Razgovor Putin-Zelensky
Na inicijativu ukrajinske strane 25. studenog održan je telefonski razgovor između ruskog predsjednika Vladimira Putina i ukrajinskog čelnika Volodymira Zelenskog. Razgovor je održan povodom predstojećeg summita tzv. Normandske četvorke (na kojima se razmatra sigurnosno stanje na istoku Ukrajine i pokušavaju iznaći modaliteti riješenja sukoba), koji se održava 9. prosinca u francuskoj prijestolnici Parizu, ali i povodom približavanja isteka dugoročnog ugovora između dviju zemalja o tranzitu ruskog plina u Ukrajinu i Europu, što će se dogoditi 31. prosinca ove godine.
U utorak, 26. studenog, ukrajinski predsjednik Zelensky je, tijekom službenog posjeta Estoniji, iz Talina komentirao razgovor s Putinom te izjavio kako je nužno potpisati novi dugoročni ugovor s Rusijom o tranzitu plina u Europu kroz ukrajinski plinovodni sustav. „Razgovarali smo o tom pitanju, da završava godina, i da nam je nužan dogovor o potpisivanju novog dugoročnog plinskog ugovora, tranzitnoga ugovora“, kazao je ukrajinski čelnik, naglasivši, kako je novi tranzitni ugovor prioritet za Ukrajinu, ali i da on predstavlja zalog za europsku energetsku sigurnost.
Međutim, čini se kako ukrajinska energetska tvrtka Naftogaz ne misli kao ukrajinski predsjednik Zelensky tj. da njoj niti ne treba novi ugovor. Tako predsjednik te tvrtke Yuri Vitrenko toga istog dana navodi kako će Naftogaz od Nove godine plin koji tranzitom kroz Ukrajinu bude namjenjen EU bez potpisanog novog ugovora, on skladištiti u svojim podzemnim plinskim skladištima kao plin „nedefiniranog vlasništva“ dok se ugovor ne potpiše. Takav će se tranzit smatrati „švercom“. Ali ni tu nije kraj problema. Stockholmski sud je još krajem veljače prošle godine presudio u korist Naftogaza koji je pokrenuo sudski spor protiv Gazproma. On je tada donio odluku da ruska tvrtka ukrajinskoj mora isplatiti 2,56 milijardi dolara, a prije nekoliko dana odbio je žalbu Gazproma na tu presudu. Osim toga Ukrajina inzistira na potpisivanju novog dugoročnog ugovora s Rusijom što ovoj nije u interesu. Naime, slijedeće godine s radom počinju novi ruski plinovodi „Turski tok“ i „Sjeverni tok 2“ koji zaobilaze ukrajinski teritorij pa dugoročni ugovor s Kijevom Gazpromu nije potreban. Moskva Kijevu predlaže jeftiniju cijenu plina za Ukrajinu i potpisivanje ugovora samo za 2020. godinu.
I ukrajinski ministar energetike Aleksei Orzhel, poput predsjednika Zelenskog, potpisivanje plinskog ugovora s Rusijom smatra prioritetom. Potrošači bi dobili nikada jeftniji plin, ali je naglasio i kako bez ugovora Ukrajina spokojno može preživjeti ovi zimu jer ima dovoljno plina u svojim ali i europskim zalihama. Međutim, što će biti poslje zime, jer plin će nakon toga opet trebati pristizati, iz ukrajinskog državng vrha nitko ne govori.
S druge strane, 26. studenog ruski predsjednik Putin sastao se s ruskim ministrom energetike Aleksandrom Novakom i predsjednikom Gazproma Aleksejem Millerom. Miller je upozorio kako Kijev odugovlači s licenciranjem ukrajinskog nezavisnog plinovodnog operatera tj. oteže s prijelazom na europsko zakonodavstvo. Radi se o liberalizaciji plinskog poslovanja tj. razdvajanju proizvodnje i nabave plina od njegovoga transporta. Pa iako se radi o „tehničkim“ problemima oni mogu biti „vrlo važni“ s obzirom na blizinu isteka međusobnog dugoročnog plinskog ugovora, kazao je Miller.
Podsjećam kako sukladno postojećem ugovoru između dviju zemalja (koji istječe s ovom kalendarskom godinom), kroz Ukrajinu prolazi između 80 i 90 milijardi m3 ruskog plina godišnje, za što Kijev na godinu dobiva oko 3 milijarde dolara. Između dviju strana, uz posredništvo EU, već mijesecima traju neuspješni pregovori o obnovi postojećeg ili potpisivanju novog ugovora. S obzirom da se Kijev u međuvremenu obvezao usvojiti spomenuti EU zakon o energetici, ukrajinska tvrtka Naftogaz bi se morala transformirati u dvije odvojene tvrtke, a što se još nije dogodilo. Tada bi ruski Gazprom novi ugovor potpisao s nekim novim ukrajinskim operaterom-tranziterom (ne Neftogazom), čime bi se udovoljilo europskim zakonima. Na otezanje Kijeva po tom pitanju nedavno je u Brazilu, na summitu država BRIKS, upozorio ruski čelnik Putin, kazavši kako Ukrajina opet „zaoštrtava situaciju“ umjesto da se postigne novi sporazum, te da postoji stvarna opasnost da se on ne postigne.
Ukrajinu bi zadovoljio budući tranzit ruskog plina u količini od 40 milijardi m3 godišnje, a voljeli bi da bude 60 milijardi. S druge strane Kijev tvrdi kako s već gotovo sigurnim uspješnim završetkom izgradnje „kontroverznog“ plinovoda „Sjeverni tok 2“, kao i plinovoda „Turski tok“ koji se početkom iduće godine puštaju u pogon i koji će omogućiti potpuni zaobilazak Ukrajine kao tranzitera za EU, Gazprom stalno postavlja nove i potpuno neprihvatljive prijedloge za postizanje novog dugoročnog sporazuma.
Najrealnije je za očekivati da se postigne neki – barem privremeni sporazum koji bi se odnosio na poslovanje kroz definirana kraća godišnja razdoblja, kojima bi se onda postupno smanjivale ruske isporuke (iako je, naravno, moguća i „crna varijanta“ tj. propsat sporazuma). Jer Moskva, barem u energetskom segmentu, makar i u manjim razmjerima nego do sada, ipak nastoji osigurati kakav-takav dijalog s Ukrajinom – zemljom s kojom su njezini politički odnosi od 2014. g. na ovamo svedeni gotovo na nulu. U tom kontekstu, tj. kao čin dobre volje, možemo promatrati i nedavnu odluku Rusije o povrtaku prošle godine zarobljenih ukrajinskih vojnih brodova pri njihovu pokušaju ulaska u Azovsko more ispod Krimskog mosta bez poštivanja procedure propisane s ruske strane nakon što je Krimski poluotok 2014. g. pripojen toj zemlji.
Geopolitička i geoekonomska dimenzija
Tranzit plina kroz Ukrajinu ima svoju (geo)političku i (geo)ekonomsku dimenziju, koje su u svojoj biti proturječne kada je u pitanju SAD. Washington bi, s geopolitičkoga gledišta, želio očuvati tranzit ruskog plina kroz Ukrajinu i time toj zemlji, koja je sada pod njegovim nadzorom, osigurati kakvu-takvu geostratešku i geopolitičku važnost. Ali, promatrano s gledišta ekonomije, SAD na europsko tlo žele dopremati što više svoga ukapljenoga (LNG) plina, kojemu je najveći konkurent jeftiniji ruski plin koji dolazi kroz postojeće (a ubrzo i nove) plinovode, pa tako i onaj koji prolazi kroz ukrajinski plinovodni sustav. Dakle, radi se o sukobu dviju – po SAD podjednako važnih koncepcija unutar samih sebe – geopolitičke i geoekonomske, od kojih ova druga vrlo često uzima prevagu. A američke plinske interese u Europi sve više (potpuno neočekivano) ugrožava i ruski LNG plin, kojega do prije dvije godine u Europi uopće nije bilo na vidiku. Međutim, razvojem ruskih LNG terminala, prije svega projekta „Yamal LNG“, u kojemu osim ruskog Novateka sudjeluje i francuski Total, kao i kineski investitori (uskoro i novog terminala „Arktik LNG“ koji se gradi neposredno uz ovaj spomenuti), ruska konkurencija s ukapljenim plinom u Europi naglo je skočila a bit će i sve veća zbog niže cijene. Katar je u prvom polugodištu ove godine i dalje ostao neprikosnoveni vladar u isporukama LNG-a u Europu s 50% udjela, ali na drugo je mjesto izbila Rusija s 19, dok su Sjedinjene Države na trećem mjestu s tek 12% udjela.
A cijena plina i dalje će biti presudni čimbenik koji će određivati koliko će se i čijega plina kupovati. Jer (geo)politika, (ne)simpatije i na njima utemeljene želje u biznisu ne igraju ključnu ulogu. Štoviše! Jedini regulator poslovanja je tržište tj. njegov zakon ponude i potražnje. Pritom je proizvodna konkurentnost najbitnija stavka koje se nitko ne može i ne smije odricati ukoliko želi osigurati svoj daljnji gospodarski razvoj i svoje mjesto na globalnoj ekonomskoj pozornici. A energetska opskrba (tj. sigurna dostava i povoljna cijena) – u tome ima najvažniju ulogu. Upravo se iz toga razloga tranzit – tada sovjetskoga plina za Zapadnu Europu nikada i nije prekidao, čak ni na vrhuncu hladnoga rata 70.-ih godina prošloga stoljeća, kada su Istok i Zapad često razmjenjivali političke prijetnje o međusobnom nuklearnom uništenju.
Američko-ruska utrka s vremenom
Međutim, Ukrajina nije jedini sadašnji problem Europske unije kada je u pitanju energetika i energetska politika. Prava energetski boj danas se, osim u toj zemlji, vodi i u na Baltičkom moru i to između SAD-a i Rusije. Naravno, radi se o „kontroverznom“ ruskom plinovodu „Sjeverni tok 2“ koji će dnom toga mora dvjema cijevima spojiti Rusiju i Njemačku. Do sada je izgrađeno preko 80% plinovoda, a nedavno je Danski regulator izdao i svoju dozvolu za izgradnju plinovoda kroz dansku isključivu gospodarsku zonu u duljini od 147 kilometara (rok za žalbe na tu dansku odluku istekao je 28. studenog). To je, zapravo, još jedina neizgrađena dionica ovog, nešto više od 1200 kilometara dugog plinovoda kojemu se oštro protive SAD kao i pribaltičke države bivšeg SSSR-a i Poljska (naravno, i Ukrajina, koja je u strahu da će izgubiti energetsku tranzitersku stratešku važnost).
Prije desetak dana pojedini američki kongresmeni najavili su svoj prijedlog o uvođenju sankcija protiv zapadnih tvrtki koje se bave podmorskim polaganjem plinovodnih cijevi i koje sudjeluju u projektu „Sjeverni tok 2“. Naime, nakon što se rasprava o uvođenju sankcija mijesecima odlagala u američkome Kongresu, pojedini kongresmeni odlučili su spomenute sankcije provesti u okviru predstojećeg američkog vojnog proračuna za 2020. godinu. Čitav prijedlog je kontroverzan, jer osim što bi se, u tom smislu, o sankcioniranju europskih tvrtki morao brinuti sam Pentagon, i sama činjenica da se sankcije mogu primjenjivati tek od iduće fiskalne godine je vrlo čudna s obzirom da bi do tada čitav plinovod trebao biti i izgrađen. Ako bi ove sankcije i službeno ugledale svjetlo dana, bilo bi to po prvi put put u posljeratnoj povijesti kako SAD uvede sankcije protiv pojedinih zapadno-europskih tvrtki zbog sudjelovanja u nekom investicijskom projektu – i to još u njegovoj krajnoj završnoj fazi i uz već ranije potpuno zatvorenu financijsku konstrukciju.
Ali čak i da najveći europski i svjetski specijalizirani brod – cjevopolagač plinskih i naftnih cijevi „Pioneering Spirit“, u vlasništvu švicarske tvrtke Allseas, koji radi na ovom plinovodnom projektu (a on je i u dubokim vodama Crnog mora polagao cijevi za ruski plinovod „Turski tok“) od straha od američkih sankcija i odustane od dovršetka ovoga posla na Baltičkom moru (a što se neće dogoditi), Rusija je na njemačkoj obali već za svaki slučaj usidrila svoj brod-cjevopolagač, koji je namjenjen za polaganje cijevi na dubinama do 200 metara. Dakle, puno manjim dubinama nego što to radi spomenuti švicarski brod (on je u Crnom moru polagao cijevi i na dubinama većim od 2000 metara). Međutim, stvar je u tome da danska dionica plinovoda „Sjeverni tok 2“ prolazi kroz plitko more do 100 metara dubine pa Rusi, očito, ništa ne žele prepustiti slučaju.
A „Pioneering Spirit“ je već 26. studenog stigao na granicu gospodarske zone Danske i Švedske na Baltičkom moru, upravo na točku od koje treba početi polaganje plinovodnih cijevi kroz dansku trasu. Istodobno je pristigao i manji brod cjevopolagač iste švicarske tvrtke („Solitaire“), kao i nekoliko opskrbnih brodova sa plinovodnim cijevima. Stigla su i dva broda za podvodni monitoring postavljenog plinovoda. Iz toga je razvidno kako će brodovi početi paralelno polaganje obiju plinovodnih cijevi i da se čitav posao želi dovršiti do sredine siječnja, o čemu svjedoči i dolazak dvaju brodova koji će obavljati podvodni monitoring postavljenog plinovoda.
Međutim, u životu ovoga plinovoda drama, očito, mora ići do samoga kraja. Jer upravo je stigla vijest iz danske vlade kako je posljednjega dana za ulaganje žalbi na spomenutu odluku danskog regulatora o suglasnosti za plinovod „Sjeverni tok 2“ na nju pristigla jedna žalba. O čijoj se žalbi radi nije navedeno, ali je zato nedvojbeno da će njezino riješavanje uzeti dodatnoga vremena (želi se, očito, primorati Rusiju na potpisivanje dugoročnog ugovora s Ukrajinom jer je rok izgradnje „Sjevernog toka 2“ (njegovo je dovršenje neupitno), ovime opet postao neizvjestan). Dakle, velika američko-ruska „igra“ ili bolje rečeno – „bitka za Baltik“ – ide dalje.
Objavljeno 6. prosinca u tjedniku 7Dnevno
