovo spominjanje intenziviranja suradnje s američkim saveznicima i partnerima i „privođenje“ Rusije „odgovornosti“ u slučaju njegove pobjede, jasna su aluzija na sadašnje Trumpovo katastrofalno vođenje američke vanjske politike, prije svega prema EU i njenim ključnim državama, koja se vodi s pozicije potpune arogancije i dominacije tj. otvorenog nametanja Europi američkih nacionalnih interesa kao primarnih, bez imalo uvažavanja i onih europskih.

Spominjanje i demonizacija Rusije u tom je kontekstu od Bidena vrlo lukav potez, jer pred Bruxelles i ključne EU metropole gotovo ultimativno postavlja jasnu zadaću: riješit ćete se Trumpa i surađivati sa SAD-om na stari (pred-trumpovski) način samo u slučaju da kao našeg zajedničkog neprijatelja definirate Rusiju i njezin državni vrh. Navalny je, pritom, samo novo sredstvo za vjerojatno skoro uvođenje novih američkih sankcija protiv Rusije (kako je to bilo i u „aferi Skripalj“ iz 2018. g. i gdje se nije čekalo niti dočekalo nikakvih pokrenutih službenih istraga i sudskih procesa s iznošenjem ključnih dokaza za konačno utvrđivanje krivnje, jer je krivac, naravno, već unaprijed bio određen), koje će morati slijediti i zemlje EU.

Ozbiljan je to izazov za vanjsku politiku EU. Bruxelles, Berlin i Pariz pod snažnim su pritiskom Trumpove administracije od njenog dolaska na vlast i zato, nedvojbeno, navijaju za njegov poraz na američkim izborima 3. studenog, kako bi se konačno riješili neugodnog državnika tj. prestrogog i beskompromisnog prekoatlantskog „starijeg brata“. Međutim EU, kao i Njemačka i Francuska pojedinačno, pri tom nikako nemaju za cilj daljnje pogoršavanje odnosa s Rusijom, već upravo suprotno – pokušaj smanjenja napetosti u međusobnim odnosima zbog vrlo jednostavnog i posve logičnog razloga – radi se o velikom istočnom susjedu EU, koji ima itekako jak utjecaj na ukupnu europsku stabilnost i sigurnost, a, osim toga,  i svojevrstan je „most“ između Europe i Azije tj. Dalekog istoka. Sa susjedima, općenito, treba težiti izgradnji što boljih odnosa, a poglavito kada se radi o globalnim geopolitičkim „teškašima“. Dakle, temelj mudre politike bilo koje države je – suradnja, umjesto radikalizacije i destabilizacije stanja.





Kako se sada čini, Bruxelles i spomenute EU metropole, zapravo će, kada je američka politika u pitanju, morati birati između manjeg zla – Trumpa i Bidena. Međutim po EU je problem u tome, što bi i jedan i drugi mogli, u slučaju izostanka europske mudre politike (koja je sada važnija nego ikada u njenoj povijesti), značiti i kraj snova o pozicioniranju EU kao samostalnog, globalnog, geopolitičkog igrača. Trump već odavno svojom vanjskom politikom jasno daje do znanja kako to neće dozvoliti, a Biden čini to isto – ali vrlo suptilno – nastojeći vezati EU uz SAD kroz definiranje zajedničkog – „po život opasnog neprijatelja“ – Rusije, a što ne znači ništa drugo nego nastavak novog hladnog rata, pokrenutog još u doba Obamine administracije (u kojoj je Joe Biden bio potpredsjednik SAD-a) otvaranjem ukrajinske krize 2014. godine, u kojoj je upravo Biden imao ponajvažniju ulogu.

Je li se Njemačka (ne)svjesno dala uvući u novu opasnu Bidenovu (naravno, ne njegovu osobnu, već od snažnih silnica koje iza njega stoje) igru primivši Navalnog na liječenje u Berlin, sa svim posljedicama koje iz toga slijede, ostaje tek za vidjeti. Ali činjenica je kako je savezna vlada kancelarke Angele Merkel o navodnom trovanju Navalnoga odmah izvijestila EU i NATO savez s ciljem zauzimanja zajedničkog stava, koji će nedvojbeno ići u smjeru traženja pokretanja ruske istrage i objašnjenja čitavog „slučaja“ od strane službene Moskve, a unaprijed se zna kako će potonja negirati svoju bilo kakvu umiješanost. A što nakon toga?

Činjenica kako Donald Trump (barem za sada, dok nije bio javno prozvan od Bidena) o svemu ovom šuti,  jasno ukazuje kako i njegov stožer jako dobro znaju kako je čitava ova „igra“ oko Navalnog pokrenuta i usmjerena u prvom redu protiv njega i njegove želje za reizbor na dužnost prvog čovjeka SAD-a.





A EU (za razliku od Kine, koja nema previše dilema oko toga čiju pobjedu na američkim izborima priželjkuje, iako joj niti Bidenova nikako ne jamči povratak na staro kada je riječ o američko-kineskim odnosima), ukoliko upadne u Bidenovu „zamku“, naći će se u istoj poziciji kao u vrijeme Obamine administracije: izložena vjetrometini visokorizične ukrajinske i iznenada pokrenute bjeloruske krize, koja ne znači ništa drugo nego produbljivanje opasnog sukoba s Rusijom, kao i neugodne i opasne – nedavno pokrenute krize na Istočnom Sredozemlju između Grčke i Turske, libijskog i sirijskog sukoba, novog golemog vala migranata iz dubine Afrike i Srednje Azije, kao i sveprisutnog islamističkog terorizma. Dakle, Biden Europi neće donijeti ništa novog niti dobrog, u odnosu na ono što je potresalo EU u vrijeme Obamine administracije (otvaranje ukrajinske krize, opasno poremećeni odnosi s Rusijom, izbjeglički valovi i valovi terorizma, a naravno – i strane neoliberalne ideološke obrasce ponašanja i življenja, zaogrnute u veo pseudoznanstvene provjerenosti). Spomenuto nuđenje zajedničkog američko-EU suprostavljanja „zloj“  Rusiji (naravno, na europskom tlu) o tome najbolje i svjedoče. Drugim riječima, radit će se o nastavku tadašnje Obamine politike, iznenadno (i kako se demokrati nadaju – samo privremeno) prekinute potpuno neočekivanom Trumpovom pobjedom u studenom 2016. g.

Naravno, ovaj najnoviji slučaj oko Navalnog otvara i još jedno važno pitanje – uloge Vladimira Putina u svemu tome? Je li Putin, kao geopolitički genij, što mu, kao vrlinu, otvoreno priznaju i njegovi suparnici na Zapadu, uistinu toliko „slijep“ i naivan da nije mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja oko Navalnog, kada mu je (uvjetno rečeno) dozvolio odlazak iz Rusije zrakoplovom na daljnje liječenje u Berlin? Putin je, vjerojatno uvjeren kako ruska država nije trovala Navalnog (u protivnom taj zemlju ovako organizirano i javno sigurno ne bi napustio), dozvolio njegov odlazak, želio Zapadu iznova pokazati i potvrditi svoju otvorenost i želju za suradnjom i normalizacijom međusobnih odnosa. Ali, ako je to tako, je li moguće da Putin još nije spoznao kako njegove suparnike na Zapadu uopće niti najmanje ne zanima njegova želja za suradnjom i normalizacijom odnosa (da to sami žele, već bi se i dogodilo), već isključivo njegov odlazak s vlasti milom ili silom tj. vraćanje Rusije u okvire Zapadnih (čitaj američkih) nacionalnih interesa, pri čemu bi Moskva morala djelovati isključivo u skladu s američkom vanjskom politikom – odbacujući pritom sve ruske ambicije za globalnom geopolitičkom samostalnošću i svojom važnom ulogom u novom svijetu, koji SAD upravo stvaraju pred našim očima? Ili možda Putin igra neku svoju novu – nama još nedokučivu igru?

Odgovor na ta pitanja najbolje će nam dati daljnji razvoj situacije oko samog Navalnog, koji u svemu ovome postaje „žrtveno janje“ ili „mučenik“, u grubim geopolitičkim igrama svjetskih moćnika i mutikaša – kojima, osim vlastitih interesa, ionako ništa drugo nije sveto.

Komentari

komentar

You may also like