Zoran Meter: Amerikanci Rusima: „Kupite prnje s Bliskog istoka“

Tjednik 7Dnevno, 12.6.

Krajem svibnja američko središnje zapovjedništvo za Afriku – AFRICOM, izvijestilo je o mogućem slanju pomoćne brigade američkih vojnika u Tunis zbog „ugroze sigurnosti“ od strane Rusije. General Stephen Townsend, zapovjednik United States Africa Command-a, koji tu dužnost obnaša od ljeta prošle godine, izjavio je kako „Rusija nastavlja širiti plamen libijskog sukoba“ i kako Amerikance zbog toga „sve više zabrinjava regionalna sigurnost u Sjevernoj Africi“. „Mi proučavamo nove načine za odgovor na prijetnje zajedničkoj sigurnosti, u tom smislu i kroz korištenje pomoćne brigade za suradnju sa snagama sigurnosti“, kazao je američki general. Inače, takve postrojbe SAD koriste za obuku vojnika država-partnera na njihovim teritorijima.

Ova vijest sama po sebi i nije čudna s obzirom kako Washington posljednjih mjeseci optužuje Rusiju za miješanje u unutarnje stvari Libije kroz potporu snagama LNA (Libijske nacionalne vojske) generala Khalife Haftara. Rusija s druge strane svoje miješanje negira, tvrdeći kako je zainteresirana za političko rješenje libijskog sukoba. Pa iako nije nikakva tajna kako rusko oružje stiže Haftarovim borcima, uglavnom preko UAE i Egipta, isto tako nije nikakva nepoznanica kako i Haftaru i svim ostalim stranama u sukobu (usprkos embergu UN-a na izvoz oružja u Libiju) to isto oružje stiže i iz SAD-a, Francuske, Italije, dubine Afrike i koga sve ne. Osim toga, Moskva osim kontakata s Haftarom, za razliku od, primjerice, otvorenih Haftarovih sponzora Egipta i UAE, u Libiji, poput Francuske, razvija višesmjerne odnose te i dalje održava kontakte i s međunarodno priznatom vladom Fayeza Sarraja u Tripoliju (kojeg podržavaju Turska i Katar). Tako je prošlog tjedna, istodobno sa svojim dolaskom u Ankaru na razgovor s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, premijer Fayez Al-Sarraj u Moskvu poslao svoje pomoćnike, sigurno ne bez razloga ili s namjerom naslađivanja ljepotama ruske prijestolnice. Rusija u Libiji danas djeluje puno više s ciljem ometanja  američkih nego instaliranja svojih nacionalnih interesa. Ruske ambicije završile su vojnim svrgavanjem Muammara Gaddafija što je Rusiji nanijelo velike gospodarske štete zbog projekata koje je imala u toj zemlji, poput izgradnje željezničkih pruga i td.

Upravo je vojna intervencija NATO saveza protiv Gaddafija (za koju je Rusija, i sama glasujući u VS UN-a za zabranu letova nad Libijom naivno vjerovala kako do nje neće doći, iako se znalo kako će zabranu osiguravati zrakoplovi europskih zemalja NATO saveza) bila ona prijelomna točka od koje je Moskva odlučila krenuti u vanjskopolitički boj za zaštitu svojih interesa u drugim djelovima svijeta. Uslijedila je, naravno, odluka o vojnom ulasku u sirijski građanski rat na poziv Assadove vlade u Damasku, što je bila i konačna potvrda nove ruske vanjskopolitičke strategije u samoj praksi. I ona se, sažeto, sastoji u konceptu (pokrenutom nedugo nakon uvedenih proturuskih sankcija 2014. g. zbog ukrajinske krize), kako je Zapadu bolje surađivati s Rusijom i uvažavati njezine nacionalne interese, nego s njom ulaziti u sukobe, jer će, uprotivnom, Moskva Washingtonu „podmetati klipove pod noge“ gdje god to bude moguće. I samo u tom smislu treba shvatiti ruske poteze na libijskom tlu danas, za razliku od onih u Siriji na čiji je teren Rusija ušla ozbiljno i promišljeno, s namjerom da se tamo zadrži još jako dugo ne samo zbog vojnih baza koje tamo posjeduje i koje su njezine jedine baze na čitavom Bliskom istoku (pomorska u luci Tartus i zračna u Hmeymimu, pokraj Latakije).

U Libiji djeluje 6 privatnih vojski



Osim za isporuke oružja, Sjedinjene Države posljednjih tjedana intenzivno optužuju Rusiju i zbog sudjelovanja njezine privatne vojske „Wagner“ na libijskom  tlu, opet na strani generala Haftara. Moskva to komentira, služeći se identičnom retorikom zapadnih zemalja kada je u pitanju angažiranje takvih vojski. U tom se smislu ona koristi otrcanim frazama, kako takve formacije nemaju veze sa službenom politikom, da država njima ne upravlja i ne odlučuje o njihovim poslovnim potezima što je stvar njihovih vlasnika,  niti im pruža pomoć. Naravno, to ništa nije točno! Pa koja bi to i čija privatna vojska mogla neometano, s modernim oružjem prelaziti državne granice diljem svijeta kao da se radi o švicarskom siru a ne obično dobro nadziranim i teško propusnim granicama, nerjetko i blizu aktivnih bojišnica?

Ali želim naglasiti nešto drugo: na libijskom teritoriju, trenutačno, prema mišljenju brojnih vojnih analitičara, boravi čak 6 stranih privatnih vojski, uključno i američkih i francuskih, a tu su još i razne „proxy“ snage skupljene tko zna sve od kuda i za čije interese.

Cilj SAD-a: zavaditi Rusiju i Tursku

Zato je vrlo lako doći do zaključka kako intenziviranje američkih optužbi protiv Rusije, vezano uz Libiju, ima, kao jedan od svojih bitnih ciljeva, zaoštriti ionako i bez toga dovoljno komplicirane rusko-turske odnose, s obzirom da Ankara svojom službenom vojskom od početka godine aktivno djeluje na strani vladinih snaga u Tripoliju i koje se „na život i smrt“ bore protiv Haftarove LNA. U tome aktivno sudjeluju i turske „proxy“ snage iz sirijskog Idliba pa čak i razvojačeni pripadnici ISIL-a smještni na turskom teritoriju. Zato i nije čudo kako glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, poput američkog State Departmenta, prije nekoliko tjedana u intervjuu za talijansku La Republiku navodi kako treba ostaviti mogućnost za uspostavu novih veza između NATO saveza i vlade premijera Sarraja u Tripoliju. Drugim riječima, on traži mogućnost za davanje potpore NATO saveza aktivnostima svoje članice Turske u sukobu u toj sjevernoafričkoj državi.

I tu ništa ne bi bilo čudno kada bi interesi europskih članica NATO-a po tom pitanju bili međusobno sukladni, a da ne govorimo i sukladni s onim turskim. Osim što Francuska, Italija, Njemačka i Velika Britanija imaju svoje partikularne interese, prije svega vezane za libijsku naftu, tu je još i njihov veliki zajednički problem s obzirom kako je Libija glavna tranzitna baza i „odskočna daska“ za otpravu afričkih migranata na europsko kopno. A kada je to tako, Europskoj uniji je posve neprihvatljivo da jedna Turska odlučuje o tako bitnim pitanjima od europske sigurnosti, poglavito kada se ima u vidu dosadašnja turska uloga u prebacivanju migranata sa svog teritorija u Grčku i dalje u EU. Za obuzdavanje tih izbjegličkih valova Bruxelles već dugo obilato Ankari isplaćuje milijarde eura kako bi ih ova zbrinjavala na svom teriritoriju.

Sve to skupa najbolje ukazuje u kolikim je problemima Europska unija, gdje s jedne strane NATO djeluje sukladno američkom diktatu i interesima, a s druge je strane sama EU iznutra dodatno opterećena, kako golemim gospodarskim posljedicama epidemije Covida-19 tako i oštrim međusobnim nesuglasicama oko utvrđivanja smjera zajedničke vanjske, obrambene i energetske politike. Upravo su to glavni elementi koji moraju biti strateški definirani a kako bi se zadobio toliko željeni status samostalnog i ravnopravnog globalnog geopolitičkog igrača od čega je EU, čini se, sve dalje.

SAD tjeraju Rusiju s Bliskog istoka

Međutim Washington, očito, što se Rusije tiče, ne staje na gore navedenom. Tako je prošloga tjedna pomoćnik američkog državnog tajnika David Schenker izjavio ni manje ni više nego da Rusija mora „pokupit’ prnje s Bliskog istoka“, što je 5. lipnja izazvalo burne reakcije ruskog Ministarstva vanjskih poslova i tamošnjih političara koji su redom podsjećali Washington da se Rusi, za razliku od Amerikanaca, tamo nalaze na poziv zakonite sirijske vlade.

I kako se čini, Libija, postupno, od Sirije preuzima „prijestolje“ ključnog žarišta sveukupne blskoistočne krize i postaje idealno polje bojišnice za međusobno razračunavanje mnogih nacionalnih, korporativnih i raznih privatnih interesa i silnica.

A jedna od glavnih silnica svakako je Francuska: „članica“ neformalnog saveza po libijskoj problematici s UAE, Saudijskom Arabijom, Egiptom i Rusijom, ali koja, neovisno o tome, vodi svoju vještu diplomatsku igru koja itekako nadilazi spomenuti „savez“. Francuska ima gotovo pa savezničke odnose s istim onim Katarom koji s Turskom podržava vladu u Tripoliju, a s druge se strane na libijskom prostoru interesno sudara sa svojom formalnom saveznicom Italijom oko nadzora nad sredozmnim bezenom i dubljim prostorom prema afričkom Sahelu, koji je tradicionalna zona francuskih interesa i u kojemu se sve više aktiviraju različite silnice, od islamista i separatista, do vanjskih igrača puput Kine i Rusije.

Tako Reuters prenosi izjavu francuskog šefa diplomacije Jean-Yves Le Driana, koji je 26. svibnja u francuskom parlamentu upozorio na krajnje zaoštravanje stanja u Libiji, „kojoj prijeti sirijski scenarij“. Iste je večeri razgovarao sa svojim egipatskim kolegom Samehom Shukriem te su se obje strane zauzele za povlačenje stranih snaga iz Libije (Egipat i Francuska velike su saveznice i Kairo kupuje velike količine francuskog oružja, poglavito od dolaska na vlast predsjednika Al-Sisija). Ova je izjava francuskog ministra uslijedila nakon objave američkog zapovjedništva u Africi – AFRICOM-a, o navodnom dolasku 14 ruskih vojnih zrakoplova u libijsku bazu Al-Jofra kao potpora Haftarovoj LNA, što je za SAD neposredan dokaz ruskog direktnog sudjelovanja u libijskom sukobu. Iako su ti zrakoplovi neoznačeni (time ih je mogao poslati bilo tko, tko posjeduje ruske zrakoplove Mig-29 i Su-24), i iako je Moskva šturo negirala tu američku izjavu, prilično je vjerojatno kako je to točna informacija i da Rusija „igra“ onako kako su je naučili zapadni „partneri“ (djelovati, a prema potrebi negirati). A Francuskoj aktivni ulazak i Turske i Rusije u Libiju ne odgovara i u Parizu izaziva zabrinutost da će Rusija Libiju iskoristiti po „sirijskom modelu“.

Američki general: Rusija će na libijskoj obali instalirati snažnu vojnu tehniku

Zapovjednik američkih snaga za Europu i Afriku general Jeffrey Harrigian tvrdi kako će Rusija na libijskoj obali početi s razmještajem „vojne tehnike velikog potencijala“, poglavito sustava protuzračne obrane, na dugo vrijeme, a što predstavlja „ozbiljnu ugrozu po nacionalnu sigurnost na jugu Europe“. A kada se stvari tako formuliraju, jasno je kako tu zabrinutost ne može ignorirati niti Francuska, bez obzira što nikakvih naznaka da će se to dogoditi još uvijek nema, čak niti kada se radi o starijim ruskim sustavima PZO S-300. Ali to nikako ne znači da se jednom i ne može dogoditi. A upravo ruska nepredvidljivost po pitanju Libije (za razliku od Sirije gdje su njihovi interesi jasno artikulirtani) i jest uzrok francuske zabrinutosti ali i zabrinutosti NATO saveza. Jer nikako nije isto – sutra iz Libije tjerati Emiraćane i Egipćane ili Ruse. Nepredvidljivost je i inače najopasniji element bilo kojeg protivnika s obzirom kako je nemoguće predvidjeti njegove poteze i onda njima prilagoditi one svoje bilo s ciljem njihovog sprječavanja, bilo naknadnog neutraliziranja.

A ruska politika po Libiji sve više sliči na klasično izrugivanje, u smislu „mi ne radimo ništa, zrakoplove o kojima vi govorite imaju i sve bivše sovjetske republike i ne samo one“, i td. i td. Osim toga i prošloga mjeseca u Libiji uništeni ruski protuzračni sustav „Pancir“ u strateški važnoj bazi Al-Watiya 100-tinjak km južno od Tripolija, Haftarovim vojnicima nije stigao iz Rusije. Njega su od Moskve kupili UAE, koji su ga onda isporučili LNA. Dakle, teoretski je mogao završiti bilo gdje: od jemenskih bojišnica preko Iraka do Sirije i td.

Ruska umješanost u Libiji bit će dozirana u onolikoj mjeri u kojoj će se željeti (ili moći) omesti američke interese. Ulaziti Rusiji aktivno na libijsko polje bojišnice, u građanski rat u kojemu postoje kudikamo motiviraniji igrači sa znatno jačim potencijalima, igrači koji više sliče na smjesu avanturista koji podržavaju ovu ili onu geopolitičku silnicu i njihove ambicije, a sve dodatno pomješano s privatnim i korporativnim  interesima, ne predstavlja onaj strateški prostor za kojega je Rusija spremna stvarno ginuti, a kakvi su, primjerice, oni vezani uz Ukrajinu ili Siriju.

Odlučuje li o svemu odnos Trump-Putin?

A to možda danas najbolje shvaća američki predsjednik Donald Trump, koji je prošloga tjedna izjavio kako želi vratiti Rusiju u sastav država G7 (G8) već na idućem summitu koji će se ujesen održati u SAD-u. Na upit Fox-ovog novinara, što je to učinio ruski predsjednik Vladimir Putin kako bi zadobio njegovo povjerenje i vratio se u klub vodećih zemalja svijeta, Trump je odgovorio slijedeće: „„On nam je pomogao u naftnoj industriji, što je također dobro i za njega, i mi smo ju (naftnu industriju) podigli i sada možemo spasiti milijune radnih mjesta u Teksasu, Sjevernoj Dakoti… Sada je proizvodnja tamo stabilna. One (cijene nafte) spuštale su se do nule, što je koštalo 5 milijuna radnih mjesta(!). Ali uopće nije stvar toga, što je on (Putin) učinio. To je pitanje zdravog razuma. Imamo G7, njega (Putina) tamo nema, a polovica pitanja posvećena je Rusiji. Ako bi on tamo bio, njih bi bilo puno lakše riješiti.“ Trump je podsjetio kako je Rusija već bila članica G8 pri administraciji Baracka Obame… Putin je učinio to što nije smio učiniti (anektirao Krim), vidimo, iz razloga što nije uvažavao Obamu“, kazao je Trump i ponovio kako se ne radi o tome, zaslužuje li Rusija članstvo u G8 ili ne, već se radi o zdravom razumu.

Trump je na neki način ponovio riječi samoga Putina, koji je nakon proturuskih sankcija 2014. g. jasno upozorio kako se bez Rusije više neće moći rješavati niti jedan važniji svjetski sukob ili krizno žarište. I Trump je, čini se, to dobro shvatio. Ali budimo realni: to su odavno shvatili i svi ključni američki analitičari i stratezi koji kreiraju vanjsku politiku te zemlje, samo što traže najbezbolniji način da to javno i priznaju. Jer dobro je znano kako je postavljeni uvijet pri izbacivanju Rusije iz G8 za njezin povratak u taj format bila ona famozna fraza o „poštivanju međunarodnog prava“ i nužnosti ruskog vraćanja Krima Ukrajini, do čega, naravno, nije došlo (što su također svi znali). Štoviše, uskoro je došlo i do ruskog vojnog angažmana u Siriji i njenog aktivnog povratka na Bliski istok, kao i okretanja Aziji i Dalekom istoku kroz strateška partnerstva s tamošnjim velikim državama. A sve je to skupa u velikoj mjeri obezvrijedilo američke globalne strateške planove koji su sada u svojevrsnoj pat-poziciji ili se modificiraju „u hodu“, a što onda, zapravo, više i nije strategija već prilagodba i prihvaćanje realnosti na terenu. I u tome je sva logika i zdrav smisao o kojem sada uvijeno (jer se ne smije pokazati američka slabost ili popuštanje s obzirom kako je Washingtonu imidž jedan od glavnih elemenata vanjskopolitičkog djelovanja), govori predsjednik Trump.

Je li Trump iskren ili je dio establišmenta?

Naravno, pravo je pitanje želi li Trump iskrenu suradnju s Rusijom, ili je on dio onog istog establišmenta koji nju želi podčiniti svojim interesima tj. lišiti je mogućnosti vođenja samostalne vanjske politike, protivne američkim interesima, samo što to čini na suptilniji način s obzirom kako sila do sada nije dala rezultate? Trump će na kraju, vjerojatno, ispasti samo „(ne)korisna budala“, poput, uostalom, svih predsjednika koji su uvijek (i svugdje, ne samo u SAD-u) „potrošna roba“ i iza kojih se skrivaju stvarni vladari Amerike (vlasnici krupnog kapitala, financijski oligarsi i tzv. duboka država, koju u SAD-u čine mnoge snažne strukture – od Pentagona, preko svh mogućih obavještajnih agencija i FBI-a, do perjanica američke diplomatske misli i različitih moćnih analitičkih centara koji djeluju pod privatnim jaslama, što je do te mjere komplicirano, međusobno uvezeno pa i zavađeno, da predstavlja „klupko“ kojega sam Trump nikako ne bi mogao razmrsiti ako mu to ne bi bilo dano).

A kako se čini iz navedenih izjava američkih visokopozicioniranih vojnih zapovjednika, ali i sve češćih i opasnijih američkih vojnih vježbi u blizini ruskih granica s gotovo svih smjerova: europskog, arktičkog i dalekoistočnog – teško da će mu biti dano. Jer nemoguće je u takvim uvjetima pronaći logiku Trumpovog poziva Putinu da se vrati u G8, osim ako je ne promatramo kroz onu, već toliko otrcanu metodu s kojom se sigurno ne može ići prema Putinu – o „mrkvi i batini“. Dakle, „nešto malo ćemo ti dati da budeš dobar, a ako skreneš s puta onda ćeš dobiti po prstima“.

Tako se s današnjom Rusijom ne razgovara, a to je prošloga tjedna Putin svima jasno dao do znanja, potpisavši uredbu o novoj nacionalnoj vojnoj doktrini koja se odnosi na uporabu nuklearnog naoružanja. Iz opširnog dokumenta izdvajam slijedeće: „Ruska Federacija također će biti spremna na uporabu nuklearnog oružja u slučaju djelovanja protivnika na njezine kritično važne objekte, čije bi izbacivanje iz stroja zemlju dovelo do nemogućnosti nuklearnog protuodgovora, kao i u slučaju agresije s primjenom običnog (konvencionalnog) oružja, koja bi ugrozila samu opstojnost ruske države.

Ova mogućnost ruskog nuklearnog protuodgovora čak i u slučaju napada konvencionalnim naoružanjem na ruski teritorij, predstavlja jasan signal kako Rusiju ne interesira utrka u konvencionalnom naoružanju (koju ona ne bi mogla izdržati zbog nemjerljivo manje financijske moći od SAD-a), i da ona stvara legislativu prema kojoj od sada na napade takvim oružjima ima pravo reagirati svojim nuklearnim potencijalom. Time poništava veliku premoć Zapada u konvencijalnom naoružanju, što se njegove primjene na ruskom ili teritoriju njenih saveznika tiče.

Ovo su, svakako, goleme promjene, koje će vojni stručnjaci ključnih država svijeta itekako znati pravilno shvatiti i svojim političkim vodstvima ispravno protumačiti. A to je, zapravo, i njihov ključni smiso. Jer vremena za čekanje više nema. Otvoreno se ulazi u finalno razračunavanje za podjelu utjecajnih sfera, što po svih može biti visokorizična igra.

Zato i prošlotjedni Trumpov poziv Putinu za sudjelovanje na summitu G7, kao i Putinov siječanjski prijedlog, upućen iz Izraela, za održavanje summita na vrhu pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a do kraja ove godine zbog, kako je sam rekao – prijeteće globalne sigurnosne katastrofe, svakako treba pozdraviti. Vrijeme za moguće intervencije u smjeru stabilizacije međunarodnih odnosa sve brže istječe pa je nužna žurna reakcija kako svijet ne bi ušao u „slijepu ulicu“ iz koje više nema povratka. Ali sve je manje onih koji u to još iskreno vjeruju.

Komentari

komentar

loading...

You may also like