Zoran Meter: AMERIČKI BIJEG IZ SIRIJE I AFGANISTANA (2)

Sjedinjene Države povlače svoje kopnene snage iz Sirije nakon što je predsjednik Donald Trump sredinom prosinca prošle godine proglasio pobjedu nad ISIL-om u toj državi, u kojoj su SAD vojno angažirane od rujna 2014. godine. I ne samo to: SAD navodno povlače i gotovo polovicu od ukupno 14 tisuća svojih vojnika iz Afganistana. Odluke su to koje su šokirale u prvom redu američke saveznike u Europi i Bliskom istoku (koji o tome nisu baš ništa znali do trenutka objave), ali i u samom Kongresu. O čemu se, zapravo, radi i koja je stvarna pozadina ovog Trumpovog poteza kojeg on nije mogao donijeti sam, na svoju ruku, i zbog kojih je ostavku dao i najmoćniji američki vojnik i strateg – ministar obrane i šef Pentagona James Mattis, pokušat ćemo odgovoriti u analizama na portalu Geopolitika News. Jer to je prevažna odluka – Trumpov krucijalni potez dalekosežnih posljedica! On, osim svoje dramatike, ukazuje na krah dosadašnje američke sigurnosne strategije (čiji je tvorac bio upravo general Mattis) i potrebu njezine temeljite rekonstrukcije, a Trumpova odluka upravo to i predstavlja.

Neovisno o tome što se posljednjih dana iz Bijele kuće odašilju poruke kako vremenski rok za povlačenje Amerikanaca iz Sirije nije definiran, ali i da se vojska ne povlači iz Afganistana, izjave takve vrste prije svega su dnevnopolitčkog karaktera dok su strateške stvari u tom smijeru već definirane (ali to, s obzirom na američke česte, gotovo ad hoc izmjene strateških planova posljednjih godina – nesvojstveno najjačoj globalnoj sili – nikako ne znači i da se one iznova ne mogu mijenjati, preciznije, prilagođavati realnom stanju na terenu, a zbog čega se onda teško mogu i nazivati strategijom).

Washington polako odustaje od uloge globalnog hegemona, koju je preuzeo nakon raspada SSSR-a i dekonstrukcije komunističkih režima u Istočnoj Europi. Tadašnja radost Washingtona takvim razvojem stanja nije omogućavala uočavanje jedne bitne činjenice – da je likvidacija dotadašnje ravnoteže snaga derogirala i sustav podjele odgovornosti, što je za posljedicu imalo američki monopol na donošenje odluka, koje se iz sadašnjeg, povijesnog otklona, najblaže rečeno, mogu označiti kao nepromišljene: poput svrgavanja Gadaffija u Libiji, Sadama Huseina u Iraku (neovisno o njihovim diktatorskim sklonostima upravljanja, koja su na Bliskom istoku i danas puno više pravilo nego iznimka!), uvlačenja u afganistanski glib misleći kako će nestankom SSSR-a posao tamo biti jednostavno odraditi u skladu sa svojim interesima, pritom ignorirajući tuđe i td. Kada se sve to zbroji vidi se kako je Trump potpuno u pravu, kada kaže, da takvom katastrofalnom vanjskom politikom prethodnih administracija nisu ostvareni ključni  američki interesi, a da su u nju uloženi trilijuni dolara, tisuće života američkih vojnika, dok je ukupni rezultat poražavajući: regija je postala još nestabilnija, opasnija i zasićenija teroristima nego ikada ranije, pokrenut je migracijski cuami koji prijeti nesagledivim sigurnosnim, socio-ekonomskim i kulturološkim posljedicama po Europu i td. Sličan učinak nakon raspada SSSR-a imala je i nepromišljena politika Bruxellesa vezano uz širenje EU i uvlačenje u njezin sastav svega i svakoga, samo da bi se granice proširile što dublje na istok i tamošnjem življu prodala priča o blagostanju, koje eto samo što nije došlo i za koje oni samo moraju predati svoja bogatstva u ruke onih mega-kompanija i pojedinaca koji njima znaju upravljati „za opće dobro“ (čime je to rezultiralo dobro znamo i mi u Hrvatskoj). Trump je odlučio takvoj politici „bezumnog dominiranja“ stati na kraj, iako je otpor njezinih kreatora u američkom establišmentu još uvijek vrlo snažan. Jasno je kako će to nužno dovesti i do ustupaka američkim geopolitičkim suparnicima, međutim, oni će, zauzvrat, morati preuzeti svoj dio odgovrnosti za prostor koji žele nadzirati i na njega dominantno utjecati (a Amerikanci im svojim utjecajem na lokalne snage u tome sigurno neće pomagati, naprotiv). To, naravno, nikako ne znači da će se SAD povući u svoje granice. Štoviše! Tamo gdje je američki interes primaran, SAD će jačati svoju svekoliku nazočnost i utjecaj, pokušavajući od tamo izbaciti ili barem ograničiti ostale globalne suparnike. Jedni od tih prostora svakako su Europa i Latinska Amerika. Pri tom će se Washington puno više oslanjati na ekonomske poluge moći nego one vojne, koje će više biti pozadinsko pokriće nego ono koje treba utirati put probijanju američkih nacionalnih interesa, a kako je to zamislio, sada već smijenjeni ministar obrane James Mattis (formalno je sam dao ostavku). Jer vojno se tući s Kinom i Rusijom Trumpu nije ni na kraj pameti. To, naravno, nije želio niti Mattis ali je pogrešno računao kako će američki vojni pritisak, sinkroniziran s diplomacijom, dovesti do strateških ustupaka od strane Moskve i Pekinga, što se, naravno, nije dogodilo, i što je, blago rečeno, bila vrlo čudna konstrukcija glavnih američkih stratega koji su to jednostavno morali znati. Trump će, također, koristiti već davno uspješno isprobana iskustva s utrkom u naoružanju, nastojeći u nju uključiti globalne suparnike i tako dovesti do njihovog financijskog iscrpljivanja. Ono bi posljedično rezultiralo njihovim zaostajanjem u praćenju razvoja vojnih tehnologija, što bi, opet, u konačnici dovelo do američke globalne nadmoći i dominacije bez pretjeranih sigurnosnih rizika (naravno, sve to iz američkog kuta gledanja i njihovih pretpostavki, koje nipošto ne treba uzimati zdravo za gotovo kada je riječ o konačnom uspjehu). Najbolji primjer takve nove politike je odluka o američkom povlačenju iz sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa u Europi, i eventualni razmještaj američkog suvremenog nuklearnog arsenala na europskom tlu, što primorava Rusiju na adekvatan odgovor (to je vrlo opasan scenarij jer Rusija na njega može odgovoriti oštrije nego što je njezino samo ulačenje u utrku u naoružanju, budući da novo američko nuklearno raketno oružje kopnenog baziranja znači smrtonosnu stupicu i za Rusiju i za Europu (za ovu drugu zbog možebitnog preventivnog protuodgovora ruske strane).

Trump, dakle, želi ukopati američke, a protjerati ili maksimalno ograničiti ruske interese na europskom tlu bez neposredne konfrontacije s Moskvom, podjarmljivanjem europskih političkih elita. S druge strane on primarno gleda prema Kini, odakle po SAD prijeti puno veća opasnost – ona gospodarskog tipa i u sferi razvoja visokih tehnologija. Zato nije nikakvo čudo da je prošlu srijedu, prigodom prvog zatvorenog sastanka s političkim zapovjednicima pojedinih rodova američkih oružanih snaga (ministrima i njihovim zamjenicima), v.d. ministra obrane Patrick Shanahan (zamijenio je na toj funkciji spomenutog generala Jamesa Mattisa), pozvao na stalno razmišljanje o Kini. „Kina, Kina, Kina“, citirao je njegov govor neimenovani izvor u vladi (izvor: „VoA“). Rusiju nije spominjao.

Izraelci o američkom povlačenju iz Sirije

Vratimo se ipak Trumpovoj odluci o izlasku iz Sirije. U tom su pogledu uvijek zanimljiva promišljanja izraelskih analitičara, vrlo dobro upoznatih sa stanjem u i oko te zemlje. No prije njih, podsjetio bih na riječi američkih analitičara Aarona Davida Millera i Richarda Sokolskog iz Woodrow Wilson Center, objavljene u The Washington Postu pod naslovom „Trumpovi kritičari govore kako odlazak iz Sirije znači da mi gubimo. Mi smo već izgubili“. Oni tvrde kako su SAD izgubile Siriju ne zbog Trumpove odluke, već da je Sirija bila izgubljena još prije njega. Bijela kuća je pošla od činjenice da SAD ne mogu promijeniti vojnu ili političku ravnotežu u Siriji, koja je odavno prešla na stranu Rusije i Irana. Samo vrijeme donošenja Trumpove odluke odabrano je loše jer se on o tome nije posavjetovao niti sa saveznicima niti s Kongresom, ali je on u jednom bio u pravu: imajući skromni vojni kontingent i neveliku javnu potporu za ozbiljniju američku nazočnost u Siriji, SAD realno ne mogu konkurirati Rusiji ili Iranu. Pitanje je samo što će biti s regijom nakon što se SAD-e od tamo uistinu povuku, navode američki analitičari u komentaru za WP.

I dok su izraelski mediji Trumpovu odluku glavninom okarakterizirali kao bacanje Izraela pod kotače ruske vojne mašinerije, izraelski premijer Benjamin Netanjahu na nju je krajnje racionalno regirao, kratko kazavši, kako je to „naravno, američka odluka“, imajući u vidu da se Izrael nema pravo miješati u odluke takve vrste svog „starijeg brata“. Izrael će se mudro držati po strani, ne svrstavajući se u sukobu između Trumpa i Pentagona.

Yossi Kuperwasser, brigadni general i izraelski sigurnosni i obavještajni stručnjak upečatljive karijere, smatra, kako povlačenje SAD-a iz Sirije u toj zemlji učvršćuje pozicije Irana i da će u tom slučaju Assad i Iranci preuzeti potpuni nadzor juga zemlje, što povećava mogućnost Irana za prebacivanje oružja preko Iraka u Siriju i u Libanon (Kuperwasser prije svega misli na rasformiranje američke ilegalne vojne baze na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana – At Tanf. Ali on, istovremeno, kaže kako će Izrael poduzeti bilo koje mjere nužne za svoju zaštitu i da Izrael i ranije nikada nije čekao američku vojnu zaštitu. General također smatra kako je Moskva „vrlo zadovoljna“ Trumpovom odlukom i da će Rusija sada „imati veću kontrolu nad zbivanjima u Siriji. Zabrinut je i jer smatra da Sirijska vojska na jugu nije samo Assadova, iako je čine Sirijci, već da se dio nje podčinjava iranskom i Hezbollahovom zapovjedništvu, a da Rusija nije u stanju utjecati na promjenu tog stanja usprkos svojim obećanjima da je Irance povukla 100 kilometara od izraelsko-sirijske granice.

Profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Haifi Abraham Ben-Tzi, stručnjak za američku vanjsku politiku i američko-izraelske odnose, smatra (kao što smo i mi naveli u prethodnoj analizi po ovoj temi: https://www.geopolitika.news/analize/zoran-meter-zasto-sad-e-povlace-vojsku-iz-sirije-i-polovicu-vojnika-iz-afganistana-1/), da Trumpova odluka o povlačenju iz Sirije nije bila spontana i da se radi o realizaciji plana, predstavljenog još kroz njegove prvotne stavove (iz predizborne kampanje) o povlačenju iz sukoba, ratova i kriza, koje, prema njegovom mišljenju, ne predstavljaju neposrednu ugrozu po američku sigurnost. On odobrava ovu odluku i smatra kako 2000 američkih vojnika ionako ništa u Siriji ne mogu napraviti, a da njihovo povlačenje neće dovesti ni do kakvih tektonskih poremećaja u toj zemlji. Također smatra kako američko povlačenje može dovesti do proširenja strateške koordinacije Rusije i Izraela nad sirijskim zračnim prostorom.

Da je izraelski profesor možda u pravu, svjedoči i prošlotjedni telefonski razgovor ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, na inicijativu izraelske strane (prvi nakon pogrešnog obaranja ruskog Il-20 nad Sirijom od strane sirijske PZO, koja je, misleći kako gađa izraelski lovački zrakoplov (koji se skrivao iza ruskog, puno većeg), pogodila upravo onaj ruski – izviđački, u kojem je poginulo 15 ruskih obavještajnih časnika, a za što je Moskva nakon sveobuhvatne istrage nedvosmisleno optužila izraelski vojni i politički vrh). Dvojica državnika razgovarali su upravom o tome – poboljšanju međusobne vojne koordinacije u uvjetima američkog izlaska iz Sirije.

A da Izrael neće „zaboraviti“ i svog glavnog sponzora – SAD (i obratno) svjedoči i najava skorog dolaska Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona u Jeruzalem i njegov razgovor s Netanjahuom, koji, nakon toga, u pratnji zapovjednika američkih združenih snaga genarala Josepha Dunforda odlazi u Tursku, gdje će s tamošnjim partnerima razgovarati o Siriji nakon odluke o povlačenju američkih snaga iz te zemlje. Po prvi put nakon te odluke na bliskoistočnu turneju odlazi i državni tajnik Mike Pompeo (od 8.-15. siječnja), kada će posjetiti arapske zemlje Perzijskog zaljeva i Egipat.

Velika igra s vrlo visokim ulozima i nepoznatim ishodom se nastavlja.

(Nastavlja se)

Zoran Meter: ZAŠTO SAD-E POVLAČE VOJSKU IZ SIRIJE I POLOVICU VOJNIKA IZ AFGANISTANA (1)

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like