Zoran Meter: Amerika kao revolucionarna Rusija 1917.

Prošlotjedne nemile scene iz Washingtona i juriši mase nezadovoljnih simpatizera aktualnog predsjednika na odlasku Donalda Trumpa na zgradu Kongresa podsjećaju na scene iz revolucionarne Rusije iz 1917. g. i oružani juriš osiromašenih građana Sankt Peterburga i Lenjinovih boljševika na Zimski dvorac i tamo smještenu privremenu vladu. Naravno, usporedba je ironična, jer niti bi Trumpovi „jurišnici“ pristali da ih se uspoređuje s komunistima, niti su oni bili naoružani puškama i drugim oružjem poput ruskih revolucionara, a niti je Donald Trump proleter Lenjionovog kova.

Međutim cilj ove komparacije i nije pronalazak sličnosti u tim dvama događajima, vremenski udaljenim nešto više od 100 godina i smještenih u dva različita svijeta. Njezina svrha je puno ozbiljnija –  tiče se posljedica koje su oni imali ili tek mogu imati po države u kojima su se zbili. Jedna od njih bila je Carska Rusija – koju je Oktobarska revolucija preko noći zbrisala s karte svijeta nakon više stoljeća duge i slavne povijesti, dok su druga Sjedinjene Američke Države – nikad razjedinjenije politički, ideološki i socijalno, zbog čega je nemali broj onih koji SAD-u sve češće proriču upravo sudbinu Carske Rusije ili, kasnije, njenog slijednika SSSR-a.

Ovdje mi nije namjera govoriti o spomenutim washingtonskim  scenama nasilja, niti o njihovim uzrocima jer je o tome već gotovo sve rečeno. Radije ću dati analitički prikaz onoga što Sjedinjene Države očekuje nakon ovih nereda, koji nisu nikakav fenomen – iznenada iznikao pojavom „zlog Trumpa“, već su samo kulminacija dugogodišnjih pa i višedesetljetnih frustracija unutar američkog društva – politički i medijski potiskivanih do te mjere da su od SAD-a učinile bačvu baruta koja će eksplodirati ako ne bude „ispušnih ventila“ poput ovog washingtonskog prosvjeda, a koji bi morali biti alarm establishmentu da se probudi iz sna i učmalog samozadovoljstva, i upozorenje da ono što čini na vlasti proteklih desetljeća nije dobro i dobrome ne vodi. Zbog svega toga nova administracija pod vodstvom Joe Bidena, koja s radom počinje 20. siječnja, imat će pune ruke posla i na domaćoj i na međunarodnoj sceni.

U stvari, teško je reći koja je od tih dviju odrednica američke državne politike u sadašnjem trenutku složenija u smislu iznalaženja i usvajanja pravilnih odluka za rješavanje  nagomilanih problema. Nas, naravno, puno više zanima američka vanjska politika, dok onu drugu – unutarnju, obično radije prepuštamo američkom narodu. Međutim ta unutarnja američka politika, ukoliko krene destabilizacijskim smjerom, zbog velikog globalnog utjecaja SAD-a itekako se može odraziti na čitavi svijet. Drugim riječima – i ona sada mora postati objekt našeg i svjetskog interesa, ne u manjoj mjeri nego što je „ostatak“ svijeta objekt interesa SAD-a.

O problemima američke vanjske politike za novu administraciju




Po američku vanjsku politiku stanje je ozbiljnije čak i u usporedbi poznatim i opasnim razdobljem hladnog rata, barem zbog triju stvari:

prvo, više ne postoje hladnoratovski instrumenti za brzu političku reakciju dviju vojnih i nuklearnih supersila u slučaju nepredviđenih incidentnih situacija i sigurnosnih rizika koji bi prijetili nekontroliranoj eskalaciji međusobnih odnosa, što znatno povećava rizike i primorava na puno opreznije povlačenje poteza ili ih čak i sputava;

drugo, više ne postoji element ideološkog suparništva između SAD-a i sadašnje Rusije (prije SSSR-a) na relaciji „demokracija-komunizam“, koji je Washingtonu omogućavao lakše osiguranje homogenizacije čitavog Zapada (u širem smislu te riječi, koja obuhvaća sve tadašnje demokratske zemlje) na njegovu stranu u odnosu na zemlje ondašnjeg komunističkog lagera;





i treće, opasno je uzdrmano američko unutarnje jedinstvo upravo po onom istom „ključu“ na kojem se temeljio spomenuti hladnoratovski ideološki sukob dviju globalnih supersila u drugoj polovici 20. stoljeća – ljevičarskim „naprednim“ idejama (u komunizmu su se nazivale „avangardom“), i konzervativnim – tradicionalnim idejama (u komunističkim zemljama nazivale su se „kontrarevolucijom“), a što onda posljedično slabi i američko vanjskopolitičko djelovanje, pozicije i utjecaj u svijetu.

Ako ćemo gledati potpuno precizno, američko inzistiranje na ideološkom karakteru u trenutačnom geopolitičkom sukobljavanju i dalje je moguće ali samo djelomično i isključivo u odnosu na Kinu koja je i formalno komunistička zemlja. Međutim i takve su teze, koje je izgradila Trumpova administracija i globalno pokrenula u zadnjoj godini svoga mandata paralelno sa zdravstvenom krizom uzrokovanom pandemijom Covida-19, na vrlo „klimavim temeljima“. Kina, osim svog formalnog državnog i političkog ustroja koje se temelji na jednoj političkoj stranci – onoj komunističkoj, u gospodarskoj sferi, ruku na srce, puno više sliči zemlji klasičnog agresivnog kapitalizma po mnogim segmentima osim većeg državnog nadzora i izdavanja subvencija. Kineske tvrtke već dugo posluju isključivo na tržišnim zakonitostima, a ne „petoljetkama“  i nerealnim planovima komunističkih aparatčika koji su i doveli do sloma tog društvenog uređenja u susjednom joj SSSR-u,  a onda, lančano – i dalje na zapad.

Osim toga Rusija i Kina i dalje uporno i intenzivno jačaju svoje strateško partnerstvo na svim razinama što, htjeli to u Washingtonu priznati ili ne, kod njega izaziva nervozu. Kada svemu ovome pridodamo vanjskopolitičke probleme vezano uz Iran, Tursku, probleme u odnosima s europskim saveznicima, Bidenu uistinu neće biti lako i vjerojatno će brzo shvatiti kako će se, ako želi postići iste ciljeve kao i Trumpova administracija, a to je jačanje SAD-a i njegovog utjecaja u svijetu, morati više-manje i ponašati sukladno Trumpovoj politici. To će morati činiti „u rukavicama“ da ne bi izgledalo kako provodi jednu te istu politiku svog omraženog prethodnika. Jer Biden i Demokratska stranka za originalnu vanjsku politiku jednostavno nemaju niti ideja niti mogućnosti. Sve što su imali iscrpljeno je u dva mandata Baracka Obame i od toga je „na terenu“ još vrlo malo ostalo, a svijet se u međuvremenu potpuno promijenio.

Američko potonuće u jednopartijsko jednoumlje




Nakon Trumpovog gubitka predsjedničkih izbora i prelaska Senata iz ruku republikanaca u one demokratske, čime su oba doma najvišeg zakonodavnog tijela SAD-a u rukama Demokratske stranke, sveukupna državna moć koncentrirat će se samo na jednoj strani. Drugim riječima svaka inicijativa Bidena i njegovog tima, bilo koje imenovanje, prijedlog zakona, vanjskopolitički potez – prolazit će bez većih problema ili, narodski – Biden i njegov tim moći će raditi što hoće.

Međutim, SAD su potpuno podijeljeno društvo i mnoge ideje demokrata ne sviđaju se milijunima Amerikanaca, što nije nikakva tajna. Mnogi se od njih otvoreno boje i zaziru od ljevičarske agende buduće administracije i Kongresa. Mnogi strahuju od  „zelene agende“ ili „Green Deala“ za kojeg misle da će dokrajčiti domaću industrijsku proizvodnju, da će poskupjeti hrana, lijekovi, struja, da će se krenuti u ideološki obračun i da će radikalni feminizam i LGBT propaganda uništiti tradicionalne institucije poput obitelji i crkve. Poznavajući stavove brojnih američkih demokrata i ljevičara  ovakvi strahovi uopće nisu neutemeljeni. Štoviše. Te smo stavove  mogli često vidjeti na djelu i u predizbornoj kampanji kroz različite radikalne ljevičarske pokrete i nerede koje su izazivali po ulicama brojnih američkih gradova. Ali, što je još važnije, čini se kako ta agenda ide i dalje – i to od samog budućeg vrha zemlje.

U tom smislu uputno je upozoriti na najnoviji primjer, na kojemu bi SAD-u pozavidjeli i bivši sovjetski partijski ideolozi: prošloga je tjedna Nency Pelosi (d), predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa, predstavila reformu poslovnika koja predviđa korištenje samo “rodno inkluzivnih” pojmova u Zastupničkom domu. Demokrati, naime, predlažu uklanjanje pojmova poput: otac, majka, sin, kćer, ujak, stric i sl. Umjesto toga predlažu korištenje pojmova: roditelj, dijete, sibling (pojam koji označava brata ili sestru), prvi rođak itd. (o tome se glasa u ponedjeljak). Samo dan kasnije od Pelosinog predstavljanja reforme poslovnika, demokratski zastupnik Missourija u Zastupničkom domu, pastor Ujedinjene Metodističke Crkve Emanuel Cleaver zaključio je molitvu pred otvaranje 117. saziva Kongresa riječima “amen i awoman”. Paradoksalno je kako jedan pastor ne zna da „amen” nije riječ engleskog korijena i da ,stoga, “men” ne označava muški rod, već da se radi o izvorno hebrejskoj riječi koja se prevodi kao: „doista“, „uistinu“, „tako je(izvor: https://www.geopolitika.news/vijesti/ludilo-politicke-korektnosti-demokratski-kongresmen-zavrsio-molitvu-s-amen-i-awoman/).

Postoji stvarna opasnost da se pobjednici američkih izbora počnu osvećivati ​​svojim političkim i ideološkim protivnicima, a da se ovi drugi sve više budu morali privikavati na ograničenja slobode govora i klasične cenzure u maniri onih komunističkih, samo puno lukavije i sofisticiranije. Nije Trump bez razloga dizao glas na čelnike vodećih društvenih mreža u SAD-u, što su demokrati tumačili kao njegovu želju za kontrolom medija. Međutim, tu kontrolu i ograničavanje javnog govora (ne mislim pritom na govor mržnje koji je uvijek neprihvatljiv i treba ga sprječavati, već na mišljenja i stavove pojedinaca koji su legitimni ali se razlikuju od onih uvjetno rečeno zadanih – ili mainstream), već itekako na svojim leđima osjećaju američki građani a sve više i „slobodarski“ i „demokratski“ svijet s druge strane Atlantika.

Totalitarizam protiv kojeg su se SAD toliko puta borile diljem svijeta sada prijeti ulaskom u domove samih Amerikanca. Tako popularni TV voditelj Tucker Carlson s Fox Newsa kaže slijedeće: “Ono što se dogodilo u srijedu omogućit će ljudima na vlasti da oduzmu od vas sva vaša stečena američka prava: pravo na govor bez straha od cenzure, pravo na okupljanje, pravo na život bez nadzora, pravo na život i zaštitu svoje obitelji.“

Ako ne bude više pameti od strane Bidenove administracije sve bi se ovo lako moglo i ostvariti. Međutim sudeći prema obračunu koji se najavljuje protiv prosvjednika s početka ovog teksta i sa svima onima koji iza njih navodno stoje, kao i prema navedenim riječima Nency Pelosi u Kongresu, teško da će te pameti i pokušaja stvaranja unutarnje društvene kohezije na temelju pomirbe i kompromisa i biti. Puno prije će demokrati krenuti u borbu do „istrebljenja“ ideoloških i političkih protivnika, a što niti SAD-u niti svijetu neće donijeti ništa dobro.

Pobuna tradicionalne Amerike

Ali još ništa nije gotovo. Tradicionalna Amerika izlazi na ulice u raznim gradovima diljem Sjedinjenih Država. Proglašavaju se policijski satovi, jačaju sigurnosne snage, međutim konzervativni Amerikanci već su raspoloženi za “konačnu bitku”. Oni su u srijedu dobili i svoju „svetu“ žrtvu, o čijem je imenu malo koji mainstream medij izvijestio. Ali Amerikanci je već dobro znaju: riječ je o Ashley Babbitt, veteranki američkog zrakoplovstva iz San Diega, ubijenoj u pucnjavi na Capitol Hillu. Obiteljska žena, udana, vodila vlastiti posao, a u glavni grad SAD-a došla je samo poduprijeti Donalda Trumpa što je pravo koje joj nitko nije smio oduzeti, tim više što sa sobom niti nije nosila oružje. U zgradi Kongresa Ashley je snimila selfie umotana u američku zastavu, kada ju je sustigao metak zaštitara. Scena, o kojoj bi, da je stvar obrnuta i da je na taj način poginuo Bidenov pristaša u nekom drugom scenariju, tjednima brujali mainstream mediji i političari. Ovako – nikome ništa. Nečiji životi u SAD-u uistinu manje vrijede, a to nisu samo afroamerički kako se voli naglašavati. Prisjetimo se još ne tako davne političke i medijske reakcije oko brutalnog policijskog prekoračenja primjene sile pri uhićenju Afroamerikanca Georga Floyda pri čemu cilj nije bilo njegovo ubojstvo (preminuo je na putu do bolnice uslijed dugog pritiska koljenom na vrat pri uhićenju, što je, naravno, za svaku osudu i kaznu) – i o kojem se govorilo i pisalo mjesecima. A o klasičnoj likvidaciji žene, koja omotana državnim stijegom radi selfi – niti riječi!

Možda je ponajbolji komentar washingtonskih nereda od prošle srijede dao poznati hrvatski politolog i bivši diplomat Darko Bekić, kada je na svojoj facebook stranici izjavio slijedeće: „Hoće li netko naći bar mrvicu razumijevanja za ovu američku sirotinju, neobrazovanu, nezaposlenu i najviše pogođenu Covidom? Što njima znači tzv. “američka demokracija”, potpuno degenerirana od vremena Lincolna do danas i pretvorena u servis multinacionalnih korporacija i financijskog kapitala? Sluganski masovni mediji, u službi centara moći, tj. onih 1% najbogatijih na svijetu, danas se iživljavaju nad tim “lumpenproletarijatom”, nazivajući ga “ruljom”, iako su bijesni građani, nakon provale u zgradu, mirno lunjali dvoranama Kongresa, ne vjerujući ni sami što im se događa!! … Da, da, oni podržavaju Trumpa, jer su prepoznali da se on – bezočni bogatun, ali neprihvaćen od establishmenta – usudio suprotstaviti dobro umreženoj eliti i njihovoj “dubokoj državi”. Zato su Trumpa masovni mediji i lijevo-liberalna akademska zajednica četiri godine sustavno pljuvali i pripremali “državni udar”, koji im je na ovim izborima, konačno i uspio! A Trumpova “izborna baza”, ta provincijska, bjelačka, “red-neck” Amerika, koja je jučer, na nagovor Trumpa, upala u zgradu Kongresa, ipak zaslužuje više razumijevanja i simpatija slobodoljubivog svijeta. I, što je puno važnije, ona hitno treba novog političkog predvodnika,  a ne manipulatora kakav je bio ovaj dosadašnji ili, još manje, ostarjeli politički lisac koji će za 15 dana, sa svojim provjerenim “aparatom”, preuzeti vlast. Biden je tajnim službama već dao zadatak da tehnikom “facial recognition“, identificiraju sve koji su upali u zgradu i posebnim ih zakonom (zahvaljujući većini u Kongresu), optuže za “udar na demokratske institucije.” Tako, i u kolijevci zapadne demokracije, počinje već odavno najavljena, nova faza suvremene povijesti  – “post-democratic society”.

Ali, za nas u Europi, od Moskve (KGB) do Zagreba (UDBa), to neće biti neka posebna novost, nego samo novi oblik “crvenog terora”, kojega smo i sami iskusili i dobro upamtili! Isto tako, novu, veliku prijetnju, u obliku nasilnog “izvoza demokracije”, očekujem i u vanjskoj politici SAD!“  Tako tvrdi g. Bekić.

Nasilni izvoz demokracije kao bumerang

I teško se s njim ne složiti. Samo što bih ja ovdje dodao kako se američki nasilni izvoz demokracije sada, poput bumeranga, vratio upravo njima. Niti jedna „demokratska revolucija“ (čitaj nasilna, jer niti jedna revolucija ne može biti demokratska u svojoj biti, ma iza kojih ideja se skrivala, jer ju uvijek obilježavaju krv i postrevolucionarni brutalni obračuni s protivnicima) u svijetu proteklih 20 i više godina nije prošla bez vanjske političke i materijalne pomoći, a ponekad čak i uz potpunu organizaciju i vođenje od strane SAD-a – od Tunisa, Egipta, Sirije, Gruzije, Ukrajine. Do čega je to sve dovelo u tim zemljama dobro je poznato, a do čega će dovesti u SAD-u ostaje tek za vidjeti.

Jer ovo što se dogodilo u srijedu u Washingtonu tek je početak. „Kontrarevolucija“ u obliku tradicionalne amerike ne namjerava se predati. Oni svoga novca imaju i više nego dovoljno, za razliku od svih „demokratskih revolucionarnih“ pokreta u nabrojanim zemljama koji su ovisili o financiranju i političkoj pomoći izvana. Američkim konzervativcima ne treba ničija pomoć – ni ruskih hakera, ni kineskog novca, ni Putinovih agenata …

Čime će to završiti? Sasvim sigurno ničim dobrim. Čvrste vlasti u zemlji nema, dubioze i unutarnja kriza će rasti. To, kako je ne jednom u SAD-u bilo, možda može dovesti do pokušaja prebacivanja pozornosti s unutarnjih na vanjske probleme kroz izazivanje nekog vojnog sukoba i sl. ali i tu po Washington nastaju problemi. Sada je sužen prostor na kojemu on može na taj način djelovati. Zona i prostora u kojima su Amerikanci lako i brzo mogli koristiti svoju vojnu silu jer su imali posla sa slabim zemljama sve je manje. Dva su osnovna razloga za to: Kina i Rusija, a dokaza je i više nego dovoljno. Od Venezuele i Irana, do Bjelorusije i Nagorno Karabaha. Američka se vojska povlači i s Bliskog istoka i iz Afganistana ne zbog Trumpove želje, već shvaćanja države da se takve operacije više  financijski ne mogu izdržati.

Nakon svega ovoga što se sada događa, sposobnost SAD-a da drugima u svijetu govore i nameću kako će morati živjeti postaje sve slabija. Ona će trajati još neko vrijeme silom inercije ali s jasnom tendencijom opadanja, zbog čega će rasti i agresivna retorika Washingtona.

Međutim, sve vladajuće strukture, svih zemalja, kada im se u državi pojave duboke društvene,  političke, socijalne, gospodarske krize koje prijete njihovoj detronizaciji i njihovim interesima automatski jačaju agresivnost svoju političke retorike – „urbi et orbi“. Jer za realnu uporabu sile oni više nemaju snage i to im se čini kao posljednja „slamka“ spasa.

 

Komentari

komentar

You may also like