Z. Meter: Zlosutno: nakon Gorbačova, umrla i kraljica Elizabeta – posljednji živući simboli kraha hladnog rata

Zoran Meter

Spletom okolnosti (naravno, ne slučajnih), šansu za stvaranje G2 s Kinom umjesto SAD-a dobila je od Zapada sada potpuno odsječena Rusija i teško da će je Moskva ispustiti. Tim više što je Washington Pekingu i de facto objavio hladni rat pokretanjem politike „ukrajinizacije“ Tajvana kojom ga želi primorati na neizbježno pokretanje vojne intervencije (jer Tajvan se potiče na politiku nezavisnosti, što onda, jasno, ne može dovesti do realizacije kineske strategije mirnog ujedinjenja koju Peking desetljećima strpljivo gradi – čega je potonji sada potpuno svjestan)

 

Nastavljaju se globalni tektonski geopolitički pomaci, dinamizirani ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini kao istinskim prijelomom, ali započeti još puno prije.

Važni događaji u svijetu i dalje sustižu jedan drugog, nervoza i neizvjesnost rastu posvuda, a glavne suprotstavljene geopolitičke silnice više se i ne trude slušati, a kamo li razumjeti jedna drugu, pokušati shvatiti tuđe stavove, interese, strahove, a što je preduvjet za bilo kakav konstruktivni i suvisli dijalog s ciljem izlaska iz „slijepe ulice“ u kojoj se našao svijet i iz koje se ne vidi izlaza.

Pri tom su temeljne postavke i elementi koji određuju današnju globalnu krizu na svim razinama – političkoj, ekonomskoj i sigurnosnoj, ali i socio-kulturološkoj i moralnoj, takvi, da po prvi put nemaju povijesnog presedana, odnosno originalni su, pa sukladno tome ne postoje niti provjereni iskustveni modeli za njihovo rješavanje što je izrazito opasno. Ti se modeli sada formiraju u hodu, pri čemu se nerijetko temelje na analizama i prosudbama koje ne proizlaze isključivo iz profesionalnog i(li) znanstvenog pristupa problemu, već sve više iz politički i ideološko zadanih formi s ciljem postizanja isto tako političko-ideoloških ciljeva (koji čak i ne predstavljaju uvijek istinske nacionalne interese, već su odraz bilo borbe za prestiž, bilo unutarnjopolitičkih obračuna vladajućih sa svojim oponentima za što se spremno uništiti sve oko sebe ako je potrebno).





Stanje, pritom, dodatno usložnjava slom gotovo svih međunarodnih sigurnosnih mehanizama i ključnih sporazuma, nekad, u doba hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, presudno važnih za rješavanje ozbiljnih problema prije nego što prerastu u krizne situacije, odnosno neupravljive krize. Njih zamjenjuju arogancija, neuvažavanje i omalovažavanje suparnika, što postaje gotovo konstanta diplomatskog djelovanja čime se ta drevna i prevažna djelatnost spustila na razinu primitivizma, kao nikad ranije. Zapravo primitivizma u koji tone čitavi svijet, odričući se stvarnih univerzalnih vrijednosti i svega onoga što nas ljude razlikuje od ostalih Božjih stvorenja.

Svijet, koji je u svojoj biti, ontološki gledano dobar – povijesno je moralno propao, a ovo što se sada događa samo je vrhunac tog dugog procesa sveopće ljudske degradacije. Iz takvog stanja nećemo izići ako ne promijenimo sebe, ne odbacimo ljušturu svog egoizma i sebičnosti, strahova i predrasuda, i okrenemo se istinskim vrijednostima za koje i podsvjesno znamo koje su to, čak ako im se i otvoreno protivimo.

Do tada ćemo biti tu gdje jesmo: uvučeni u vječni vrtlog sukoba i mržnje, opijeni navijačkim strastima, spremni uništiti onog drugog u ime mutnih ideala i fabriciranih istina.





Ali vratimo se sada opet geopolitici i njezinim aktualnim procesima.

Zlosutno: nakon Gorbačova, umrla i kraljica Elizabeta II. – posljednji živući simboli kraha hladnog rata

Svijet je u svega tjedan dana izgubio dva posljednja živuća aktera, koja su, svaki na svoj način, sudjelovala u demontaži prošlostoljetnog hladnog rata: prvog i posljednjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova, i najdugovječniju britansku kraljicu u povijesti ElIzabetu II. Krajnje loš predznak, složit će se mnogi. Jer svijet je upravo ušao u epohu novih velikih podjela, a nakon predstojećeg gospodarskog sloma i formalno će ući doba novog hladnog rata.

I dok se svjetske mase zaokupljaju viješću o smrti britanske kraljice, u pozadini se odvijaju nevjerojatne globalne geopolitičke promjene dalekosežnog karaktera.

Tako, osim navodno potpuno konsolidiranog „kolektivnog Zapada“ pod vodstvom SAD-a i njemu suprotstavljenih međunarodnih formi poput BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO pod formalnom dominacijom Kine i Rusije (sve više i Indije kao ravnopravnog člana „velike trojke“), od prošlog tjedna svjedočimo i rađanju nove klasične i čvrste geopolitičke osi (osovine) između Rusije, Kine i Irana. O njezinom, po SAD zastrašujućem potencijalu, prošlog je tjedna pisao i američki Bloomberg, a na rađanje te osovine sa zebnjom gledaju i Izrael i nešto manje Saudijska Arabija (ova potonja igra svoju specifičnu igru u kojoj nije isključeno niti približavanje Rijada i Teherana), koja s UAE upravo formira još jedan novi centar globalne geopolitičke moći – arapski svijet (zaljevskih monarhija).

Iran u rusko-kineskoj orbiti

Naime, Iran je na summitu na vrhu SCO, koji se 15. i 16. rujna održava u Uzbekistanu de facto primljen u punopravno članstvo te organizacije (službeno će to biti kada do kraja ove godine to potvrde svi nacionalni parlamenti država članica, što je formalnost). Time će Šangajska organizacija, koja ubrzano dobiva na međunarodnoj važnosti i koja uključuje preko 3 milijarde ljudi i čak 4 nuklearne sile (Rusija, Kina, Indija i Pakistan) što je više nego NATO, dobiti još jednog velikog i strateški važnog člana, a sebe pozicionirati gotovo u format geopolitičke mini-euroazije (minus EU) ili „velike Azije“, tim više što su za članstvo zainteresirane i Turska, Saudijska Arabija, UAE, Egipat (kao afrička zemlja), kao i niz novih azijskih država s jugo-istoka kontinenta.

Radi se o golemom geopolitičkom pomaku, poglavito po pitanju Irana koji time potpuno izlazi iz okvira skoro polustoljetnih zapadnih sankcija i ulazi na međunarodnu pozornicu kao novi stari punopravni igrač.

Ovdje bih se prisjetio jednog drugog događaja, kada je, nakon završetka globalne financijske krize započete 2008. g., novom kineskom vođi Xi Jingpinu tadašnji američki predsjednik Barack Obama 2014. g. ponudio tzv. formulu G2, prema kojoj bi te dvije zemlje zajednički predvodile svijet. Naravno, pri tom je Obama Kini davao ulogu „druge violine“ zbog čega Jinping i nije želio pristati na naizgled primamljivu ponudu. Poslije toga odnosi između Washingtona i Pekinga počeli su se ubrzano hladiti, jer je Washington tada i konačno shvatio kako Peking nema namjeru bilo koga slušati, već želi ostvariti globalno liderstvo putom kompleksa dubokih društvenih reformi, što je i otvoreno naznačeno u političkoj strategiji Xi Jinpinga koja se mora ostvariti po fazama i u pojedinim segmentima do 2030. (u sferi visokih tehnologija i ekonomije), odnosno 2040. godine (u obrambenoj sferi).

Umjesto američko-kineskog, stvara se rusko kineski G2

Spletom okolnosti (naravno, ne slučajnih), šansu za stvaranje G2 s Kinom, umjesto SAD-a dobila je od Zapada sada potpuno odsječena Rusija i teško da će tu šansu Moskva ispustiti. Tim više što je Washington Pekingu i de facto objavio hladni rat pokretanjem politike „ukrajinizacije“ Tajvana kojom ga želi primorati na neizbježno pokretanje vojne intervencije (jer Tajvan se potiče na politiku nezavisnosti i neprijateljstva prema kopnenoj Kini, što onda, jasno, ne može dovesti do realizacije kineske strategije mirnog ujedinjenja koju Peking desetljećima strpljivo gradi – čega je sada potpuno svjestan).

Nakon kineske intervencije uslijedila bi puna politička i medijska demonizacija i izolacija Kine od strane Zapada (prema identičnom ruskom modelu), čime bi se i formalno uspostavila nova blokovska podjela svijeta prema Bidenovom načelu „borbe demokracija protiv autoritarnih režima“.

U rusko-kineskom strateškom partnerstvu, koje je „više od savezništva“ (kako to vole isticati Moskva i Peking) pogrešno je tumačiti kako će se Rusija pretvoriti u „mlađeg brata“ zbog goleme kineske gospodarske moći koja će ju progutati. Naime, Peking je sada postao svjestan kako Kina bez Rusije ne može opstati ni u gospodarskom (fale joj energenti) niti u geopolitičkom smislu (osim što joj Rusija sada „čuva leđa“ sa zapada što prije nikad nije bilo, padom Rusije istu bi sudbinu posve sigurno doživjela i Kina). Zato su dvije zemlje puno prije „braća blizanci“, nego „stariji“ i „mlađi brat“.

Kina odbila odluku G7 o nametanju gornje granice cijena ruske nafte

Da je to tako svjedoče i velike ruske strateške vojne vježbe Vostok2022 u kojima je sudjelovalo 50 000 vojnika iz 14 zemalja (između ostalih i Kine, Indije, Alžira, Nikaragve), ali i novi veliki energetski sporazumi između Rusije i Kine potpisani na prošlotjednom međunarodnom Istočnom ekonomskom forumu u ruskom Vladivostoku, poput onih između Gazproma i China National Petroleum Cooperation (CNPC), o gradnji novog plinovoda Snaga Sibira 2 i dodatnog kraka preko Mongolije, koji će Kini dostavljati novih čak 55 milijuna m3 plina godišnje s nalazišta u Zapadnom Sibiru koji su do sada bili izvorište za opskrbu plinom Europe. A sva će se opskrba Kine plinom ubuduće plaćati u nacionalnim valutama – juanima i rubljama – što je najopasniji udar na dolar u sferi energetike do sada uopće.

Opasne naftne „igre“

Još jedna važna vijest: Kina je prošli tjedan i službeno odbila (na razini Ministarstva vanjskih poslova) mogućnost priključenja odluci grupe G7 da se od 5. prosinca počne s primjenom gornje granice za izvoz ruske nafte i time snize cijene „crnog zlata“ na tržištu i smanji ruska zarada od tog izvoza, koju, kako Zapad smatra, Rusija koristi za financiranje svoje vojne kampanje u Ukrajini. Peking je takvu odluku oštro osudio.

Gornja cijena ruske nafte od strane G7 još uvijek nije određena, ali, kako smatra Washington, ona mora ostati stimulativna i za daljnji nastavak ruskog izvoza nafte jer se bez nje na tržištu ne može tj. došlo bi do suprotnog efekta od željenog – do globalnog povišenja cijena. On također smatra kako i Moskva još uvijek ima dovoljno prostora za smanjenje cijena.

Međutim, ključno za takvu odluku, kako su sami predlagači rekli, je to, da ju podrže sve ključne uvoznice ruske nafte izvan tzv. kolektivnog Zapada, prije svega Kina i Indija. Jasno je i zašto: u suprotnom, one ne samo što neće imati nikakvoga smisla, već će otežati stanje i po sam zapad. Naime, Moskva je nedavno upozorila sve zemlje i tvrtke koje kupuju rusku naftu da će im zaustaviti isporuke ukoliko se priključe spomenutoj odluci država G7.

Ruski prekid isporuka bi, prema većini analitičara doveo do enormnog skoka cijena nafte na tržištu zbog njenog manjka; i sada je (i s ruskom naftom) ponuda nešto manja od potražnje, u omjeru od cca 1:1,2).

Ali ovdje bih dodao i slijedeće: čak i kada bi se ta mjera i uvela (što je krajnje neizvjesno) ruska bi nafta i dalje pronalazila put do kupaca. Rusija za takve mehanizme dobro zna, kao što ih znaju i veliki zapadni proizvođači „crnog zlata“. Nafta se pretače iz tankera u tanker uz isključivanje lokatora za određivanje položaja (GPS), preprodaje se, miješa s naftom drugih proizvođača (npr. iranskom, što se odvija u UAE), trag joj je nemoguće slijediti, a u konačnici, krajnjem kupcu uvijek dolazi s većom cijenom.

Putinovo upozorenje EU-i

Još je nešto bitno oko ove teme. Na forumu u Vladivostoku Putin je oštro upozorio Europsku uniju, koja sada otvoreno razmišlja o uvođenju gornje granice i za uvoz ruskog plina, da će istog trenutka, ako se takva odluka usvoji, Rusija obustaviti sve isporuke plina u EU. Putin je kazao kako Zapad jednostavno ne želi shvatiti da nije u položaju da Rusiji diktira bilo što i da Rusija bez ikakvog problema može, i ako treba hoće obustaviti izvoz svih energenata na zapad.

Istodobno je rekao kako Rusija ima toliko energetskih izvora da je spremna zadovoljiti potrebe svih zemalja svijeta. U svom dobro poznatom stilu i pragmatizmu izjavio je slijedeće:

„Imamo ih toliko da smo spremni udovoljiti rastućim potrebama svih koji žele raditi s nama. Vrlo dobra i isplativa suradnja za naše partnere, uključujući europske zemlje, jer je naš plin iz plinovoda uvijek nekoliko redova veličine konkurentniji od ukapljenog prirodnog plina koji se doprema preko oceana”, a Rusija će „također prodavati ukapljeni plin (LNG) svima koji to žele, jer “svi kupuju”.

Putin, očito „trlja sol na ranu“ EU – koja muku muči s energetskom krizom i nadolazećom zimom.

Svoju samouvjerenost ruski čelnik temelji na činjenici da Rusija već duže vrijeme (od uvođenja sankcija) aktivno i uspješno prebacuje izvoz energenata u zemlje koje se nisu priključile zapadnim sankcijama, prije svega na prostoru Azije i Bliskog istoka (Turskoj, ali i po prvi put i Saudijskoj Arabiji koja kupuje tešku rusku naftu (kao dizel gorivo, za koje arapska laka nafta nije pogodna). A jedna od njih je i energenata žedna Indija. Zemlja, za koju sve više zapadnih analitičara govori kako je „razočarala Zapad“.

Indija – „zemlja koja je razočarala Zapad“: kroz nesvrstavanje do vrha svijeta

Obraćajući se, nedavno, posredstvom video konferencije sudionicima Istočnog gospodarskog foruma u Vladivostoku, indijski premijer Narendra Modi izjavio je kako želi ojačati veze s Rusijom. Govorio je o „posebnom partnerstvu“ između dviju zemalja i izrazio posebni interes za jačanjem njihove suradnje na području energije i ugljena (koksa). Najavio je rastuće gospodarske veze između Indije i Rusije i naglasio veliku indijsku zainteresiranost za sudjelovanje u ruskim arktičkim energetskim projektima, za Sjeverni morski put, kao i gospodarskim projektima na ruskom Dalekom istoku. Pohvalio je pokretanje politike “Djeluj na Dalekom istoku” iz 2019. koju je osobno inicirao, prema kojoj je Indija odobrila kreditnu liniju od 1 milijarde dolara toj regiji bogatoj resursima za razvoj energetike, dijamanata i farmaceutskih proizvoda.

“Ova je politika postala glavni stup posebnog i povlaštenog strateškog partnerstva između Indije i Rusije”, rekao je u srijedu Modi, a njegove riječi prenio je i američki CNBC.

Indija je od uvođenja proturuskih sankcija dramatično povećala uvoz ruske nafte koju joj Moskva daje s popustom od 20 %.

Zanimljivo je da je u prošlotjednom intervjuu na sajmu „Gastech 2022“ u Milanu za spomenutu američku televiziju CNBC, indijski ministar nafte Shri Hardeep Singh Puri kazao kako će njegova zemlja razmotriti prijedloge G7 o uvođenju gornje granice na rusku naftu “vrlo pažljivo” i time dao neku nadu Bidenovoj administraciji po ovom pitanju (koje, kao i obično u američkoj vanjskoj politici, postaje i pitanje ugleda ali i unutarnje pitanje s obzirom na jesenske izbore za Kongres na kojima demokrati sada ne stoje dobro). Međutim, nije sve baš preoptimistično po Bidena. Evo što je konkretno kazao indijski ministar:

“Ovdje postoji mnogo faktora. Potražnja je sada veća od ponude. A OPEC+  (zajednički format članica OPEC i velikih proizvođača nafte koji nisu u tom „kartelu“, prije svega Rusije, op.a.) odlučio je smanjiti proizvodnju u listopadu za 100.000 barela dnevno. Indija, s populacijom od 1,4 milijarde ljudi, troši 5 milijuna barela dnevno svaki dan. A za nas je to težak izbor. Pogledat ćemo situaciju, članove koalicije…” Napomenuo je da je Indija povećala kupnju ruskih sirovina i da to nije zabranjeno.“ I nastavit ćemo kupovati rusku naftu, kupovat ćemo je posvuda”, kazao je indijski ministar. Istodobno je, na upit novinarke ne osjeća li moralnu odgovornost prema Ukrajini, Shri Hardeep Singh Puri odgovorio ni manje ni više nego da „moralnu odgovornost osjeća samo prema svojim (indijskim) potrošačima“ i da ne osjeća moralnu obvezu išta potpisati. Osim toga, kazao je kako mnoge zapadne zemlje i dalje kupuju rusku naftu, u puno većim količinama nego Indija.

Ovdje bih dodao i naglasio slijedeće: do uvođenja sankcija ruska nafta činila je svega 0,2% ukupnog indijskog uvoza tog energenta, koji joj golemim dijelom stiže s Bliskog istoka: najviše iz Iraka, Saudijske Arabije i Irana. Ali kada je riječ o Indiji, najbrže rastućem svjetskom gospodarstvu i populaciji općenito, jasno je kako će njene energetske potrebe za naftom i plinom  dramatično rasti. I u tom je segmentu Indiji bitna Rusija za budućnost. Budućnost, u kojoj Indija sebe gleda na međunarodnom tronu, zajedno i s Kinom i sa SAD-om.

Indijsko-kinesko zbližavanje: pružimo ruke jedni drugima!

U kontekstu indijske vanjske politike obvezno treba dodati i njezino najnovije intenzivno približavanje Kini, što je krajnje neugodan čimbenik po SAD s obzirom na njegove planove s Indijom vezano uz strateško sprječavanje širenja regionalnog i globalnog utjecaja Pekinga i zbog čega je, uostalom, najviše i uključio Indiju u sastav indo-pacifičkog formata QUAD (SAD, Australija, Japan i Kina). Osim što jako dobro surađuju unutar spomenutih organizacija BRICS i SCO (a sada se upravo razmatra i ideja uspostave zajedničke rezervne valute među članicama Šangajske organizacije – posve sigurno juana, što bi bio do sada najveći udar na američki dolar, Indija i Kina upravo su sporazumno počele povlačenje svojih vojnih snaga sa spornih pograničnih prostora na Himalaji, u regiji Ladhak. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar je sredinom kolovoza izjavio: “Mislim da postoje mnogi razlozi zašto bi se Indija i Kina trebale udružiti…”, dodajući da je u “vlastitom interesu Indije i Kine da spoje ruke”.

Indija je, nedavno, posve otvoreno i jasno dala do znanja kako se neće miješati niti u pitanje Tajvana, i time SAD i Japan (ovaj potonji je, kao najveći američki regionalni saveznik, najavio spremnost na akciju ako Kina izvrši vojni napad na otok) ostavile „na brisanom prostoru“ s Kinom (i Rusijom, koja Kinu otvoreno podupire po pitanju Tajvana), jer miješati se u taj spor ne namjeravaju ni drugi bitni južno-azijski igrači iz strukture ASEAN-a. To Kini sada pruža otvorenu mogućnost da postane dominantni regionalni čimbenik, gotovo pa hegemon koji može činiti sve što želi, a na Washingtonu je odluka je li spreman, skupa sa svojim saveznicima, radikalnim metodama sprječavati takvu kinesku perspektivu s obzirom da se glavnina svjetskih gospodarskih tokova prebacuje sa Zapada na prostor Azije, prije svega njezin jugoistok – što je već nepovratni proces.

U čemu je poraz, a u čemu uspjeh Washingtona?

To, naravno, znači i da se u tu regiju slijeva i glavnina novca. A kada je novac u pitanju, takve tendencije izazivaju krajnju nervozu u Washingtonu koji se sve više koprca u mreži problema koje je sam zakuhao – očito ne uzimajući u obzir nove okolnosti i odnose koji su se globalno intenzivno razvijali od početka novog milenija. „Uspavani“ Washington, s „friziranim“ analitičkim prosudbama koje ne poznaju i ne priznaju nerješive probleme za očuvanje američke dominacije (tu se vraćam na početak teksta) dovele su Sjedinjene Države tu gdje jesu: u velike probleme na vanjskopolitičkom planu, i na one, ništa manje, unutar svog društva koje postaje krajnje opasno polarizirano i što može imati vrlo negativne posljedice i po samu američku demokraciju, onu istu, koju Biden tako snažno nastoji eksportirati diljem svijeta.

Pri tom je EU svoje interese i ukupne politike potpuno predala u ruke Washingtonu, odrekavši se najprije Rusije, vrlo vjerojatno i Kine što traži Washington (ova je druga, inače, najveći trgovinski partner EU, ispred SAD-a), što je, zapravo, jedini veliki vanjskopolitički dobitak SAD-a. Washington se rješava europske ekonomske konkurencije „ubijajući“ industriju vodećih članica – Njemačke i Francuske (ostale, poput Italije i drugih SAD-u nisu konkurencija), osigurava plasman svog ukapljenog plina umjesto ruskog, kao i „ubrizgavanje“ američkog oružja u ispražnjena vojna skladišta europskih zemalja nakon isporuka „svega što imaju“ Ukrajini. Kako sam rekao u jednoj od svojih ranijih analiza, na Zapadu će prije ili kasnije doći do ekonomskog „kanibalizma“, u kojem će, u nedostatku globalnih ekonomskih akvizicija s pozicije njegove dominacije, početi međusobno „čerupanje“ i „glođanje“ za kontrolu nad onim čime sada raspolaže unutar svog tabora.

Paradoks je u tome, da se sve ono, što se očekivalo postići proturuskim sankcijama EU-e, sada ne događa u Rusiji, već upravo u EU: rastu cijene energije, hrane, umjetnih gnojiva, inflacija dostiže rekordne razine, zatvaraju se strateške industrijske tvrtke (poput čeličana diljem EU ali i u Velikoj Britaniji koja se po tim problemina ne razlikuje od EU) kao i druge tvrtke, raste socijalna kriza i nezadovoljstvo koja prijeti prosvjedima protiv aktualnih vlada i td. Dalekovidna strateška politika Bruxellesa i prijestolnica vodećih država Unije ili pak nešto drugo – prosudite sami.

Novi veliki problem: produljenje naftnih ruta i manjak tankera dovest će do rasta cijena

Aktualna promjena globalnih tokova nafte (iz Rusije u Aziju, iz Amerike u EU) produljit će njezine nabavne rute i učiniti ih skupljima i za EU i za Rusiju.

Primjerice, putovanje od ruskih baltičkih luka do sjeverozapadne Europe i natrag traje 3-14 dana, do sredozemnih luka  mjesec dana, a do Azije (koja će sada postati primarno rusko izvozno tržište) cca dva mjeseca (podaci prema navigacijskim portalima). S druge strane, tankerski put iz SAD-a i Bliskog istoka (koji će sada postati glavo uvozno tržište nafte za EU) u luke Europske unije traje mjesec i pol. Dakle, stvar je i više nego jasna.

Zadovoljavanje potreba i EU po pitanju uvoza (vjerojatno će rusku naftu pokušati kompenzirati onom iz Meksičkog zaljeva i Bliskog istoka), i Rusije po pitanju izvoza (prije svega u Aziju), zahtijevat će i sve veći broj dodatnih tankera kojih brodovlasnici jednostavno nemaju dovoljno za novonastale, dramatično promijenjene okolnosti. Navodno se za Rusiju već gradi “siva” flota tankera.

Sve će skupa ovo dodatno zakomplicirati globalni energetski krvotok kojem prijeti pravi „divlji zapad“ i „lov u mutnom“. Tko će se i na koji sve način u njemu najbolje snaći još je nepoznato.

Lažne ideologije kao opijum za mase

Međutim, ono što sada postaje razvidno je to, da se čitava ova globalna i visokorizična geopolitička bitka svodi isključivo za ovladavanje svjetskim sirovinama. Ukrajinski ratni sukob sigurno ima i svoje specifične elemente, ali je primarno pripremljen, pokrenut i usmjeren na definiranje buduće slike svijeta i međunarodnih odnosa.

Sve su drugo, poput borbe za demokraciju protiv omraženih diktatura i što sve ne, samo obične floskule, magla i opijum za mase, koje nisu svjesne kuda svijet srlja i u što ih guraju globalne elite i moćnici. Mase su zauzele strane, mašu navijačkim stjegovima željne krvi, kao da se radi o nekakvim UFC spektaklima a ne o sudbini čovječanstva u doslovnom smislu te riječi.  A krv će na kraju prolijevati upravo neuke i omamljene mase.

Znanje je možda krhko, ali neznanje i popratna glupost ipak su najveća opasnost.

Komentari

komentar

You may also like