Zoran Meter: Američki ministar obrane u Afganistanu – ruska ugroza je najveći problem

Da je stanje u Afganistanu kaotično, poglavito nakon nedavnog terorističkog napada talibana na vojnu bazu afganistanske vojske blizu Mazar-i-Sharifa, u kojem je poginulo više od 150 vojnika, i posljedične ostavke ministra obrane i zapovjednika oružanih snaga afganistanake vojske, svjedoči i nenajavljeni dolazak u Kabul šefa američkog Pentagona generala Jamesa Mattisa, 24. travnja.

Podsjetimo, talibani su napad izveli na način da su se njihovi borci preobukli u odore afganistanske vojske, nakon čega se jedan od njih raznio eksplozivom na ulazu u vojnu bazu. Potom su u pick-upovima talibanski borci ušli u unutrašnjost baze i otvorili vatru na tamošnju džamiju u vrijeme molitve i izvršili pokolj. Zbog tog terorističkog napada, prije nekoliko dana ostavke na svoje dužnosti podnjeli su afganistanski ministar obrane Abdullah Khan-Habibi i zapovjednik Glavnog stožera Kadam Shah Shahim. Netko je ipak morao snositi političku i moralnu odgovornost za taj krupni sigurnosni propust koji je rezultirao enormnim brojem žrtava na strani službene vojske i to izvan bojnog polja.

Sve je to i više nego „dobra“ podloga za dolazak američkog ministra obrane u Afganistan, poglavito u smislu, da sa strane afganistanske vlade on zapravo niti nema adekvatnog suradnika jer ni  novi ministar ni novi zapovjednik vojske još nisu izabrani. Naravno, njihove ostavke u činjeničnom smislu na samom terenu neće promijeniti baš ništa.

Ali „neočekivani“ dolazak šefa Pentagona očito da  takav nije bio i za talibane, koji su svojim krvavim napadom odaslali jasan signal, kako se unutarafganistanski sukob ne može rješavati bez sudjelovanja njihovih predstavnika u pregovaračkom procesu, na kojem Washington i  Kabul inzistiraju od početka 2016. godine. Nekako slično onome što danas u Siriji čine pripadnici „Jabhat al-Nusre“ (i njezinih nekoliko izvedenica u smislu promjene nazivlja isključivo s ciljem skidanja stigme terorističke organizacije)  – zapravo sirijskog ogranaka saudijske „Al-Qaide“. Oni, neodustajanjem od borbe protiv Asadovog režima u Damasku (od čega su odustale umjerene oporbene organizacije, davši šansu pregovorima i pristavši na prekid vatre sa sirijskom vojskom još u prosincu prošle godine, i čega se obje strane u velikoj mjeri do danas pridržavaju), jasno daju do znanja kako sirijski ratni sukob još nije ni približno gotov, a poglavito to neće biti ukoliko se obistine informacije o vođenju pregovora između čelnika tih dviju terorističkih organizacija  (Abu Bakra al-Baghdadija i Aymana al-Zawahirija) o stvaranju međusobnog saveza. Naravno kako iza njihovih namjera stoje vanjski sponzori kojima nije u interesu postizanje mira u Siriji temeljem zajedničke rusko-tursko-iranske platforme, pričemu se drastično smanjuje mogućnost njihovog utjecaja na političku budućnost te zemlje. U prvom redu se to odnosi na zaljevske monarhije ali i na SAD i Izrael koji se boje širenja iranskog utjecaja.

Po tom istom obrascu, potpuno je jasno kako i iza afganistanskih talibana stoje jaki vanjski igrači, poglavito sada, kada je nakon još ne tako davne fragmentizacije talibanskog pokreta nakon smrti njihovog karizmatičnog vođe mulle Omara i ubojstva njegovog nasljednika američkim dronovima u istočnim planinskim vrletima te zemlje, primjetna njihova reorganizacija i operativna osposobljenost za vođenje ofanzivnih akcija čak i u urbanim sredinama. U prvom redu, iza talibana stoji njihov vječni i najveći sponzor Pakistan, kojeg su Washington i Kabul još donedavno nastojali potpuno istisnuti iz pregovaračkog procesa, smatrajući Islamabad destabilizirajućim faktorom, a Obamina administracija ga je i otvoreno optuživala za koketiranje s „Al-Qaidom“ zbog čega mu je prošle godine i uskratila redoviti godišnju vojnu pomoć za čak jednu trećinu.

Međutim, dolaskom nove američke administracije na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom, Washington je za potporu talibana sve više počeo optuživati ne Pakistan već svog glavnog geopolitičkog suparnika – Rusiju. Bilo to slučajno ili ne, upravo je Rusija, s Pkistanom i Kinom, još krajem prošle godine dogovorila usvajanje zajedničke političke platforme za postizanje mira u Afganistanu, s kojom bi onda objedinjene izišle pred novog američkog predsjednika. Ta je platforma osmišljena kroz tzv. Moskovske konzultacije, kojima su se u međuvremenu pridružili i ostali regionalni igrači, poput bivših sovjetskih srednjoazijskih republika (izuzev Turkmenistana) s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali i pravi regionalni „teškaši“ poput Indije i Irana. Poglavito je po Washington neugodno intenzivno jačanje iranskog utjecaja u Afganistanu i kompromis kojeg je on oko toga postigao s donedanim glavnim američkim partnerom u Srednjoj Aziji – Pakistanom. Tako je Teheran danas postao jedan od većih izvoznika oružja talibanima (u uvjetima pakistanskih ograničenih mogućnosti zbog skraćivanja američke vojne pomoći), a na svom teritoriju vrši čak i obuku talibanskih boraca, što je donedavno bilo potpuno nezamislivo jer je Iran vodeća šijtska država, a talibani su sunitski islamistički pokret. Štoviše. Pakistan je zauzvrat počeo obračun s prosaudijskim islamističkim pokretima na svojim zapadnim granicama s Iranom, u regiji Beludžistan, čiji se borci često ubacuju u iranske pogranične regije i sukobljavajui s tamošnjim sigurnosnim snagama.





Ali američka nova koncepcija, pozornost i propagandnu aktivnost ipak baca na navodnu rusku suradnju s talibanima, iskorištavajući pritom određene kontakte Moskve s njihovim predstavnicima, što Moskva nije niti krila već je izjavljivala kako se radi o pokušaju utjecaja na talibansko vodstvo da se i ono priključi unutarafganistanskom političkom dogovoru riješenja dugogodišnjeg sukoba u toj zemlji. Tako je nedavno glasnogovornik NATO snaga u Afganistanu kapetan Salwen, izjavio, kako „Savez zna da aktivnosti Rusije u Afganistanu znače podrivanje napora SAD-a i NATO-a u potpori afganistanskoj vladi“. A general Joseph Votel iz Pentagona smatra kako Rusija podupire talibane „s ciljem jačanja svog utjecaja u regiji“ (što je zanimljiva izjava, a još više ukoliko se shvati kao optužba, ukoliko se zapitamo, zbog čega to druge druge zemlje aktivno sudjeluju u afganistanskoj krizi? Ipak je malo je vjerojatno da one to čine iz altruizma). Osim toga, s predstavnicima „prokatarskog“ krila talibana, u listopadu prošle godine (podsjećamo na spomenutu fragmentizaciju talibana i borbi za utjecaj na taj najveći afganistanski nacionalni pokret), u Dohi (Katar),  razgovarali su predstavnici tamošnje vlade, američkog State Departmenta i CIA-e, kao i predstvnik afganistanskog predsjednika Ghanija, s tim da predstavnici Islamabada nisu bili pozvani).

Ono što Geopolitika.News često navodi jest to, da se termin „teroristička organizacija“ prečesto zlouporabljuje u (geo)političke svrhe, pa tako nerijetko bivamo svjedoci kako ipak postoje „dobri“ i „loši“ teroristi – naravno, s obzirom na to tko od njih i čijim nacionalnim interesima služi.

Ne tako davno i zapovjednik NATO snaga u Europi general Scaparotti, izjavio je kako „NATO ima dokaze i inkriminacije o sudjelovanju, čak i ruskoj potpori talibanima“. Međutim, svi ti navodni dokazi zapravo se temelje na nepotvrđenim informacijama afganistanskih službenika i vojnika koji tvrde kako „Rusi intenziviraju financijsku i logističku potporu talibanima“. Međutim, nikakvog konkretnog dokaza za to nemaju, a to je ono na što Moskva stalno upozorava tražeći predočenje dokaza, tvrdeći kako se čitava stvar namjerno politizira.





Afganistanski obavještajci tvrde kako „ruski agenti opskrbljuju talibane strateškim savjetima, novcima i oružjem, između ostalog i starijim protuzrakoplovnim sustavima“. Dalje navode kako se „agenti ruskih obavještajnih službi sastaju s talibanskim emisarima ne samo u Tadžikistanu i Moskvi, već i na teritoriju regije Kunduz. Ruski specijalci sudjeluju i u obuci talibana na teritoriju Irana u strateškom aspektu“.

Sva odbacivanja tih navoda od strane ruske vlade Washington očito ne uzima u obzir. Štoviše, Pentagon je pripremio specijalno izvješće za Bijelu kuću, u kojem je zaključio kako „Afganistan postaje zona američko-ruskog sukobljavanja, i Rusija jača svoje napore u tom smjeru u taktičkom i strateškom planu“. Posebnu zabrinutost (iako nije jasno zbog čega, s obzirom da je Tadžikistan član „ruske“ vojno-sigurnosne organizacije ODKB), Pentagon iskazuje zbog nastojanja Moskve za povišenjem rusko-tadžikistanskih kontakata glede učvršćenja vojnih punktova na granici s Afganistanom, čak i unutar spomenute organizacije ODKB. Pentagon smatra kako Moskva time može, u slučaju potrebe, vrlo brzo povećati broj svojih baza u Tadžikistanu i formirati „postrojbe za brzo reagiranje“.

Ovdje ću se malo zadržati. Neka mi oproste moji američki kolege analitičari ali u tom ne vidim baš ništa sporno. Naprotiv, Rusija postojano, već duži niz godina, ukazuje na opasnost od prelijevanja radikalnog islama i džihadističkih boraca iz Afganistana u države bivšeg SSSR-a u Srednjoj Aziji, odakle bi se onda, s obzirom na niz međusobno potpisanih ugovora i sudjelovanja Rusije u integracijskim organizacijama s tim zemljama, oni lako prebacivali na teritorij Ruske Federacije. Moskva je više puta javno izjavljivala kako se Rusija bori protiv terorizma u Siriji i da bi spriječila njegov daljnji eksport prema svojim granicama. Budimo realni i zapitajmo se, ne štiti li i SAD svoje građane i interese kroz borbu protiv islamističkog terorizma daleko izvan svojih granica? To je logično i svakako jeftinije i učinkovitije riješenje nego se s teroristima sutra boriti u svom vlastitom dvorištu.

Tu sada dolazimo do temeljnog problema: očito je kako dvije vojnički najjače zemlje jedna drugoj nastoje prkositi i suzbijati interese  – Amerikanci Rusima u Siriji, „minirajući“ mir  u toj zemlji pod ruskim pokroviteljstvom;  a Rusi Amerikancima u Afganistanu, onemogućavajući mir pod američkom palicom. SAD za svoje planove u Siriji ima regionalne saveznike ali i njihove često međusobno oprečne interese. S druge strane Rusija u srednjoazijskoj regiji ima svoje istomišljenike po pitanju Afganistana u gotovo svim tamošnjim zemljama koje ga okružuju i kojima ne odgovara eskalacija sukoba zbog vlastitih sigurnosnih i gospodarskih razloga, od kojih su neke i globalnog karaktera, poput Kine i Indije, ili “samo“ regionalni „teškaši“ – poput Irana i Pakistana.

I dok u Siriji Rusija za saveznika ima moćni i utjecajni Iran i vladu u Damasku, SAD-u prijeti da u Afganistanu, osim vlade u Kabulu, na tom okruženom prostoru ostane gotovo izoliran, oslanjajući se isključivo na vlastite snage i snage europskih saveznika unutar NATO-a.

Ipak, nedvojbeno je kako pobornici militarizacije i jačanja američke vojne nazočnosti u svijetu danas odnose prevagu unutar washingtonskog establišmenta. Za njih je jačanje američkih vojnih snaga u Afganistanu (za što je nužna dozvola predsjednika Trumpa) najsigurnije ostavriti kroz „prokušani ruski recept“ – tj. ugrozu američkih interesa od strane „svemoćne“ Moskve, za što su prethodnim medijsko-propagandnim ratom protiv Trumpa i njegovih „veza“ s Rusijom izvrsno preparirali teren.

Uskoro ćemo vidjeti rezultat tih nastojanja u smislu, hoće li pobijediti „tvrda“ linija ili će se ipak tražiti nekakvi kompromisi? Po mom mnišljenju ipak je izglednije ono prvo. U tom slučaju jačanje američkih vojnih efektiva  u Afganistanu bit će obrazloženo potrebom slamanja otpora talibana iza kojih, štoviše, stoje zli i opasni Rusi. To se potkrepljuje i izjavama američkih analitičara o skorom početku nove „proljetne ofanzive“ talibana koji pod svoj nadzor mogu staviti polovicu državnog teritorija (sada drže oko 40%), uključno i velike gradove. Dodamo li svemu tome i vječitu iransku ugrozu, prekjučerašnji posjet ministra obrane Jamesa Mattisa Afganistanu možemo smatrati „završnim udarcem“ čitave te kampanje usmjerene k pribavljanju „čeličnih dokaza“, nakon kojih Donald Trump neće imati drugog izbora osim stavljanja potpisa na zapovjed o  slanju novih američkih vojnika u afganistanska politička, sigurnosna i geografska bespuća.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like