Zoran Meter: AMERIČKA FORMULA „3H“ PROTIV IRANA PLASIRANA U VARŠAVI

Glavno je pitanje, stoga, slijedeće: tko će duže opstati – Iran, kao višetisućljetna i vrlo utjecajna sila u toj regiji, ili Trump, kao čelnik SAD-a i glavni operativac u provedbi današnje američke vanjske politike, temeljene na prijetnjama svestranim utjecajem i moćnom silom? Jer ne zaboravimo – tim su utjecajem i isto takvom vojnom silom SAD raspolagale i prije dolaska Donalda Trumpa na vlast, ali ih se nitko nije usuđivao koristiti, i više nego dobro shvaćajući  njihov sveukupni razorni potencijal ne samo po Iran i regiju, već i po svijet u cjelini. Je li Trump u tom smislu odlučniji? Je li on stvarni hazarder ili samo vješti taktičar i biznis-pregovarač? Ali ako je u pitanju ovo drugo, a mislim da je, Trump bi, prije nego što bude prekasno, morao shvatiti kako geopolitika i međunarodni odnosi nisu nekretnine na njujorškoj burzi niti se u njima potezi vuku po Trumpovoj knjizi „o umijeću pregovaranja“. Takva pravila i lako predvidljive situacije među globalnim geopolitičkim divovima ne vrijede.

Sjedinjene Države i Poljska zajednički su organizirale međunarodnu konferenciju o sigurnosti na Bliskom istoku, održanu u Varšavi 13.-14. veljače. Jasno je kako je Poljska, kao vjerni američki poslušnik i zemlja koja nema ama baš nikakvu težinu i ulogu u bliskoistočnim procesima, u čitavoj toj priči smišljeno odabrana od strane Washingtona, koji je konferenciju zamislio kao otvoreno protuiransku manifestaciju (te je teze on u međuvremenu diplomatskim putom ublažio pa i negirao, ali je sama konferencija u praksi ostala upravo takva), uz popratno guranje Trumpovog novog bliskoistočnog plana koji nikako da i konačno bude službeno obznanjen i da se krene u njegovu realizaciju. Naime, mnoge članice Europske unije, uključno i one najvažnije poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije (ove zadnje barem još malo – do Brexita) zabrinuo je otvoreni protuiranski karakter varšavske konferencije, zbog čega su u poljsku porijestolnicu odlučile poslati nižerangirane diplomate umjesto ministara vanjskih poslova. Primjerice, američku su stranu predstavljali skoro najjači igrači državnog vrha, poput potpredsjednika SAD-a Mike Pencea i državnog tajnika Mike Pompea. Nije pomoglo niti što je službena Varšava prethodno objavila kako na konferenciji neće biti nikakvog organiziranog  protuiranskog programa, već će se samo razgovarati o ključnim bliskoistočnim problemima pojedinačno. Varšava, jednostavno, dovoljnu težinu za uvjeravanja takvoga tipa unutar Europske unije nema. Stav ključnih EU zemalja, ali i službenog Bruxellesa koji u Varšavu nije poslao povjerenicu za vanjske poslove i sigurnost Federicu Mogherini, ostao je isti. Osim toga, i same bliskoistočne zemlje nisu bile u punom sastavu, a izostali su i ključni igrači koji predstavljaju tzv. suprostnu stranu, poput Turske, Irana, Libanona i Palestine, a očekivano, konferenciju je bojkotirala  i Rusija, čija delegacija nije došla iako joj je bio upućen službeni poziv. Štoviše, Rusija, Turska i Iran upravo u vrijeme varšavske konferencije održali su trojni summit u Sočiju, u okviru Astanskih pregovora o Siriji, što je, jasno, bio prethodno dogovoreni potez, osmišljen s ciljem kompromitiranja američko-poljske konferencije čija je jedna od tema bila upravo i Sirija. Od ukupnih bliskoistočnih zemalja čiji su predstavnici stigli u Varšavu, ministre vanjskih poslova poslali su samo Saudijska Arabija, Bahrein, UAE, Kuvajt, Oman, Jordan i Maroko. Naravno, Izrael, koji je bio i jedan od ključnih igrača na konferenciji, predstavljen je kroz osobnu samoga  premijera Benjamina Netanjahua. Ovdje treba dodati i kako je Europska unija održavanje varšavske konferencije doživjela i kao pokušaj američkog umanjenja važnosti Minchenske konferencije o sigurnosti koja je uslijedila odmah iza varšavske i koja je, kao nikada do sada, na površinu izbacila sva proturječja prekoatlantskih saveznika (ali o tome više drugi put) i otvoreni europski, najblaže rečeno drukčiji stav od Washingtona po brojnim aktualnim pitanjima međunarodne politike. Između ostalog, Europskoj uniji ne sviđa se niti spomenuti Trumpov bliskoistočni plan.

U najkraćim crtama, usprkos izjavi poljskog ministra vanjskih poslova Jaceka Caputowicza na konferenciji za novinare nakon završetka konferencije, da se razgovaralo o Jemenu, Siriji, palestinskom pitanju, izbjeglicama, energetskoj sigurnosti, dok se o Iranu razgovaralo „tek usputno“, spominjući njegovu ulogu u svakoj od tih vrućih tema pojedinačno (naravno, uvijek iz negativne perspektive), jasno je bilo kako se najviše razglabalo upravo o Iranu. A sve su se rasprave, znakovito, vodile „iza zatvorenih vrata“, bez nazočnosti novinara tj. javnosti. Međutim poljsko „maskiranje“ protuiranskog karaktera konferencije nakon njezinog završetka i nije bilo potrebno (za razliku od prije njezinog početka, kada se moralo pridobiti što veći broj sudionika), jer su odmah uslijedile izjave za novinare spomenutog američkog dvojca, koje su vrlo brzo demantirale riječi i samog poljskog ministra. Naime, nakon što je slavodobitno kazao kako su na konferenciji sudjelovali predstavnici 60 zemalja (ignorirajući sve gore navedene elemente s tim u svezi), uključno i one iz EU i NATO saveza, Mike Pompeo je  izjavio kako „u dvorani nije bilo nikoga tko bi štitio Iran“ i da „nijedna država nije opovrgnula glavne činjenice“ koje su oni (Pompeo i Pence) izrekli o Iranu, a odnose se na „prijetnju od strane iranskog režima“.

Pa iako je jedan od ciljeva konferencije bio uvjeriti bliskoistočne igrače da ne ulaze ni u kakve poslove s Iranom, pitanje koje se postavlja je – koga se, zapravo, u Varšavi u to htjelo uvjeriti? Zar Izrael, ili Saudijsku Arabiju, UAE ili Bhrein, koji ionako nemaju nikakve odnose s Teheranom? S takve pozicije, na koju je varšavska konferencija formalno postavljena po pitanju rješavanja bliskoistočnih problema –  slobodno se može reći kako, u odsustvu suprotne strane čitave nesretne bliskoistočne priče, njezin rezultat može biti i ostati jedino nula.

Ali sve se to bez problema moglo već i ranije predvidjeti. Međutim, nešto drugo privuklo je veću pozornost analitičkih krugova. Riječ je o Trumpovom Velikom bliskoistočnom planu. Osim što bez sudjelovanja u njegovom razmatranju službenog Bruxellesa, Moskve i samih Palestinaca (kojih se on neposredno tiče) razgovori o tom planu nemaju smisla, pozornost je ipak privuklo ponašanje i nesuglasice ključnih arapskih zemalja i Izraela, ali i SAD-a, a da ne govorimo o izraelsko-poljskom incidentu oko uloge Poljaka u holokaustu, koji se na konferenciji dogodio i koji bi trebao biti tema jedne posve druge analize.  I dok je s jedne strane Netanjahu želio da se Trumpov plan odmah „pusti u opticaj“, američki je stav ipak da se s tim treba pričekati do kraja travnja i završetka izraelskih parlamentarnih izbora. Drukčije govoreći, Washington nije siguran u buduću političku nomenklaturu na čelu Izraela. Zapravo, Bijela kuća ostvalja izglednom mogućnost da i sve manje popularni Netanjahu, opterećen s nekoliko velikih korupcijskih afera i prijetećih istraga,  na izborima može izgubiti, pa svoje nade sve jače polaže na njegovog protukandidata – bivšeg zapovjednika vojske i karizmatičnog novopečenog političara  Benija Gantza, na kog smo i mi na portalu Geopolitika News već ranije upozorili, detaljno iznijevši njegovu profesionalnu biografiju i političke smjernice njegove nove stranke. Osim toga, i delegacija Saudijske Arabije u Varšavi se iznova odbila susresti s izraelskim predstavnicima  i time po tko zna koji put jasno dala do znanja kako kontakti između dviju država na visokoj razini nisu mogući dok se ne riješi palestinsko pitanje (podsjećam: Saudijska Arabija službeno ne priznaje izraelsku državu zbog nerješenog palestinskog pitanja iako su se posljednjih godina dvije strane znatno približile, temeljeći jačanje međusobne suradnje na zajedničkoj protuiranskoj platformi). A upravo je približavanje Izraela umjerenim arapskim zemljama regije i stvaranje zajedničkog regionalnog protuiranskog bloka  jedan od glavnih prioriteta Netanjahuove vanjske politike. To je želja i Trumpove administracije, ali SAD, kao globalna velesila, stvari mora sagledavati puno šire od Izraela i isključivo njegovih nacionalnih interesa, ma koliko ih Trumpova administracija štitila i promicala (kao niti jedna administracija ranije, a vjerojatno niti kasnije). Osim toga, Trumpovi odnosi sa saudijskim režimom pogoršani su nakon zvjerskog ubojstva saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom generalnom konzulatu u Istanbulu (ne samim Trumpovim htjenjem, koliko pod utjecajem snažnog pritiska sa strane Kongresa i američkih medija), zbog čega Rijad sve više diversificira svoju vanjsku politiku te je primjetno povećanje njegovih kontakata i konkretne suradnje s Rusijom, Kinom i Indijom. Rijad upravo sada želi normalizirati i odnose s Njemačkom. Tamo je nedavno postavljen novi saudijski veleposlanik, princ Faisal al-Saud, čija je Njemačka zemlja rođenja, i koji je ranije radio kao savjetnik u saudijskoj diplomatskoj misiji u Washingtonu.  Princ je bio i član upravnog vijeća saudijskog vojno-industrijskog holdinga SAMI, pa je jasno kako je intencija Rijada usmjerena i prema obnovi direktne njemačko-saudijske vojno-tehničke suradnje. Ovdje treba kazati kako je Rijad od pojedinih europskih država 2018. g. naručio 48 zrakoplova Eurofighter Typhoon. A njih proizvodi konzorcij četiriju europskih zemalja – Njemačke, Velike Britanije, Španjolske i Italije. Međutim, Njemačka ne želi ispuniti svoj dio obveza i isporučiti ključne dijelove zrakoplova koje ona proizvodi, a sve zbog stanja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i, naravno, spomenutog ubojstva saudijskog novinara u istanbulskom konzulatu te arapske države.

I za kraj, vratimo se ipak varšavskoj konferenciji, kao glavnoj temi današnje analize. Američki državni tajnik Mike Pompeo na njoj je definirao glavnu formulu koja generira bliskoistočne sukobe i krize – „3H“ (libanonski Hezbollah, palestinski Hamas i jemenski Huti). Njome je jasno i nedvojbeno ponovo dao do znanja koga Sjedinjene Države smatraju glavnim uzročnikom svih problema u regiji, preciznije, nesređivanja njezinog stanja po recepturi Washingtona. Naravno – Iran! Ta je zemlja lajtmotiv, misao-vodilja  ukupne Trumpove bliskoistočne politike i oko toga nitko više nema nikakvih dilema.

Glavno je pitanje, stoga, slijedeće: tko će duže opstati – Iran, kao višetisućljetna i utjecajna sila u toj regiji, ili Trump, kao čelnik SAD-a i glavni operativac u provedbi današnje američke vanjske politike, temeljene na prijetnjama njezinim svestranim utjecajem i moćnom vojnom silom? Jer ne zaboravimo – tim su utjecajem i isto takvom silom SAD raspolagale i prije dolaska Donalda Trumpa na vlast ali ih se nitko nije usuđivao koristiti, i više nego dobro shvaćajući  njihov razorni potencijal ne samo po Iran i regiju, već i po svijet u cjelini. Je li Trump u tom smislu odlučniji? Je li on stvarni hazarder (jer za svoju protuiransku politiku nema potporu niti svojih europskih saveznika) ili samo vješti taktičar i biznis-pregovarač? Ali ako je u pitanju ovo drugo, a mislim da je, Trump bi morao shvatiti kako geopolitika i međunarodni odnosi nisu nekretnine na njujorškoj burzi niti se u njima potezi vuku prema njegovoj knjizi „o umijeću pregovaranja“. Takva pravila i lako predvidljive situacije među globalnim geopolitičkim divovima ne vrijede i tu je potreban jedan posve drukčiji pristup, koji, prije svega, uključuje kompromise – nerjetko i bolne! Jednostavno, nešto moraš dati da bi zauzvrat dobio. U suprotnom, kao u zakonima fizike, sila rađa otpor ili protusilu, a početni uspjesi, ukoliko ih i bude, samo su kratkoga daha.

 

0 komentara

You may also like